Prije nego što se razdanilo, razbudi ga glad. Već treći dan ništa nije jeo, osim mladog bukovog lišća. Odluči da u svom skloništu dočeka zoru. Koliko god da su protekla dva dana bila teška, koliko god mu bilo jasno da mu je život kroz svo to vrijeme visio o koncu i da opasnost još nije prošla, pomisao na majsko svanuće u planini potisnula je svaku brigu, zamor, pa čak i glad. Noć je bila vedra, bez oblaka. Nakon probdjevene noći, radosno je očekivao veliki trenutak koji nikako nije želio propustiti: za njega je uvijek bilo važno budan dočekati uzvišenu, tajanstvenu, neizrecivo uzbudljivu svečanost kada grane sunce.
Od najranijeg djetinjstva, izlazak Sunca izazivao mu je potres, pravi kognitivni šok, neku vrstu prekida veze sa ovim svijetom, rupturu svijesti. Mjeren vremenom izvan njega, zanos je trajao kratko – nemjerljivi treptaj magnovenja, koliko sinkopa između dva otkucaja srca. U njemu, ta kap vremena postajala je okean vječnosti; svijet čulnih podataka rasplinuo bi se kao paperje bijelog oblaka u plaveti neba, obasjanog svjetlom neizrecive radosti.
Sjetio se kada je, u ljeto odmah poslije završene gimnazije, nekoliko puta posjetio u bolnici jednog školskog druga. Zbog prvih znakova tuberkuloze, od sredine jula do kraja avgusta, zadržali su ga puna 42 dana u bolnici na ispitivanju. I kao nikada prije i poslije, tog ljeta tokom svakog od ta 42 dana, nebo je bilo vedro. Koliko god pokušavao razveseliti svog druga pričama o svemu što se dešavalo napolju, nije uspijevao; sjedeći kraj prozora u bolničkoj pidžami, on bi samo rasijano odmahivao rukom. Ni osmijeh mu nije mogao izmamiti. Kada je najzad izišao iz bolnice (srećom zdrav), otkrio mu je tajnu svoje stalne potištenosti koja ga je napuštala tokom tih bolničkih dana.
Svakog dana gledao je kako Sunce zalazi – ali samo iz sobe i još, uvijek samo sa one stolice, kroz staklo zatvorenih prozora okrenutih jugozapadu. ,,Nikada nisam mogao ni zamisliti šta običan dan proveden na suncu, može značiti! Toliko mnogo je bilo tih dana, a nikada ih nisam ni primjećivao! A tada, u bolnici, i te kako sam primjećivao svaki od ta 42 vedra sunčana dana, a ni jednom nisam mogao izići!”
Od tada, instinktivna radost koju su sunačni dani inače budili u njemu, prerasla je u trajnu, neugasivu žudnju za Suncem, posebno za praskozorjem i sutonom, tokom vedrih ljetnjih dana. Tada se zarekao da neće propustiti nijedan sunčan dan a da, makar na kratko, ne ode u planinu ili bilo gdje, ali svakako na otvorenom, i prepusti se – posveti se! – čudu zalaska ili izlaska Sunca! Dešavalo se da za vedrih dana, krajem juna, kada je dan najduži, od izlaska do zalaska Sunca provede u planini, visoko iznad linije šume, tamo gdje nema ni najmanje sjene, bez kape na glavi i gol do pasa, a ipak, da zažali kada Sunce konačno zađe iza dalekog horizonta, i sjene sumraka uspnu se nečujno iz doline i osvoje vrh na kom je do poslednjeg trenutka branio svjetlo!
Dok je kroz otvore između dasaka prislonjenih uz napuštenu šupu, iza kojih je bezbijedno proveo noć, pratio bez daha kako mrak noći prelazi u boju perja na grudima planinskog goluba; kako se, zatim, to perje počinje prelivati najprije svjerlucavo ljubičastim a zatim purpurnim odsjajima nestvarno prozračne nebeske koprene istkane od samih niti svjetla; i kako se, odjednom, cijelom linijom horizonta, kao crveno zlato blistavih fanfara razliva svjetlo kao bešumna himna kojom se najavljuje dolazak Sunca – konačno zaspa. Kada se, trenutak kasnije, kao pravi kralj, pojavilo Sunce, njegov prvi zrak osvijetli mu lice, ozareno u dubokom snu.
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice