Gledajući sa Rudina u pravcu Oštrića i planine Tajan, prelazeći ispruženom rukom preko nepreglednih zelenih šuma crnogorice prošarane pjegama svijetlo žutih krošnji breza, zlatastih bukvi, jarko crvenih jasena, jasika sa odsjajem latica ciklama, prigušenim mahagoni odsjajima hrastova; zastajući kratko na svakom od brda koja su se nizala jedno iza drugog sve do ruba horizonta, kao da mi predočava ograničenost ovoga i beskraj onoga svijeta – amidža Uzeir, više za sebe, reče da se ljudi dive četinarima zato što su uvijek zeleni pa im izgledaju besmrtni, ali da vole lišćar, jer: ,,Lišćar mrije”.
Na nekakav papirić napisah: Jesen je proljeće u kom je svaki list- cvijet. Vratih papirić u džep. Da je sve, ali baš SVE neponovljivo; da smo i mi, i oni koje volimo, i sve ono što nam se zbiva – da je sve to samo jednom i nikada više! – eto o čemu sam razmišljao tog trenutka! Preplavila me tuga. Učinilo mi se da je to krajnje obeshrabrujuće saznanje, tragičan – zapravo (čemu okolišiti?) – fatalan uvid.
A tek svi oni naši pokušaji (smiješni u svojoj uzaludnosti!), da se junačimo pričama o ustajanju nakon pada (“Nije važno što si pao 99 puta, važno je da si se podigao i stoti put!”)! To naše zavaravanje da jedan neuspjeh, poraz, propuštena prilika, ne znače ništa i da se mogu nadoknaditi, jer ,,Ima dana za megdana” i ,,Jednom je kao nijednom!” Nema dana za izgubljene megdane! Ako je “jednom kao nijednom”, a sve je samo jednom i nikada više, onda sve zajedno kao da i nije nikada ni bilo! Ako se živi samo jednom (a jednom je kao nijednom), onda to znači da se nije ni živjelo! Cijeli taj niz neponovljih sekvenci završava se nulom kao krajnjim rezultatom!
Obuze me osjećaj nježnosti prema svim pripadnicima zajednice živih bića, smrti zavještanih. Ugledah kako…
…Ispred tribine imperatora arenom maršira povorka gladijatora, kličući mu svojim poslednjim pozdravom: ,,Ave Caesar, morituri te salutant!” – Živio care, pozdravljaju te oni kojima je mrijeti!”
Uz odobravanje hiljada gledalaca, iz svoje lože, imperator im dostojanstveno odpozdravlja, ukazujući dužno poštovanje onima koji će uskoro umrijeti. Nijednog trenutka ne vidi da sav taj narod sabran u areni, i on sam, več koračaju u toj istoj povorci umirućih, zajedno sa gladijatorima.
Još ne shvata da postoji samo jedan pravi Imperator. Još ne vidi da arenom ovoga svijeta ispred Njegove lože neprestano prolaze sva živa bića; da s njima u stopu stupa beskrajna povorka ljudi,. Kroz šum lišća, lepet krila, kroz zamah peraja i kroz svaku ljudsku riječ, ori se poslednji pozdrav kojim sve živo kliče Njemu, jer svima im je mrijeti..!
Kad to shvatimo „progledamo”, a sve ostalo nam postane jasno! Naravno, riječ ,,shvatiti” je ključna! Shvatiti ne znači samo razumjeti o čemu pričamo; razumjeti nešto znači uvesti nešto u područje razuma, prevesti ga na jezik suvislosti. Tek kada smo nešto razumjeli, možemo to i shvatiti. Većinu stvari u životu dovoljno je razumjeti. One nama najdraže, najvažnije, najbliže, nužno je shvatiti!
Stoga, shvatiti nešto, znači najprije razumjeti to a onda i prihvatiti ga, internalizirati, usvojiti ga kao dio sopstvene istine sa kojom se slažemo, koja nam pruža ruku spasa u svakoj kritičnoj situaciji i predstavlja orijentir u trenucima kada čovjek zabasa sa svog puta.
Shvatiti da je svijet velika arena, i da su svi u toj areni – publika, ugledne zvanice u imperatorskoj loži, da su i svi vladari, carevi, imperatori, predsjednici i premijeri ovoga svijeta! – samo gladijatori kojima je suđeno mrijeti, oslobađa nas straha i otklanja svaku nedoumicu. Taj uvid nam daje snagu čvrstog uvjerenja da živimo bez kompromisa sa istinom i vrlinom, dostojni sudbine pravih gladijatora! Ko je to shvatio, moći će da živi u skladu sa svojim najdubljim uvjerenjima. I da živi radosno.
Ferid MUHIĆ