Povežite se sa nama

DUHANKESA

Bešumna himna

Objavljeno prije

na

Prije nego što se razdanilo, razbudi ga glad. Već treći dan ništa nije jeo, osim mladog bukovog lišća. Odluči da u svom skloništu dočeka zoru. Koliko god da su protekla dva dana bila teška, koliko god mu bilo jasno da mu je život kroz svo to vrijeme visio o koncu i da opasnost još nije prošla, pomisao na majsko svanuće u planini potisnula je svaku brigu, zamor, pa čak i glad. Noć je bila vedra, bez oblaka. Nakon probdjevene noći, radosno je očekivao veliki trenutak koji nikako nije želio propustiti: za njega je uvijek bilo važno budan dočekati uzvišenu, tajanstvenu, neizrecivo uzbudljivu svečanost kada grane sunce.

Od najranijeg djetinjstva, izlazak Sunca izazivao mu je potres, pravi kognitivni šok, neku vrstu prekida veze sa ovim svijetom, rupturu svijesti. Mjeren vremenom izvan njega, zanos je trajao kratko – nemjerljivi treptaj magnovenja, koliko sinkopa između dva otkucaja srca. U njemu, ta kap vremena postajala je okean vječnosti; svijet čulnih podataka rasplinuo bi se kao paperje bijelog oblaka u plaveti neba, obasjanog svjetlom neizrecive radosti.

Sjetio se kada je, u ljeto odmah poslije završene gimnazije, nekoliko puta posjetio u bolnici jednog školskog druga. Zbog prvih znakova tuberkuloze, od sredine jula do kraja avgusta, zadržali su ga puna 42 dana u bolnici na ispitivanju. I kao nikada prije i poslije, tog ljeta tokom svakog od ta 42 dana, nebo je bilo vedro. Koliko god pokušavao razveseliti svog druga pričama o svemu što se dešavalo napolju, nije uspijevao; sjedeći kraj prozora u bolničkoj pidžami, on bi samo rasijano odmahivao rukom. Ni osmijeh mu nije mogao izmamiti. Kada je najzad izišao iz bolnice (srećom zdrav), otkrio mu je tajnu svoje stalne potištenosti koja ga je napuštala tokom tih bolničkih dana.

Svakog dana gledao je kako Sunce zalazi – ali samo iz sobe i još, uvijek samo sa one stolice, kroz staklo zatvorenih prozora okrenutih jugozapadu. ,,Nikada nisam mogao ni zamisliti šta običan dan proveden na suncu, može značiti! Toliko mnogo je bilo tih dana, a nikada ih nisam ni primjećivao! A tada, u bolnici, i te kako sam primjećivao svaki od ta 42 vedra sunčana dana, a ni jednom nisam mogao izići!”

Od tada, instinktivna radost koju su sunačni dani inače budili u njemu, prerasla je u trajnu, neugasivu žudnju za Suncem, posebno za praskozorjem i sutonom, tokom vedrih ljetnjih dana. Tada se zarekao da neće propustiti nijedan sunčan dan a da, makar na kratko, ne ode u planinu ili bilo gdje, ali svakako na otvorenom, i prepusti se – posveti se! – čudu zalaska ili izlaska Sunca! Dešavalo se da za vedrih dana, krajem juna, kada je dan najduži, od izlaska do zalaska Sunca provede u planini, visoko iznad linije šume, tamo gdje nema ni najmanje sjene, bez kape na glavi i gol do pasa, a ipak, da zažali kada Sunce konačno zađe iza dalekog horizonta, i sjene sumraka uspnu se nečujno iz doline i osvoje vrh na kom je do poslednjeg trenutka branio svjetlo!

Dok je kroz otvore između dasaka prislonjenih uz napuštenu šupu, iza kojih je bezbijedno proveo noć, pratio bez daha kako mrak noći prelazi u boju perja na grudima planinskog goluba; kako se, zatim, to perje počinje prelivati najprije svjerlucavo ljubičastim a zatim purpurnim odsjajima nestvarno prozračne nebeske koprene istkane od samih niti svjetla; i kako se, odjednom, cijelom linijom horizonta, kao crveno zlato blistavih fanfara razliva svjetlo kao bešumna himna kojom se najavljuje dolazak Sunca – konačno zaspa. Kada se, trenutak kasnije, kao pravi kralj, pojavilo Sunce, njegov prvi zrak osvijetli mu lice, ozareno u dubokom snu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Koliko traje sreća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao i ljepota, i sreća je neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu

 

 

Ovaj susret sa Bigorom, poslije nepodnošljivo dugog rastanka koji je trajao nešto više od godinu dana, učinio me je srećnim! Nije to bila ona svakodnevna sreća kakvu čovjek često osjeti a koja ponekad zna proći brže od poslovnog ručka i trajati kraće nego što traje ljetnje popodne. Ovo je bila sreća za koju sam osjetio da će trajati i još dugo ostati nepomućena i blistava, ovakva kakva je  bila sada.

Zato sam rado prihvatio prijedlog mog domaćina  da, suprotno mojoj prvoj namjeri,  tu noć prenoćim na bačilu, riješen da se sutra u praskozorje, sa Bigorom uputim ka Restelici a popodne da se zajedno vratimo kući u Skopje. Provesti jednu  noć sa Bigorom na Šar Planini, na njegovom bačilu, bila je dragocjena prilika i za njega i za mene, koju je ne bih propustio za ništa na svijetu, a Bigor, znao sam, ni za cijeli svijet. Kada su domaćini i njihovih pet djevojčica otišli na spavanje (svih sedmoro su spavali na širokom krevetu od grubo usječenog bukovog kolja sa kojeg čak nije bila ni oguljena kora!), a ovce, zbijene jedna uz drugu  uživale u sigurnosti tora, Bigor i ja smo ostali dugo sjediti na velikoj crvenoj jamboliji, koju su gostoljubivi domaćini prostrli za mene u travi ispred ulaza u bačilo. Kroz  otvorena vrata bačila, titrale su sjenke vatre sa ognjišta. Noć je bila  prijatno svježa bez daška vjetra, nebo potpuno vedro, bez mjesečine. Zagledan u Mliječni Put koji je blistao preko cijelog ponoćnog neba, sjetio sam se čuvene prve rečenice Tolstojeve “Ane Karenjine“:

“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.“

Ova rečenica je stekla svjetsku slavu i ušla u sve školske lektire. Poenta koja je ovoj rečenici donijela takvu reputaciju, svodi se na tvrdnju da je sreća banalna i bezlična, da je prolazno, takoreći plebejsko osjećanje,  za razliku od nesreće koja uvijek ima svoj aristokratski individualni pečat i na neki način, više dolikuje plemenitim karakterima. Te  tihe zvjezdane noći na bačilu Gini Voda, uvjerio sam se da i vrhunski pisac, a Lav Tolstoj bez sumnje jeste jedan od onih na samom vrhu,  kao i stotine književnih krtičara i milioni čitalaca mogu, zavedeni  efektnošću njene formulacije,  jednu  notornu neistinu kakva je navedena rečenica,   proglasiti za univerzalnu istinu!

Cijeli dan sam proveo sa ovom očigledno srećnom porodicom i uvjerio sam se da ne liči ni na jednu  srećnu porodicu koju poznajem i uz to, da je srećna na svoj  način: unikatno, jedinstveno, na autentično svoj način, više nego što su mnoge nesrećne porodice ikada bile autentično nesrećne na svoj  način!

Navodna banalna bezličnost srećnih porodica i isto tako, navodna posebnost i autentičnost svake nesrećne porodice, predastavlja klasičnu ilustraciju – locus classicus –  književne floskule, stilsku paradu bez pokrića u stvarnosti! U realnom životu, svaka sreća i svaka nesreća ima svoje lice, svoju posebnost, nesvodiva je na anonimne klasifikacijske tipove fiktivne književne  sreće ili nesreće. Ni jedna porodica ne liči ni na jednu drugu porodicu. Ako je srećna, svaka je srećna na svoj način, ako je nesrećna, svaka je takođe nesrećna na svoj način. Sreća može biti i banalna i veličanstvena, kao što i nesreća može biti i banalna i veličanstvena.

Šta god o tome mislili, pisali  i rekli svi književnici, kritičari i čitatelji  svijeta, porodica koja je te noći snivala u bačilu na Gini Vodi, bila je veličanstveno srećna, na jedinstven, samo  svoj način, kao ni jedna druga porodica ispod tajanstvenog, pobožno tihog Mliječnog Puta!

Shvatio sam da je, kao i ljepota, i sreća neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo

 

 

Kad god čujem nekoga da kaže: „Ljepota je prolazna!“, uvijek uzvratim kontra pitanjem: „A šta je neprolazno?“ Moć? I najmoćnije imperije su odavno propale. Bogatstvo? Ko ga je odnio sa sobom? Snaga? Istruhle su davno kosti i najvećih junaka. Mladost? Zdravlje? Pogledajte svog djeda, pitajte svoju baku. Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve! – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Uistinu, kada jednom prođu, sve stvari se poravnaju i postanu „ono čega više nema“. Jer, kada ono što je bilo, jednom prođe – ono postane isto kao ono čega nikada nije bilo. Isto? Ipak ne sasvim isto. Razlika je određena odnosom onog što se desilo i onoga što se nije desilo, onog što jednom jeste bilo i onog što nikada nije bilo. Upravo ta razlika jeste ono bitno. Tek kada čovjek shvati ovu neizmjerno veliku razliku, presudnu važnost dobija pitanje: „Da li je u mom životu bilo ljepote ili je nije bilo!?“ I znaće: Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo!

Quo vadis, Domine? Gdje si krenuo, Gospode? Pitao je Petar Isusa bježeći iz Rima da spasi goli život, kada mu se ukazao Isus kako nosi svoj krst. U Rim, da me ponovo raspnu. – glasio je odgovor. Shvativši u trenutku koliko je ružan njegov kukavičluk i koliko je lijepo biti uz prijatelja i u smrti, vratio se u Rim da i njega razapnu. Quo vadis, homine? Quo vadis, demokratijo? Quo vadis, mahniti svijete?  Quo vadis, svemoćni gospodari rata, otimači tuđeg, krvoloci žedni vlasti!? Zar ne znate da bez ljepote ne možete nigdje stići!? Da se ne možete pokrenuti ni korak, da ćete bez ljepote sigurno propasti u ambis zaborava!?

Helena Trojanska je svojom ljepotom mogla pokrenuti 1000 brodova. Mjera ljepote od tada je: 1 milihelen. Koliko da pokrene jedan brod. A šta je ono što pokreće čovjeka? Vjetar? Jeste! Ali ne vjetar u leđa. Teško onome koga vjetar u prsa može zaustaviti, jao onome kome vjetar u leđa može pomoći da krene! Vjetar da! – ali ne svaki vjetar nego samo vjetar ljepote. I ne vjetar u leđa nego vjetar u jedra! U jedra srca! Da mu da snagu. I najnježniji lahor ljepote u jedra našeg srca može učiniti da ono ponovo zakuca i da produžimo plovidbu pučinom života! Jedan lijep osmjeh dovoljan je da mrtva jedra u zamrlom srcu zadrhte, da se užad zategnu, jarbol da se uspravi, da sa kobilice našeg broda, zahrđale od dugog stajanja u baruštini bez ljepote, počnu otpadati školjke, otkidati se pramenovi algi, da naš brod s tim lahorom u jedrima, opet  zaplovi.

Zlo je ružno. Dobro je lijepo. Okrutnost je ružna. Milost je lijepa. Mržnja je ružna. Ljubav je lijepa. Podmuklost je ružna. Povjerenje je lijepo. Kukavičluk je ružan. Hrabrost je lijepa. Neprijateljstvo je ružno. Prijateljstvo je lijepo. Zato jedno volimo a drugo ne volimo. Sve je u ovom svijetu prolazno. Baš sve. Samo je ljepota neprolazna! Pu pas horis kalos!? Kuda bi čovjek bez ljepote!? – pitao je Alkibijad članove atinske Agore kada su mu sudili zbog javne veze sa heterom Laisom iz Korinta, već tada legendarnoj po ljepoti. Ljubaznim riječima Alkibijad je zamolio Laisu da ukloni veo i otkrije svoje lice pred porotom. Začarani njenom ljepotom, članovi porote ostali su dugo nijemi. Kada su se pribrali, prvi među jednakima je progovorio: Da smo je našli, i mi bismo za njom. Produži za ljepotom sada kad si je našao, Alkibijade! – uz ovo obrazloženje, porota ga je jednooglasno oslobodila! Zar su mogli drugačije kada su, suočeni sa ljepotom, shvatili: nigdje bez ljepote! Ljepote duše, ljepote dobrote, ljepote moralnog čina, ljepote zore i ljepote sumraka, ljepote prijateljstva, ljepote ljubavi.

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe!?

Zar još ne vidiš: Ovdje smo zbog ljepote!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo