Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sreća i osama

Objavljeno prije

na

Jutros (zapravo pred zoru, jer jutrom se uvijek budim), usnih čudan san. Na vrhu brda, pravilnog konusnog oblika, u sred ravnice – hrast; brdo je obraslo šimširom; ravnica je pitoma, obrađena i naseljena; pravilni nizovi vinograda, svježe izorane njive; tu i tamo poneka bijela kuća sa velikim razgranatim smokvama u dvorištu; na tri strane, ravnica se pruža u nedogled, a prema jugoistoku obrubljena je plavom linijom dalekog mora; hrast je ogroman, stablo mu je ovalno, pravilno, bez čvorova, raskošna krošnja počinje da se širi visoko, možda tek osam do deset metara iznad tla i svojim hladom pokriva veliku zaravan na vrhu brda, prekrivenu gustom kratkom travom, zagasito zelene boje. U sjenovitom hladu veličanstvenog hrasta, devet redova bijelih stolica crvenih tapaciranih sjedišta i naslona, sa po devet stolica u svekom redu; na stolicama sjede momci i djevojke. Obasjano jarkim podnevnim suncem lišće šimšira svjetluca bezbrojnim iskrama, ljeska se, kao prekriveno srebrenastim iskrama krljušti, more u daljini, a cijeli prizor titra uronjen u prozirnu koprenu mlakog vazduha.

Profesore, pogledajte koliki je ovaj hrast! Nas sedmoro jedva smo ga obuhvatili! Jeste li Vi ikada vidjeli ovoliki hrast!?

Tek sada vidim da stojim ispred tih poredanih stolica na kojima sjede nizovi momaka i djevojaka, i odnekud shvatam da sam ja taj profesor.

Kažete vas sedmoro!? Onda sam taman toliki hrast vidio u Bosni, kod Olova. Nas petoro ga nije moglo obujmiti pa smo ocijenili da treba još bar dva čovjeka da to učinimo.

Ne znam kako je do toga došlo, ali poslije jedne oniričke absencije ( kao da mi se san za trenutak prekinuo!), čuo sam sebe kako odgovaram na pitanje o odnosu ljepote i osame. – Ne samoće i ne osamljenosti koji nas mogu zadesiti i protiv naše volje, nego upravo osame, kao izabranog, namjernog izdvajanja, povlačenja u osamu – naglašeno je u pitanju!

Mislim da se ljepota i osama moraju povezati sa osjećajem sreće i nesreće! Sreća traži društvo, stvara potrebu da se podijeli, bujna je, prelijeva se. Nesreća teži osamljivanju, takoreći, anoreksična je, obuzeta sama sobom kao jezik šupljim zubom.

Sreća je, izvorno, stanje izazvano percepiranjem ljepote. Utoliko, sreća je sposobnost da se zapazi ljepota. Fascinacija ljepotom izaziva osjećaj sreće, ili, da budem precizan – radosti. Budući da je u mladosti sposobnost da se vidi ljepota u svemu oko nas (ili gotovo u svemu!), najizraženija i zato je mladost doba sa mnogo više sreće, nego starost. Ali i tu ima izuzetaka. Ko god sačuva sposobnost da zapazi ljepotu, nikada ne postaje star. Ta sposobnost je dakle, najbolje sredstvo, najefikasniji lijek i protiv starosti i protiv nesreće.

Ali ja imam puni osjećaj sopstvenog postojanja samo kada sam nepodnošljivo nesrećan! I kada se povučem u osamu! Ne mogu sebe prisiliti da pribjegnem bilo kakvom sredstvu ili da potražim lijek da bih olakšao svoju samoću – jer to je jedino što je još moje – sve što mi je ostalo! Nesreća je moja sreća a osama moje najbolje društvo!

Ljepota osame, nesreća kao sreća!? To je blasfemija pojmova, kleveta svijeta u kom imamo privilegiju da živimo, pervertiranje vrijednosti, totalni preokret mraka u svjetlo, minusa u plus! Ponoviću: radost nije mladost, a mladost nije broj godina, nego sposobnost da se sagleda ljepota. Ko zapaža ljepotu – srećan je! Ljepoti se radujemo – ružno nas rastužuje! Osamio se – to znači: zatvorio oči za ljepotu! Osjećaj autentičnosti sopstvenog postojanja samo u trenucima nepodnošljive nesreće, jednostavno znači da se ljepota više nigdje ne vidi i čak, da se više i ne traži! Osjećaj nesreće jenjava u društvu a jača u osami. Onaj koji može vidjeti ljepotu nikada ne traži osamu : njemu je društvo – ljepota!

Eto, to je ono što sam pred zoru pronašao u duhankesi. A ne pamtim da sam to tamo stavio. Napolju, sunce blista, magla se razišla: ne pamtim da sam je rastjerivao.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

,,SADA JE 21. VIJEK“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka

 

Kad god čujem rečenicu: ,,Sada je 21. vijek“, –  a čujem je na svakom koraku i sve češće – uzvratim pitanjem: ,,Pa šta?“, katkad i samo sa: ,,I?“  Siguran sam da ste je svi čuli mnogo puta, ali ne bih volio da je čujem od nikoga. Jer, ko god je koristi, smjesta izgubi dio onih 100 odsto  uvažavanja koje apriori, takoreći „na neviđeno“ – poklanjam svakom čovjeku s kim prvi put razgovovaram. Ovakvo blanko povjerenje u pamet i moralnost svih ljudi prenosio sam kao profesor i na ocjenu znanja sa kojim su studenti izlazili na ispit. ,,Počinjete  ispit sa najvišom ocjenom – desetkom. Vaše je da je opravdate“. Mnogi su završili ispit sa  istom ocjenom sa kojom su ga počeli. Oni koji nisu pokazali minimum znanja, vratili bi se slijedeće sesije, ali negativnu ocjenu sa mojim potpisom nisu imali u indeksima.

Sve one koji koriste rečenicu ,,Sada je 21. vijek!“ kao argument, smjesta vraćam do slijedeće sesije, jer su kod mene pali na ispitu. Bez obzira da li  smatraju ili prosto vjeruju ne razmislivši,  da to može biti neki argument, ili što je još gore, znaju da nije nikakav argument ali je ipak demagoški koriste da bi ljude ubijedili u nešto što znaju da nije ni opravdano ni istinito. Odmah da se razumijemo: Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost  za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka.

Ovo se sasvim zaboravilo ili namjerno zabašurilo, dok sa svih strana odjekuje psitacistička (papagajska) rečenica: ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Kad treba nametnuti neke apsolutno neprovjerene i moralno neprihvatljive  interese političke vlasti  i oligarha finansijskog kapitala, dovoljno je reći: ,,Sada je 21. vijek!“ Boli te zub, žiga te pod rebrima – nije to ništa,  jer: ,,Sada je 21 vijek!“

Ljudi ranije nisu znali ni šta je sreća ni šta je nesreća, jer su bili zatucani, glupi, ali danas znaju jer ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Živimo u 21. vijeku!“ – to treba da znači kako više niko nije očajan, ni tužan. Do juče, ljudi nisu znali ni da li su živi, ni šta znači biti zaljubljen, ni kako se rađaju djeca (da ne govorimo o tome kako se odgajaju i vaspitavaju?!); znali su samo šta je strah, šta je bol, šta je smrt, ali ,,Sada je 21. vijek!“ i više niko ne osjeća strah, više nikoga ništa ne boli i niko više ne umire!

Nikako da shvatimo. Sve što je bilo oduvijek, biva i ,,Danas u 21. vijeku“.  I mladost i starost, i mržnja i ljubav,  i bolest i zdravlje, i sreća i očaj. Život će uvijek biti život a smrt – smrt! I nepravda će biti nepravda, a pravda – pravda, kako god ih zvali,  i laž će biti laž, a istina – istina; lopov će biti lopov, a pošten čovjek – pošten, i u 31. i u 131. vijeku! Ne zaklanjajte svoju sramotu iza vela vremena i ne opravdavajte nepravdu koju činite pozivanjem da je danas drugo vrijeme! Nikada nije vrijeme da se ropstvo naziva slobodom, bezuslovna poslušnost najvećom vrlinom, da je građanska neposlušnost zločin, ni da je istina sredstvo  koje vlast propisuje na kapljice, prema procjeni i sopstvenom nahođenju.

Kažu: ,,Danas je 21. vijek!“ i tvrde, dokazuju da je ,,Danas, u 21. vijeku“,  sve neodređeno i ,,fluktuirajuće“; da više ne postoji  ni ,,žensko“ ni  ,,muško“, ni normalnost ni perverzija, da je politika – ,,vještina mogućeg“ (šta god to bilo, okupacija koju ćemo nazvati „oslobođenjem“, prisvajanje ekskluzivnog prava na nuklearno oružje, ili nemilosrdna eksploatacija mineralnih i energetskih izvora drugih zemalja, pod prijetnjom oružja) a ne ,,zajednica ljudi radi ostvarivanja velikog dobra svih“. (Platon i Aristotel)

Nedavno smo, u 21. vijeku, vidjeli TV prijenos inauguracije predsjednika prve demokratske države u svijetu. Sa desetinama hiljada zastava umjesto građana, kojima je pristup bio zabranjen i blokiran betonskim i žičanim barikadama, uz najveće vojno i policijsko obezbjeđenje u istoriji ove zemlje, novoizabrani predsjednik je trijumfalno objavio: ,,Danas je Dan demokratije!“ Obezbjeđenje je možda bilo neophodno. Ali se nije smjelo nazvati demokratijom.

Relativizacija apsolutnih konstanti života svakog pojedinca i temeljnih vrijednosti ljudskog društva u cjelini, degradira život svakog pojedinca i unosi razdor i konflikt među narodima.

Uvijek, pa čak i ,,Danas u 21. vijeku“.

 Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sloboda i 21. vijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je  sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema, samo zato što danas živimo u 21. vijeku

 

Šta može reći sloboda sebi u prilog? Samo jedno: Da mora biti izuzeta od svih vrsta ograničenja, kontrole, regulisanja i sankcionisanja, jer u suprotnom slučaju prestaje biti sloboda!  Zanimljivo je da je  Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zapravo bio prvi koji je ovu radikalnu i beskompromisnu koncepciju u prilog individualne slobode dosljedno branio i to u svom najpoznatijem djelu O slobodi (On Liberty), objavljenom 1859. godine. Još je zanimljivije što se  već odavno ne raspravlja ni o toj knjizi, ni o njenoj centralnoj temi.

Gdje ja živim!? Pa zar ne znam da je danas 21. vijek!? Ko bi danas još raspravljao o knjizi napisanoj u davnom 19. vijeku? Dobro, za sada neka vam bude, ali šta je sa slobodom? Da li je i sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema samo zato što danas živimo u 21. vijeku!? Najbolje će biti da  provjerim! Ispitaću još jednom, osnovne argumente kojima Mil brani slobodu, i uporediti ih sa shvatanjima i stanjem slobode  u 21. vijeku.

,,Ljudsko biće nije mašina koju treba napraviti prema određenom modelu da bi radila tačno ono za šta je namijenjena, nego je kao stablo koje raste i razvija se n a sve strane, u skladu sa tendencijama njegovih nutrašnjih snaga koje ga čine živim bićem“(p.33).  Zamislio sam se: vi ste u pravu! Ko još u 21. vijeku smatra da se čovjek treba razvijati kao živo biće u skladu sa tendencijama  svojih unutrašnjih snaga, umjesto da se formira i obrazuje kao mašina prema tačno određenom političkom i ekonomskom modelu  da bi što bolje radio ono za šta je formiran!?

Pođimo dalje. U skladu sa tvrdnjom da svaki čovjek teži ka ostvarenju sopstvene sreće kao svom najvišem cilju, Mil je formulisao sljedeći silogizam o jedinom cilju vlasti koji opravdava njeno postojanje:

Svaki pojedinac postupa u cilju ostvarivanja svojih interesa;

Jedini opravdan cilj vlasti je da ostvaruje interese građana kojima vlada:

Vlast je opravdana ako, i samo ako, interes građana bude  ujedno i najviši interes vlasti. U suprotnom, vlast će biti  smijenjena kao direktno odgovorna građanima.

I? Šta i?  Opet ste vi u pravu. Danas, u 21. vijeku, mi smo  shvatili da i vlast čine ljudi pojedinci. Prema tome, ako je cilj svakog pojedinca da ostvari svoje interese, onda je i cilj svakog pojedinca na vlasti da ostvari svoj interes! Svoj, a ne interese tamo nekih građana! I zato vlast ne može biti odgovorna pred građanima niti je građani mogu smijeniti zato što nije ostvarila tuđe interese, nego što nije dovoljno vješto ostvarila svoje, legitimno lične i privatne interese.

Da vidimo kako stoje stvari sa Milovom odbranom lične slobode i uslovima pod kojima vlast ima pravo da reguliše te slobode i ograniči ih. Najprije, razmotrimo njegove argumente. Prema Milu, vlast nema nikakvo pravo da uvede restrikciju individualne slobode ukoliko je ta restrikcija paternalistička, odnosno, moralistička. Određujući vlast slovom A a pojedinca slovom B, Mil precizira:

Restrikcija nametnuta od A, je paternalistička ako je uvedena za dobro B;

Restrikcija nametnuta od A je moralistička ako je uvedena da prinudi B na moralno ili nemoralno ponašanje.

Vidi se da je to pisano u 19. vijeku. Danas u 21. vijeku u kom mi živimo, ko bi se složio sa ovako širokom odbranom individualne slobode od miješanja vlasti?

Svašta! Da vlast ne smije zabraniti neke slobode u interesu samih građana, zato što je to paternalizam i moralizam!? Ko zna bolje od majke šta je dobro za njenu djecu; od ovčara šta je dobro za ovce, od vlasti, šta je dobro za građane!? Da ne znaju bolje djeca, ovce i građani? Halo, – danas je 21. vijek!

O slobodi javnog iznošenja mišljenja Mil smatra da mora biti neograničena, zato što: zabranjeno mišljenje može biti istina; ako je većim dijelom laž, može imati djelić istine; ako je skroz-naskroz laž, sprečava istinu da postane bespogovorna dogma. Opet se vidi koliko smo  napredovali u 21. vijeku! Pametna vlast zabranjuje javno iznošenje mišljenja zato što je istina, da se ne bi doznala;  ujedno, laž ne samo što se dopušta, nego se afirmiše kroz sve main stream medije,  jer se time sprečava razlikovanje laži od istine!

U temeljne slobode Mil ubraja i slobodu kretanja i okupljanja. Jedini izuzetak u kom su individualne slobode podložne ograničenju od strane vlasti, jeste nanošenje direktne štete drugima. Ali i taj razlog može otpasti ako su posljedice takvog ograničenja teže od posljedica ovih sloboda. Čuj ti ovo!? Prema Milu, ispašće još da bi vlast morala tražiti saglasnost građana da im ograniči slobodu kretanja i okupljanja čak i u uslovima ove pandemije?

Sloboda je do sada bila haotična i nepredvidiva. Danas, u 21. vijeku, napredak se mjeri stepenom ograničenja i kontrole slobode. A taj napredak nam poručuje da se neće zaustaviti, sve dok i poslednji dah slobode ne bude ugušen u svakom od nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Govor slobodni, govor zabranjeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica  ljudskog roda

 

Sve što mogu druga bića, mogu i ljudi! Stotine vrsta ptica, hiljade vrsta insekata, čak i desetine vrsta slijepih miševa mogu da lete: lete i ljudi. Čak brže, dalje, duže i u neuporedivo veće visine od svih drugih bića koja lete. Nebrojeno mnogo vrsta riba, kitova, foka, poznatih i nepoznatih vodenih bića plivaju i rone; plivaju i rone i ljudi. Brže, duže i dublje nego bilo koje od njih.

Ima li nešto što samo čovjek može, a što ne može nijedno drugo biće!?

Ima. Samo čovjek može govoriti.

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica  ljudskog roda!

Zaboravite onu rogobatnu poštapalicu ,,govor tijela“ omiljenu kod neukih sportskih komentatora i onih vulgarizatora ove božanske sposobnosti. Jer, šta je drugo tvrdnja da tijelo govori, nego kolosalna besmislica. Držanje tijela, kretnje, hod, sve su to samo fiziološki  simptomi trenutnog stanja organizma. Čak su i krici, rika, režanje, lavež životinja, kreštanje i cvrkut ptica, puki zvučni signali, instinktivni izrazi momentalnog raspoloženja – razjarenosti, straha, bola, radosti, ili su upozorenje na neposrednu opasnost i dozivanje.

Govor ima moć da izrazi i ono čega odavno nema a što je nekada bilo, kao i da predoči ono što će tek biti, čak i da dozove ono što nikada neće doći. Ako alhemičari nisu pronašli ,,kamen mudrosti“ koji pretvara olovo u zlato, govor prirodno, sam po sebi, pretvara prošlost i budućnost u sadašnjost, kako god bili daleki i neizvjesni, kao što sadašnjost pretvara u prošlost i budućnost, po volji!

Govor je toliko prisno, tako intimno povezan sa mišljenjem da je zapravo stopljen sa našom sviješću, da je isto što i sama ta svijest. Ovo se posebno jasno vidi u činjenici da samo govor omogućava našu svijest o sebi tako što neprestano, u svakom trenutku  posreduje između naše prošlosti i sadašnjosti, doslovno ih spajajući kroz riječi u cjelinu samosvijesti.

Govor nije samo forma u kojoj se izražava neka stvar: nije ni instrument, kao što je to sistem principa matematike koji omogućava da konstruišemo jedan nezavisan, objektivizirani univerzum koji će nam stajati na raspolaganju i u kom će svi elementi biti uzajamno koordinirani u skladu sa matematičkim zakonima. Govor je jedini medijum kroz koji čovjek predočava sebi sopstvenu konačnost, svoju istorijsku prirodu i sebe određuje u odnosu prema svijetu. Uz sve to, govor  je područje naše svijesti (inteligibilnosti), i utoliko direktno koincidira sa prolaznim, istorijskim karakterom našeg postojanja, omogućavajući istovremeno kontinuitet i fiksiranost našeg doživljaja sebe i svijeta.

Govor slobodni, govor zabranjeni! Jesu, zabranjivali su govor. I jezike su odsijecali i na lomači spaljivali zbog javno izgovorenih riječi. A danas, kažu,  svako govori šta hoće. Slobodno i bez straha. To znači da je govor devalvirao, da je nastupila inflacija riječi. Koliko je samo vrijedio govor u rijeme kada se zbog izgovorne riječi moglo završiti na lomači! Vlast više ne cijeni govor ni toliko da bi ga javno zabranila! Manje smeta nego lupkanje zahrđalog lima na vjetru. Može ići na živce, ali samo kao što dosadna zunzara ide na živce. Odmahneš rukom i produžiš po svome.   Osim toga, i danas postoji zabranjeni govor. One koji danas ne prihvataju da postoje teme o kojima je zabranjeno govoriti, danas više ne spaljuju. Samo ih ućutkaju, isključe, skinu sa svih medija. I kada dobiju azil u nekoj ambasadi, na kraju ih izruče onome koji zabranuje govor. Zatim tiho nestanu. Kao Asanž i Snouden: kao stotine i hiljade drugih o kojima se nikada neće ni doznati.

U Novoj godini, šta god bilo i kako god bilo, dok smo zdravi i živi, samo jedno moramo zapamtiti, samo jednog se ne smijemo odreći:

Govorimo! Uvijek i u svakoj prilici – govorimo slobodno, ljudi! Samo dok govorimo – ljudi smo! Ko zabranjuje govor, taj zabranjuje da se bude čovjek! Razgovarajmo sa drugim ljudima na sve načine: Brajevom azbukom, znacima za gluhonijeme, pismima, porukama, knjigama… Odvojimo dovoljno vremena  i za svoju dušu. Neka naša duša razgovara sama sa sobom – Platon je filozofiju definisao upravo tako: kao razgovor duše same sa sobom! Misao je materija govora, govor je forma misli – izražena misao jeste rođena misao. Duša je po prirodi plodna i rodna: plodovi duše začnu se kao misao, porode se kao riječi!

Srećna Nova 2021. godina!

Neka nam je radosna i razgovorna!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo