Jutros (zapravo pred zoru, jer jutrom se uvijek budim), usnih čudan san. Na vrhu brda, pravilnog konusnog oblika, u sred ravnice – hrast; brdo je obraslo šimširom; ravnica je pitoma, obrađena i naseljena; pravilni nizovi vinograda, svježe izorane njive; tu i tamo poneka bijela kuća sa velikim razgranatim smokvama u dvorištu; na tri strane, ravnica se pruža u nedogled, a prema jugoistoku obrubljena je plavom linijom dalekog mora; hrast je ogroman, stablo mu je ovalno, pravilno, bez čvorova, raskošna krošnja počinje da se širi visoko, možda tek osam do deset metara iznad tla i svojim hladom pokriva veliku zaravan na vrhu brda, prekrivenu gustom kratkom travom, zagasito zelene boje. U sjenovitom hladu veličanstvenog hrasta, devet redova bijelih stolica crvenih tapaciranih sjedišta i naslona, sa po devet stolica u svekom redu; na stolicama sjede momci i djevojke. Obasjano jarkim podnevnim suncem lišće šimšira svjetluca bezbrojnim iskrama, ljeska se, kao prekriveno srebrenastim iskrama krljušti, more u daljini, a cijeli prizor titra uronjen u prozirnu koprenu mlakog vazduha.
Profesore, pogledajte koliki je ovaj hrast! Nas sedmoro jedva smo ga obuhvatili! Jeste li Vi ikada vidjeli ovoliki hrast!?
Tek sada vidim da stojim ispred tih poredanih stolica na kojima sjede nizovi momaka i djevojaka, i odnekud shvatam da sam ja taj profesor.
Kažete vas sedmoro!? Onda sam taman toliki hrast vidio u Bosni, kod Olova. Nas petoro ga nije moglo obujmiti pa smo ocijenili da treba još bar dva čovjeka da to učinimo.
Ne znam kako je do toga došlo, ali poslije jedne oniričke absencije ( kao da mi se san za trenutak prekinuo!), čuo sam sebe kako odgovaram na pitanje o odnosu ljepote i osame. – Ne samoće i ne osamljenosti koji nas mogu zadesiti i protiv naše volje, nego upravo osame, kao izabranog, namjernog izdvajanja, povlačenja u osamu – naglašeno je u pitanju!
Mislim da se ljepota i osama moraju povezati sa osjećajem sreće i nesreće! Sreća traži društvo, stvara potrebu da se podijeli, bujna je, prelijeva se. Nesreća teži osamljivanju, takoreći, anoreksična je, obuzeta sama sobom kao jezik šupljim zubom.
Sreća je, izvorno, stanje izazvano percepiranjem ljepote. Utoliko, sreća je sposobnost da se zapazi ljepota. Fascinacija ljepotom izaziva osjećaj sreće, ili, da budem precizan – radosti. Budući da je u mladosti sposobnost da se vidi ljepota u svemu oko nas (ili gotovo u svemu!), najizraženija i zato je mladost doba sa mnogo više sreće, nego starost. Ali i tu ima izuzetaka. Ko god sačuva sposobnost da zapazi ljepotu, nikada ne postaje star. Ta sposobnost je dakle, najbolje sredstvo, najefikasniji lijek i protiv starosti i protiv nesreće.
Ali ja imam puni osjećaj sopstvenog postojanja samo kada sam nepodnošljivo nesrećan! I kada se povučem u osamu! Ne mogu sebe prisiliti da pribjegnem bilo kakvom sredstvu ili da potražim lijek da bih olakšao svoju samoću – jer to je jedino što je još moje – sve što mi je ostalo! Nesreća je moja sreća a osama moje najbolje društvo!
Ljepota osame, nesreća kao sreća!? To je blasfemija pojmova, kleveta svijeta u kom imamo privilegiju da živimo, pervertiranje vrijednosti, totalni preokret mraka u svjetlo, minusa u plus! Ponoviću: radost nije mladost, a mladost nije broj godina, nego sposobnost da se sagleda ljepota. Ko zapaža ljepotu – srećan je! Ljepoti se radujemo – ružno nas rastužuje! Osamio se – to znači: zatvorio oči za ljepotu! Osjećaj autentičnosti sopstvenog postojanja samo u trenucima nepodnošljive nesreće, jednostavno znači da se ljepota više nigdje ne vidi i čak, da se više i ne traži! Osjećaj nesreće jenjava u društvu a jača u osami. Onaj koji može vidjeti ljepotu nikada ne traži osamu : njemu je društvo – ljepota!
Eto, to je ono što sam pred zoru pronašao u duhankesi. A ne pamtim da sam to tamo stavio. Napolju, sunce blista, magla se razišla: ne pamtim da sam je rastjerivao.
Ferid MUHIĆ
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS1 sedmica
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno1 sedmica