Povežite se sa nama

MONITORING

Bez jasnih pravila

Objavljeno prije

na

Iako se setom medijskih zakona usvojenih krajem 2002. godine garantuje medijski pluralizam, Crna Gora još nema zakon o nedozvoljenoj medijskoj koncentraciji, kojim bi se regulisali transparentnost tržišta i spriječili monopoli. Evropski parlament je još 1990. godine u Rezoluciji o preuzimanju medija i pripajanju naglasio da je medijski pluralizam od suštinske važnosti, a da je ograničavanje koncentracije vlasništva neophodno ne samo iz ekonomskih razloga već kao ,,sredstvo garantovanja raznovrsnosti informacija i slobode štampe”. Crna Gora ima 65 elektronskih medija, tri dnevne novine i priličan broj periodične i sedmične štampe, ali to ne mora da znači da je princip pluralizma ostvaren. Pored broja medija, značajno je i ko stoji iza njih, ko ih kontroliše, čiji je kapital unutra.

Zrinka Peruško, profesorica zagrebačkog univerziteta, definiše posljedice nedozvoljene medijske koncentracije na medijski pluralizam: ,,Tako se može dogoditi da se unutar jedne velike medijske korporacije koja u vlasništvu ima tiskane i elektroničke medije, informacije odabiru i prerađuju u samo jednom uređivačkom središtu. Tada nam je svejedno jesmo li čitali novine, gledali televizijske vijesti ili slušali radijske – informacije su uvijek iste”.

Ona pojašnjava da su moguće dvije vrste koncentracije: horizontalna i vertikalna. Horizontalna se odnosi na kontrolu nad medijima iste vrste, kao i na posjedovanje više različitih medija od strane nekog velikog koncerna. Vertikalna koncentracija vezana je za kontrolu čitavog lanca proizvodnje i distribucije medija, kao i na kontrolu jedne vrste medija na različitim nivoima – lokalnom, nacionalnom, međunarodnom.

POSTOJEĆA REGULATIVA: Crnogorsko zakonodavstvo se problemom nedozvoljene medijske koncentracije bavi tek u jednom poglavlju Zakona o radiodifuziji, gdje se sankcioniše nedozvoljena koncentracija u elektronskim medijima.

Zakon, ukratko, propisuje da je medijska koncentracija nezakonita kada ,,imalac dozvole za rad nacionalne televizije ili radija posjeduje više od 25 odsto akcija u drugoj radiodifuznoj kompaniji koja ima pokrivenost na nacionalnom nivou”. On takođe, kaže zakon, ne može izdavati novine čiji tiraž premašuje tri hiljade primjeraka, niti posjedovati više od deset odsto akcija u novinskoj agenciji.

Zakon kao nedozvoljenu medijsku koncentraciju definiše i situaciju kada privatni elektronski medij emituje više od jednog radio ili televizijskog programa na istom području, a zabranjuje se i da ,,lokalni i regionalni emiter posjeduje više od 30 odsto drugog lokalnog ili regionalnog emitera na istoj teritoriji i da posjeduje lokalne dnevne novine na istoj ili susjednoj teritoriji”.

,,Te odredbe su ispoštovane, tako da u Crnoj Gori nemamo slučajeve nedozvoljene medijske koncentracije”, kaže za Monitor Abaz Beli Džafić, direktor Agencije za radio difuziju. On, međutim, napominje da postoje ,,granični slučajevi koje treba pratiti”. Džafić nije međutim želio da precizira o kojim je slučajevima riječ.

Jedina studija koja je na tu temu rađena je publikacija Medijsko vlasništvo koju je 2004. godine izdao Institut za medije Crne Gore. U toj se studiji navodi da je Zakon o radio difuziji kad je u pitanju nedozvoljena medijska koncentracija prekršen ,,u više slučajeva ispreplijetanog medijskog vlasništva”. Između ostalih, kao najveći vlasnici medija pominjani su preduzeće Jumedia Mont koje posjeduje dnevni list Dan, nedjeljnik Revija D i Radio D i Miodrag Perović, profesor na Univerzitetu Crne Gore, osnivač i suvlasnik u nekoliko crnogorskih medija: dnevni list Vijesti, Televizija Vijesti, nedjeljnik Monitor, Radio Antena M. Zanimljivo, riječ je o opozicionim medijima. U publikaciji se, između ostalog navodi, da su u Perovićevom stopostotnom vlasništvu Vijesti, Monitor i Antena M.

,,Mi nijesmo u medijskoj koncentraciji, jer Radio D nema nacionalnu frekvenciju”, kaže za Monitor Mladen Milutinović, direktor Jumedija Mont.

Miodrag Perović za Monitor kaže: ,,Vlasnički udjeli, moji i lica sa mnom povezanih, u medijima su znatno ispod zakonom predviđenih granica i nigdje ne posjedujemo većinski paket. Publikacija od koje polazi vaše istraživanje falsifikovala je činjenice koje se tiču mene. Kad su me osnivači Monitora i Antene M ovlastili da novinarima dam vlasničke udjele u ovim medijima, na prijedlog advokata napravljen je međukorak u kojem je sa 72 osnivača vlasništvo privremeno prenijeto na mene. Autori publikacije su to stanje, koje je trajalo jedan ili dva dana prikazali kao trajno, na osnovu čega je napravljena propaganda o velikoj koncentraciji mog vlasništva u medijima.”

On naglašava: ,,Iako je uvijek sve bilo u okviru zakona, ja svih dvadeset godina vodim računa da se ne približim nijednoj političkoj organizaciji da ne bih ugrozio imidž nezavisnosti medija u čijem osnivanju sam učestvovao. Nijedna politička partija ili njen lider nijesu mi dali nikakvu pomoć koja bi vrijedila cent, niti sam s bilo kojim od njih vodio razgovor o takvoj pomoći”.

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA: Vlasništvo medija koji se povezuju sa Perovićem je javno i transparentno. To se, međutim ne bi moglo reći za pojedine medije. Na taj problem ukazuju u Agenciji za radiodifuziju. ,,Imamo slučajeva prikrivenog vlasništva”, kaže Džafić, opet ne želeći da konkretizuje o kojim se medijima radi.

Zakon o medijskoj koncentraciji trebao je između ostalog da obezbijedi transparentnost vlasništva u medijima. Ali i da u kontrolu vlasništva nad medijima uključi još crnogorskih institucija, poput Privrednog suda i Ministarstva kulture, sporta i medija.

Sadašnja rješenja iz Zakona o radiodifuziji, osim što su nedovoljna jer se ne bave uopšte nedozvoljenom medijskom koncentracijom u štampanim medijima, trebalo bi razmotriti. Na to upozorava direktor Agencije za radio difuziju, Abaz Beli Džafić.

Primjedbu na rješenja o limitima vlasništva imali su i eksperti Savjeta Evrope Sandra Bašić-Hrvatin i David Ward u Strazburu 2004. godine, gdje je predstavljena jedna od verzija crnogorskog Nacrta zakona o medijskoj koncentraciji, koji je još daleko od usvajanja. Taj Nacrt je preuzeo postojeća rješenja iz Zakona o radio difuziji, zabranjujući tako da vlasnik štampanog medija koji ima tiraž veći od 3000 primjeraka učestvuje u kapitalu drugog preduzeća koje izdaje štampani medij sa više od 10 odsto kapitala. Ista granica postavljena je i u slučaju da učestvuje u vlasništvu elektronskog medija sa nacionalnom pokrivenošću i preduzeću za štampanje i distribuciju medija.

,,Navedeni donji prag tiraža je veoma mali i može voditi gušenju rasta time što će se blokirati horizontalna integracija i strategije ekonomskog rasta kojima bi oni postali ekonomski održiva preduzeća. Neophodno je razmotriti da li taj prag prijeti da priguši razvoj tržišta štampanih medija”, navodi se u komentaru eksperata SE na Nacrt zakona o medijskoj koncentraciji.

BEZ ZAKONA: U aprilu 2004. godine Vlada Crne Gore je sa Savjetom Evrope i Evropskom agencijom za rekonstrukciju potpisala zajedničku inicijativu o izradi nacrta zakona o medijskoj koncentraciji u Crnoj Gori. Od tada izrađeno je nekoliko verzija nacrta, ali se nije došlo ni do forme predloga. Zakon o medijskoj koncentraciji nije donešen iako je obavezu njegovog usvajanja propisao i Zakon o medijima koji kaže da će ,,zaštita konkurencije na polju informacija biti uređena posebnim zakonom”.

U Ministarstvu kulture, sporta i medija, kažu, da zakona neće ni biti.

Željko Rutović, pomoćnik ministra kulture, sporta i medija za Monitor pojašnjava: „S obzirom da je Skupština Republike Crne Gore u novembru 2005. godine usvojila Zakon o zaštiti konkurencije, potreba donošenja posebnog zakona o nedozvoljenoj medijskoj koncentraciji u štampanim medijima postala je suvišna”.

Rutović dalje objašnjava da je u mišljenju Ministarstva za ekonomski razvoj na Nacrt zakona o nedozvoljenoj koncentraciji u štampanim medijima kojeg je pripremilo Ministarstvo kulture, sporta i medija „istaknuto da Zakon o zaštiti konkurencije, kao jedinstveni antimonopolski zakon u Crnoj Gori, uređuje način, postupak i mjere zaštite konkurencije na tržištu”.

Pomoćnik ministra za kulturu, sport i medije precizira: „Predstavnik Evropske komisije, nakon konsultovanja relevantne službe Komisije, obavijestio je Sekretarijat za evropske integracije Vlade Crne Gore da se ‘pravila konkurencije EU u zaštiti primjenjuju na sve sektore ekonomske aktivnosti. Ne postoje specifična antimonopolska ili pravila koncentracije za medije. Stoga pravila konkurencije treba primjenjivati na sve sektore, bez izuzetaka'”.

U Agenciji za radio difuziju, međutim, ne misle da je postojeća zakonska regulativa dovoljna.

,,Ako bi se pojavio neko ko želi da kupi sve tri dnevne novine u Crnoj Gori, ne bi bilo zakonskog osnova da mu se to zabrani”, objašnjava Džafić. Bez obzira na Zakon o zaštiti konkurencije. ,,Treba da se shvati da to uopšte nije nemoguće”, upozorava on.

Crnogorska dnevna štampa je prije nekoliko godina bila korak od tog scenarija. Njemački medijski koncern WAC koji je do prije nekoliko godina posjedovao polovinu akcija najtiražnijeg crnogorskog dnevnika Vijesti, istovremeno je sa Vladom pregovarao o kupovini državnog lista Pobjeda. Predstavnici WAZ-a vodili su pregovore i o preuzimanju dijela vlasništva nad dnevnikom Dan, drugom po broju prodatih primjeraka u Crnoj Gori.

U regionu je ulazak njemačkog koncerna WAZ podstakao koncentraciju vlasništva. U nekim zemljama WAZ je kupio najtiražnije listove, kao što je bio slučaj sa Makedonijom u kojoj je preuzeo vlasništvo nad tri dnevnika. U Hrvatskoj WAZ posjeduje polovinu EPH, koja ima premoć na tržištu magazina i jednu od prvih pozicija na tržištu dnevnih novina. U Bugarskoj WAZ je kupio dva najtiražnija dnevna lista, dok je u Srbiji najstarija novinska kuća Politika prešla u vlasništvo ovog koncerna, kao i više lokalnih magazina i novina. WAZ je prisutan i u Bosni i Hercegovini, a u Rumuniji takođe posjeduje više medija.

I pored povike na privatne medije, čini se da je država u Crnoj Gori koncentrisala najviše medija u svojim rukama. Uprkos medijskim zakonima donijetim krajem 2002. godine, državna Pobjeda još nije privatizovana. Brojne lokalne radio i TV stanice nijesu transformisane u lokalne javne servise. Prema brojnim primjedbama međunarodnih dokumenata, RTCG još nije istinski javni servis i pod jakim je uticajem vladajućih krugova.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ / Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR, CRNE TROJKE  I PRAVOSUĐE: Istina za političko potkusurivanje 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, kao što je sada slučaj sa policijskim insajderom Brajuškom Brajuškovićem i bivšim visokim policijskim funkcionerom Milanom Paunovićem, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.   Pitanje je šta su dometi  Anketnog odbora u slučaju crne trojke, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira

 

 

Skupštinski Anketni odbor nastavlja sa saslušanjima svjedoka o slučaju crne trojke, iako je tužilaštvo ranije ocijenilo da je za taj slučaj nastupila apsolutna zastara i da se ne može procesuirati. Tužilaštvo je to saopštilo nakon svjedočenja Milana Paunovića, visokopozicioniranog policijskog funkcionera u vrijeme prethodnog režima, koji je u parlamentu potvrdio postojanje tzv crnih trojki,  parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića. To je ujedno bilo i prvo takvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ocijenilo je da se  slučaj, bez obzira na svjedočenje Paunovića, ne može procesuirati.

“Zbog protoka vremena postoji trajna procesna nemogućnost da se pokrenu  postupci u vezi ovog što je bivši policajac govorio”, kazao je portparol SDT Vukas Radonjić u emisiji Načisto na TV Vijesti.  SDT je saopštio da to ne isključuje mogućnost da tužilaštvo, ukoliko se pojave dokazi o izvršenju nekog drugog krivičnog djela za koje zastarjelost nije nastupila, preduzme zakonom propisane radnje.

Anketni odbor je  nastavio  saslušavanje svjedoka u slučaju crne trojke. Ove sedmice saslušan je  Brajuško Brajušković, policajac insajder, koji je prvi, 2013. godine,  javno progovorio o slučaju.

Brajušković je tada tvrdio, a sada ponovio,  da su organizatori crnih trojki  – Veselin Veljović, bivši šef Uprave policije i svojevremeno komandant Specijalnih jedinica i Miljan Perović, bivši upravnik ZIKS-a i zamjenik Veljovića, dok je ovaj bio komandant SAJ-a.

Ove sedmice dodao je da je crne trojke formirao “neko iznad njega  (Veljovića)”, ali nije precizirao o kome govori.  Milan Paunović je u svom svjedočenju takođe označio Veljovića kao organizatora crnih trojki, ali je ukazao da je o saznanjima i operativnim podacima o njihovom postojanju  obavijestio tadašnjeg ministra policije Vukašina Maraša, te premijera Mila Đukanovića.

Brajušković je na Odboru sada saopštio i  da mu je Veljović „dao 2000 eura   da ponese Slavku Đuroviću i Draganu Kaleziću za prebijanje Duška Jovanovića“. Đurović i Kalezić su bili pripadnici SAJ-a, koje je Brajušković još ranije označio kao neke od pripadnika crnih trojki.

Brat Duška Jovanovića dostavio je 2013. medijima  pismo  upućeno Dušku Jovanoviću od strane osobe koja se predstavila kao anonimni specijalac. U pismu se navodi da su Jovanovića prebili pripadnici SAJ 2000. godine –  Kalezić, Đurović i Vlado Lazović.  Brajušković je ranije tvrdio da je Jovanovića upozorio da mu se sprema prebijanje.Tvrdio je i da je druge opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili, poput Duška Sekulića, nekadašnjeg predsjednika Srpske radikalne stranke za Crnu Goru.

Brajušković je u parlamentu kazao i da je u svojoj kući  krio nekadašnju novinarku Dana Draganu Bećirović.  Ispričao je da je prvo pokušao da je sakrije kod mosta u Rogamima, ali da se prepao da je ne bace u vodu. Novinarka  Bećirović  je 2013. navela je da je  bila meta napada, zbog čega ju je čuvao  Brajušković.

Brajušković je ranije tvrdio da je bio dio crnih trojki, ali da je spasao mnoge kritičare. Ove sedmice u Skupštini kazao je  da nikada nije nikog tukao.  Sopštio je i da mu je Veljović naloge davao dok ga je vozio.

Sve navode iz ovonedeljnog Brajuškovićevog svjedočenja demantovali su Miljan Perović, Veselin Veljović i Dragan Kalezić.   „Svoj lični i profesionalni integritet štitiću  pred nadležnim pravosudnim institucijama“ najavio je Perović.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov saopštio je da je “podla neistina da je Veljović platio 2000 eura za prebijanje Duška Jovanovića”.  Prethodno je demantovao i Paunovićevo svjedočenje.

Nakon što je Brajušković o postojanju crnih trojki svjedočio 2013, godine, tadašnji bezbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, u režiji  srpske obavještajne službe. I politički vrh, odnosno Đukanović, tvrdio je da se radi o iskonstruisanoj aferi. Uslijedilo je javno kompromitovanje Brajuškovića.  Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši u jesen te godine da ne postoje dokazi koji bi potvrdili Brajuškovićeve tvrdnje.

Ove sedmice na Brajuškovićevo svjedočenje reagovao je i Veselin Mujović, čije je ime pominjano od strane poslanika opozicije tokom parlamentarnog saslušanja. Poslanik SD Nikola Zirojević pitao je  Brajuškovića da li je od Veljovića pokušao da iznudi novac preko Veselina Mujovića.  „Tog prevaranta nikad u životu nijesam vidio“, kazao je  Brajušković.

Mujović sada tvrdi: „  Brajušković je 2013. godine predložio da se od  Veljovića traži 600 hiljada eura, kako ne bi prijavio navodna nepočinstava Veljovića”. On je kazao da će o tome , ukoliko ga pozovu, svjedočiti  pred Anketnim odborom.

Protiv Mujovića se pred sudom od 2017. godine vodi proces zbog prevare bivšeg visokog funkcionera SCG i DPS Svetozara Marovića, kome je prema navodima tužilaštva Mujović uzeo oko 900 hiljada eura.  Prema optužnici Mujović je  prevario Marovića za veliki novac tako što mu je zauzvrat ponudio blažu kaznu i svoje navodne kontakte u tužilaštvu i pravosuđu, kada je protiv Marovića podignuta optužnica. Proces se odugovlači zbog toga što Marović nije dostupan crnogorskim organima. Svetozar Mrović bi međutim,  uskoro  mogao postati slobodan čovjek, nakon što njegov predmet zastari. To bi moglo oživjeti i proces protiv Mujovića.

Monitor je ranije pisao da je Mujović imao ozbiljne konekcije u vlasti u Crnoj Gori  ali i u Srbji.

Javno komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.  Policijski svjedoci samo su potvrdili pisanje medija koje Đukanović nije kontrolisao. Pitanje je -šta može donijeti Anketni odbor u ovom slučaju, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira.

Milan Knežević, lider DNP  izjavio je da  tužilaštvo,  ukoliko ne sasluša svjedoke crnih trojki pred Anketnim odborom, postaje saučesnik u zataškavanju ovog zločina.  . „Tužilaštvo ne može da postupa po željama funkcionera ili bilo koje političke partije, već u skladu sa zakonom“, prokomentarisao je advokat Veselin Radulović. On je potvrdio da je u ovim slučajevima nastupila zastara.

“Anketni odbor je formiran, čini mi se da se to svakim danom i potvrđuje, iz političkih interesa da bi se ta priča držala aktuelnom i da bi određeni pojedinci i političke partije ubirale političke poene”, ocijenio je Veselin Radulović. .

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUŽBE SELEKTIVNO PROTIV EKSTREMIZMA: Vehabije stop – spremte se četnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neuobičajeno dugo saopštenje tajne službe opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli su svega tri dana nakon zadušnica u manastiru Podmalinsko u opštini  Šavnik za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima (JVuO)

 

 

U utorak je u Vijestima objavljeno,  pozivajući se na neformalni izvor iz vrha bezbjednosnog sektora, da su Agencija za nacionalnu sigurnost (ANB) i Uprava policije (UP) spriječile pokušaj uspostavljanja radikalne islamske mreže u Crnoj Gori. Izvor je naglasio prisutnost većeg broja ekstremnih propovjednika koji djeluju van Islamske zajednice (IZ). Tokom vremena su, navodno, ostvarili veliki utjecaj, posebno u BiH, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. Iz Crne Gore je protjeran državljanin BiH Haris Šundo , jer je u Plavu pokušavao formirati zajednicu mimo zvanične Islamske zajednice.

U odgovoru Vijestima ANB navodi se da do sada nije bilo terorističkih napada u ime religije.  “U Crnoj Gori postoji nekoliko radikalnih selafijskih grupa podijeljenih u više frakcija, koje se nalaze na različitim razinama radikalizacije”, ističe ANB kojom rukovodi nedavno postavljeni Ivica Janović . Novi šef tajne službe slovi za osobu blisku Pokretu Evropa sad (PES) i nema prethodno, makar formalno, iskustvo u branši. Za tajnu službu neuobičajeno dugo saopštenje opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. Neformalni izvor bio je još širi pomenuvši i dva borca ​​tzv. Islamske države (ISIL) iz Plava od kojih je jedan poginuo.

Zanimljivo je da su ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli svega tri dana nakon zadušnica (parastosa) u manastiru Podmalinsko u opštni  Šavnik. Liturgija je služena za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)”.

U saopštenju Eparhije budimljansko-nikšičke (EBN) navodi se da je služilo sveštenstvo “iz obje Mitropolije”, crnogorsko-primorske (MCP) i njihove. Besjedu je održao novoproglašeni mitropolit i novi član Sinoda (crkvene vlade) Metodije Ostojić . Nakon uvodnih pokrivalica i fraza o navodnoj vjeri u Hrista i ljubavi prema Bogu i ljudima, Metodije je prešao na ono što metodično radi od postavljenja za episkopa 2001.  Kaže da su se okupili zbog “velikih i najvećih vitezova i heroja Drugog svjetskog rata…koji su istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta i svih…vojnika koje su branili…svoju vjeru i obitelj i narod od one pošasti mračne koja se nadvila.” Ta pošast je i “dalje nadvijena, stoji nad našim glavama”. Kasnije se u zapaljivom govoru objašnjava da je ta pošast “titoističko-ustaške koalicije” koja caruje od 1945. godine i “koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom”. Prije toga je izrazio žaljenje što saveznička avioni “nisu dirali (fašistički) Zagreb”.

U neistinitosti ove tvrdnje, lako se uvjeriti na Youtube-u gdje postoje filmski snimci nakon teškog bombardovanja Zagreba i mnogih drugih hrvatskih gradova. Metodije se osvrnuo i na spomenik Josipu Brozu Titu u Podgorici koji je za njega “najveći monstrum” i čije ponovno podizanje je “šizofrenija”. Usput su ponovljene  priče o Draži Mihailoviću kao prvom gerilcu Evrope i borbi protiv fašista. Niko ne spori da su se četnici borili protiv okupacije  do zime 1941-42 godine kao što ni Crkva ne spori da je Juda bio Hristov apostol do trenutka izdaje. Metodije se požalio i da “nemamo groba Svetog Save, ni Njegoševog ni Dragoljubovog”.

Metodije ne veliča prvi put velikosrpske fašiste i koljače (po njihovim vlastitim priznanjima i izvještajima) djece, žena i starih samo zbog toga što su pogrešne vjere, nacije ili ideologije. Međutim, prošlosubotnji govor izgleda kao apoteoza ostrašćenosti i etnofiletističkog sljepila znatnog dijela episkopata vjernog režimu Aleksandra Vučića . Kolika je doza netrpeljivosti i mržnje prema svemu crnogorskom govori i činjenica da je mitropolija koja nosi crnogorsko ime,  još u doba Amfilohija Radovića izbacila iz pravoslavne liturgije molitve za vlast i državu u kojoj žive, iako je to apostolska zapovjed. I sadašnji titularni mitropoliti Joanikije i Metodije preskaču taj dio liturgije. Vladika Kirilo Bojović, administrator Zagrebačko – ljubljanske mitropolije se na pravoslavni Božić ove godine pred tv kamerama na liturgiji pomolio “za ovaj grad (Zagreb), državu (Hrvatsku) i vojsku njenu, da pomene Gospod Bog u carstvu svome, svagda i uvijek…”.

Pokojni patrijarh Irinej Gavrilović je 2018. u sabornom hramu u Podgorici rukopoložio Metodija u vikarnog episkopa dioklijskog. Irinej je tada rekao da bi položaj Srba u Crnoj Gori “uporedio s položajem Srba u Hrvatskoj, u doba endehazije (NDH)”. Istog dana kada i Metodije, i sadašnji episkop dioklisijski Pajsije Đerković je održao besjedu u Dolima u Pivi, kao “najvećem stratištu…svih Pivskih novomučenika postradalih tokom Drugog svjetskog rata”. Stradalnici iz 1943. godine opisani su kao “srpski mučenici” koji su “postradali…za vjeru pravoslavnu”. Arhijerejski sabor SPC-a ih je kanonizirao maja 2017. kao mučenike za vjeru. Radi se o nekoliko stotina nevinih civila koji su u odmazdi ubijeni kao partizanski i komunistički simpatizeri od strane nacističkih jedinica i njihovih četničkih pomagača, koje SPC u drugim situacijama slavi kao heroje. Metodijeva klasifikacija “šizofrenije” bi se lako mogla primijeniti u ovom slučaju.

Ciljana i svjesno lažna tvrdnja patrijarha Irineja 2018. godine da su crnogorski Srbi tretirani isto kao i Srbi u doba ustaške NDH, prošla je  bez ikakvih posljedica i poslužila je kao ohrabrenje za sve drskije krečenje povijesti. Vjerovatno će i sadašnja Metodijeva retorika biti otćutana od tužilaštva iako je u Bijelom Polju formiran predmet nakon Metodijeve besjede. Mlitave reakcije premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića koji se ne usuđuju da javno osude veličanje fašizma samo podstiču indolentnost. Obojica rado pričaju o građanskom karakteru i navodnom antifašističkom nasljeđu i tradiciji Crne Gore koja slijedi vrijednosti europskog sustava.

Antifašističko nasljeđe je uništeno upravo od strane nasljednice Saveza komunista – Demokratske partije socijalista (DPS) i njenog lidera Mila Đukanovića početkom 90-tih kada su se stavili u službu četničkog velikosrpskog projekta koji je preuzeo komunista Slobodan Milošević. Uništen je i komunistički moral nadovezan na ranije tradicionalno čojstvo. Od Crne Gore i Srbije napravljene su mafijaške narko države čijeg karaktera se Crna Gora ne može lako riješiti. Kriminalno nasljeđe braće Đukanović i Vučić nikada nije smetalo režimskim episkopima SPC. O ciljanom zaglupljavanju i duhovnom trovanju srpskog i crnogorskog naroda preko Vučićevih žutih televizija, tabloida i rijalitija ni sadašnji patrijarh,  ni Metodije ne smiju ni da pisnu.

Jednako ćute na restauraciju staljinizma u njima miloj Rusiji gdje svako malo idu na poklonjenje KGB-ovcima obučenim u episkopske odore Ruske crkve (RPC). Dan prije Zadušnice – 6. juna, Arhijerejski sinod Ruske crkve u inostranstvu, poznatije kao Ruska zagranična crkva, oštro je osudio obnovu sovjetskih ideoloških praksi u  Rusiji. Sinod je ukazao na “očiglednu tendenciju da se opravdaju zločini bogoboračke vlasti XX vijeka” pod predsjednikom Vladimirom Putinom . Podizanje spomenika Staljinu i Džeržinskom  Sinod Zagranične crkve je nazvao “užasavajućim” kao i izjave o restauraciji “idolopokloničkog mauzoleja na Crvenom trgu”. Osuđena je i “derehabilitacija (na hiljade slučajeva) nepravedno osuđenih pod komunistima uključujući i sveštenoslužitelje”. Saopštenje ove crkve nije objavljeno na portalima SPC-a i mitropolija u Crnoj Gori. SPC je ranije redovito prenosila saopštenja ove crkve. Zagranična crkva je osnovana u Srbiji nakon Oktobarske revolucije, od strane izbjeglih tj. preživjelih vladika. Pokrovitelj joj je bio kralj Aleksandar Karađorđević.

Islamska zajednica Crne Gore,  političari i ogromna većina muslimana jasno su opredijeljeni protiv šačice islamskih radikala koji svoju ideologiju šire ispod radara medija i službi uz anonimnost društvenih mreža. Situacija s radikalnim pro-KGB svetosavljem je potpuno drugačija. Zapaljive poruke mržnje i veličanja teških ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog i ratova 90-tih dolaze od čelnih ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori i njihovih nadređenih u Beogradu (bilo da se radi o Patrijaršiji ili Andrićevom vencu).

Ćutanju vučićevskog bloka partija (NSD-DNP-SNP-UCG) se ne treba čuditi. PES i Demokrate koje koordiniraju sigurnosnim sektorom kao da misle da će ta tema sama po sebi nestati.

Činjenica je da je retorika vladika i paracrkvenih bratstava sve zapaljivija i učestalija. Glavne mete su opet mladi ljudi, a država se drži po strani.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo