Povežite se sa nama

OKO NAS

Bez stida i srama

Objavljeno prije

na

Beranci su nedavno bili zgroženi kada je na televiziji prikazan kratak prilog o hotelu Berane, nekadašnjem ponosu i simbolu grada na Limu. Kao da je to bila neka novost i kao da ne prolaze svaki dan pored njega. Bace pogled, spuste glavu i ćute. Kao što ćute i o svim drugim pljačkama pod pokroviteljstvom vlasti. Kakva je razlika između priče o hotelu Berane, od priče o Polimci, Beranki, Rudnika uglja, bjepoljskom Vunku, rožajskom Gornjem Ibru?

Horor snimci vandalizma i pljačke odavno su kružili internetom, ali je tek televizijska verzija zgrade bez i jednog jedinog stakla, razvaljenih i širom otvorenih vrata, poluizgorelog i izlomljenog namještaja, s bajkovitom slikom ovaca koje pasu na nekadašnjem kampu – probudila nakratko građansku savjest. Ali samo nakratko.

Usamljen i prazan, već sedam-osam godina sasvim zaboravljen, hotel Berane postaje polako ružan i tužan spomenik jedne kriminalne privatizacije kojoj se ne nazire rasplet, i iza koje sasvim sigurno stoji neko mnogo moćniji od onih koji su se predstavljali kao vlasnici.

Da je ova privatizacija bila pljačkaška nema nikakve sumnje. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) još 2009. napravila je šemu osoba i firmi široko i dobro uvezanih i upletenih u ovu privatizaciju, u kojoj se sve zvanično vrti oko famoznih firmi Euroturist GMBH iz Berana i Slomonturist iz Bijelog Polja.

Da je pljačkanje obavljeno pod pokroviteljstvom vlasti, govori i podsjećanje, nije bilo tako davno da bi bilo zaboravljeno, kada je tadašnji ministar turizma Predrag Nenezić upravo iz ovog hotela, iz salona gdje je do danas ostala samo ljuštura klavira Petrof, poslao poruku javnosti da je privatizacija uspješna. Pošao je istoga dana na Lokve i malo se skijao. Poslije toga više je puta svraćao u Berane, ali je glavni gradski hotel i bivše pobunjene radnike zaobilazio u širokom luku.

Hotel je zaobilazio i sljedeći ministar Predrag Sekulić. Iz njegovih usta se jednom čulo kako će neuspješne hotelske privatizacije biti preispitane i da će sadašnje vlasnike „jako poreski opteretiti” i tako prisiliti da hotele renoviraju ili prodaju nekom ko će to učiniti. To, međutim, nikada nije učinjeno. Ni s privatizacijom beranskog hotelsko-turističkog preduzeća, niti s promašenim privatizacijama drugih značajnijih hotelskih kompanija na sjeveru Crne Gore.

I aktuelni ministar turizma Branimir Gvozdenović došao je nedavno u Berane da gasi požar zvani epidemija i spašava partijske kolege nižeg ranga koji su za tu epidemiju odgovorni. Nije mu palo na pamet da se pozabavi svojim poslom i prošeta do hotela Berane. Gradsko smetlište Vasove vode je na periferiji, a ovaj hotel u centru. I to je jedina i prava slika grada koju je Gvozdenović trebalo da vidi, a nije vidio ni jedno ni drugo. Iako je i jedno i drugo u njegovom resoru.

Stvari su u suštini vrlo jednostavne. Onako kako se to već radi u našem okruženju. Treba samo krenuti od početka, tragom novca, papira i drugih dokumenata kojih je dovoljno. Ko je privatizovao? Kako je privatizovao? Uz čiju podršku? Kako su kupovane akcije radnika i građana? Da li je prodaja akcija išla legalno i da li je sav novac od prodaje prošao preko žiro računa ili je isplaćivan na ruke?

Monitor je davno podsjetio na činjenicu da se u Centralnoj depozitarnoj agenciji većinski paket akcija HTP Berane od 50,14 odsto i dalje vodi na Euroturist GMBH, jer nije bilo stečaja niti likvidacije. Kapital ovog akcionarskog društva u osnivanju svojevremeno je procijenjen na 5,2 miliona eura. Potpuno realno. I to bi bila nominalna vrijednost ove nekažnjene pljačke.

Beranska Gradska kafana promijenila je namjenu i poslije privatizacije pretvorena u dvadesetak poslovnih objekata, o čemu smo takođe nedavno pisali. Na planini Jelovici propada istoimeni hotel koji je pod spornim okolnostima kupio Rus Nikolaj Šehovcov, čovjek koji je jedne noći jednostavno nestao, dok ga stari vlasnik juri za ostatak novca. Navodno ga juri i međunarodna policija po Interpolovoj potjernici iz Kazahstana.

Od ovakve žalosne sudbine hotel Komovi u Andrijevici, koji je nekada pripadao beranskom hotelsko-turističkom preduzeću, spasio je kupovinom jedan ugostitelj iz ove malene varošice.

Iako je hotel Berane najdrastičniji primjer, bezmalo da nema grada na sjeveru Crne Gore koji nema neki „spomenik” ugostiteljske tranzicione pljačke. Nepodijeljeno je mišljenje da su partijska pripadnost i burazerski odnosi glavni razlog katastrofalnih privatizacija nekoliko preduzeća, ski centara, hotela i motela, kojima su se ponosili turistički poslenici i u drugim sjevernim gradovima. U Kolašinu, na primjer, ni poslije toliko godina ne rade dva nadaleko poznata motela – Babljak i Manastir Morača, dok je motel Crkvine tek nedavno proradio.

U Bijelom Polju propada hotel Bijela rada, koji sada koriste samo studenti i profesori fakultetskih jedinica u ovom gradu. Zatvoreno je i poznato izletište Kisjele vode. Na Ribarevinama, najvećoj raskrsnici puteva na sjeveru Crne Gore, privatizovan je i potom srušen poznati restoran koji je pripadao bjelopoljskom HTP Brskovo, a na tom mjestu nikada ništa nije napravljeno.

Rožajsko hotelsko-turističko preduzeće Turjak privatizovao je Safet Kalić, preko preduzeća M-petrol koje je formalno bilo u vlasništvu njegove sestre. Kalići su od hotala Rožaje u centru grada napravili ekskluzivan turistički objekat, ali je on pod ključem i prepušten propadanju od kada je Safet u bjekstvu, a imovina zvanično oduzeta. Kalići nijesu stigli da završe rekonstrukciju hotela Turjak na istoimenoj planini sa dvjesta pedeset kreveta, i dva ski lifta preko puta.

Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Plav kao grad koji je prije pet decenija bilježio veću turističku posjetu od Budve, poslije privatizacije čuvenog hotelskog kompleksa Plavsko jezero ostao je bez i jednog kreveta. Rekonstrukcija hotelskog bisera, hotela Jezero, sa dvjesta pedeset kreveta, nikada nije okončana. Da li će i kada – niko ne zna, a radnici se i dalje preganjaju sa vlasnikom oko potraživanja.

Hotel Sjekirica u Murini, nekad poznato odmorište na frekventnom putu Murino – Čakor – Peć, zapušten i oronuo, do temelja je srušen u NATO bombardovanju. Uprkos ,,čvrstim i sigurnim” obećanjima tadašnje savezne vlade, ali i sadašnjih čelnika Crne Gore, njegova gradnja do danas nije započeta.

Kreatori pljački nijesu nepoznati, ali su njihovi likovi i djela još uvijek debelo zaštićeni.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo