Beranci su nedavno bili zgroženi kada je na televiziji prikazan kratak prilog o hotelu Berane, nekadašnjem ponosu i simbolu grada na Limu. Kao da je to bila neka novost i kao da ne prolaze svaki dan pored njega. Bace pogled, spuste glavu i ćute. Kao što ćute i o svim drugim pljačkama pod pokroviteljstvom vlasti. Kakva je razlika između priče o hotelu Berane, od priče o Polimci, Beranki, Rudnika uglja, bjepoljskom Vunku, rožajskom Gornjem Ibru?
Horor snimci vandalizma i pljačke odavno su kružili internetom, ali je tek televizijska verzija zgrade bez i jednog jedinog stakla, razvaljenih i širom otvorenih vrata, poluizgorelog i izlomljenog namještaja, s bajkovitom slikom ovaca koje pasu na nekadašnjem kampu – probudila nakratko građansku savjest. Ali samo nakratko.
Usamljen i prazan, već sedam-osam godina sasvim zaboravljen, hotel Berane postaje polako ružan i tužan spomenik jedne kriminalne privatizacije kojoj se ne nazire rasplet, i iza koje sasvim sigurno stoji neko mnogo moćniji od onih koji su se predstavljali kao vlasnici.
Da je ova privatizacija bila pljačkaška nema nikakve sumnje. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) još 2009. napravila je šemu osoba i firmi široko i dobro uvezanih i upletenih u ovu privatizaciju, u kojoj se sve zvanično vrti oko famoznih firmi Euroturist GMBH iz Berana i Slomonturist iz Bijelog Polja.
Da je pljačkanje obavljeno pod pokroviteljstvom vlasti, govori i podsjećanje, nije bilo tako davno da bi bilo zaboravljeno, kada je tadašnji ministar turizma Predrag Nenezić upravo iz ovog hotela, iz salona gdje je do danas ostala samo ljuštura klavira Petrof, poslao poruku javnosti da je privatizacija uspješna. Pošao je istoga dana na Lokve i malo se skijao. Poslije toga više je puta svraćao u Berane, ali je glavni gradski hotel i bivše pobunjene radnike zaobilazio u širokom luku.
Hotel je zaobilazio i sljedeći ministar Predrag Sekulić. Iz njegovih usta se jednom čulo kako će neuspješne hotelske privatizacije biti preispitane i da će sadašnje vlasnike „jako poreski opteretiti” i tako prisiliti da hotele renoviraju ili prodaju nekom ko će to učiniti. To, međutim, nikada nije učinjeno. Ni s privatizacijom beranskog hotelsko-turističkog preduzeća, niti s promašenim privatizacijama drugih značajnijih hotelskih kompanija na sjeveru Crne Gore.
I aktuelni ministar turizma Branimir Gvozdenović došao je nedavno u Berane da gasi požar zvani epidemija i spašava partijske kolege nižeg ranga koji su za tu epidemiju odgovorni. Nije mu palo na pamet da se pozabavi svojim poslom i prošeta do hotela Berane. Gradsko smetlište Vasove vode je na periferiji, a ovaj hotel u centru. I to je jedina i prava slika grada koju je Gvozdenović trebalo da vidi, a nije vidio ni jedno ni drugo. Iako je i jedno i drugo u njegovom resoru.
Stvari su u suštini vrlo jednostavne. Onako kako se to već radi u našem okruženju. Treba samo krenuti od početka, tragom novca, papira i drugih dokumenata kojih je dovoljno. Ko je privatizovao? Kako je privatizovao? Uz čiju podršku? Kako su kupovane akcije radnika i građana? Da li je prodaja akcija išla legalno i da li je sav novac od prodaje prošao preko žiro računa ili je isplaćivan na ruke?
Monitor je davno podsjetio na činjenicu da se u Centralnoj depozitarnoj agenciji većinski paket akcija HTP Berane od 50,14 odsto i dalje vodi na Euroturist GMBH, jer nije bilo stečaja niti likvidacije. Kapital ovog akcionarskog društva u osnivanju svojevremeno je procijenjen na 5,2 miliona eura. Potpuno realno. I to bi bila nominalna vrijednost ove nekažnjene pljačke.
Beranska Gradska kafana promijenila je namjenu i poslije privatizacije pretvorena u dvadesetak poslovnih objekata, o čemu smo takođe nedavno pisali. Na planini Jelovici propada istoimeni hotel koji je pod spornim okolnostima kupio Rus Nikolaj Šehovcov, čovjek koji je jedne noći jednostavno nestao, dok ga stari vlasnik juri za ostatak novca. Navodno ga juri i međunarodna policija po Interpolovoj potjernici iz Kazahstana.
Od ovakve žalosne sudbine hotel Komovi u Andrijevici, koji je nekada pripadao beranskom hotelsko-turističkom preduzeću, spasio je kupovinom jedan ugostitelj iz ove malene varošice.
Iako je hotel Berane najdrastičniji primjer, bezmalo da nema grada na sjeveru Crne Gore koji nema neki „spomenik” ugostiteljske tranzicione pljačke. Nepodijeljeno je mišljenje da su partijska pripadnost i burazerski odnosi glavni razlog katastrofalnih privatizacija nekoliko preduzeća, ski centara, hotela i motela, kojima su se ponosili turistički poslenici i u drugim sjevernim gradovima. U Kolašinu, na primjer, ni poslije toliko godina ne rade dva nadaleko poznata motela – Babljak i Manastir Morača, dok je motel Crkvine tek nedavno proradio.
U Bijelom Polju propada hotel Bijela rada, koji sada koriste samo studenti i profesori fakultetskih jedinica u ovom gradu. Zatvoreno je i poznato izletište Kisjele vode. Na Ribarevinama, najvećoj raskrsnici puteva na sjeveru Crne Gore, privatizovan je i potom srušen poznati restoran koji je pripadao bjelopoljskom HTP Brskovo, a na tom mjestu nikada ništa nije napravljeno.
Rožajsko hotelsko-turističko preduzeće Turjak privatizovao je Safet Kalić, preko preduzeća M-petrol koje je formalno bilo u vlasništvu njegove sestre. Kalići su od hotala Rožaje u centru grada napravili ekskluzivan turistički objekat, ali je on pod ključem i prepušten propadanju od kada je Safet u bjekstvu, a imovina zvanično oduzeta. Kalići nijesu stigli da završe rekonstrukciju hotela Turjak na istoimenoj planini sa dvjesta pedeset kreveta, i dva ski lifta preko puta.
Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Plav kao grad koji je prije pet decenija bilježio veću turističku posjetu od Budve, poslije privatizacije čuvenog hotelskog kompleksa Plavsko jezero ostao je bez i jednog kreveta. Rekonstrukcija hotelskog bisera, hotela Jezero, sa dvjesta pedeset kreveta, nikada nije okončana. Da li će i kada – niko ne zna, a radnici se i dalje preganjaju sa vlasnikom oko potraživanja.
Hotel Sjekirica u Murini, nekad poznato odmorište na frekventnom putu Murino – Čakor – Peć, zapušten i oronuo, do temelja je srušen u NATO bombardovanju. Uprkos ,,čvrstim i sigurnim” obećanjima tadašnje savezne vlade, ali i sadašnjih čelnika Crne Gore, njegova gradnja do danas nije započeta.
Kreatori pljački nijesu nepoznati, ali su njihovi likovi i djela još uvijek debelo zaštićeni.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice