Povežite se sa nama

OKO NAS

Skupo i neefikasno pravosuđe

Objavljeno prije

na

Crna Gora je protekle nedjelje izgubila još jedan spor pred Evropskim sudom za ljudska prava. U Strazburu su 17. septembra u slučaju Mijanović protiv Crne Gore utvrdili povredu prava na pravično suđenje zbog neizvršenja pravosnažne presude kao i prava na mirno uživanje imovine.

Borislav Mijanović se maja 2006. godine žalio zbog neizvršenja presude i povrede svojih imovinskih prava. Tražio je nadoknadu štete za inovacije, tehničko unapređenje i racionalizacije od nekadašnje fabrike Radoje Dakić. Osnovni sud u Podgorici je 2003. presudio u njegovu korist, presudu je godinu kasnije potvrdio Viši sud, a 2005. i Vrhovni sud.

Presudama je podgorička fabrika obavezana da plati Mijanoviću 159,879.33 eura, zateznu kamatu, kao i 6,216.26 eura za pravne troškove. Nalog suda za izvršenje presude upućen Centralnoj banci nikada nije ispoštovan. Opravdanje – dužnik nema novca na računu i ima još potražilaca.

Podnosilac predstavke je preminuo 2010. godine, a predstavku je preuzela njegova kćerka. Vlada, koju pred sudom zastupa Zoran Pažin, tvrdila je da je bilo brojnih presuda protiv istog dužnika, u korist bivših radnika po osnovu zaostalih plata. Vlada se u Strazburu pravdala za kašnjenje i time što je bilo zakazano nekoliko aukcija za prodaju nepokretne imovine Radoja Dakića i plaćanja obaveza iz presuda, ali nije bilo zainteresovanih investitora.

Sud u Strazburu nije uvažio Vladino pravdanje i utvrdio je da ni Centralna banka ni Osnovni sud nijesu preduzeli potrebne mjere da obezbijede izvršenje sa nekoga od više računa koje je akcionarsko društvo imalo kod Centralne banke, kao i da je država, kao većinski vlasnik društva, bila dužna da isplati taj dug.

Naloženo je da Vlada isplati predviđenu sumu na ime materijalne štete, uz zakonske kamate i sudske troškove. Rok za isplatu je tri mjeseca od pravnosnažnosti presude.

Značajno za ovu presudu je to što je Evropski sud ponovio da tužba Vrhovnom sudu za naknadu štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, kao i ustavna žalba u slučaju neizvršenja presude nijesu djelotvorni pravni ljekovi.

,,Evropski sud za ljudska prava je do sada u dva slučaja utvrdio da tužba za naknadu štete Vrhovnom sudu zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku nije delotvorno sredstvo jer ne dovodi do ubrzanja postupka”, kaže za Monitor direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc-Prelević.

U HRA smatraju da je u ovoj presudi Sud u Strazburu utvrdio još jednu važnu činjenicu koja može da ima dalekosežnije posljedice. Sud je ustanovio da je država odgovorna za pravosnažno utvrđene obaveze Radoja Dakića, s obzirom na to da je većinski vlasnik tog akcionarskog društva.

,,Vlada ne bi trebalo da čeka da ponovo isto to Evropski sud utvrdi u presudi po predstavci koju su pre neku godinu podneli brojni radnici Radoja Dakića, kojima nikada nisu izvršene pravosnažne presude za zaostale plate i koji su zbog toga opravdano protestovali sve ove godine”, kaže Gorjanc-Prelević.

Ovo je 17. presuda Evropskog suda za ljudska prava koja se odnosi na Crnu Goru, od aprila 2009, kada je Sud donio prvu takvu presudu.

U prvoj presudi, slučaju Bijelić protiv Crne Gore i Srbije, Evropski sud je utvrdio kršenje prava na mirno uživanje imovine zbog dugotrajnog neizvršavanja pravosnažne i izvršne presude. Sud je, u tom imovinskom sporu zbog stana u Podgorici koji traje još od 1989, podnosiocima predstavke dosudio 4500 eura na ime pretrpljene nematerijalne štete i 700 eura na ime troškova i izdataka.

Sud u Strazburu je u junu ove godine u slučaju Vukelić protiv Crne Gore utvrdio povredu prava na pravično suđenje, odnosno prava na suđenje u razumnom roku. Zvonimir Vukelić od početka 1997. godine ima pravosnažnu presudu u svoju korist kojom je, na ime zaloga, od dužnika dobio stan u Baru. Od tada traje njeno izvršenje, a Vukelić ni do danas nije dobio stan. U presudi Evropski sud je naložio da Crna Gora mora obezbijediti izvršenje presude u roku od tri mjeseca od njene pravosnažnosti. Državi je dat isti rok da Vukeliću plati 3.600 eura na ime nematerijalnih troškova.

Postupak pred Evropskim sudom u prosjeku traje četiri godine. Od 17 dosadašnjih presuda Suda u Strazburu koje se odnose na Crnu Goru čak u 12 slučajeva je utvrđena povreda člana šest Konvencije o ljudskim pravima, koji propisuje pravo na pravično suđenje.

Indikativna su dva slučaja za koja je Evropski sud donio presude prošle godine. U slučaju Stakić protiv Crne Gore, sud je u oktobru 2012. utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku. Riječ je o građanskoj parnici za naknadu štete koju domaći sudovi nijesu okončali još od 1978. godine!

U presudi iz oktobra 2012. Novović protiv Crne Gore, Sud u Strazburu je utvrdio povredu istog prava na pravično suđenje, zbog sudskog procesa koji je trajao 17 godina i 11 mjeseci.

Pored presuda koje se odnose na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, najviše je slučajeva, čak sedam, kojima je utvrđeno kršenje prava zbog neizvršavanja pravosudnih sudskih odluka, a u dva slučaja na povredu prava na pristup sudu. U dva slučaja utvrđeno je kršenje prava na mirno uživanje imovine, u dva slučaja povreda prava na slobodu izražavanja i u jednom povreda prava na porodični i privatni život.

U Izvještaju o radu zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za 2012. navodi se da se Crna Gora nalazi među državama sa visokim indeksom predstavki tom sudu po glavi stanovnika. Samo prošle godine Evropskom sudu za ljudska prava podnijeto je 180 tužbi protiv Crne Gore. Ukupno, od 2009. godine – 849 predstavki protiv Crne Gore.

,,Do dana sačinjavanja ove informacije Evropski sud je u odnosu na Crnu Goru donio 377 sudskih odluka, od čega je 350 predstavki odbijeno kao očigledno neosnovane, odbačene kao neprihvatljive ili su brisane sa liste, dok je u 27 slučajeva Sud utvrdio povredu barem jednog od konvencijskih prava na koje su se odnosile predstavke”, naveo je zastupnik Crne Gore pred tim sudom Zoran Pažin.

Prema zvaničnim informacijama, najveći broj predstavki koje se nalaze u fazi glavne rasprave odnose se na povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Posljednjom presudom Evropskog suda u slučaju Mijanović protiv Crne Gore, država je u obavezi da isplati do sada najveću sumu po presudama Strazbura, preko 170.000 eura.

Građani greške pravosuđa i policije skupo plaćaju. Prema procjenama Ministarstva finansija troškovi za sudska izvršenja će ove godine iznositi 33,2 miliona eura. Skupa pravda, a tako neefikasna.

Ustavna žalba

Zastupnik Crne Gore pred Evropskim sudom Zoran Pažin je kao ozbiljan problem unutar pravnog sistema Crne Gore prepoznao djelotvornost ustavne žalbe i zabrinjavajući stav Evropskog suda za ljudska prava tim povodom. Gorjanc-Prelević kaže da je Evropski sud utvrdio da ustavna žalba nije djelotvorno sredstvo za neizvršenje sudske odluke, odnosno za slučajeve kada ne postoji ,,pojedinačni akt” kojim je prekršeno pravo: ,,Na činjenicu da Ustavni sud neće moći ništa da učini da zaštiti ljudska prava u svim onim slučajevima kada akta nema, npr. kada se ne sprovode djelotvorne istrage ubistava, mučenja, zlostavljanja i drugo, ili kada se ne sprovode sudske odluke, ukazivala je Akcija za ljudska prava još 2008. godine kada se donosio Zakon o Ustavnom sudu. Ponovo smo sada pokušali da utičemo da se to promeni, ali to ni ove nedelje nije usvojeno – predlagač to nije predložio, a amandman koji je u tom smislu podneo Andrija Popović, poslanik Liberalnog saveza, nije usvojen”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Prodata je prije desetak godina podgoričkom preduzeću čiji je vlasnik Nebojša Bošković, za 120.000 eura.  Zbog poslovnih problema i sukoba sa zakonom  novi vlasnik nije nikad započeo rekonstrukciju tog objekta. A država i opština nijesu  našle način da ga natjeraju na brigu o jednoj od najljepših i najstarijih kolašinskih zgrada.

U listu nepokretnosti objekat se sada vodi kao „poslovna zgrada u vanprivredi“. Zvanični vlasnik zgade je podgoričko preduzeće K Distribution doo. Upisana je i hipoteka u iznosu od 640.000 eura u korist Holdco east iz Podgorice.

Bošković je kupio još jednu kolašinsku staru zgradu, nekada vlasništvo FK Gorštak, za 80.000 eura. I ta zgrada sada predstavlja ruglo grada. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg sjaja tog za lokalnu istoriju, ali i kulturu, vrlo bitnog objekta, građenog 1920. godine. Prvi put se pominje 1930. kao Grand hotel.  Sredinom 30-ih godina prošlog vijeka Grand hotel postaje hotel Boškovića. Taj objekat je bio centar života Kolašina između dva svjetska rata.

Tokom cijelog mandata aktuelne kolašinske vlasti ponavljale su da „centar Kolašina ne smije imati ruševine“.  Aktuelna i bivše vlasti u tom gradu, takođe, više puta su nagovještavle da bi trebalo zaštiti najstarije kolašinske objekte. Te ideje sporadično su nalazile mjesto i u strateškim planovima razvoja. Sve je ostalo na riječima. U međuvremenu, pod naletom novog investicionog talasa, Kolašinu, tvrdi „struka“, prijeti opasnost da izgubi svoju arhitektonsku prepoznatljivost, koju je dugo čuvao.

Gradu prijeti ogromna opasnost i od neplanske urbanizacije. To je bilo upozorenje sa konferencije o intenzivnom integralnom pristup razvoju Kolašina, koja je održana u oktobru minule godine. Arhitekta prof. dr Rifat Alihodžić tada je rekao da što hitnije treba formirati nezavisno stručno tijelo koje bi bi pratio cijeli proces – od izrade planske dokumentacije do relizacije. Ukoliko se gradnja otme kontroli, kaže on, „Kolašin bi uskoro mogao postati Zlatibor”.

Alihodžić je podsjetio i na arhitektonski značaj Spomen-doma, koji je, kako tvrdi, dragulj i zbog kojeg bi mnogi došli u Kolašin. On predlaže rekonstrukciju tog objekta. Ni ta zgrada još nije na listi prioriteta ni države ni Opštine.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

RUDNIK UGLJA BERANE I DALJE BEZ PROIZVODNJE: Samo obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada

 

Umjesto obećanog pokretanja proizvodnje i ponovnog zapošljavanja u firmi iz koje su se preselili na biro rada, beranski rudari su pred novogodišnje praznike, zahvaljujući svojoj bivšoj koleginici, sada poslanici Jovanki Bogavac (PZP), na poklon dobili amandman koji im garantuje da će biti obuhvaćeni zakonom o ostvarivanju prava na finansijsku pomoć radnicima koji su bili zaposleni u privrednim društvima u sektoru rudarske i metalske industrije.

Ministarstvo ekonomskog razvoja (MER) prihvatilo je, naime, amandman poslanice Bogavac da se i rudari koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Beranama ne izostave iz ovog zakona.

,,Razlozi za podnošenje ovog amandmana je što je članom 3 iz sektora rudarstva izuzeta podzemna eksploatacija uglja kao najkopleksnija djelatnost i najugroženija evropskim propisima kojima se djelimično uticalo na gašenje Rudnika podzemne eksploatacije uglja u Beranama. Rudari rudnika mrkog ugija u Beranama radili su u najtežim uslovima, 200 metara ispod zemlje, svakodnevno ugrožavajući svoj život i zdravlje uz skromne zarade. Jedan dio rudara je primio otpremnine u iznosu od tri prosječne zarade ili otpremnine preko Fonda rada, a zbog neuplaćenih poreza i doprinosa, mnogi nisu bili u mogućnosti da ostvare pune ili bilo kakve penzije”, obrazložila je Bogavac.

Ona je kazala da ima puno invalida rada koji su korisnici izuzetno skromnih invalidskih naknada.

,,Kako su se za rudare beranskog rudnika uvijek prihvatala zakonska rješenja kao i za Rudnike podzemne eksploatacije boksita u Nikšiću, kako za uslove za penzionisanje rudara pod povoljnijim uslovima, beneficirani staž i mnoga druga, jedino je logično da se i pri donošenju ovog Zakona ne preskoče rudari podzemne eksploatacije uglja kao jedne od socijalno najugroženijih djelatnosti”, kazala je Bogavac.

Kako trenutno stvari stoje Rudnik mrkog uglja u Beranama i u ovu godinu ulazi bez ikakve čvrste garancije da će se iznaći rješenje za ponovno aktiviranje jame Petnjik, zbog čega će oko stotinu pedeset bivših rudara i dalje vrijeme provoditi na birou rada.

Nezaposleni beranski rudari slažu se sa konstatacijom da je neprimjereno što država nije prepoznala probleme koji su pratili dešavanja u njihovom kolektivu.

Više od amandmana, koji je svakako dobar, oni bi se, kako kažu, obradovali da je ministar Jakov Milatović, kada je nedavno posjetio Berane, obišao njihovu kompaniju i iznašao rješenje za nepremostivi problem koji se ogleda u tome kako i o čijem trošku prebacivati iskopani ugalj do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o preuzimanju svih zaliha crnog zlata.

,,Nismo mogli da vjerujemo da ćemo i ovu godinu dočekati na birou rada. Tim prije jer smo mislili da će država prepoznati značaj beranskog rudnika. Očigledno  smo se prevarili, jer sem obećanja ništa nije urađeno da jama Petnjik ponovo proradi, iako je za tako nešto postojala mogućnost, samo da je Vlada htjela da na pravi način razmotri zahtjeve rukovodstva rudnika i izdvoji sredstva za prevoz uglja od Berana do Pljevalja”, kažu rudari.

Oni podsjećaju da je u drugoj polovini jula prošle godine, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić izjavio da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi termoelektrani Pljevlja, ,,onoliko koliko će ta termoelektrana raditi”, a da će kroz zapošljavanje do stotinu dvadeset radnika sigurno biti zbrinuto oko četiristo porodica.

,,Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja”, kazao je Krivokapić.

Samo petanaest dana nakon toga oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame, koja je zbog nestanka struje i zaustavljanja pumpi, napunjena vodom.

Izvršni direktor rudnika Nikola Šćekić, potvrdio je da jama Petnjik sada djelimično sanirana i da je iz nje izvučena voda, ali da od proizvodnje, ipak, nema ništa.

,,Uspjeli smo vagonima da izvučemo vodu iz jamskih prostorija koje su zbog nestanka stuje bile potopljene. Međutim, potpuno uređivanje jame iziskuje značajna ulaganja. Problem je što od Vlade ne stiže nikakva konkretna pomoć, tako da je sudbina rudnika potpuno neizvjesna, s obzirom na to da je sadašnje stanje neodrživo”, istakao je Šćekić.

On je podsjetio da se račun rudnika mjesecima nalazi u blokadi i da to stvara dodatne probleme.

,,Prošle godine u aprilu je, zbog određenih dugovanja, uslijedila blokada računa. Tako je radnicima koji su ostali da rade na održavanju, a ima ih petnaestak, onemogućeno da prime zarade, što je ovo preduzeće stavilo u potpuno nezavidan položaj”, rekao je Šćekić, dodajući da razgovori sa predstavnicima Vlade o ponovnom aktiviranju rudnika nijesu dali željene rezultate.

Rukovodstvo preduzeća i dalje tvrdi da je vlasnik Rudnika svih ovih godina dotirao sredstva kako bi se održavala proizvodnja u Beranama.

,,Matična firma iz Sremske Mitrovice, Metalfer,  u posljednjih sedam godina je uložila preko četiri miliona eura u rudnik, a da iz tog rudnika nije uzela ništa. Činili su to znajući da ovaj rudnik, uz odgovarajuću pomoć države, može da radi i da je od važnosti za cijelu Crnu Goru. I nakon prekida proizvodnje on je obezbjeđivao sredstva za plate radnika koji rade na održavanji i za druge troškove. Sada kad imamo ovakvo stanje i blokadu računa on je prinuđen da digne ruke od rudnika”, tvrdi Šćekić.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, Rudnik uglja, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika.

Početkom 2014. godine od grčkog biznismena Petrosa Statisa kupio ga je Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhumcu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

A onda je u aprilu 2019. godine došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termoelektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu.

I premijerova izjava petnaestak dana prije potapanja jame bila je na tom fonu. Šta se dogodilo pa sada odjednom niko više to ne pominje, ne zna se. Premijeru je, izgleda, lakše bilo da obeća, nego da ispuni to što je obećao.

Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u siromašnim Beranama. U gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi i bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori. Da bi nakon tranzicije i cunamija koji je protutnjao industrijskom zonom, danas bio u situaciji da  na koljenima moli za pokretanje proizvodnje u rudniku.

                                         Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo