Povežite se sa nama

Uncategorized

BEZBJEDNOST HRANE U CRNOJ GORI: Skupe igre nadležnih

Objavljeno prije

na

Glavna veterinarska inspektorka Mirjana Drašković ,,govori laži” i godinama unazad sabotira rad Uprave za bezbjednost hrane, izjavila je ove nedjelje na vanrednoj konferenciji za štampu Direktorica Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove Vesna Daković.

Hitna reakcija je uslijedila nakon što je početkom nedjelje inspektorka Drašković, po ko zna koji put, problematizovala kvalitet mesa koje se iz Brazila uvozi u Crnu Goru. Napominjući da se ona već mjesecima bori da se zabrani uvoz mesa iz te zemlje, jer su i analize krajem prošle godine pokazale da to meso nije ispravno.

Protekle nedjelje ministarstva poljoprivrede u Albaniji i Hrvatskoj naložila su povlačenje pilećeg smrznutog filea iz Brazila, jer su rezultati njihovih kontrola pokazali da to meso ima salmonelu koja je opasna po zdravlje čovjeka.

Direktorica Uprave Daković nije stala samo na optužbama za laž, već je proširila spisak ,,navodnih” nepočinstava Draškovićeve. Po riječima Dakovićeve, glavna veterinarska inspektorka u kontinuitetu uzbunjuje javnost: ,,Informacije kojima uzbunjuje javnost u Crnoj Gori, simptomatično, uvijek u vrijeme turističke sezone, odnose se na opasnosti po potrošače od nebezbjedne hrane. Samo se navodne opasnosti mijenjaju, od brazilske piletine, preko vinobrana, virusa kvrgave kože, do „leukemije goveda”.

Praveći tako štetu građanima i ekonomskom sistemu Crne Gore kao turističke destinacije, ističe Daković. S druge strane mogućnosti da građani pretrpe štetu od mesa iz Brazila nema, garantuje direktorica Uprave.

,,Svi parametri na koje se ispituje hrana u Evropskoj uniji implementirani su i u crnogorsko zakonodavstvo i naše laboratorije su potpuno osposobljenje za njihovo ispitivanje”, rekla je Daković. Objasnila je i da se za razliku od EU gdje se 20 odsto pošiljki iz Brazila kontroliše na sve parametre bezbjednosti hrane, u Crnoj Gori se svaka pošiljka, dakle 100 odsto pošiljki, kontroliše na sve ove parametre. Ispada da bi EU trebala da kopira naš sistem kontrole hrane a ne mi njihov.

Glavna veterinarska inspektorka Drašković godinama upozorava da se ne može garantovati bezbjednost mesa iz Brazila pošto se, kako navodi za razliku od Uprave, u Crnoj Gori ne ispituju svi parametri rizika i genetske modifikacije. U ovom stavu Draškovićeva nije usamljena jer i brojni inostrani stručnjaci upozoravaju da je uvoz mesa iz Brazila i Argentine problematičan i zbog toga što su to zemlje u kojima je dozvoljeno korišćenje genetski modifikovane hrane (GMO) u ishrani stoke.

U martu u međunarodnoj javnosti je odjeknula objava brazilskih nadležnih službi koje su više od dvije godine pratile rad inspektora koji su davali sertifikate za izvoz nebezbjednog mesa, da su pohapsili više od 30 takvih inspektora, zabranili rad pojedinih objekata. Tada je većina zemalja (Kina, EU, Čile, Venecuela) privremeno zabranila uvoz mesa iz Brazila. Kod nas je po izjavama odgovornih i dalje bilo sve bezbjedno. Iako su nadležni zvanično saopštavali da Crna Gora ne uvozi meso iz ,,problematičnih” brazilskih objekata, Draškovićeva tvrdi da smo uvozili i uvozimo i iz njih.

Iz Uprave za bezbjednost hrane, medijima su na pitanje koliko je tokom prošle i pretprošle godine bilo neispravnih pošiljki iz Brazila, odgovorili da su tokom prošle godine samo dvije pošiljke mesa bile neispravne. Nakon afere s kraja prošle godine o navodnom prispjeću mesa iz 1982. godine u Luku Bar, Draškovićeva je za Monitor izjavila da je u mjesec dana zabranjen uvoz tri pošiljke mesa iz Brazila. U četvrtoj je otkrivena salmonela.

O kojim količinama uvezenog mesa se radi govori podatak da su samo od početka ove godine uvezene četiri pošiljke piletine od 104 tone.

I pored zaklinjanja Uprave u poštovanje EU standarda, Draškovićeva uporno tvrdi da se u Crnoj Gori provjere ne rade u skladu sa njima. Ona je čak izjavila da odgovorni u Upravi za bezbjednost hrane „odlično znaju da u našim propisima nije definisano dosta parametara koji i te kako mogu biti opasni po zdravlje potrošača (u EU jesu i u većini zemalja okruženja), saopštavaju da je hrana uvezena iz Brazila bezbjedna”.

Na ove opužbe iz Uprave nijesu odgovarali, već je na ovonedjeljnoj konferenciji direktorica izjavila čak i to će ,,Drašković samo još nekoliko dana biti na poziciji glavne veterinarske inspektorke jer se to radno mjesto, po novoj sistematizaciji, ukida”.

Ispada da se Draškovićeva, nakon 35 godina radnog staža, baš sada pred turističku sezonu drznula da uzbunjuje javnost. To što je o problemima bezbjednosti hrane, kao zviždač upozoravala duže od deceniju (vidi boks), se izgleda ne broji.

Draškovićeva je ranije komentarisala ukidanje mjesta glavnog veterinarskog inspektora, navodeći da tokom ove turističke sezone nije predviđeno da u okviru pojačanih inspekcijskih kontrola učestvuje veterinarska inspekcija i inspekcija za bezbjednost hrane, upozoravajući da to može biti rizik i za građane i za turiste.

U prošlogodišnjoj prijavi za dobijanje statusa zviždača navela je da joj je „onemogućeno napredovanje zbog zviždačkih aktivnosti u prethodnom periodu, a sada se planira raspoređivanje na niže radne rasporede”. Radno degradiranje je prošlo, a Agencija za zaštitu zviždača je, krajem prošle godine, odbila da joj dodijeli status zviždača i pruži odgovarajuću zaštitu.

Priču o bezbjednosti hrane prati i priča o velikom novcu. Uvoz mesa iz Brazila za crnogorsko, i tržište regiona, vrijedan je desetine miliona eura godišnje.

Iz Uprave su svojevremeno izjavili da oni ne mogu da utiču na to šta se i iz koje zemlje uvozi, jer o tome odlučuju privrednici. Draškovićeva takav stav kritikuje tvrdeći da su nadležni u Upravi pogrešno shvatili da im je osnovni zadatak da ponavljaju da je u Crnoj Gori sve što se uvozi bezbjedno. Još prije par godina istakla je da u Crnoj Gori nema pravog sistema kontrole:,,Uništeno je i ono što je bilo, zbog dila nadležnih sa uvoznicima”.

S dilom ili bez njega, tek novim Zakonom o bezbjednosti hrane desetostruko i više su smanjene kazne za prekršaje. Prema starom zakonu o bezbjednosti hrane te kazne za pravno lice bile su 5.000, a za odgovorno 500 eura. Novim zakonom su predviđene kazne od 500 eura za pravno i 30 eura za odgovorno lice. Ako se kazna plati u roku od osam dana, one koji se ne pridržavaju bezbjednosnih pravila o hrani sleduje popust.

,,Uobičajeno je da nam subjekti prilikom kontrole kažu da ih slobodno kaznimo, nema problema za kaznu, oni će to platiti”, istakla je nedavno Drašković.

Igranje nadležnih sa hranom, na kraju će svakako platiti građani. I to zdravljem.

Raniji slučajevi ,,uzbunjivanja javnosti”

Sredinom prošle godine u Crnoj Gori je utvrđeno prisustvo bolesti kvrgava koža i plavi jezik. Drašković je pokušala da upozori Upravu za bezbjednost hrane da blagovremeno preduzme preventivne mjere. Uzalud. Nakon pojave bolesti prikupila je dokaze i podnijela specijalnom tužiocu za organizovani kriminal prijavu i kasnije dopunu – predmete sa graničnih prelaza iz kojih se vidi da je uvoz tekao nesmetano, iako su odgovorni iz Uprave za bezbjednost hrane i ministar poljoprivrede Patar Ivanović tvrdili da uvoza nema i da su ranije izdata rješenja za uvoz povučena. Zviždački ,,staž” otpočela je kada je kao republička veterinarska inspektorka, u avgustu 2002. godine, odbila predlog Sektora za poljoprivredu u Ministarstvu poljoprivrede da se mlijeko od grla koja su bolesna od mastitisa otkupljuje u podgoričkoj Mljekari po cijenama nižim za 10 do 20 odsto od mlijeka zdravih grla. Tada i sada ministar poljoprivrede je Milutin Simović. I pored protivljenja proizvođača, uvoznika, nadležnih iz Ministarstva poljoprivrede, sljedeće godine, istrajala je na primjeni propisa i vratila u Holandiju pošiljku „neupotrebljivog i nebezbjednog” sira sa isteklim rokom trajanju i bez potrebnih dokumenata, odnosno, sa falsifikovanom deklaracijom. Drašković 2004. godine otkriva aferu o trgovini leukoznim mesom iz Ulcinja. Prema njenim tvrdnjama, Simović je dozvolio da se dio zaraženog mesa proda prerađivačima u Srbiji, dok je ostatak navodno uništen u Crnoj Gori. Potom se ispostavilo da je država vlasnicima ovdašnjih hladnjača platila preko 10 hiljada eura za čuvanje, navodno uništenog, leukoznog mesa. Na opasnosti od uvoza mesa iz Brazila i Argentine upozorava već deset godina. Kada su nadležni ocijenili da je prekrdašila uručuju joj otkaz 2009. godine. U obrazloženju odluke Disciplinske komisije VU stoji kako je inspektorka „prekoračila ovlašćenja davanjem izjava da se brazilsko meso prodaje kao domaće”, te da je zbog toga „uzbunjivala javnost tokom turističke sezone”. Argumentacija koja je i sada aktuelna. Nakon odluke Upravnog suda vraćena je na posao sredinom 2010. Četiri godine kasnije, Drašković je ponovo imenovana za glavnu veterinarsku inspektorku. Za njenog mandata otkriveno je i korišćenje vinobrana u proizvodima od svježeg mljevenog mesa. U daljem postupku počinioci su, minimalnim kaznama, praktično amnestirani. Sada je ponovo zbog ,,uzbunjivanja” praktično smijenjena sa mjesta glavne veterinarske inspektorke.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo