Povežite se sa nama

SVIJET

Bijes u glasačkim kutijama

Objavljeno prije

na

Fransoa-Oland-slavi

Izbori održani u nedjelju ostaviće posljedice na čitavu Evropu. Obaranje Nikole Sarkozija na predsjedničkim izborima u Francuskoj i razoran poraz vladajućih stranaka u Grčkoj izraz su opšteg protivljenja mjerama štednje koje je nametnula Evropska unija. Oni nagovještavaju period pojačanih socijalnih sukoba i žestoke političke krize. Razlika od gotovo četiri odsto, kojom je socijalistički izazivač Fransoa Oland pobijedio odlazećeg konzervativnog predsjednika Francuske Nikolu Sarkozija, relativno je mala. I pored toga, promjena predsjednika u Jelisejskoj palati predstavlja političku prekretnicu. Samo jednom u istoriji Pete Republike odlazeći predsjednik nije reizabran: Valeri Žiskar Desten 1981. Tada je Fransoa Miteran postao prvi član Socijalističke partije (PS) koji je osvojio predsjednički mandat. Sada, 17 godina kasnije poslije završetka Miteranovog mandata, Oland je tek drugi predstavnik PS koji je preuzeo najvišu dužnost u državi.

Oland je pobjedu na izborima u najvećoj mjeri ostvario zahvaljujući podršci ljevičarskih organizacija. Te stranke smatraju da je alternativa mjerama štednje EU moguća s Olandom.

Kandidat Fronta ljevice, Žan Luk Melenšon, koji je osvojio 11 odsto glasova u prvoj rundi, podržao je Olanda u drugom krugu. On je taj potez objasnio činjenicom da je to jedini način da Sarkozi ne bude reizabran i da dođe do promjene politike. Isti argument iznijele su i Antikapitalistička partija (NPA) i Radnička borba (LO), čiji su kandidati ukupno osvojili blizu dva odsto glasova.

U Grčkoj, konzervativna Nova demokratija (ND) i socijaldemokratski PASOK, koji su naizmjenično upravljali državom poslije pada vojne diktature prije 37 godina i udruženo nametnuli diktat štednje koji je izdala EU, desetkovani su. U poređenju s parlamentarnim izborima prije tri godine ND je pala sa 2,3 miliona glasača na 1,2 miliona. PASOK je zabilježio još ubjedljiviji pad, sa tri miliona na 800.000. Zajedno, dvije partije osvojile su manje od trećine glasova. Iako ND ima najviše poslanika u parlamentu zahvaljujući izbornim pravilima kojima je nagrađena s dodatnih 50 mandata, i dalje nema dovoljnu podršku za formiranje vlade.

Koalicija Radikalne ljevice (SYRIZA) izbila je kao istinski pobjednik izbora i uspjela da više nego utrostruči broj glasača sa 315 000 na više od 1,1 miliona. Lider SYRIZA Aleksis Cipras blisko sarađuje na međunarodnom planu s Melanšonovim FG i njemačkom Lijevom partijom. Cipras poput njih koristi antikapitalističku retoriku. Tokom kampanje, često je naglašavao: „Mi nijesmo protiv eura ali se protivimo politici koja se vodi u ime eura”.

Na krajnjoj desnici, i šovinistički Nezavisni Grci i neonacistička Zlatna zora ostvarili su veliki napredak, osvajajući 11, odnosno sedam odsto glasova na osnovu nacionalističke demagogije protiv mjera štednje koje je zavela koalicije ND-PASOK.

Kao druga po veličini partija SYRIZA sada igra centralnu ulogu u Grčkoj politici i biće uključena u pregovore o formiranju nove vlade. Lider ND Antonis Samaras, kome je prema ustavu prvom povjeren mandat za formiranje vlade, objavio je u ponedjeljak da nije u mogućnosti da formira stabilnu koaliciju i taj „posao” je proslijeđen predsjedniku SYRIZE, Ciprasu.

Odmah po dobijanju mandata Cipras je najavio da će Evropskoj komisiji, Predsjedništvu EU i Centralnoj evropskoj banci poslati pismo u kojem će ukazati da više ne važe obaveze koje je prema njima preuzela dosadašnja vlada Grčke, jer je narod, kako pokazuju rezultati glasanja na izborima, te dogovore odbacio.Ukoliko vlada ne bude formirana do 17. maja, novi izbori moraju biti održani najkasnije do 17. juna.

Njemačka vlada takođe je u nedjelju pretrpjela ozbiljan poraz. Vladajuća koalicija Angele Merkel, koju čine Hrišćansko-demokratska Unija (CDU) i Demokratska partija slobode (FDP), koja je upravljala u sjevernoj republici Šlezvig-Holstin, izgubila je većinu od koalicije opozicionih Socijaldemokratske partije (SPD), Zelenih i manjinske Partije Danaca. CDU je izgubila jedan, FDP sedam odsto.

Izborni porazi Sarkozija i Merkelove, uz izborna komešanja u Grčkoj, predskazuju period žestokih socijalnih sukoba. Ovo je zaključak koji su izvukli vodeći poslovni časopisi, kao i berze i finansijska tržišta, koji su zabilježili značajan pad. U ponedjeljak ujutro kurs eura drastično je pao i cijene evropskih dionica zabilježile su gubitak. Istovremeno, kamatne stope na vladine obveznice u državama južne Evrope zabilježile su rast.

Frankfurter Algemajne smatra izborne rezultate u Grčkoj upozoravajućim. I pogubnim kako za Grčku tako i za Evropu.

Fajnenšel tajms Dojčland u svom je komentaru naveo da su Grci „iskoristili izbore kako bi glasali o vladinim mjerama štednje. Rezultat je poguban i opasan za Evropu. Pogotovo su radikalne snage zabilježile veliki uspjeh, one stranke koje odbijaju restruktuiranje prezadužene zemlje”.

U listu Handelsblat piše: ,,Ovi izbori su prije svega bili glasanje zasnovano na bijesu”. Isti list upozorava: „Politički zemljotres izražen na izborima možda predstavlja nagovještaj socijalne erupcije koji bi brzo mogao da se sa Grčke raširi na ostale države zahvaćene krizom”.

Pa opet, malo ko u ovim krugovima sumnja da se Oland, Melenšon, Cipras, neće poviti pred diktatima finansijskih tržišta. Komentator Handelsblata mišljenja je kako će „Fransoa Oland, socijalista, entuzijasta u vezi velikog paketa rasta, biti pritisnut realnošću već u prvoj godini mandata… Tržišta su ta koja će nametnuti svoju volju novom predsjedniku.”

Melenšon je uvjerio Olanda u svoju potpunu lojalnost. Njegov komentar o Olandovom izbornom uspjehu čita se kao prijava za ministarsko mjesto. Na njegovom blogu, Melenšon je poručio kako će FG raditi „da izborni poraz desnice i izbor Fransoa Olanda dovede do pobjede dalekosežnih zahtjeva koji su postavljeni.”

Kako bi ti zahtjevi bili ispunjeni vode se diskusije koje bi omraženom evropskom fiskalnom paktu dodale i „pakt rasta”. Sada postoji širok konsenzus za takve mjere, koji se proteže od Olanda, njemačke SDP do šefa ECB Italijana Maria Dragija i londonskog Sitija, dnevnika Fajnenšel tajms.

SPD, na čije se glasove po ovom pitanju oslanja vlada Merkelove, objavila je da će se složiti sa fiskalnim paktom u parlamentu ukoliko vlada odobri prateći pakt rasta. Nakon izborne pobjede Olanda, lider SPD Sigmar Gabrijel je objavio: „Sada je pitanje: da li su gospođa Merkel i njena koalicija u poziciji da pregovaraju o pozamašnom paktu rasta? Zajedno s francuskim socijalistima, mi smo spremni na takve razgovore.”

Merkelova je signalizirala spremnost da sarađuje: takođe je jasno stavila do znanja šta podrazumijeva pod paktom rasta: strukturalne reforme za unapređivanje konkurentnosti na račun radnika i redistribucije postojećih socijalnih davanja EU kako bi bili uvećani profiti nekih grana industrije. U isto vrijeme programi štednje nesmetano će biti nastavljeni. Oland i Gabrijel takođe su se sporazumjeli. Melenšon i Ciparis će naći neophodne „ljevičarske” fraze kojima će prekriti svoj pristanak.

Eurogendfor

Dok Njemci južnjacima predlažu da iz kreveta ustaju ranije, da manje koriste odmore i rade više, bijes grčkog naroda izliva se na ulicama zemlje. Ljudi širom Evrope žive u strahu od posljedica prouzrokovanih krizom.

To je poznato u štabovima EU i odgovarajuće mjere već su preduzete. Privatna vojska EU priprema se za odlazak u Grčku i spremna je za djelovanje.

Teško da bilo koji Evropljanin poznaje tajnu silu pod imenom „Eurogendfor”. Komanda ove jedinice za specijalne operacije sa više od 3.000 pripadnika nalazi se u Vićenci, u Italiji. Prva je insistirala na formiranju ovih snaga bivša francuska ministarka odbrane Mišel Aliot-Mari, poslije velikih nemira u Francuskoj 2005. u kojima su mladi muslimanski imigranti organizovali ulične borbe i pljačke.

„Eurogendfor” je sve: policija, kriminalistička policija, vojska i obavještajna služba. Odgovornosti ovih trupa praktično su neograničene. Njihov glavni posao je da guše pobune. Sve više i više zemalja EU pridružuje se „Eurogendforu”.

EU je tajno i tiho osnovala paramilitarne žandarmerijske snage, tako da zemlje EU ne moraju da koriste sopstvene vojske protiv svojih građana. Evropske žandarmerijske snage mogu teoretski biti upotrijebljene svugdje gdje EU uoči krizu.

Tako propisuje Velsenski ugovor, na osnovu koga se obavljaju operacije Eurogendfora. Lozinka na njihovom grbu glasi: „Lex paciferat” – u prevodu: „Zakon će donijeti mir”.

Naglašava se „princip striktne povezanosti između primjene zakonskih principa i uspostavljanja bezbjednog i sigurnog okruženja.” „Ratno vijeće” u obliku Ministarskog komiteta, koji čine ministri odbrane i bezbjednosti zemalja EU koje učestvuju u „Eurogendforu”, odlučuje o strategiji razmještaja trupa. Ove snage mogu biti stavljene u dejstvo na zahtjev ili odlukom EU. U članu 4. osnivačkog ugovora zadaci razmještenih trupa su opisani na sljedeći način: „zaštita ljudi i svojine i održavanje reda u slučaju javnih nereda”.

Vojnici paramilitarnih snaga EU moraju prije svega da postupaju po zakonima koji se primjenjuju u zemlji u kojoj su stacionirani i razmješteni. No, svi objekti i zemljišta koja su pod monopolom trupa, su zaštićeni i nedostupni čak i vlastima zemlje u kojoj trupa djeluje. Evropska neumoljiva sila koja ruši sve na svom putu stavlja van zakona nacionalne ustave, čak i u slučaju borbe protiv pobune.

„Eurogendfor” čine policijske snage i obavještajne službe koje mogu u veoma kratkom roku biti poslate na zadatak. Ona spaja sve vojne, policijske i obavještajne snage i izvore koje može koristiti, prema mandatu ministarskog kriznog tima, za borbu protiv nemira, pobuna i političkih demonstracija u saradnji s nacionalnim policijama i armijskim jedinicama na svakom terenu.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo