Povežite se sa nama

MONITORING

Bluz mutne vode

Objavljeno prije

na

Baka je pojela vuka pošto ga je Crvenkapa prethodno na smrt isprepadala u šumi. Isti vuk bio je žrtva i tri krvoločna praseta koja su pokušala da mu oduvaju kuću i sedam jarića koji jedva čekaju da mu majka ode u prodavnicu. Kad ga se dočepaju…

Ako bi bajke pisao vuk (ili neka braća Grim slaba na vučju vrstu) bajke bi tako izgledale. A ako bi se, iz noći u noć, pričale djeci, ona ne bi ni sumnjala u pitomu vučju prirodu.

VUKOVI U JAGNJEĆOJ KOŽI : Zna to i naša vlast. Računajući na zaborav i krhku ljudsku prirodu, kontinuirano pokušava od laži napraviti istinu, od dželata mirotvorce, a od žrtvi zločince. Odavno započeti proces kontralustracije posebno je inteziviran posljednjeg mjeseca, nakon što je Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore svjedočenjem o zločinu deportacije odškrinuo vrata pakla, potvrdivši da je tadašnji vrh vlasti sve vrijeme znao za njega.

Prvo je Svetozar Marović , potpredsjednik Vlade, autor kovanice „rat za mir”, tokom pohoda na Dubrovnik, posredstvom Pobjede ukorio predsjednika Srbije Borisa Tadića, što se u posjeti hrvatskom predsjedniku Ivu Josipoviću nije sjetio da pomene kako su lideri Crne Gore vodili „politiku pomirenja”. Srđan Kusovac, urednik Pobjede pripomogao je brižljivo izabranim naslovom – Pokoljenja djela sude. Sirota pokoljenja.

Oni koji prate feljton Srđana Kusovca – Pobjeda svjedok savremene crnogorske istorije teško mogu i zamisliti kakav je bio Pobjedin ratni doprinos. Čovjek bi, čitajući to štivo, mogao pomisliti da se radilo o Rojtersu, a ne propagandnoj mašini vlasti preko koje je premijer Milo Đukanović poručivao narodnim masama: ,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”.

LOV NA SVJEDOKE: Pobjeda je javila i da je protiv Slobodana Pejovića, bivšeg policijskog inspektora iz Herceg Novog koji godinama javno svjedoči o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica najavljena privatna tužba.

Jasenka Perović, predsjednica Udruženje porodica deportovanih bosanskih izbjeglica u intervjuu Pobjedi najavu tužbe protiv Pejovića obrazložila je time što se „tokom suđenja pokazalo da je Pejović jedan od ključnih ljudi u ovom ratnom zločinu”. Ona je takođe kazala da Pejović nije spasio ni jednog bosanskog izbjeglicu. Najavila je tužbu i protiv Momira Bulatovića, napominjući da je Bulatovićevo svjedočenje jasno pokazalo da je u tom zločinu -država kriva. „Ispada da on, kao tadašnji predsjednik koji je bio gospodar života i smrti, nema ništa sa tim. Ako se analizira cijeli iskaz Bulatovića, ispostavlja se da je to što je u smrt poslato 86 ljudi dobro za nas”, kazala je Perović.

Bar to je sada jasno: Momir Bulatović je na suđenju priznao deportacije za– državni zločin. Neko buduće tužilaštvo, pošto ovo očigledno neće, lako će rekonstruisati listu najodgovornijih. Samo, ne postoji način da odmah uz Bulatovića na listi ne bude i tadašnji i sadašnji premijer Milo Đukanović. Ovaj zločin ne zastarijeva, i to je Đukanovićev i Bulatovićev najveći problem. Zašto je Đukanović zaobiđen u najavi tužbe, u Pobjedi ništa nije rečeno.

Desetine nalogodavaca i izvršioca, policijskih službenika, bilo je uključeno u hapšenje bosanskih izbjeglica, širom Crne Gore. Slobodan Pejović je, jedini među njima, po nalogu vlastite savjesti, javno progovorio. On je za Radio Fri Montenegro 2000. godine kazao da je vidio depešu za hapšenje bosanskih izbjeglica koju je potpisao tadašnji ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović. Pejović je tada kazao da je spasao trojicu izbjeglica, pustivši ih. To tvrdi i danas.

Najavljenu tužbu on je okarakterisao kao nastavak hajke koju crnogorska tajna policija vodi protiv njega. Zbog javnog svjedočenja Pejović godinama trpi teške pritiske i napade.

U podgoričkom Višem sudu se odvija proces grupi policijskih funkcionera za deportacije. Na javnoj sceni se godinama odvija borba da se razjasni suština zločina. Ako režim uspije da zločin predstavi kao nekakvu autonomnu policijsku akciju, žrtve deportacije postaće još jednom žrtve. Bulatovićevo svjedočenje je otežalo taj naum. I u tom smislu je – dragocjeno.

Početkom mjeseca u Osnovnom sudu u Bijelom Polju održano je ročište u procesu koji su protiv Ibrahima Čikića pokrenuli jedanaest Bjelopoljaca, optužujući ga da ih je u knjizi Gdje sunce ne grije oklevetao.

Ibrahim Čikić bio je žrtva montiranog sudskog procesa kojeg je 1994. godine tadašnja vlast organizovala protiv najviših funkcionera SDA. Zlostavljanje koje je doživio u pritvoru i tokom služenja kazne opisao je u knjizi Gdje sunce ne grije. Među 11 Bjelopoljaca koji ga sada tuže su tadašnji radnici zatvora u kom je zlostavljan: upravnik, stražar, ljekar…Među njima i neki koje pominje u pozitivnom kontekstu.

PRANJE BIOGRAFIJA: Milika Pavlović, književnik, za Monitor upozorava da je proces kontralustracije u Crnoj Gori sve intenzivniji, jer vladajući ratnički klub strepi od istine. „Njihova će strepnja bivati sve dramatičnija. Zato žustro i negiraju svako istinito, otvoreno svjedočenje – o genocidu u pljevaljskoj Bukovici o zločinima deportacija izbjeglica, zločinima u Konavlima i oko Dubrovnika, na Baniji, na Kosovu…”.

Da zločina u Bukovici nije bilo tvrdio je ove sedmice Veselin Veljović, direktor Uprave policije Crne Gore. On je u sudnici kazao da „je tokom njegovog boravka u Pljevljima devedesetih godina prošlog vijeka, na mjestu komandira policije, sve rađeno po pravilima službe te da na ovom području nema nijednog slučaja koji bi se mogao svrstati u ratni zločin”.

„Uništavaju se sva dokumenta o zločinima, potiru se svi tragovi, zakopava se istina,tako da perjanice i prvoborci rata za mir pred svijetom izgledaju bezgrešni i nevini kao kaluđerice. Crna Gora je, zaslugom njenih vođa i državnika, postala otvorena masovna grobnica za istinu”, komenatriše Pavlović.

„Istinu Ibrahima Čikića i Sloba Pejovića” – kaže on – „kao neposrednih učesnika i očevidaca događaja, režim svim sredstvima nastoji neutralisati i obesnažiti – podmićivanjem, korumpiranjem, zastrašivanjem. Ponavlja se scena iz Šekspirove tragedije. U pogrebnoj povorci za sandukom ubijenoga kralja uporedo koračaju kraljev ubica i kraljeva kćerka. Ubica joj izjavljuje ljubav i zaprosi njenu ruku. Ona pristaje, iako zna da je to ubica njenog oca”.

Ibrahim Čikić za Monitor ocjenjuje: „Na žalost, u Crnoj Gori saborci Slobodana Miloševića i dalje čuče u istim rovovima i pucaju iz njih. Ovoga puta zahvaljujući ogromnom bogatsvu opljačkanom od građana, granate, kame, masovne egzekucije zamijenjene su agresivnom kontralustracijom”.

On kaže: „ Ono što ledi krv u žilama svakom normalnom građaninu Crne Gore je bolna istina da žrtve genocida peru krvave ruke ratnim zločincima i saborcima balkanskog kasapina! Žalosno je da je u Crnoj Gori početkom 90-tih godina prošloga vijeka bilo više građana članova antifašističkih snaga otpora nego danas”.

Oni koji ustaju protiv zaborava, u Crnoj Gori imaju poseban tretman. Primaju prijeteća pisma, privode ih u tužilaštvo i saslušavaju…Monitor i druge nezavisne medije vlast i njeni saradnici obasipaju tužbama.

Pokazalo se da je ratnohuškačko novinarstvo u Crnoj Gori ne samo nekažnjivo, nego i da se isplati. O tome svjedoči i nedavni epilog sudskih procesa koje su neki od crnogorskih novinara ratnohuškača vodili protiv Veseljka Koprivice, a nakon što je u Liberalu objavio da se njihova imena nalaze u sudskim spisima Haškog tribunala. Koprivica, po odluci sudova, mora da im plati oko 20 hiljada eura.

BEZ TRAGOVA: Vlast se postarala i da udžbenik istorije za četvrti razred gimnazije, čiji su autori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić, ne stigne do maturanata. Jedini grijeh tog udžbenika je što se u njemu može pročitati da su Đukanović, Marović i Bulatović bili ratni Miloševićevi saveznici.

„Osim političkih, nije bilo nikakvih drugih argumenata za ovakav odnos prema tim udžbenicima”, ocijenio je skoro za Monitor Šerbo Rastoder. „To su uradili oni koji su se prepoznali. Sjećam se kada je počinjao proces reforme crnogorskog školstva krili smo se od tih istih da nam guslama ne porazbijaju glave”.

Ibrahim Čikić upozorava da ako demokratska javnost Crne Gore ne zaustavi režim realno je očekivati „da sljedeći udžbenik istorije Crne Gore bude napisan tako što će profesora Milana Popovića predstaviti kao premijera Crne Gore tokom 90-tih godina prošloga vijeka, Vanju Ćalović kao predsjednika, Sloba Pejovića kao ratnog zločinca, a mene kao snajperistu koji je ubijao srpsku nejač”.

Svi naši sagovornici smatraju da bi stvari bile drugačije da je usvojen zakon o lustraciji. Podsjećanje: donošenje tog zakona blokirala je SDP.

FILIP KOVAČEVIĆ
Pranje biografija

Sa ,,lobotomističkom” koalicijom koja je na vlasti, Crna Gora je umjesto lustracije dobila kontralustraciju, ocjenjuje za Monitor Filip Kovačević.

„Vrlo je vjerovatno da lobotomisti misle da će koristeći privilegije neograničene moći privatizovanog policijskog i sudskog aparata uspješno odstraniti neugodne djelove svojih biografija tako što će šikanirati svjedoke, kontrolisati medije i u obrazovni sistem plasirati udžbenike istorije svojih podložnika-istoričara”, kaže on.

Kovačević smatra da „to odgovara i određenim militarističkim krugovima u Evropskoj uniji, posebno njenom pro-NATO-vskom krilu, koje je i svojim aktivnostima doprinijelo brutalnom raspadu socijalističke Jugoslavije”.

„Namjerni zaborav je, upozorava Filip Kovačević, „najgora moguća opcija, jer potisnuto uvijek pronalazi način da se vrati i napravi još gori haos kako u pojedinačnom, tako i u društvenom životu”. Učinak suprotstavljanja upozorava Kovačević, će „zavisiti od snage autonomnog civilnog sektora i hrabrosti crnogorskih građana i građanki”.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo