Povežite se sa nama

INTERVJU

BOGIĆ BOGIĆEVIĆ, BIVŠI VISOKI JUGOSLOVENSKI FUNKCIONER: Rat se ovdje vodi drugim sredstvima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Učesnik ste istorijske sjednice Predsjedništva SFRJ kada se odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u SFRJ. Ostali ste zapamćeni i po tome što ste glasali protiv čime je spriječena intervencija JNA. Šta bi se desilo da je tada uvedeno vanredno stanje?
BOGIĆEVIĆ: Na toj sjednici Predsjedništva od 12, 13. i 15. marta predložena je Odluka o zavođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ i Odluka o podizanju borbene gotovosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica. Meni se, između ostalog, postavilo pitanje zašto i protiv koga uvodimo vanredno stanje u zemljia a da pri tom, kako nalaže Ustav i zakoni, nismo dobili saglasnost republika i pokrajina i Saveznog izvršnog vijeća, čiji predsjednik Ante Marković nije ni prisustvovao sjednici. Zašto podižemo borbenu gotovost vojske i mobilišemo jedinice, ako je to u nadležnosti Ministarstva narodne odbrane. To nije bio prijedlog za vanredno stanje, već prijedlog za totalni rat koji je trebalo da počne 12. marta 1991. godine na čitavom prostoru Jugoslavije. To znači da je trebalo definitivno proizvesti sukobe i rasulo u zemlji, raslojavanje i međusobni sukob unutar višenacionalne JNA slijedeći zahtjeve i parole kao što su: „Dole Ustav”, „Vlast Armiji”, „Hoćemo oružje”… Trebalo je donijeti odluku da ta ista „narodna” armija okrene oružje protiv vlastitog naroda i stane na stranu beogradskog režima. O tome su iscrpno pisali, između ostalih, Borisav Jović i Veljko Kadijević u svojim knjigama.

Samo dogovaranje, a ne ratovanje bio je i ostao moj stav. Takvu odluku nisam mogao niti htio podržati, jer bi to bila odluka za rat, a ne za mir, a nosio bih odgovornost zato što bih u rat poslao 200.000 vojnika i oficira. Zašto?

MONITOR: Da li je bilo moguće izbjeći ratne sukobe u bivšoj Jugoslaviji?
BOGIĆEVIĆ: Više aktera tadašnje krize bilo je za svađalačku i ratnu opciju nego za konstruktivne razgovore o budućnosti napukle Jugoslavije. Velike sile također nisu radile onako kako su govorile, pa ni one nisu pozitivno utjecale na događaje. Slobodanu Miloševiću je, izgleda, trebao rat po svaku cijenu, odbijao je i ono malo prijedloga koji su pozivali na razumne razgovore.

Milošević se sutradan po završetku sjednica Predsjedništva, 16. marta obratio javnosti i rekao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje savezne organe i njihove odluke. Podrazumijeva se da se nikakve promjene granica na prostoru Jugoslavije nisu mogle dogoditi bez rata, nikakve uspostave novih granica nisu bile moguće bez etničkog čišćenja, što je opet značilo rat. Rat se nažalost dogodio, a sve je moglo biti drugačije. Neka o tome sude istoričari.

MONITOR: Nacionalizam se širi u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, jačaju desne snage… Da li je opet moguć ratni sukob na ovim prostorima?
BOGIĆEVIĆ: Teška srca odgovaram na ova pitanja, jer ne želim rat. Nažalost, neki u svojoj osiljenoj zahuktalosti, još manje ili više, otvoreno prijete. Prijete novim podjelama, odvajanjima, razdvajanjima, pripajanjima… Kako ovdje, tako i u svijetu. Sve to prećutno podrazumijeva i priziva oružje i smrt. A smrt nikada nije bila, niti smrt može, niti smrt smije biti rješenje. Ako zvaničnici Evropske unije kažu da Evropa nema kapacitet da se bavi Balkanom i ako oni ne isključuju mogućnost novog rata na Balkanu, uključujući brojne analitičare, onda se to mora uzeti ozbiljno. Nisu to prazne priče. U svijetu se trenutno vodi više od 50 ratova sa vjerskim predznakom, što znači da ih i ovdje nije teško pokrenuti. U Dejtonu je stavljena tačka na oružane sukobe, ali ne i na rat koji je nastavljen drugim sredstvima.

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju BiH i njene aktuelne probleme?
BOGIĆEVIĆ: Već 25 godina BiH, međunarodno priznata država i članica UN, još nije priznata od svih svojih građana i od vlasti na svim nivoima. Akteri rata su i nakon Djetona nastavili ostvarivanje svojih ciljeva drugim sredstvima do konačne podjele ove države. Kreatori rata, pokazalo se, ne mogu biti kreatori mira, a pogotovo partneri međunarodnoj zajednici u implementaciji Dejtonskog sporazuma.

Marginaliziranje položaja građanina u BiH i naglašavanje nacionalnih kolektiviteta rezultiralo je podjelom BiH na više „etno državica”. Zbog toga nije moguće na bilo koji način iskazivati pripadnost BiH kao državi građana. Ne samo da je ukinuto direktno predstavljanje i izbori – jednako biračko pravo (aktivno i pasivno), jednak pristup javnim službama, već je cjelokupna sfera političke slobode redukovana na etničku slobodu. Etnički programi diktiraju političke procese. Borba za vlast između etničkih grupa u BiH neizostavno vodi novom konfliktu što dalje dezintegriše BiH.

Dejtonski Ustav ne poznaje kategoriju građana ni političke zajednice. On jedino poznaje urođenika u određenoj etničkoj grupi. Zbog toga se pripadnici svih etničkih grupa u BiH, Bošnjaci, Srbi i Hrvati i pripadnici etničkih manjina osjećaju kao stranci u BiH, zavisno na kojem teritoriju BiH žive, a kao svoju državu osjećaju onaj mali etnički prostor koji je nastao kao rezultat rata i nasilja etničkog čišćenja straha i mržnje.

MONITOR: Odavno je aktuelno uspostavljanje hrvatskog entitea u BiH?
BOGIĆEVIĆ: Već faktički postoje srpski, bošnjački i hrvatski entitet, samo što jedan, onaj hrvatski, nema zakonodavnu i izvršnu vlast, a sve drugo ima: Elektroprivredu, Poštu, Telekom, vode, ceste, šume, univerzitete, akademiju… Kako se događaji odvijaju, mislim da bi moglo doći i do ozvaničavanja takvog stanja na terenu. To bi bila potpuno drugačija BiH, ako bi je u takvim okolnostim, kao nezavisne i jedinstvene države, uopšte i bilo.

MONITOR: A da li će Milorad Dodik ipak raspisati referendum o osamostavljivanju Republike Srpske?
BOGIĆEVIĆ: Nisu to pucnji u prazno, ali se ništa i ne može dogoditi bez podrške tzv. međunarodne zajednice. Očito je njihovo opredjeljenje da idu ka secesiji u ovom ili onom obliku. To ne mora da se dogodi referendumom, niti tako brzo kako predviđaju neki strani analitičari.

MONITOR: Evropa je polovinom 1991, nudila četiri milijarde dolara za obnovu i momentalno priključenje Evropskoj uniji. Ko to nije htio da prihvati?
BOGIĆEVIĆ: Evropski predstavnici su u predvečerje rata nudili pomoć, pa i novac za Markovićeve ekonomske reforme. No, ta njihova konkretna ponuda, ako je i bila iskrena, stigla je prekasno. Tek krajem juna 1991. Evropa nam je poručila da će nas prečicom primiti u svoj sastav i pomoći sa četiri milijarde dolara. Taj prijedlog, prije svega, nije prihvatila Srbija, a zatim Slovenija i Hrvatska, koje su već donijele odluku o otcjepljenju.

MONITOR: Vrlo ste kritični prema evropskoj i zapadnoj politici prema BiH i bivšoj Jugoslaviji. Zašto?
BOGIĆEVIĆ: Međunarodna zajednica i velike sile značajno su utjecali na krizne tokove i njihov rasplet. Od američkih i evropskih visokih zvaničnika dobijali smo garancije da nikakvo mijenjanje granica ne dolazi u obzir, da reforme u zemlji treba da budu kompromisne i mirno provedene, uz njihov budni nadzor.

Međunarodna zajednica najispravnije bi postupila da je insistirala na demokratskom obrascu obaveznom za sve u tadašnjoj Jugoslaviji, a da je svoje priznanje nezavisnosti novonastalih država uslovila time da se sve procedure, a ne samo referendumi, provedu u demokratskom duhu. Oni to nisu učinili.

U brojnim diplomatsko-političkim intervencijama diljem svijeta, međunarodna zajednica rijetko gdje je dala tako slabe rezultate kao kod nas. U to uključujem i njihovo sponzoriranje Dejtonskog sporazuma koji je produžio agoniju BiH.

Lomljenje Bosanca

MONITOR: Vaše „Ne” obilježilo je Vašu političku karijeru, zbog toga ste proglašavani srpskim izdajnikom, tokom rata Vaš stan u Sarajevu bio je meta srpske artiljerije… Kako ste uspjeli da to izdržite?
BOGIĆEVIĆ: Njihova akcija vođena je pod šifrom Lomljenje Bosanca. Pritisci i pokušaji potkupljivanja stizali su sa mnogo strana. O tome je Jović pisao u svojoj knjizi, kada se sve događalo u trokutu Milošević – Jović – Kadijević. Trebalo je postići većinu u Predsjedništvu SFRJ kako bi se izbjegla bilo kakva odgovornost beogradskog režima i svih režima u pokrajinama za početak rata. Vojska je bila uz njih. Međutim, moj glas nisu mogli dobiti, iako su danonoćno sa mnom vođeni razgovori u kojim mi se ukazivalo na eventualne posljedice ako ne prihvatimo takvu odluku jer sam ipak Srbin. Objašnjavao sam da ja jesam Srbin po rođenju, ali da to nije moja profesija, jer sam, prije svega, čovjek, kojeg su na referendumu birali svi građani Bosne i Hercegovine u Predsjedništvo SFRJ.

Kada vas neko danonoćno pritišće, ta opruga otpornosti često postaje sve jača. Shvatio sam da mi mogu uzeti život i niša više. Nisam prihvatao njihove prijedloge, bio sam spreman na sve posljedice. Odobravati ono što su tada činili političko-nacionalističke siledžije bilo bi ravno moralnom samoubistvu. To bi značilo ono najgore – izdati sebe.

Znao sam da fanatični nacionalisti ne mrze samo drugi narod, već i ljude iz svog naroda koji ne mrze druge. Oni određuju koliko je ko veliki i dobar pripadnik svoje nacije. Sve što kažete protiv takvih shavatanja predstavlja „nacionalnu izdaju”. Znao sam da su u nadolazećem ratu pored neprijatelja jednog naroda potrebni i izdajnici. Kao čovjek opredijeljen protiv mržnje i diskriminacije ljudi po bilo kojem osnovu, protiv nasilja i netolerancije, prihvatio sam odium radi budućnosti ovih ljudi. Znam da sve što je zasnovano na lažima i isfabrikovanim optužbama ne može vječno trajati i da će istina makar sa zakašnjenjem izaći na vidjelo. Znao sam da u ratu nikada ne gine samo jedna strana u sukobu. Mnogo je poginulo mladih ljudi iz Srbije i Crne Gore, koje, kako kažu, nisu bile u ratu. Međutim, oni nisu ginuli u Podgorici i Herceg Novom, u Kragujevcu ili Leskovcu, braneći svoje porodice, kuće i imanja, već u Dubrovniku i Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici u kojoj je počinjen presuđeni genocid, najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. ZAŠTO?

Robovska demokratija

MONITOR: Šta mislite o današnjim političarima u republikama bivše Jugoslavije?
BOGIĆEVIĆ: Aktuelni političari su dobili podršku glasača na izborima, ali ne bi i mogli opstati na vlasti da nisu kooperativni sa međunarodnim arhitektima novog svjetskog poretka i globalizacije. Oni nas vode u dužničko ropstvo i robovsku demokratiju i tako kupuju opstanak na vlasti putem zaduživanja pod uslovima koje diktiraju Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka… Badenterova komisija koja je proglasila kraj Jugoslavije saopštila je da Jugoslavija duguje 15,6 milijardi dolara. Države nastale raspadom Jugoslavije imaju sadašnji spoljni dug od 186 milijardi dolara. Ove cifre dovoljno govore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo