Povežite se sa nama

INTERVJU

BOGIĆ BOGIĆEVIĆ, BIVŠI VISOKI JUGOSLOVENSKI FUNKCIONER: Rat se ovdje vodi drugim sredstvima

Objavljeno prije

na

bogic

MONITOR: Učesnik ste istorijske sjednice Predsjedništva SFRJ kada se odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u SFRJ. Ostali ste zapamćeni i po tome što ste glasali protiv čime je spriječena intervencija JNA. Šta bi se desilo da je tada uvedeno vanredno stanje?
BOGIĆEVIĆ: Na toj sjednici Predsjedništva od 12, 13. i 15. marta predložena je Odluka o zavođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ i Odluka o podizanju borbene gotovosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica. Meni se, između ostalog, postavilo pitanje zašto i protiv koga uvodimo vanredno stanje u zemljia a da pri tom, kako nalaže Ustav i zakoni, nismo dobili saglasnost republika i pokrajina i Saveznog izvršnog vijeća, čiji predsjednik Ante Marković nije ni prisustvovao sjednici. Zašto podižemo borbenu gotovost vojske i mobilišemo jedinice, ako je to u nadležnosti Ministarstva narodne odbrane. To nije bio prijedlog za vanredno stanje, već prijedlog za totalni rat koji je trebalo da počne 12. marta 1991. godine na čitavom prostoru Jugoslavije. To znači da je trebalo definitivno proizvesti sukobe i rasulo u zemlji, raslojavanje i međusobni sukob unutar višenacionalne JNA slijedeći zahtjeve i parole kao što su: „Dole Ustav”, „Vlast Armiji”, „Hoćemo oružje”… Trebalo je donijeti odluku da ta ista „narodna” armija okrene oružje protiv vlastitog naroda i stane na stranu beogradskog režima. O tome su iscrpno pisali, između ostalih, Borisav Jović i Veljko Kadijević u svojim knjigama.

Samo dogovaranje, a ne ratovanje bio je i ostao moj stav. Takvu odluku nisam mogao niti htio podržati, jer bi to bila odluka za rat, a ne za mir, a nosio bih odgovornost zato što bih u rat poslao 200.000 vojnika i oficira. Zašto?

MONITOR: Da li je bilo moguće izbjeći ratne sukobe u bivšoj Jugoslaviji?
BOGIĆEVIĆ: Više aktera tadašnje krize bilo je za svađalačku i ratnu opciju nego za konstruktivne razgovore o budućnosti napukle Jugoslavije. Velike sile također nisu radile onako kako su govorile, pa ni one nisu pozitivno utjecale na događaje. Slobodanu Miloševiću je, izgleda, trebao rat po svaku cijenu, odbijao je i ono malo prijedloga koji su pozivali na razumne razgovore.

Milošević se sutradan po završetku sjednica Predsjedništva, 16. marta obratio javnosti i rekao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje savezne organe i njihove odluke. Podrazumijeva se da se nikakve promjene granica na prostoru Jugoslavije nisu mogle dogoditi bez rata, nikakve uspostave novih granica nisu bile moguće bez etničkog čišćenja, što je opet značilo rat. Rat se nažalost dogodio, a sve je moglo biti drugačije. Neka o tome sude istoričari.

MONITOR: Nacionalizam se širi u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, jačaju desne snage… Da li je opet moguć ratni sukob na ovim prostorima?
BOGIĆEVIĆ: Teška srca odgovaram na ova pitanja, jer ne želim rat. Nažalost, neki u svojoj osiljenoj zahuktalosti, još manje ili više, otvoreno prijete. Prijete novim podjelama, odvajanjima, razdvajanjima, pripajanjima… Kako ovdje, tako i u svijetu. Sve to prećutno podrazumijeva i priziva oružje i smrt. A smrt nikada nije bila, niti smrt može, niti smrt smije biti rješenje. Ako zvaničnici Evropske unije kažu da Evropa nema kapacitet da se bavi Balkanom i ako oni ne isključuju mogućnost novog rata na Balkanu, uključujući brojne analitičare, onda se to mora uzeti ozbiljno. Nisu to prazne priče. U svijetu se trenutno vodi više od 50 ratova sa vjerskim predznakom, što znači da ih i ovdje nije teško pokrenuti. U Dejtonu je stavljena tačka na oružane sukobe, ali ne i na rat koji je nastavljen drugim sredstvima.

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju BiH i njene aktuelne probleme?
BOGIĆEVIĆ: Već 25 godina BiH, međunarodno priznata država i članica UN, još nije priznata od svih svojih građana i od vlasti na svim nivoima. Akteri rata su i nakon Djetona nastavili ostvarivanje svojih ciljeva drugim sredstvima do konačne podjele ove države. Kreatori rata, pokazalo se, ne mogu biti kreatori mira, a pogotovo partneri međunarodnoj zajednici u implementaciji Dejtonskog sporazuma.

Marginaliziranje položaja građanina u BiH i naglašavanje nacionalnih kolektiviteta rezultiralo je podjelom BiH na više „etno državica”. Zbog toga nije moguće na bilo koji način iskazivati pripadnost BiH kao državi građana. Ne samo da je ukinuto direktno predstavljanje i izbori – jednako biračko pravo (aktivno i pasivno), jednak pristup javnim službama, već je cjelokupna sfera političke slobode redukovana na etničku slobodu. Etnički programi diktiraju političke procese. Borba za vlast između etničkih grupa u BiH neizostavno vodi novom konfliktu što dalje dezintegriše BiH.

Dejtonski Ustav ne poznaje kategoriju građana ni političke zajednice. On jedino poznaje urođenika u određenoj etničkoj grupi. Zbog toga se pripadnici svih etničkih grupa u BiH, Bošnjaci, Srbi i Hrvati i pripadnici etničkih manjina osjećaju kao stranci u BiH, zavisno na kojem teritoriju BiH žive, a kao svoju državu osjećaju onaj mali etnički prostor koji je nastao kao rezultat rata i nasilja etničkog čišćenja straha i mržnje.

MONITOR: Odavno je aktuelno uspostavljanje hrvatskog entitea u BiH?
BOGIĆEVIĆ: Već faktički postoje srpski, bošnjački i hrvatski entitet, samo što jedan, onaj hrvatski, nema zakonodavnu i izvršnu vlast, a sve drugo ima: Elektroprivredu, Poštu, Telekom, vode, ceste, šume, univerzitete, akademiju… Kako se događaji odvijaju, mislim da bi moglo doći i do ozvaničavanja takvog stanja na terenu. To bi bila potpuno drugačija BiH, ako bi je u takvim okolnostim, kao nezavisne i jedinstvene države, uopšte i bilo.

MONITOR: A da li će Milorad Dodik ipak raspisati referendum o osamostavljivanju Republike Srpske?
BOGIĆEVIĆ: Nisu to pucnji u prazno, ali se ništa i ne može dogoditi bez podrške tzv. međunarodne zajednice. Očito je njihovo opredjeljenje da idu ka secesiji u ovom ili onom obliku. To ne mora da se dogodi referendumom, niti tako brzo kako predviđaju neki strani analitičari.

MONITOR: Evropa je polovinom 1991, nudila četiri milijarde dolara za obnovu i momentalno priključenje Evropskoj uniji. Ko to nije htio da prihvati?
BOGIĆEVIĆ: Evropski predstavnici su u predvečerje rata nudili pomoć, pa i novac za Markovićeve ekonomske reforme. No, ta njihova konkretna ponuda, ako je i bila iskrena, stigla je prekasno. Tek krajem juna 1991. Evropa nam je poručila da će nas prečicom primiti u svoj sastav i pomoći sa četiri milijarde dolara. Taj prijedlog, prije svega, nije prihvatila Srbija, a zatim Slovenija i Hrvatska, koje su već donijele odluku o otcjepljenju.

MONITOR: Vrlo ste kritični prema evropskoj i zapadnoj politici prema BiH i bivšoj Jugoslaviji. Zašto?
BOGIĆEVIĆ: Međunarodna zajednica i velike sile značajno su utjecali na krizne tokove i njihov rasplet. Od američkih i evropskih visokih zvaničnika dobijali smo garancije da nikakvo mijenjanje granica ne dolazi u obzir, da reforme u zemlji treba da budu kompromisne i mirno provedene, uz njihov budni nadzor.

Međunarodna zajednica najispravnije bi postupila da je insistirala na demokratskom obrascu obaveznom za sve u tadašnjoj Jugoslaviji, a da je svoje priznanje nezavisnosti novonastalih država uslovila time da se sve procedure, a ne samo referendumi, provedu u demokratskom duhu. Oni to nisu učinili.

U brojnim diplomatsko-političkim intervencijama diljem svijeta, međunarodna zajednica rijetko gdje je dala tako slabe rezultate kao kod nas. U to uključujem i njihovo sponzoriranje Dejtonskog sporazuma koji je produžio agoniju BiH.

Lomljenje Bosanca

MONITOR: Vaše „Ne” obilježilo je Vašu političku karijeru, zbog toga ste proglašavani srpskim izdajnikom, tokom rata Vaš stan u Sarajevu bio je meta srpske artiljerije… Kako ste uspjeli da to izdržite?
BOGIĆEVIĆ: Njihova akcija vođena je pod šifrom Lomljenje Bosanca. Pritisci i pokušaji potkupljivanja stizali su sa mnogo strana. O tome je Jović pisao u svojoj knjizi, kada se sve događalo u trokutu Milošević – Jović – Kadijević. Trebalo je postići većinu u Predsjedništvu SFRJ kako bi se izbjegla bilo kakva odgovornost beogradskog režima i svih režima u pokrajinama za početak rata. Vojska je bila uz njih. Međutim, moj glas nisu mogli dobiti, iako su danonoćno sa mnom vođeni razgovori u kojim mi se ukazivalo na eventualne posljedice ako ne prihvatimo takvu odluku jer sam ipak Srbin. Objašnjavao sam da ja jesam Srbin po rođenju, ali da to nije moja profesija, jer sam, prije svega, čovjek, kojeg su na referendumu birali svi građani Bosne i Hercegovine u Predsjedništvo SFRJ.

Kada vas neko danonoćno pritišće, ta opruga otpornosti često postaje sve jača. Shvatio sam da mi mogu uzeti život i niša više. Nisam prihvatao njihove prijedloge, bio sam spreman na sve posljedice. Odobravati ono što su tada činili političko-nacionalističke siledžije bilo bi ravno moralnom samoubistvu. To bi značilo ono najgore – izdati sebe.

Znao sam da fanatični nacionalisti ne mrze samo drugi narod, već i ljude iz svog naroda koji ne mrze druge. Oni određuju koliko je ko veliki i dobar pripadnik svoje nacije. Sve što kažete protiv takvih shavatanja predstavlja „nacionalnu izdaju”. Znao sam da su u nadolazećem ratu pored neprijatelja jednog naroda potrebni i izdajnici. Kao čovjek opredijeljen protiv mržnje i diskriminacije ljudi po bilo kojem osnovu, protiv nasilja i netolerancije, prihvatio sam odium radi budućnosti ovih ljudi. Znam da sve što je zasnovano na lažima i isfabrikovanim optužbama ne može vječno trajati i da će istina makar sa zakašnjenjem izaći na vidjelo. Znao sam da u ratu nikada ne gine samo jedna strana u sukobu. Mnogo je poginulo mladih ljudi iz Srbije i Crne Gore, koje, kako kažu, nisu bile u ratu. Međutim, oni nisu ginuli u Podgorici i Herceg Novom, u Kragujevcu ili Leskovcu, braneći svoje porodice, kuće i imanja, već u Dubrovniku i Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici u kojoj je počinjen presuđeni genocid, najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. ZAŠTO?

Robovska demokratija

MONITOR: Šta mislite o današnjim političarima u republikama bivše Jugoslavije?
BOGIĆEVIĆ: Aktuelni političari su dobili podršku glasača na izborima, ali ne bi i mogli opstati na vlasti da nisu kooperativni sa međunarodnim arhitektima novog svjetskog poretka i globalizacije. Oni nas vode u dužničko ropstvo i robovsku demokratiju i tako kupuju opstanak na vlasti putem zaduživanja pod uslovima koje diktiraju Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka… Badenterova komisija koja je proglasila kraj Jugoslavije saopštila je da Jugoslavija duguje 15,6 milijardi dolara. Države nastale raspadom Jugoslavije imaju sadašnji spoljni dug od 186 milijardi dolara. Ove cifre dovoljno govore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Kada je u pitanju njegova pristupna beseda, već sam napisao da je brižljivo i sistematično sastavljena, i da pokriva dosta važnih tema, kao što su vera i sloboda, odnos Crkve prema društvu i politici. SPC je na svom čelu, prvog među jednakima, dobila predstavnika iz redova crkvene inteligencije, koji u svom dosadašnjem episkopskom služenju ima iskustvo kako je to biti nacionalna i verska manjina u nekoj zemlji. I pošto je Hrvatsku, pored Srbije, nazvao svojom drugom otadžbinom, nadam se da će u budućnosti, sa mesta patrijarha, doprineti tome da i manjine u Srbiji to mogu reći za zemlju u kojoj žive.

MONITOR: Može se pretpostaviti da ako je država, na svoj način, lobirala glasanje u Saboru, da je od novog patrijarha očekivala podršku u nekim važnim državnim poslovima, kao što je, recimo, rješenje za odnose Beograda i Prištine ili već dugo pregovarana posjeta Pape Srbiji (pominjala se i posjeta Crnoj Gori).

VELJKOVIĆ: Vaše se pitanje, na neki način, nadovezuje na moj prethodni odgovor. Evo u kom smislu. Prethodno sam rekao da su odnosi između Države i Crkve u Srbiji bliski, da se među političarima taj model nije ozbiljno dovodio u pitanje, osim u slučaju nekih manjih stranaka, ali u javnosti, isto tako, postoje i oni intelektualci i novinari koji postavljaju pitanje nije li time ugrožen sekularni karakter države Srbije. I sasvim je legitimno sebi i drugima postaviti takvo pitanje, koje se tiče svih građana Srbije. Međutim, zagovornik sam sledeće teze: da bi se neka crkva – u ovom slučaju je to, pre svega, Episkopat SPC – upustila u bliske odnose sa jednim svetovnim entitetom kakav je država, prethodno mora i samu sebe u velikoj meri sekularizovati. A u sekularizaciji SPC glavnu ulogu igra Kosovsko predanje. I to je za mene lično, kao pravoslavnog hrišćanina, mnogo veći izazov, pored toga što mi je kao građaninu važno i pitanje demokratije, političkih sloboda i ostalih tekovina moderne države.

Dakle, ako patrijarh Porfirije i Episkopat naše Crkve sebi, ali i nama laicima, postave svetovni cilj, kao što je očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Republike Srbije, onda od ekumenizma i komunikacijskih veština novog patrijarha neće biti ništa. A samim tim, ni od namera vlasti u Srbiji da izaberu patrijarha koji će imati razumevanja za njihovu kosovsku politiku. Naravno, pod uslovom da je Aleksandru Vučiću uopšte stalo do rešavanja tog problema, u šta nisam sasvim siguran.

MONITOR: Šta i kao istoričar i vjerski analitičar mislite o uticaju argumenta o istorijskoj autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori i snazi tog argumenta u političkim, diplomatskim i vjerskim pitanjima u CG?

VELJKOVIĆ: Status pravoslavne crkve u Crnoj Gori pre 1918. godine je već duže vreme predmet polemičkih sučeljavanja u Crnoj Gori. Bojim se da su određene političke stranke, a pre svega DPS, tom pitanju pristupile sa pogrešnih pozicija, podrazumevajući da je crkvena autokefalija isto što i državna samostalnost i da se međusobno podrazumevaju, što nije pravilo, niti je uvek slučaj u pravoslavlju. I u tome se otišlo prilično predaleko, kada je ta stranka, koja sebe doživljava kao građansku i sekularnu, u svom programu zapisala da će se zalagati za osnivanje autokefalne crkve u Crnoj Gori. Neshvatljivo sa liberalnih pozicija, ali, sa druge strane, ne možemo ih ni previše kriviti, pošto se pomesne pravoslavne crkve često ponašaju i kao nacionalne, međutim, to je ipak anomalija crkvene svesti, koju su u DPS-u prihvatili kao ideal. A jedna pomesna Crkva bi trebalo da okuplja vernike i sveštenike različitog nacionalnog identiteta, i Crnogorce i Srbe, ali i sve druge, ako to žele.

 

U Srbiji nema neizvjesnosti na izborima ni u državi ni u crkvi

MONITOR:  Tvrdi se da je bio veliki uticaj sadašnje izvršne vlasti na izbor novog patrijarha jer su, navodno, sva tri kandidata koja su dobila najviše glasova bila po volji državnog vrha Srbije. To se poredi sa izborom patrijarha Pavla i pominje podatak da je on izabran tek poslije devetog kruga glasanja Sabora SPC.

VELJKOVIĆ: Rekao bih da predstavnici državnog vrha Srbije nisu ni preterano krili da žele uticati na izbor novog patrijarha. Tako da smo ih mesecima pre Izbornog Sabora SPC mogli videti kako obilaze eparhije i sastaju se sa vladikama, a to su prenosili i režimski mediji, koji su skoro svakodnevno izlazili sa prilozima u kojima su favorizovali jednu grupu episkopa, a satanizovali drugu. U tom smislu, nije neosnovano tvrditi da je postojao značajan, a rekao bih i presudan, politički uticaj na volju većine u episkopatu da se u užem izboru za patrijarha nađu oni episkopi koji imaju „blagoslov“ sadašnjeg političkog vrha Srbije. Zato su ovo bili prvi izbori za patrijarha, koji su nalikovali predizbornoj političkoj utakmici u kojoj se primenjuje metoda negativne kampanje prema političkim protivnicima. Političari i mediji su i ranije bili zainteresovani za unutarcrkvena pitanja, naročito kada je u pitanju izbor patrijarha, ali se ta zainteresovanost nije ispoljavala ovako otvoreno. I u tome je ključna razlika između, kako ste naveli, Izbornog Sabora na kojem je izabran patrijarh Pavle – nakon devet krugova glasanja ili onog na kojem je izabran patrijarh Irinej, i nedavno završenog, kada je izabran patrijarh u prvom krugu. A kako u Srbiji Aleksandra Vučića već skoro čitavu deceniju ne postoji neizvesnost na izborima u državi, (a to je, da podsetim, minimum demokratije), nije moglo biti neizvesnosti sa izborom patrijarha ni u crkvi.

Ali, uzmimo da se volja većine u Episkopatu jednostavno, nekim čudom, poklopila sa najvišom političkom voljom u državi i da su episkopi glasali i iz ličnog ubeđenja, prema savesti, vođeni time da će mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Porfirije biti dobar patrijarh. Međutim, i u tom slučaju, ne može se negirati činjenica da se aktuelna politika suviše umešala u unutrašnja pitanja SPC, ugrožavajući njenu samostalnost i nezavisnost. Nisam optimista da to na duže staze može biti dobro.

 

Izbor crnogorskog mitropolita test za patrijarha

MONITOR: U maju se očekuje redovno zasijedanje SA Sabora SPC na kojem bi trebalo da se popoune upražnjena najviša arhijerejska mjesta, i mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog. Kakva se „politika“ može očekivati u vezi sa tim izborom, posebno s obzirom na to da episkop budimljanski i nikšićki Joanikije nije bio dio struje koja je dovela do izbora novog patrijarha?

VELJKOVIĆ: Ako se pogleda šta zagovaraju pojedini internet aktivisti vladike Irineja bačkog, koji je praktično nesmenjivi član Sinoda SPC, onda se mogu očekivati svakakva rešenja, pa i neka koja bi bila izuzetno loša. Ali se ipak nadam da su to samo njihove lične želje, na koje svako ima pravo. Predstojeći Sveti arhijerejski sabor SPC biće dobar test za novog patrijarha, koji je u pristupnoj besedi rekao da je Crkva pozvana da spaja i da se zato njegovo služenje neće kretati putem parcijalnih interesa i strančarenja. Mislim da je to bila poruka koja je, između ostalog, bila upućena svim arhijerejima SPC, da je sa prethodnim podelama oko izbora patrijarha završeno. Imamo novog patrijarha, pa se treba nadati da će i budući redovni Sabor SPC biti održan u novoj atmosferi. Do sada smo svašta mogli videti u SPC, ali da neki arhijerej, na bilo koji način, bude kažnjen zato što je drugačije glasao, to bi ipak bilo previše. Uostalom, ako je Srbija dobila patrijarha kakvog je htela, ne vidim zašto ne bi važilo isto pravilo i prilikom izbora mitropolita u Crnoj Gori.

Nastasja RADOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo