Povežite se sa nama

INTERVJU

DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA IZ BEOGRADA: Rehabilitovanje četnika je rehabilitovanje ideje Velike Srbije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva su reagovanja u Srbiji nakon što je Viši sud u Valjevu rehabilitovao Nikolu Kalabića, bivšeg zloglasnog komandanta Gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini?
STOJANOVIĆ: Reagovanja su vrlo čudna. Posebno zabrinjava što je najlošije reagovala opozicija! Naime, nije se baš ni čulo šta o tome misli Demokratska stranka, LDP ili Saša Janković. Najglasnije reakcije bile su iz vlasti: od SPS-a, Vulina ili iz Ljajićeve stranke. I tu i jeste problem od početka. Odnosno još je Miloševićeva opozicija počela da igra na kartu antikomunizma, jer kao to ih je razlikovalo od vlasti. Gde su baš tu našli da se razlikuju ? Zbog toga je Miloševićeva opozicija, čim je 2000. došla na vlast, krenula s procesima rehabilitacije. Time su oni stvorili, kao što je to nazvao Todor Kuljić, anti-antifašizam, pa je sve što je užasno urađeno sa sećanjem na Drugi svetski rat urađeno u vreme tzv. Naših. Oni ništa nisu razumeli i mislili su da ako ruše Miloševića, treba da ruše i Tita, a onda i prethodno tumačenje Drugog svetskog rata. I tako su sami sebe stavili u zamku revizionizma i počinili najveći ,,zločin” prema prošlosti. I sad imamo bolesnu situaciju – SPS, koji je Miloševićev naslednik i Vulin, koji je kao bivši komunista ili ni ne znam tačno šta, zalažu se protiv rehabilitacije! I onda kao morate da budete na njihovoj strani ukoliko vam je stalo do toga da se ne svrstate uz kolaboracioniste i ratne zločince? Tako se kod nas uvek nađete u nekoj nemogućoj političko-gimnastičkoj pozi! Birajte: hoćete li s Vulinom protiv Draže ili sa Vučićevom opozicijom, al’ onda i sa Dražom ! E, kad živite u zemlji koja vas stalno stavlja pred tako nemoguće izbore nije ni čudo što na izbore izađe jedva nešto preko pola upisanih birača, a imaginarna ličnost dobije gotovo 10 odsto glasova! Sve je to deo potpunog samoukidanja demokratije.

MONITOR: Ministar inostranih poslova Ivica Dačić kazao je da je to sramota za Srbiju. Da li se oglasio još neko od srpskih političara? Jesu li reagovali istoričari, akademici, nezavisni intelektualci…
STOJANOVIĆ: Reagovali pojedinci jesu, ali je najveći problem u strankama koje bi trebalo da nose evropske vrednosti. Zbog lokalnih nadgornjavanja, zaboravili su da je antifašizam upravo jedna od ključnih evropskih vrednosti. A, kao, stalo im je do evropskih vrednosti. A oni su, da bi našli svoje političke očeve na strani suprotnoj od onih na kojoj se nalazili prethodni, prigrlili baš četnike! Time ne samo što su uneli tragičnu zabunu u srpsko društvo, već su dodatno otežali odnose sa susednim narodima, koji su uz Srbe i bili najveće četničke žrtve. Tobože rešavaš problem pomirenja u unutarsrpskom građanskom ratu (s vrlo pogrešnom i sramnom idejom nacionalnog pomirenja) i istovremeno otvaraš front prema svima koji su bili četničke žrtve unutar zemlje i izvan nje. A onda se buniš zbog Stepinca ili ustaških parola! Ako već hoćeš svima da držiš lekcije o Drugom svetskom ratu, onda za početak moraš da prihvatiš bar osnovne činjenice – na primer ko je pobedio, a ko izgubio. I zašto je izgubio taj koga upravo slaviš!

Uz to, rehabilitacija četnika iz četrdesetih istovremeno je i rehabilitacija zločina iz 90-ih. Ti ratnici iz poslednjeg rata su se i ,,maskirali” u one od pre više od pola veka, nosili su njihove simbole i u njihovo ime vodili osvetnički rat koji se završio genocidom. Tako da je taj potez rehabilitacije višestruko katastrofalan. Zato i mislim da su u pravu oni koji kažu da se i ne radi o rehabilitaciji četnika iz Drugog svetskog rata, već upravo ovih iz 90-ih, a time sopstvenom društvu kopamo još dublju jamu.

MONITOR: Mogu li ovakve sudske odluke zaista da rehabilituju ratne zločince?
STOJANOVIĆ: Naravno da ne mogu, za istoriju to ne znači ništa. U Francuskoj su se najpoznatiji istoričari podigli protiv tih političkih odluka, skupštinskih deklaracija i zakona kojima se utvrđuje tobožnja istorijska istina. Da podsetim – tamo je skupština donosila odluke o zabrani negiranja Holokausta ili o genocidu nad Jermenima 1915! To su, dakle, rekli bismo ,,politički korektne” odluke, ali i one su naučnicima neprihvatljive jer su političke i jer ih je donelo političko telo u obliku zakona ili dekreta !

Nauka mora ostati otvorena i ništa za nju ne znači politička odluka o nečemu, pa bila ona i ,,ispravna”, sudska ili skupštinska. Ali, takve odluke pogubne su za društvo, jer se unosi ogromna zabuna. Društvo ipak prati ono što kaže ,,država” i zato su ovakve odluke jedna trajna nesreća.

MONITOR : Da li su rehabilitacijom Draže Mihailovića i Kalabića pobijedili oni koji su izgubili Drugi svjetski rat?
STOJANOVIĆ: Da, to je najbolji dokaz da istoriju ne pišu pobednici, kako se to obično može čuti. Istoriju piše sadašnjost. U zavisnosti od današnjih vrednosti i mejnstrim orijentacije menja se odnos prema prošlosti. To je sasvim uobičajeno. Evo, možemo da vidimo da se danas u SAD ruše spomenici generalima vojske juga iz Građanskog rata. Oni su izgubili taj rat, ali se smatralo lekovitim da se prizna njihova hrabrost, to se često koristilo kao primer politike pomirenja. Danas, više od 150 godina nakon tog rata, oni su definitivno i politički izgubili.

Ali, drugo je kada se igrate sa fašizmom. Danas, 80 godina posle Drugog svetskog rata, izgleda kao da su njega ovde dobili poraženi. Tako da je to genijalna državna politika – svi u Evropi se guraju da budu pobednici, pa makar imali i ustanke koji su započeli svega nekoliko dana pre kraja rata, a Srbija se gura među poražene ! To je stvarno zabrinjavajuće i kad je elementarna inteligencija u pitanju. U svakom slučaju to svedoči o dubokom porazu celog društva, koje je dezorijentisano i u elementarnim pitanjima.

MONITOR: Rehabilituje li se ovako i fašizam, a ne samo saradnici fašista?
STOJANOVIĆ: To jeste ključno. Rehabilitovati četnike znači rehabilitovati ideju Velike Srbije, kako su četnici govorili – homogene, a što se od 90-ih zove etnički čiste. To je istovremeno etno-nacionalno, klerikalno, antimoderno, konzervativno, antievropsko i na kraju ksenofobično društvo, okrenuto protiv svih susednih naroda. Odlučiti se za tako nešto u 21. veku stvarno svedoči o dubokoj krizi.

MONITOR : Kako komentarišete obrazloženje suda u Valjevu da se nije rukovodio time da li je Kalabić počinio ratni zločin ili ne, nego da li je imao fer i pravično suđenje?
STOJANOVIĆ: Tako su zamaskirali i druga suđenja. I Mihailovićevo je, kao, poništeno jer je bilo političko i nije poštovalo sva pravila suđenja. Prvo, to je smešno, jer čak i da je tačno, poznato je da su sva suđenja posle Drugog svetskog rata, pa i ona u Nirnmbergu nužno patila od nekih nesavršenosti, jer su se dešavala u takvoj atmosferi i jer je bilo važno osuditi kolaboracioniste i zločince što pre! Uz to, ne može se tražiti da današnja pravila suđenja i ljudskih prava važe za godine nakon Drugog svetskog rata, kada tih pravila još nije bilo. Najvažnije je to što vrlo malo ljudi zna za taj pravni argument i svi misle da su oni stvarno rehabilitovani i da je presuđeno da nisu krivi! Tako da je to jedna opasna zamka.

MONITOR: A ovaj stav iz presude: „Postupajući sudija je između ostalog utvrdio da je Kalabić ubijen u jednoj pećini blizu Valjeva, pa prema tome nije ni mogao da izda svog komandanta Dražu Mihailovića”?
STOJANOVIĆ: To je posebna dimenzija ovog slučaja. Pa se zapitate da li su i one reakcije kojih je bilo bile zbog toga što je Kalabić izdao Dražu ili zato što je bio ratni zločinac?

MONITOR: Da li se preko udžbenika istorije, medija, programa pojednih partija… falsifikuju istorijske činjenice čak dotle da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta, odnosno izjednačavaju se partizanski i četnički pokret?
STOJANOVIĆ : Oni su odavno izjednačeni. To je prvi počeo Milošević, ali je on morao da pazi jer je uz sebe imao SUBNOR, JNA i ostale institucije koje su se držale ,,partizanske” verzije Drugog svetskog rata. Problem je, kao što sam rekla na početku, što je potpuna revizija počela od ,,demokrata”. Oni su bili prvi koji su u potpunosti promenili udžbenike i to već 2003, dakle munjevitom brzinom su napisali novu istoriju, optuživši partizane za kolaboraciju i zločine. U udžbenicima je pisalo da su četnici svoje protivnike šamarali! Kolaboracija u prvim izdanjima nije bila pomenuta, a nakon reakcija javnosti dodata je, ali i opravdana kao ,,najbolje ratno rešenje”. Onda vam dođe da kažete da je bolje i da se ne pominje !

U Beogradu su demokrate zamenile imena skoro 900 ulica, doneli zakon o izjednačavanju dva tobože antifašistička pokreta i pokrenuli sudske rehabilitacije. Neki su tako prali biografije svojih porodica i stavljali se u red za restitucije, sluđujući društvo koje više gubi osnovno merilo za dobro i za zlo !

MONITOR: Ko se i kako tome može uspješno suprotstaviti?
STOJANOVIĆ: Istoričari rade na tome, radili su i pre rehabilitacija. Ali, oni mogu samo da reaguju, pišu, evo – daju intervjue ! Moralo bi više da reaguje društvo, da ne dozvoli državi da se tako olako igra, ali mislim da u ovoj fazi od društva tako nešto ne možemo da očekujemo. Ono je potpuno umrtvljeno i ne reaguje više ni na šta. Problem je u državi, ona je ta koja diktira pravac, ona određuje šta je mejnstrim. Istoričari i delovi društva je mogu gurati i podsećati, ali stvar je u famoznoj političkoj volji države koja onda kreira javno mnjenje. Naša država ima samo političku volju da sebi ugodi, pa sve što bi joj bio kamenćić u cipeli pokušava da odmah izbaci i da se ni u čemu ne zameri nijednoj grupi u društvu. Zato vodi tu politku u svim pravcima, na sve četiri strane i time anestezira društvo.

MONITOR: Kako će nakon svega ovog svijet da gleda na Srbiju?
STOJANOVIĆ: Kao i do sada – kao na zemlju koja drži šipak u džepu! I stalno nekoga nešto vara, a pritom to radi tako amaterski i providno.

Rat preko istorije

MONITOR: Jesu li rehabilitacije četnika najava dalje fašizacije ovih prostora i kako će se to reflektovati na odnose među bivšim jugoslovenskim republikama?
STOJANOVIĆ: To je užasna poruka drugima, ali se fino uklapa i uz ono što se može čuti i na drugim stranama, posebno u Hrvatskoj. Tako da je to i deo srpsko-hrvatskog rata, produženog drugim sredstvima, da parafraziram Klauzevica. Taj rat se sada uglavnom vodi upravo preko istorije. Jedino što se tu zaboravlja da su se ustaše i četnici često baš sasvim fino slagali, i zajedno izginuli, na primer, u Blajburgu. Njihovi naslednici se prave kao da su oni tada bili silno sukobljeni. Njih ujedinjuje ideologija, a ta ideologija je u oba današnja društva veoma jaka i danas.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo