Povežite se sa nama

INTERVJU

DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA IZ BEOGRADA: Rehabilitovanje četnika je rehabilitovanje ideje Velike Srbije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva su reagovanja u Srbiji nakon što je Viši sud u Valjevu rehabilitovao Nikolu Kalabića, bivšeg zloglasnog komandanta Gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini?
STOJANOVIĆ: Reagovanja su vrlo čudna. Posebno zabrinjava što je najlošije reagovala opozicija! Naime, nije se baš ni čulo šta o tome misli Demokratska stranka, LDP ili Saša Janković. Najglasnije reakcije bile su iz vlasti: od SPS-a, Vulina ili iz Ljajićeve stranke. I tu i jeste problem od početka. Odnosno još je Miloševićeva opozicija počela da igra na kartu antikomunizma, jer kao to ih je razlikovalo od vlasti. Gde su baš tu našli da se razlikuju ? Zbog toga je Miloševićeva opozicija, čim je 2000. došla na vlast, krenula s procesima rehabilitacije. Time su oni stvorili, kao što je to nazvao Todor Kuljić, anti-antifašizam, pa je sve što je užasno urađeno sa sećanjem na Drugi svetski rat urađeno u vreme tzv. Naših. Oni ništa nisu razumeli i mislili su da ako ruše Miloševića, treba da ruše i Tita, a onda i prethodno tumačenje Drugog svetskog rata. I tako su sami sebe stavili u zamku revizionizma i počinili najveći ,,zločin” prema prošlosti. I sad imamo bolesnu situaciju – SPS, koji je Miloševićev naslednik i Vulin, koji je kao bivši komunista ili ni ne znam tačno šta, zalažu se protiv rehabilitacije! I onda kao morate da budete na njihovoj strani ukoliko vam je stalo do toga da se ne svrstate uz kolaboracioniste i ratne zločince? Tako se kod nas uvek nađete u nekoj nemogućoj političko-gimnastičkoj pozi! Birajte: hoćete li s Vulinom protiv Draže ili sa Vučićevom opozicijom, al’ onda i sa Dražom ! E, kad živite u zemlji koja vas stalno stavlja pred tako nemoguće izbore nije ni čudo što na izbore izađe jedva nešto preko pola upisanih birača, a imaginarna ličnost dobije gotovo 10 odsto glasova! Sve je to deo potpunog samoukidanja demokratije.

MONITOR: Ministar inostranih poslova Ivica Dačić kazao je da je to sramota za Srbiju. Da li se oglasio još neko od srpskih političara? Jesu li reagovali istoričari, akademici, nezavisni intelektualci…
STOJANOVIĆ: Reagovali pojedinci jesu, ali je najveći problem u strankama koje bi trebalo da nose evropske vrednosti. Zbog lokalnih nadgornjavanja, zaboravili su da je antifašizam upravo jedna od ključnih evropskih vrednosti. A, kao, stalo im je do evropskih vrednosti. A oni su, da bi našli svoje političke očeve na strani suprotnoj od onih na kojoj se nalazili prethodni, prigrlili baš četnike! Time ne samo što su uneli tragičnu zabunu u srpsko društvo, već su dodatno otežali odnose sa susednim narodima, koji su uz Srbe i bili najveće četničke žrtve. Tobože rešavaš problem pomirenja u unutarsrpskom građanskom ratu (s vrlo pogrešnom i sramnom idejom nacionalnog pomirenja) i istovremeno otvaraš front prema svima koji su bili četničke žrtve unutar zemlje i izvan nje. A onda se buniš zbog Stepinca ili ustaških parola! Ako već hoćeš svima da držiš lekcije o Drugom svetskom ratu, onda za početak moraš da prihvatiš bar osnovne činjenice – na primer ko je pobedio, a ko izgubio. I zašto je izgubio taj koga upravo slaviš!

Uz to, rehabilitacija četnika iz četrdesetih istovremeno je i rehabilitacija zločina iz 90-ih. Ti ratnici iz poslednjeg rata su se i ,,maskirali” u one od pre više od pola veka, nosili su njihove simbole i u njihovo ime vodili osvetnički rat koji se završio genocidom. Tako da je taj potez rehabilitacije višestruko katastrofalan. Zato i mislim da su u pravu oni koji kažu da se i ne radi o rehabilitaciji četnika iz Drugog svetskog rata, već upravo ovih iz 90-ih, a time sopstvenom društvu kopamo još dublju jamu.

MONITOR: Mogu li ovakve sudske odluke zaista da rehabilituju ratne zločince?
STOJANOVIĆ: Naravno da ne mogu, za istoriju to ne znači ništa. U Francuskoj su se najpoznatiji istoričari podigli protiv tih političkih odluka, skupštinskih deklaracija i zakona kojima se utvrđuje tobožnja istorijska istina. Da podsetim – tamo je skupština donosila odluke o zabrani negiranja Holokausta ili o genocidu nad Jermenima 1915! To su, dakle, rekli bismo ,,politički korektne” odluke, ali i one su naučnicima neprihvatljive jer su političke i jer ih je donelo političko telo u obliku zakona ili dekreta !

Nauka mora ostati otvorena i ništa za nju ne znači politička odluka o nečemu, pa bila ona i ,,ispravna”, sudska ili skupštinska. Ali, takve odluke pogubne su za društvo, jer se unosi ogromna zabuna. Društvo ipak prati ono što kaže ,,država” i zato su ovakve odluke jedna trajna nesreća.

MONITOR : Da li su rehabilitacijom Draže Mihailovića i Kalabića pobijedili oni koji su izgubili Drugi svjetski rat?
STOJANOVIĆ: Da, to je najbolji dokaz da istoriju ne pišu pobednici, kako se to obično može čuti. Istoriju piše sadašnjost. U zavisnosti od današnjih vrednosti i mejnstrim orijentacije menja se odnos prema prošlosti. To je sasvim uobičajeno. Evo, možemo da vidimo da se danas u SAD ruše spomenici generalima vojske juga iz Građanskog rata. Oni su izgubili taj rat, ali se smatralo lekovitim da se prizna njihova hrabrost, to se često koristilo kao primer politike pomirenja. Danas, više od 150 godina nakon tog rata, oni su definitivno i politički izgubili.

Ali, drugo je kada se igrate sa fašizmom. Danas, 80 godina posle Drugog svetskog rata, izgleda kao da su njega ovde dobili poraženi. Tako da je to genijalna državna politika – svi u Evropi se guraju da budu pobednici, pa makar imali i ustanke koji su započeli svega nekoliko dana pre kraja rata, a Srbija se gura među poražene ! To je stvarno zabrinjavajuće i kad je elementarna inteligencija u pitanju. U svakom slučaju to svedoči o dubokom porazu celog društva, koje je dezorijentisano i u elementarnim pitanjima.

MONITOR: Rehabilituje li se ovako i fašizam, a ne samo saradnici fašista?
STOJANOVIĆ: To jeste ključno. Rehabilitovati četnike znači rehabilitovati ideju Velike Srbije, kako su četnici govorili – homogene, a što se od 90-ih zove etnički čiste. To je istovremeno etno-nacionalno, klerikalno, antimoderno, konzervativno, antievropsko i na kraju ksenofobično društvo, okrenuto protiv svih susednih naroda. Odlučiti se za tako nešto u 21. veku stvarno svedoči o dubokoj krizi.

MONITOR : Kako komentarišete obrazloženje suda u Valjevu da se nije rukovodio time da li je Kalabić počinio ratni zločin ili ne, nego da li je imao fer i pravično suđenje?
STOJANOVIĆ: Tako su zamaskirali i druga suđenja. I Mihailovićevo je, kao, poništeno jer je bilo političko i nije poštovalo sva pravila suđenja. Prvo, to je smešno, jer čak i da je tačno, poznato je da su sva suđenja posle Drugog svetskog rata, pa i ona u Nirnmbergu nužno patila od nekih nesavršenosti, jer su se dešavala u takvoj atmosferi i jer je bilo važno osuditi kolaboracioniste i zločince što pre! Uz to, ne može se tražiti da današnja pravila suđenja i ljudskih prava važe za godine nakon Drugog svetskog rata, kada tih pravila još nije bilo. Najvažnije je to što vrlo malo ljudi zna za taj pravni argument i svi misle da su oni stvarno rehabilitovani i da je presuđeno da nisu krivi! Tako da je to jedna opasna zamka.

MONITOR: A ovaj stav iz presude: „Postupajući sudija je između ostalog utvrdio da je Kalabić ubijen u jednoj pećini blizu Valjeva, pa prema tome nije ni mogao da izda svog komandanta Dražu Mihailovića”?
STOJANOVIĆ: To je posebna dimenzija ovog slučaja. Pa se zapitate da li su i one reakcije kojih je bilo bile zbog toga što je Kalabić izdao Dražu ili zato što je bio ratni zločinac?

MONITOR: Da li se preko udžbenika istorije, medija, programa pojednih partija… falsifikuju istorijske činjenice čak dotle da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta, odnosno izjednačavaju se partizanski i četnički pokret?
STOJANOVIĆ : Oni su odavno izjednačeni. To je prvi počeo Milošević, ali je on morao da pazi jer je uz sebe imao SUBNOR, JNA i ostale institucije koje su se držale ,,partizanske” verzije Drugog svetskog rata. Problem je, kao što sam rekla na početku, što je potpuna revizija počela od ,,demokrata”. Oni su bili prvi koji su u potpunosti promenili udžbenike i to već 2003, dakle munjevitom brzinom su napisali novu istoriju, optuživši partizane za kolaboraciju i zločine. U udžbenicima je pisalo da su četnici svoje protivnike šamarali! Kolaboracija u prvim izdanjima nije bila pomenuta, a nakon reakcija javnosti dodata je, ali i opravdana kao ,,najbolje ratno rešenje”. Onda vam dođe da kažete da je bolje i da se ne pominje !

U Beogradu su demokrate zamenile imena skoro 900 ulica, doneli zakon o izjednačavanju dva tobože antifašistička pokreta i pokrenuli sudske rehabilitacije. Neki su tako prali biografije svojih porodica i stavljali se u red za restitucije, sluđujući društvo koje više gubi osnovno merilo za dobro i za zlo !

MONITOR: Ko se i kako tome može uspješno suprotstaviti?
STOJANOVIĆ: Istoričari rade na tome, radili su i pre rehabilitacija. Ali, oni mogu samo da reaguju, pišu, evo – daju intervjue ! Moralo bi više da reaguje društvo, da ne dozvoli državi da se tako olako igra, ali mislim da u ovoj fazi od društva tako nešto ne možemo da očekujemo. Ono je potpuno umrtvljeno i ne reaguje više ni na šta. Problem je u državi, ona je ta koja diktira pravac, ona određuje šta je mejnstrim. Istoričari i delovi društva je mogu gurati i podsećati, ali stvar je u famoznoj političkoj volji države koja onda kreira javno mnjenje. Naša država ima samo političku volju da sebi ugodi, pa sve što bi joj bio kamenćić u cipeli pokušava da odmah izbaci i da se ni u čemu ne zameri nijednoj grupi u društvu. Zato vodi tu politku u svim pravcima, na sve četiri strane i time anestezira društvo.

MONITOR: Kako će nakon svega ovog svijet da gleda na Srbiju?
STOJANOVIĆ: Kao i do sada – kao na zemlju koja drži šipak u džepu! I stalno nekoga nešto vara, a pritom to radi tako amaterski i providno.

Rat preko istorije

MONITOR: Jesu li rehabilitacije četnika najava dalje fašizacije ovih prostora i kako će se to reflektovati na odnose među bivšim jugoslovenskim republikama?
STOJANOVIĆ: To je užasna poruka drugima, ali se fino uklapa i uz ono što se može čuti i na drugim stranama, posebno u Hrvatskoj. Tako da je to i deo srpsko-hrvatskog rata, produženog drugim sredstvima, da parafraziram Klauzevica. Taj rat se sada uglavnom vodi upravo preko istorije. Jedino što se tu zaboravlja da su se ustaše i četnici često baš sasvim fino slagali, i zajedno izginuli, na primer, u Blajburgu. Njihovi naslednici se prave kao da su oni tada bili silno sukobljeni. Njih ujedinjuje ideologija, a ta ideologija je u oba današnja društva veoma jaka i danas.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo