Povežite se sa nama

INTERVJU

DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA IZ BEOGRADA: Rehabilitovanje četnika je rehabilitovanje ideje Velike Srbije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva su reagovanja u Srbiji nakon što je Viši sud u Valjevu rehabilitovao Nikolu Kalabića, bivšeg zloglasnog komandanta Gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini?
STOJANOVIĆ: Reagovanja su vrlo čudna. Posebno zabrinjava što je najlošije reagovala opozicija! Naime, nije se baš ni čulo šta o tome misli Demokratska stranka, LDP ili Saša Janković. Najglasnije reakcije bile su iz vlasti: od SPS-a, Vulina ili iz Ljajićeve stranke. I tu i jeste problem od početka. Odnosno još je Miloševićeva opozicija počela da igra na kartu antikomunizma, jer kao to ih je razlikovalo od vlasti. Gde su baš tu našli da se razlikuju ? Zbog toga je Miloševićeva opozicija, čim je 2000. došla na vlast, krenula s procesima rehabilitacije. Time su oni stvorili, kao što je to nazvao Todor Kuljić, anti-antifašizam, pa je sve što je užasno urađeno sa sećanjem na Drugi svetski rat urađeno u vreme tzv. Naših. Oni ništa nisu razumeli i mislili su da ako ruše Miloševića, treba da ruše i Tita, a onda i prethodno tumačenje Drugog svetskog rata. I tako su sami sebe stavili u zamku revizionizma i počinili najveći ,,zločin” prema prošlosti. I sad imamo bolesnu situaciju – SPS, koji je Miloševićev naslednik i Vulin, koji je kao bivši komunista ili ni ne znam tačno šta, zalažu se protiv rehabilitacije! I onda kao morate da budete na njihovoj strani ukoliko vam je stalo do toga da se ne svrstate uz kolaboracioniste i ratne zločince? Tako se kod nas uvek nađete u nekoj nemogućoj političko-gimnastičkoj pozi! Birajte: hoćete li s Vulinom protiv Draže ili sa Vučićevom opozicijom, al’ onda i sa Dražom ! E, kad živite u zemlji koja vas stalno stavlja pred tako nemoguće izbore nije ni čudo što na izbore izađe jedva nešto preko pola upisanih birača, a imaginarna ličnost dobije gotovo 10 odsto glasova! Sve je to deo potpunog samoukidanja demokratije.

MONITOR: Ministar inostranih poslova Ivica Dačić kazao je da je to sramota za Srbiju. Da li se oglasio još neko od srpskih političara? Jesu li reagovali istoričari, akademici, nezavisni intelektualci…
STOJANOVIĆ: Reagovali pojedinci jesu, ali je najveći problem u strankama koje bi trebalo da nose evropske vrednosti. Zbog lokalnih nadgornjavanja, zaboravili su da je antifašizam upravo jedna od ključnih evropskih vrednosti. A, kao, stalo im je do evropskih vrednosti. A oni su, da bi našli svoje političke očeve na strani suprotnoj od onih na kojoj se nalazili prethodni, prigrlili baš četnike! Time ne samo što su uneli tragičnu zabunu u srpsko društvo, već su dodatno otežali odnose sa susednim narodima, koji su uz Srbe i bili najveće četničke žrtve. Tobože rešavaš problem pomirenja u unutarsrpskom građanskom ratu (s vrlo pogrešnom i sramnom idejom nacionalnog pomirenja) i istovremeno otvaraš front prema svima koji su bili četničke žrtve unutar zemlje i izvan nje. A onda se buniš zbog Stepinca ili ustaških parola! Ako već hoćeš svima da držiš lekcije o Drugom svetskom ratu, onda za početak moraš da prihvatiš bar osnovne činjenice – na primer ko je pobedio, a ko izgubio. I zašto je izgubio taj koga upravo slaviš!

Uz to, rehabilitacija četnika iz četrdesetih istovremeno je i rehabilitacija zločina iz 90-ih. Ti ratnici iz poslednjeg rata su se i ,,maskirali” u one od pre više od pola veka, nosili su njihove simbole i u njihovo ime vodili osvetnički rat koji se završio genocidom. Tako da je taj potez rehabilitacije višestruko katastrofalan. Zato i mislim da su u pravu oni koji kažu da se i ne radi o rehabilitaciji četnika iz Drugog svetskog rata, već upravo ovih iz 90-ih, a time sopstvenom društvu kopamo još dublju jamu.

MONITOR: Mogu li ovakve sudske odluke zaista da rehabilituju ratne zločince?
STOJANOVIĆ: Naravno da ne mogu, za istoriju to ne znači ništa. U Francuskoj su se najpoznatiji istoričari podigli protiv tih političkih odluka, skupštinskih deklaracija i zakona kojima se utvrđuje tobožnja istorijska istina. Da podsetim – tamo je skupština donosila odluke o zabrani negiranja Holokausta ili o genocidu nad Jermenima 1915! To su, dakle, rekli bismo ,,politički korektne” odluke, ali i one su naučnicima neprihvatljive jer su političke i jer ih je donelo političko telo u obliku zakona ili dekreta !

Nauka mora ostati otvorena i ništa za nju ne znači politička odluka o nečemu, pa bila ona i ,,ispravna”, sudska ili skupštinska. Ali, takve odluke pogubne su za društvo, jer se unosi ogromna zabuna. Društvo ipak prati ono što kaže ,,država” i zato su ovakve odluke jedna trajna nesreća.

MONITOR : Da li su rehabilitacijom Draže Mihailovića i Kalabića pobijedili oni koji su izgubili Drugi svjetski rat?
STOJANOVIĆ: Da, to je najbolji dokaz da istoriju ne pišu pobednici, kako se to obično može čuti. Istoriju piše sadašnjost. U zavisnosti od današnjih vrednosti i mejnstrim orijentacije menja se odnos prema prošlosti. To je sasvim uobičajeno. Evo, možemo da vidimo da se danas u SAD ruše spomenici generalima vojske juga iz Građanskog rata. Oni su izgubili taj rat, ali se smatralo lekovitim da se prizna njihova hrabrost, to se često koristilo kao primer politike pomirenja. Danas, više od 150 godina nakon tog rata, oni su definitivno i politički izgubili.

Ali, drugo je kada se igrate sa fašizmom. Danas, 80 godina posle Drugog svetskog rata, izgleda kao da su njega ovde dobili poraženi. Tako da je to genijalna državna politika – svi u Evropi se guraju da budu pobednici, pa makar imali i ustanke koji su započeli svega nekoliko dana pre kraja rata, a Srbija se gura među poražene ! To je stvarno zabrinjavajuće i kad je elementarna inteligencija u pitanju. U svakom slučaju to svedoči o dubokom porazu celog društva, koje je dezorijentisano i u elementarnim pitanjima.

MONITOR: Rehabilituje li se ovako i fašizam, a ne samo saradnici fašista?
STOJANOVIĆ: To jeste ključno. Rehabilitovati četnike znači rehabilitovati ideju Velike Srbije, kako su četnici govorili – homogene, a što se od 90-ih zove etnički čiste. To je istovremeno etno-nacionalno, klerikalno, antimoderno, konzervativno, antievropsko i na kraju ksenofobično društvo, okrenuto protiv svih susednih naroda. Odlučiti se za tako nešto u 21. veku stvarno svedoči o dubokoj krizi.

MONITOR : Kako komentarišete obrazloženje suda u Valjevu da se nije rukovodio time da li je Kalabić počinio ratni zločin ili ne, nego da li je imao fer i pravično suđenje?
STOJANOVIĆ: Tako su zamaskirali i druga suđenja. I Mihailovićevo je, kao, poništeno jer je bilo političko i nije poštovalo sva pravila suđenja. Prvo, to je smešno, jer čak i da je tačno, poznato je da su sva suđenja posle Drugog svetskog rata, pa i ona u Nirnmbergu nužno patila od nekih nesavršenosti, jer su se dešavala u takvoj atmosferi i jer je bilo važno osuditi kolaboracioniste i zločince što pre! Uz to, ne može se tražiti da današnja pravila suđenja i ljudskih prava važe za godine nakon Drugog svetskog rata, kada tih pravila još nije bilo. Najvažnije je to što vrlo malo ljudi zna za taj pravni argument i svi misle da su oni stvarno rehabilitovani i da je presuđeno da nisu krivi! Tako da je to jedna opasna zamka.

MONITOR: A ovaj stav iz presude: „Postupajući sudija je između ostalog utvrdio da je Kalabić ubijen u jednoj pećini blizu Valjeva, pa prema tome nije ni mogao da izda svog komandanta Dražu Mihailovića”?
STOJANOVIĆ: To je posebna dimenzija ovog slučaja. Pa se zapitate da li su i one reakcije kojih je bilo bile zbog toga što je Kalabić izdao Dražu ili zato što je bio ratni zločinac?

MONITOR: Da li se preko udžbenika istorije, medija, programa pojednih partija… falsifikuju istorijske činjenice čak dotle da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta, odnosno izjednačavaju se partizanski i četnički pokret?
STOJANOVIĆ : Oni su odavno izjednačeni. To je prvi počeo Milošević, ali je on morao da pazi jer je uz sebe imao SUBNOR, JNA i ostale institucije koje su se držale ,,partizanske” verzije Drugog svetskog rata. Problem je, kao što sam rekla na početku, što je potpuna revizija počela od ,,demokrata”. Oni su bili prvi koji su u potpunosti promenili udžbenike i to već 2003, dakle munjevitom brzinom su napisali novu istoriju, optuživši partizane za kolaboraciju i zločine. U udžbenicima je pisalo da su četnici svoje protivnike šamarali! Kolaboracija u prvim izdanjima nije bila pomenuta, a nakon reakcija javnosti dodata je, ali i opravdana kao ,,najbolje ratno rešenje”. Onda vam dođe da kažete da je bolje i da se ne pominje !

U Beogradu su demokrate zamenile imena skoro 900 ulica, doneli zakon o izjednačavanju dva tobože antifašistička pokreta i pokrenuli sudske rehabilitacije. Neki su tako prali biografije svojih porodica i stavljali se u red za restitucije, sluđujući društvo koje više gubi osnovno merilo za dobro i za zlo !

MONITOR: Ko se i kako tome može uspješno suprotstaviti?
STOJANOVIĆ: Istoričari rade na tome, radili su i pre rehabilitacija. Ali, oni mogu samo da reaguju, pišu, evo – daju intervjue ! Moralo bi više da reaguje društvo, da ne dozvoli državi da se tako olako igra, ali mislim da u ovoj fazi od društva tako nešto ne možemo da očekujemo. Ono je potpuno umrtvljeno i ne reaguje više ni na šta. Problem je u državi, ona je ta koja diktira pravac, ona određuje šta je mejnstrim. Istoričari i delovi društva je mogu gurati i podsećati, ali stvar je u famoznoj političkoj volji države koja onda kreira javno mnjenje. Naša država ima samo političku volju da sebi ugodi, pa sve što bi joj bio kamenćić u cipeli pokušava da odmah izbaci i da se ni u čemu ne zameri nijednoj grupi u društvu. Zato vodi tu politku u svim pravcima, na sve četiri strane i time anestezira društvo.

MONITOR: Kako će nakon svega ovog svijet da gleda na Srbiju?
STOJANOVIĆ: Kao i do sada – kao na zemlju koja drži šipak u džepu! I stalno nekoga nešto vara, a pritom to radi tako amaterski i providno.

Rat preko istorije

MONITOR: Jesu li rehabilitacije četnika najava dalje fašizacije ovih prostora i kako će se to reflektovati na odnose među bivšim jugoslovenskim republikama?
STOJANOVIĆ: To je užasna poruka drugima, ali se fino uklapa i uz ono što se može čuti i na drugim stranama, posebno u Hrvatskoj. Tako da je to i deo srpsko-hrvatskog rata, produženog drugim sredstvima, da parafraziram Klauzevica. Taj rat se sada uglavnom vodi upravo preko istorije. Jedino što se tu zaboravlja da su se ustaše i četnici često baš sasvim fino slagali, i zajedno izginuli, na primer, u Blajburgu. Njihovi naslednici se prave kao da su oni tada bili silno sukobljeni. Njih ujedinjuje ideologija, a ta ideologija je u oba današnja društva veoma jaka i danas.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo