Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR IVANOVIĆ, VELEMAJSTOR: Između sporta, igre i politike

Objavljeno prije

na

Iza mene stoje moji rezultati. I nemam namjeru da se mijenjam. Ako mi je zamjerka što nisam član partije – ja ću sa tom zamjerkom i umrijeti. I ne mogu tu reći ništa drugo, kaže u razgovoru za Monitor Božidar Bonja Ivanović, prvi crnogorski velemajstor, višestruki prvak Crne Gore i Jugoslavije, osvajač medalja na evropskom i svjetskom prvenstvu, učesnik više šahovskih olimpijada, dvostruki sportista godine u Crnoj Gori, dobitnik Trinaestojulske nagrade i prvi ministar sporta u našoj istoriji (izabran 1993. kao vanstranački kandidat).

Ivanovićev otklon od politike, odnosno političara, nije od juče. Svjedoči o tome i dio razgovora koji je prije pet godina objavljen u našem nedjeljniku. „Popularnost sporta i pojedinih sportskih kolektiva političari vješto koriste kako bi obezbijedili veći broj glasova za svoju partiju. Ne može biti dobro za vrhunski sport ni za nacionalne sportske interese kad politika zakuca na njihova vrata, a loše je i za mlade ljude, jer ih čini zavisnim i nesposobnim da građanski misle. A građanska svijest je temelj demokratije, ljudskih sloboda i borbe za dostojanstvo čovjeka. Ona je izvorište čovjekovog karaktera, a karakter je, po Heraklitu, ujedno i čovjekova sudbina”. Tako je govorio, i danas govori Božidar Ivanović. Povod za ovaj razgovor, ipak, nije politika. Ili, možda, jeste. Riječ ima velemajstor.

IVANOVIĆ: Pozvan sam, 26. septembra, u Ministarstvo sporta „na izjašnjenje o rezultatima ispitnog postupka” . Prethodno su od mene zatražili da dostavim uvjerenje o državljanstvu i izjavu da ne primam novčanu naknadu iz inostranstva. Sve sam to poslao i 26. septembra otišao u Ministarstvo misleći da su na sastanak pozvani i drugi naši sportisti. Zato sam bio iznenađen kada su me tri mlade žene uvele u jednu prostoriju i preko puta mene sjele za sto. Tu mi je kratko saopšteno: „Vi nijeste kažnjavani, ali šah nije olimpijski sport i ne možete primati naknadu od dvije, nego samo od pola prosječne neto zarade. Izjasnite se što o tome mislite”. Rekao sam što sam imao, zahvalio se i otišao…

MONITOR: Zvuči kao da ste bili pozvani na neku vrstu informativnog razgovora u Ministarstvo sporta?
IVANOVIĆ: Pa, izgledalo je kao da sam bio na nekom saslušanju. Mada su me zvali samo da mi saopšte to što su htjeli. Bez ikakve prethodne informacije, obavještenja, konsultacije. Deset godina od kako sam, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija, uz saglasnost Crnogorskog olimpijskog komiteta, dobio zvanje vrhunskog sportiste.

Ja sam čuo da je ove godine usvojen novi Zakon o sportu koji se, kao i svaki zakon, mijenja i prilagođava društvenim kretanjima. Ali mi nije padalo na pamet da će neko pokušati da izvede takve suštinske i nezakonite rezove kao što to pokušava ovaj mladi gospodin. Ako želi da ispravi nečije greške iz prošlosti, ne može to uraditi praveći nove greške. Ja sam mislio da on namjerava da napravi razliku između zlatne, srebrne i bronzane medalje i prilagodi naknade u adekvatnom omjeru. Ja bih tako nešto rado podržao, ali se pitam da li je i to moguće retroaktivno, ili samo za naredne dobitnike tih zvanja. Ovdje se, naravno, radi o poštovanju načela o stečenom pravu.

MONITOR: Kad kažete mladi gospodin mislite na ministra Nikolu Janovića?
IVANOVIĆ: Da, on je mlad čovjek i ja ne znam kakvo je njegovo obrazovanje, ali kad ovako nastupa, vidi se da ne cijeni šah i to mi dovoljno govori o njegovom shvatanju sporta.

MONITOR: Vi se nijeste vidjeli ili razgovarali?
IVANOVIĆ: On nije pokazao toliko uviđajnosti da mene sačeka i porazgovara, makar što sam duplo stariji od njega. Ja sam Ministarstvo sporta formirao 1993. godine. Za divno čudo, najveći dio vremena, tokom prve dvije godine ministarskog mandata, posvetio sam vaterpolu i džudou, pošto su oni u to teško vrijeme imali problema koje smo skupa rješavali.

Šta da se radi? Ja pripadam sportu svim bićem. Bio sam prvak Crne Gore u stonom tenisu – juniorski i seniorski. Ne znam je li još neko od crnogorskih sportista bio prvak u dva sporta. Igrao sam i fudbal, kao omladinac, u Lovćenu. No, sad je sve drukčije i to je naša realnost.

MONITOR: Da li su Vama iz Ministarstva uskratili status vrhunskog sportiste?
IVANOVIĆ: Ne, to valjda ne mogu. Ili mogu, više ništa ne znam. On bi (ministar Janović – prim. Monitora) sada da preinači odluku koju je 2008. donijela Vlada a potvrdila Skupština, kojom mi je, doživotno, dato zvanje vrhunskog sportiste i, na osnovu toga, mjesečna naknada od dvije neto prosječne zarade u prošloj godini, ili kako to već stoji u toj odluci. A sad ministar namjerava da to svede na pola prosječne zarade jer je šah po njemu – posljednja rupa na svirali. Na osnovu toga je izveo i rangiranje jednog uspješnog velemajstora.

Ne mogu da shvatim šta je u pitanju i ne znam kakvu riječ da upotrijebim. Ja sam i premijera, u dopisu koji sam mu uputio, pitao da li tu postoji nešto lično, neki problem, pa da makar znam o čemu se radi.

MONITOR: Šta bi mogao biti taj razlog koji postojeći problem svodi u ravan ličnih odnosa?
IVANOVIĆ: Mora čovjek posumnjati. Moji sportski rezultati i moje stečeno pravo, po osnovu zvanja vrhunskog sportiste, sada se pokušavaju uniziti. I, uopšte, primjećujem neki otklon prema meni. Mogao sam da vodim crnogorski sport u najtežim vremenima, a sada me ni u šahu nema ko zna koliko godina. Zašto, ja ne znam.

Što se tiče novijeg vremena, moguće je da je povod za sve to moj politički angažman, prije pet godina na Cetinju, kada sam prihvatio da promovišem i zastupam politiku koju je predstavljao Miodrag Lekić, moj prijatelj iz ‘62. Ja njega nijesam mogao odbiti, a i poželio sam da, u okviri svojih mogučnosti i sposobnosti, pomognem gradu u kome sam rođen.

Tu je i najnoviji „angažman” za koji će se uskoro vidjeti da je došlo do malog nesporazuma. Ja sam napisao jednom dragom čovjeku da nije trebalo da izlazi u javnost sa mojim imenom i imenom još jednog čovjeka – vašega kolege – u smislu nekog našeg zvaničnog angažmana u partiji koju najavljuje. Slušajući njegove korektne stavove o najvažnijim pitanjima, rekli smo da možemo pružiti savjet i sugestiju ali bez ikakvog formalnog statusa i angažmana.

MONITOR: Da se našalimo – priznajete krivicu?
IVANOVIĆ: Ja ovo ne govorim sada da bih se nešto pravdao. Moji politički stavovi su bili od prvog dana poznati i onima s kojima sam nekad radio zajedno u Vladi. Ali politika nije moj izbor iako je, nažalost, doprinijela da se prerano povučem iz šaha.

Ja sam se uvijek trudio da na dostojanstven način predstavljam svoju zemlju. Bio sam član Šahovskog olimpijskog tima u vrijeme kad to nije bilo nimalo lako. Kada su u reprezentaciji Jugoslavije igrali Gligorić, Ljubojević, Ivkov, Matulović, Velimirović…i kad nijesi mogao bez nekog ekstra rezultata da uđeš u tim.

Ja sam kao šampion Jugoslavije jedne godine pozvan da budem rezerva u reprezentaciji i tada sam to odbio. Bio sam član tima na nekoliko olimpijada (prema podacima Monitora: 1982, 1984, 1990. i 1996.), a sa reprezentacijom sam osvojio druga mjesta na prvenstvima Evrope i svijeta (1983. i 1989. godine).

Posebno mi je draga srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva u Lucernu 1989. koje je bilo kvalifikacionog tipa. Igralo je deset vodećih šahovskih sila tog vremena a mi smo osvojili drugo mjesto, iza Sovjetskog saveza, a ispred Engleske Mađarske i Amerike. To je rezultat.

MONITOR: Prema novom Zakonu o sportu, mimo olimpijskih sportova, status vrhunskog sportiste mogu dobiti još samo profesionalni bokseri i teniseri. Šah se ne pominje. Da li je moguće da su zaboravili igru sa tradicijom dužom od milenijuma, ali i Vas – prvog ministra sporta u Crnoj Gori?
IVANOVIĆ: Ne može se to zaboraviti. Šah je kao sport priznat u preko 100 zemalja svijeta. Ta se igra, stara najmanje 16 vjekova, po preporuci Briselskog parlamenta od prije šest godina, uvodi u škole zemalja EU. Tu ćemo preporuku i mi dobiti kada uđemo u EU, iako je naš projekat Šah u škole bio završen još prije nekolike godine. Ali, nije zaživio samo zbog nečijeg nemara i taj projekat je propao.

Eto tako to mi radimo. Sve zavisi od pojedinaca koji, često, nijesu dorasli poslu koji im je povjeren. I zbog toga imamo situaciju da, recimo badminton – bez potcjenjivanja te igre – kod nas može biti za tri koplja rangiran ispred šaha, zato što se nalazi na popisu MOK – a, iako se Šahovske olimpijade igraju još od 1927. godine. Opet da ponovim, ne potcjenjujem nijedan sport. Svaki sport ima pravo na sopstveni život, kao i svaki čovjek. Ali šah je igra sa ogromnim ugledom u svijetu. Šah danas igra blizu milijardu ljudi – zbog svega onoga što on nosi sa sobom. Brojne studije kažu da su šahisti najobrazovaniji ljudi u svijetu sporta. A mi se eto oglušujemo na sve to.

MONITOR: Šahovski savez Crne Gore, stičem utisak, nije stao u zaštitu ni Vas kao svog najtrofejnijeg člana, ali ni sporta koji predstavljaju?
IVANOVIĆ: Ništa ne reaguju. Iako oni ne nalaze za shodno da to urade, ja ću se sam boriti za šahovsku igru i njen status. Crna Gora ne bi smjela dopustiti da šahu pokaže put u svlačionicu jer bi se izjednačila sa nekim srednjovjekovnim tendencijama koje su u drevnoj igri vidjele opasnost od uticaja slobodnih i mislećih ljudi. Nije to samo radila crkva. Bilo je i kraljeva koji su progonili šah. Medu njima se isticao francuski kralj Luj IX koji je u XIII vijeku izdao edikt o zabrani šaha i po tome je najviše upamćen!

Mi treba da smo ponosni na ovu igru jer je Jugoslavija, i Crna Gora u njoj, uživala veliki ugled u šahovskom svijetu. Imali smo velike turnire, gostovanja najvećih šahista i ogroman broj ljubitelja šaha koji su pokazivali zavidan nivo znanja. Zar treba sami da rušimo takve vrijednosti?

Hvala što ste me spasili

MONITOR: Bili ste, 2014. nekoliko dana kandidat za predsjednika ŠSCG. Onda ste povukli svoju kandidaturu. Zašto?
IVANOVIĆ: Imao sam najbolje namjere, vjerujući da sam potreban ja njima, a ne oni meni. Zapravo, zamolili su me da se angažujem ovdje na Cetinju, iz šahovskog kluba Crnogorac, koji sam, sa svojim prijateljima, formirao 2012. godine. Ponudu sam prihvatio da ne ispadne kako neću da pomognem djeci. Međutim, doživio sam ružne napade od vodećih crnogorskih šahista i istog momenta rekao hvala što ste me spasili. I tu je ta priča završena.

MONITOR: Nešto kasnije podržali ste vašu nesuđenu protivkandidatkinju, predsjednicu ŠSCG Angelinu Vuković. Međutim, i ona je ubrzo dala ostavku.
IVANOVIĆ: Ja sam u sportu naučio fer-plej. Da budem korektan čovjek i da uvažavam i protivnika i protivkandidata. U sportu je tako. Ako ne cijenite protivnika ne možete ni vi biti cijenjeni. I danas mislim da je ona bila odličan kandidat i sjajno je radila do svoje ostavke. Ja nisam vidio da je neko bolje radio na tom mjestu. Nažalost, i ona je imala velike opstrukcije i odustala je od daljeg angažmana, ne želeći da troši energiju na beskorisne aktivnosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo