Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR IVANOVIĆ, VELEMAJSTOR: Između sporta, igre i politike

Objavljeno prije

na

Iza mene stoje moji rezultati. I nemam namjeru da se mijenjam. Ako mi je zamjerka što nisam član partije – ja ću sa tom zamjerkom i umrijeti. I ne mogu tu reći ništa drugo, kaže u razgovoru za Monitor Božidar Bonja Ivanović, prvi crnogorski velemajstor, višestruki prvak Crne Gore i Jugoslavije, osvajač medalja na evropskom i svjetskom prvenstvu, učesnik više šahovskih olimpijada, dvostruki sportista godine u Crnoj Gori, dobitnik Trinaestojulske nagrade i prvi ministar sporta u našoj istoriji (izabran 1993. kao vanstranački kandidat).

Ivanovićev otklon od politike, odnosno političara, nije od juče. Svjedoči o tome i dio razgovora koji je prije pet godina objavljen u našem nedjeljniku. „Popularnost sporta i pojedinih sportskih kolektiva političari vješto koriste kako bi obezbijedili veći broj glasova za svoju partiju. Ne može biti dobro za vrhunski sport ni za nacionalne sportske interese kad politika zakuca na njihova vrata, a loše je i za mlade ljude, jer ih čini zavisnim i nesposobnim da građanski misle. A građanska svijest je temelj demokratije, ljudskih sloboda i borbe za dostojanstvo čovjeka. Ona je izvorište čovjekovog karaktera, a karakter je, po Heraklitu, ujedno i čovjekova sudbina”. Tako je govorio, i danas govori Božidar Ivanović. Povod za ovaj razgovor, ipak, nije politika. Ili, možda, jeste. Riječ ima velemajstor.

IVANOVIĆ: Pozvan sam, 26. septembra, u Ministarstvo sporta „na izjašnjenje o rezultatima ispitnog postupka” . Prethodno su od mene zatražili da dostavim uvjerenje o državljanstvu i izjavu da ne primam novčanu naknadu iz inostranstva. Sve sam to poslao i 26. septembra otišao u Ministarstvo misleći da su na sastanak pozvani i drugi naši sportisti. Zato sam bio iznenađen kada su me tri mlade žene uvele u jednu prostoriju i preko puta mene sjele za sto. Tu mi je kratko saopšteno: „Vi nijeste kažnjavani, ali šah nije olimpijski sport i ne možete primati naknadu od dvije, nego samo od pola prosječne neto zarade. Izjasnite se što o tome mislite”. Rekao sam što sam imao, zahvalio se i otišao…

MONITOR: Zvuči kao da ste bili pozvani na neku vrstu informativnog razgovora u Ministarstvo sporta?
IVANOVIĆ: Pa, izgledalo je kao da sam bio na nekom saslušanju. Mada su me zvali samo da mi saopšte to što su htjeli. Bez ikakve prethodne informacije, obavještenja, konsultacije. Deset godina od kako sam, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija, uz saglasnost Crnogorskog olimpijskog komiteta, dobio zvanje vrhunskog sportiste.

Ja sam čuo da je ove godine usvojen novi Zakon o sportu koji se, kao i svaki zakon, mijenja i prilagođava društvenim kretanjima. Ali mi nije padalo na pamet da će neko pokušati da izvede takve suštinske i nezakonite rezove kao što to pokušava ovaj mladi gospodin. Ako želi da ispravi nečije greške iz prošlosti, ne može to uraditi praveći nove greške. Ja sam mislio da on namjerava da napravi razliku između zlatne, srebrne i bronzane medalje i prilagodi naknade u adekvatnom omjeru. Ja bih tako nešto rado podržao, ali se pitam da li je i to moguće retroaktivno, ili samo za naredne dobitnike tih zvanja. Ovdje se, naravno, radi o poštovanju načela o stečenom pravu.

MONITOR: Kad kažete mladi gospodin mislite na ministra Nikolu Janovića?
IVANOVIĆ: Da, on je mlad čovjek i ja ne znam kakvo je njegovo obrazovanje, ali kad ovako nastupa, vidi se da ne cijeni šah i to mi dovoljno govori o njegovom shvatanju sporta.

MONITOR: Vi se nijeste vidjeli ili razgovarali?
IVANOVIĆ: On nije pokazao toliko uviđajnosti da mene sačeka i porazgovara, makar što sam duplo stariji od njega. Ja sam Ministarstvo sporta formirao 1993. godine. Za divno čudo, najveći dio vremena, tokom prve dvije godine ministarskog mandata, posvetio sam vaterpolu i džudou, pošto su oni u to teško vrijeme imali problema koje smo skupa rješavali.

Šta da se radi? Ja pripadam sportu svim bićem. Bio sam prvak Crne Gore u stonom tenisu – juniorski i seniorski. Ne znam je li još neko od crnogorskih sportista bio prvak u dva sporta. Igrao sam i fudbal, kao omladinac, u Lovćenu. No, sad je sve drukčije i to je naša realnost.

MONITOR: Da li su Vama iz Ministarstva uskratili status vrhunskog sportiste?
IVANOVIĆ: Ne, to valjda ne mogu. Ili mogu, više ništa ne znam. On bi (ministar Janović – prim. Monitora) sada da preinači odluku koju je 2008. donijela Vlada a potvrdila Skupština, kojom mi je, doživotno, dato zvanje vrhunskog sportiste i, na osnovu toga, mjesečna naknada od dvije neto prosječne zarade u prošloj godini, ili kako to već stoji u toj odluci. A sad ministar namjerava da to svede na pola prosječne zarade jer je šah po njemu – posljednja rupa na svirali. Na osnovu toga je izveo i rangiranje jednog uspješnog velemajstora.

Ne mogu da shvatim šta je u pitanju i ne znam kakvu riječ da upotrijebim. Ja sam i premijera, u dopisu koji sam mu uputio, pitao da li tu postoji nešto lično, neki problem, pa da makar znam o čemu se radi.

MONITOR: Šta bi mogao biti taj razlog koji postojeći problem svodi u ravan ličnih odnosa?
IVANOVIĆ: Mora čovjek posumnjati. Moji sportski rezultati i moje stečeno pravo, po osnovu zvanja vrhunskog sportiste, sada se pokušavaju uniziti. I, uopšte, primjećujem neki otklon prema meni. Mogao sam da vodim crnogorski sport u najtežim vremenima, a sada me ni u šahu nema ko zna koliko godina. Zašto, ja ne znam.

Što se tiče novijeg vremena, moguće je da je povod za sve to moj politički angažman, prije pet godina na Cetinju, kada sam prihvatio da promovišem i zastupam politiku koju je predstavljao Miodrag Lekić, moj prijatelj iz ‘62. Ja njega nijesam mogao odbiti, a i poželio sam da, u okviri svojih mogučnosti i sposobnosti, pomognem gradu u kome sam rođen.

Tu je i najnoviji „angažman” za koji će se uskoro vidjeti da je došlo do malog nesporazuma. Ja sam napisao jednom dragom čovjeku da nije trebalo da izlazi u javnost sa mojim imenom i imenom još jednog čovjeka – vašega kolege – u smislu nekog našeg zvaničnog angažmana u partiji koju najavljuje. Slušajući njegove korektne stavove o najvažnijim pitanjima, rekli smo da možemo pružiti savjet i sugestiju ali bez ikakvog formalnog statusa i angažmana.

MONITOR: Da se našalimo – priznajete krivicu?
IVANOVIĆ: Ja ovo ne govorim sada da bih se nešto pravdao. Moji politički stavovi su bili od prvog dana poznati i onima s kojima sam nekad radio zajedno u Vladi. Ali politika nije moj izbor iako je, nažalost, doprinijela da se prerano povučem iz šaha.

Ja sam se uvijek trudio da na dostojanstven način predstavljam svoju zemlju. Bio sam član Šahovskog olimpijskog tima u vrijeme kad to nije bilo nimalo lako. Kada su u reprezentaciji Jugoslavije igrali Gligorić, Ljubojević, Ivkov, Matulović, Velimirović…i kad nijesi mogao bez nekog ekstra rezultata da uđeš u tim.

Ja sam kao šampion Jugoslavije jedne godine pozvan da budem rezerva u reprezentaciji i tada sam to odbio. Bio sam član tima na nekoliko olimpijada (prema podacima Monitora: 1982, 1984, 1990. i 1996.), a sa reprezentacijom sam osvojio druga mjesta na prvenstvima Evrope i svijeta (1983. i 1989. godine).

Posebno mi je draga srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva u Lucernu 1989. koje je bilo kvalifikacionog tipa. Igralo je deset vodećih šahovskih sila tog vremena a mi smo osvojili drugo mjesto, iza Sovjetskog saveza, a ispred Engleske Mađarske i Amerike. To je rezultat.

MONITOR: Prema novom Zakonu o sportu, mimo olimpijskih sportova, status vrhunskog sportiste mogu dobiti još samo profesionalni bokseri i teniseri. Šah se ne pominje. Da li je moguće da su zaboravili igru sa tradicijom dužom od milenijuma, ali i Vas – prvog ministra sporta u Crnoj Gori?
IVANOVIĆ: Ne može se to zaboraviti. Šah je kao sport priznat u preko 100 zemalja svijeta. Ta se igra, stara najmanje 16 vjekova, po preporuci Briselskog parlamenta od prije šest godina, uvodi u škole zemalja EU. Tu ćemo preporuku i mi dobiti kada uđemo u EU, iako je naš projekat Šah u škole bio završen još prije nekolike godine. Ali, nije zaživio samo zbog nečijeg nemara i taj projekat je propao.

Eto tako to mi radimo. Sve zavisi od pojedinaca koji, često, nijesu dorasli poslu koji im je povjeren. I zbog toga imamo situaciju da, recimo badminton – bez potcjenjivanja te igre – kod nas može biti za tri koplja rangiran ispred šaha, zato što se nalazi na popisu MOK – a, iako se Šahovske olimpijade igraju još od 1927. godine. Opet da ponovim, ne potcjenjujem nijedan sport. Svaki sport ima pravo na sopstveni život, kao i svaki čovjek. Ali šah je igra sa ogromnim ugledom u svijetu. Šah danas igra blizu milijardu ljudi – zbog svega onoga što on nosi sa sobom. Brojne studije kažu da su šahisti najobrazovaniji ljudi u svijetu sporta. A mi se eto oglušujemo na sve to.

MONITOR: Šahovski savez Crne Gore, stičem utisak, nije stao u zaštitu ni Vas kao svog najtrofejnijeg člana, ali ni sporta koji predstavljaju?
IVANOVIĆ: Ništa ne reaguju. Iako oni ne nalaze za shodno da to urade, ja ću se sam boriti za šahovsku igru i njen status. Crna Gora ne bi smjela dopustiti da šahu pokaže put u svlačionicu jer bi se izjednačila sa nekim srednjovjekovnim tendencijama koje su u drevnoj igri vidjele opasnost od uticaja slobodnih i mislećih ljudi. Nije to samo radila crkva. Bilo je i kraljeva koji su progonili šah. Medu njima se isticao francuski kralj Luj IX koji je u XIII vijeku izdao edikt o zabrani šaha i po tome je najviše upamćen!

Mi treba da smo ponosni na ovu igru jer je Jugoslavija, i Crna Gora u njoj, uživala veliki ugled u šahovskom svijetu. Imali smo velike turnire, gostovanja najvećih šahista i ogroman broj ljubitelja šaha koji su pokazivali zavidan nivo znanja. Zar treba sami da rušimo takve vrijednosti?

Hvala što ste me spasili

MONITOR: Bili ste, 2014. nekoliko dana kandidat za predsjednika ŠSCG. Onda ste povukli svoju kandidaturu. Zašto?
IVANOVIĆ: Imao sam najbolje namjere, vjerujući da sam potreban ja njima, a ne oni meni. Zapravo, zamolili su me da se angažujem ovdje na Cetinju, iz šahovskog kluba Crnogorac, koji sam, sa svojim prijateljima, formirao 2012. godine. Ponudu sam prihvatio da ne ispadne kako neću da pomognem djeci. Međutim, doživio sam ružne napade od vodećih crnogorskih šahista i istog momenta rekao hvala što ste me spasili. I tu je ta priča završena.

MONITOR: Nešto kasnije podržali ste vašu nesuđenu protivkandidatkinju, predsjednicu ŠSCG Angelinu Vuković. Međutim, i ona je ubrzo dala ostavku.
IVANOVIĆ: Ja sam u sportu naučio fer-plej. Da budem korektan čovjek i da uvažavam i protivnika i protivkandidata. U sportu je tako. Ako ne cijenite protivnika ne možete ni vi biti cijenjeni. I danas mislim da je ona bila odličan kandidat i sjajno je radila do svoje ostavke. Ja nisam vidio da je neko bolje radio na tom mjestu. Nažalost, i ona je imala velike opstrukcije i odustala je od daljeg angažmana, ne želeći da troši energiju na beskorisne aktivnosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo