Povežite se sa nama

INTERVJU

NADA ŠARGIN, GLUMICA: Toplina, drama i humor

Objavljeno prije

na

Gledaoci Prvog programa TVCG1 moći će u subotu, 27. oktobra u 20.05 sati ekskluzivno da pogledaju dugo očekivanu prvu od četiri epizode serije “Grudi” u režiji Marije Perović, koju je u koprodukciji sa RTCG realizovala producentska kuća Meander film pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja Crne Gore i uz učešće Open Box Studija.

Radnja serije smještena je u Nikšiću, a prvi put grad će biti slikan iz ženskog ugla i kroz vizuru junakinja i autorki iza kamere. Svaka epizoda “Grudi” posvećena je jednom od glavnih junaka, a to su tri žene i jedan muškarac. Serija je nastala po ideji i scenariju Marije Perović i Vladislave Vojnović. Glavne uloge tumače Nada Šargin , Dubravka Drakić, Marija Škaričić i Vojin Ćetković. Osim njih igraju još i Mira Banjac, Peđa Bjelac, Jelena Đukić, Danilo Lončarević, Branimir Popović… Direktor fotografije je Dušan Grubin, scenografkinja Dragana Baćović, a kostimografkinja Tijana Todorović.

Nada Šargin u seriji “Grudi” tumači Zorku, jednu od tri glavna ženska lika. Prvakinja je Narodnog pozorišta u Beogradu, završila je glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a danas je jedna od najnagrađivanijih i najvoljenijih pozorišnih i filmskih glumicа svoje generacije u Srbiji. Osim na sceni matičnog teatra, igra na scenama Ateljea 212, Centrа zа kulturnu dekontаminаciju, Budva Grad teatra, Kotorart-a… Uporedo sa pozorišnom gradi i uspješnu filmsku i televizijsku karijeru, gdje je imala veći broj zapaženih uloga, a dobitnica je većine najvažnijih pozorišnih i filmskih nagrada.

MONITOR: Tumačite jednu od glavnih uloga u seriji “Grudi”. I ranije ste radili u Crnoj Gori i naša publika dobro poznaje Vaš rad .Volio bih da mi kažete kakvo iskustvo nosite sa snimanja jer mnogi koji su dio ekipe ističu da ste se otpočetka svi spontano i bez napora razumjeli?
ŠARGIN: Lepo i toplo iskustvo. Sam scenario, pored dramske linije i dosta humora, ima i toplinu koja me privukla. A to je u malom i ličnost rediteljke Marije Perović. Toplina – drama – humor…Sa njom je uzbudljivo raditi i prolaziti kroz ozbiljan proces protkan mnogim anegdotama koje mi izazivaju osmeh na licu. Mnogi ljudi u ekipi bili su zabavni. Logično je da je bilo puno crnogorskog humora, a u sam Nikšić jedva čekam opet da idem.

MONITOR: Kakva je bila saradnja sa ostalim glumcima, jer glume kako poznati i afirmisani glumci, tako i mladi i talentovani?
ŠARGIN: Svi glumci mi se dopadaju, podela je odlična. Iako se tek uče – mladi su super. Marija Škaričić i ja smo bliske već godinama i iako se retko viđamo zbog relacije Beograd – Zagreb, naš odnos ne trpi. Jako je volim i poštujem njen rad. Ona mi je omiljena hrvatska glumica i moram da se pohvalim da sam je predložila rediteljki za tu ulogu. Dubravka je velika glumica i veliki čovek. Takav duh se retko sreće. Ugostila nas je jednom i napravila ručak pa smo posle Mare i ja spavale u njenoj spavaćoj sobi kao neke umorne studentkinje kojima treba baš da ih tako neko poneguje… Vojin je junački ostao za stolom i ispoštovao domaćine. Sa Vojinom rado i lepo i radim i komuniciram.

MONITOR: Malo je projekata o srednjoj generaciji, a naroćito o ženama – koje su glavni likovi. Priča prati tri prijateljice koje se sastaju u rodnom gradu pred proslavu dvadeset godina mature. Kakav je lik koji tumačite?
ŠARGIN: Zorka je usmerena dosta na sebe i “svoje potrebe”. Međutim vremenom shvata da su njene potrebe većinom spoljašnje, a da vapi za unutrašnjim. Odbacuje one stare. Ona sazreva kroz scenario i kao čovek i kao žena. Jako je zanimljiva i višeslojna.

MONITOR: Serija osim umjetničkog ima i edukativni značaj. Projekat je vrlo aktuelan jer skreće pažnju na vrline i mane savremenog društva, a u pozadini priče tretira temu borbe protiv kancera dojke.
ŠARGIN: To je u velikoj meri dužnost umetnosti da skreće pažnju na te stvari i na prevencije. Umetnici treba da zabave narod, a isto toliko i da se društveno angažuju, ali ne zbog svojih interesa nego interesa svih.

MONITOR: U seriji “Grudi” tumačite Zorku, takođe u već kultnoj predstavi “Bela kafa” junakinja je Zorka, a na početku karijere ste, takođe, imali jednu Zorku – sestru Mileve Ajnštajn? Volio bih da mi kažete šta je presudno kod biranja uloge?
ŠARGIN: Najlepše je kada odmah kažete da jer je tekst ili scenario odličan, dobar reditelj i cela ekipa u koju imate poverenja to jest cenite njihov rad. Dešava se da zbog novca radite nešto, a sumnjate u kvalitet. Tako da ponekad motivi nisu samo umetnički nažalost. Dešava mi se da odbijem ulogu u nekom dobrom projektu jer mi se nudi uloga koja me ne intrigira jer sam sličnu odigrala puno puta i osećam da nemam više kroz nju šta da kažem. A opet u nekom slabijem projektu prihvatim ulogu jer me privuče karakter koji do tada nisam igrala.

MONITOR: U svakoj ulozi koju tumačite pokazujete o kakvoj se glumici radi. Možemo reći da su I dokaz i prestižne esnafske nagrade, a imate ih mnogo – među njima su i nagrada “Ružica Sokić”, “Miloš Žutić”, “Raša Plaović”… Na koju ulogu ste najponosniji i koja Vam je najviše značila?
ŠARGIN: Ne znam iskreno… Valjda će ta tek da se desi… One za koje su me kolege, publika i kritika hvalili i za koje sam dobijala nagrade su Zorka u Milevi Ajnštajn, Roza u Nevinosti, Uloge u Metamorfozama, Zorka u Beloj kafi, Kraljica Elizabeta u Mariji Stjuart, Ana Petrovna u Ivanovu, Sale u Sutra ujutru, Marina u Vratiće se rode….

MONITOR: Kad znate da će neki projekat u kome učestvujete – predstava, film, serija biti uspješan? Koji su to pokazatelji?
ŠARGIN: Možda intuicija… Ali ni dobar tekst ni reditelj ni dobra ekipa ne garantuju uspeh. Ako ne prorade neke stvari između….u međuprostoru… hemija kako to mi kažemo, onda može da se desi i da sve propadne. Eto i nevidljive stvari puno utiču. Na nas u ovoj seriju su uticale dobro!

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo