Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ŠVARM, NOVINAR BEOGRADSKOG NEDJELJNIKAVREME: Srbija živi u otetoj državi

Objavljeno prije

6 godina

na

svarm

MONITOR: Je li Srbija danas država u kojoj jedan čovjek kao njen brutalni upravnik odlučuje o svemu?
ŠVARM: Nigdje, pa ni u Srbiji, pojedinac – ma tko god on bio – ne odlučuje baš o svemu. Međutim, kao i nekim drugim zemljama u regionu, ključne poluge vlasti u Srbiji zaista se nalaze pod kontrolom jednog čovjeka. Ovdje nije važno da li ste premijer ili predsjednik Skupštine, već da li ste i koliko bliski sa predsjednikom Srbije i vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandrom Vučićem, odnosno – koliko on ima povjerenja u vas. Aktualna vlast u Srbiji zato je krajnje personalizirana, podjednako na unutrašnjem, kao i na vanjskom planu. Sa jedne strane to je Vučiću obezbjedilo čvrstu kontrolu nad političkim životom, ali je sa druge dovelo do izrazito niskog i voluntarističkog nivoa upravljanja. Isto tako, homogenost i unisonost unutar vladajućih struktura samo su prividne – svi ti miljenici među ministrima ili stranačkim potpredsjednicima, zakrvljeni su između sebe boreći se da steknu i sačuvaju Vučićevu naklonost. Paradokasalno je da baš ovo predstavlja najveći problem samog Vučića: iz dana u dan povećavaće se broj nezadovoljnika u njegovim redovima pošto on neće moći da zadovoljava stalno rastuće apetite svojih struktura.

MONITOR:Vi ste prošle godine kazali da režim nije ostvario nijedan od svojih proklamovanih ciljeva – ni socijalna, ni ekonomska, ni spoljna politika ne daju rezultate. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje?
ŠVARM: Ne vidim nikakve promjene. Mislim da se veliki broj građana Srbije preokupiranih svakodnevnim preživljavanjem, isključivo nada da im sutra ne bude gore nego što je danas. No, kako aktualna vlast vodi populističku politiku neobjavljenog vanrednog stanja i zastrašivanja, u javnosti se stalno izaziva dojam da bi svaka promjena mogla dovesti do nestabilnosti i katastrofalnih posljedica. Zato, na primjer, kada govori o potrebi rješavanja kosovskog problema, Vučić redovno spominje „Oluju” i „Bljesak”, to jest – stavlja do znanja da bi se bez njega na vlasti mogla ponoviti slična stradanja srpskog naroda.

MONITOR: Predstavnici opozicije najavljuju da će ubrzo početi sa konkretnim akcijama i upozoravaju da će borba protiv režima Aleksandra Vučića biti teža od borbe protiv režima Slobodana Miloševića. Šta Vi mislite o tome?
ŠVARM: Izvjesno je da su onda opozicija u Srbiji i nevladin sektor imali podršku iz inostranstva o kojoj se sada može samo sanjati. Još važnija je činjenica da za razliku od devedestih, kada su od 1997. gotovo svi veći gradovi i brojne općine bili pod vlašću opozicije, sada samo u Šapcu, Paraćinu i Čajetini SNS nije na vlasti – samostalno ili u nekoj koaliciji. To opozicionim partijama onemogućava da od lokalnih medija stvore kontratežu onim nacionalnim pod kontrolom režima i organiziraju na terenu. Pored toga, Milošević je bio neka vrsta relikta iz perioda od prije pada Berlinskog zida, te da je – ma koliko bio nedosljedan – imao određenu ideologiju. Sadašnja vlast u Srbiji time je potpuno neopterećena, spremna da danas prihvati sve što je jučer osuđivala i obrnuto. A u krajnjoj liniji, Vučić, Ivica Dačić i drugi činili su Miloševićev režim, pa su i izvukli pouke o tehnologiji nastavka ove vrste vlasti. Međutim, ma koliko im bilo teško, a zaista jeste, opozicioni prvaci ipak ne djeluju u uvjetima rata i međunarodnih sankcija. Kao što je tada poslije dosta lutanja nađen model za uspješno djelovanje pod Miloševićevim režimom, tako se i sada moraju naći novi oblici djelovanja u aktualnim okolnostima. Jedan od njih svakako jeste i udruživanje. Kukanje ne vodi nigdje.

MONITOR: Iako će redovni izbori biti tek za dvije godine Vučić već zna rezultate – tvrdi da će njegova stranka pobijediti ne samo na izborima 2020. nego i na nekoliko narednih. Je li i to moguće?
ŠVARM: Ukoliko se zna da je SNS prožeo svaku poru političkog, medijskog, ekonomskog i svakog drugog oblika javnog, ali i privatnog života u Srbiji – i nije. Međutim, kako je ova partija već sedmu godinu na vlasti, sve će joj biti teže da za svoje neuspjehe krivi prethodne garniture, imaginarne izdajnike i strane plaćenike i kreira paralelnu stvarnost. Prije ili kasnije, građani će početi vjerovati svojim očima, a ne onom što im se do iznemoglosti servira u medijima i, posebno, Vučićevim konferencijama za štampu. No, da bi se to moglo odraziti na izborima, biračima je potrebana uvjerljiva politička alternativa. Drugim riječima, pored kritike sadašnje vlasti, opozicija mora izgraditi transparentan i kredibilan program i biti istrajna u njegovom promoviranju.

MONITOR: Gdje će Srbija stići ako nastavi sadašnjim putem?
ŠVARM: Neće daleko. Dio globalnog napretka sigurno će se prelijevati i na nju. Međutim, održavanje ekstremnog partiokratskog sistema, daljni sunovrat institucija, gušenje slobode medija i kritičkog mišljenja, da ne nabrajam dalje, držaće je na evropskoj periferiji kao zemlju jeftine radne snage i još jeftinijeg provoda. Srbija – a slično je i sa većinom regiona – živi u duboko podijeljenom društvu, u otetoj, uzurpiranoj državi iz koje mladi i obrazovani uporno odlaze kako bi u inostranstvu vrijedno radili, stvarali i omugućavali roditeljima da ovdje nekako preživljavaju i stalno glasajući za one iste od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli glavom bez obzira.

MONITOR: Aktuelni lideri drže region u nekoj vrsti vanrednog stanja i pretenduju da budu vlasnici ne samo naše sadašnjosti nego i budućnosti. Zašto im to uspijeva?
ŠVARM: Zato što sve nasljednice bivše Jugoslavije uz Sloveniju kao djelomični izuzetak, predstavljaju neuspješne države po svim parametrima. Naime, pokazalo se da modernizacija, napredak i emancipacija jugoslavenskih naroda mogu biti uspješni samo ako su zajednički i na ravnopravnim osnovama pošto ih toliko toga spaja, a tako malo dijeli. Kako to uporno izostaje, živimo u patuljastim državicama slabo plaćenih sitnih trgovaca, konobara i šrafciger ekonomije u kojima jedinu ideologiju čini zadrti, ustajali i smrdljivi nacionalizam. Na njemu se temelje i gotovo sve vlasti u regionu. Irelevantni, duboko provincijalni i sa trajnim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na razvijene evropske zemlje, ovi režimi u uzajmnom dizanju tenzija i nabacivanju grudvama otrova i mržnje vide jedini način cementiranja vlastitog opstanka i bogaćenja; dokazali su u proteklih nekoliko decenija da ni za što nisu sposobni. S druge strane, spadaju im gaće pred svakim trećerazrednim činovnikom iz onoga što zovemo bijeli svijet dok na svojim bunjištima ne iz usta ispuštaju nacionalno dostojanstvo i čast. Mogućnost da se prevaziđe ovaj okvir, vidim kao posao budućih generacija, neopterećenih ličnim iskustvima sa nacionalnom mržnjom poput njihovih roditelja.

MONITOR: Je li to posljedica toga što nam je iskustvo palanačko, kao što je napisao Rade Konstantinović u „Filozofiji palanke”, a ne demokratsko?
ŠVARM: Mislim da smo imali svakakva iskustava – ne samo palanačka, već i svjetska. Narodi biše Jugoslavije nisu bolji, ali ni gori od svih ostalih. Tokom svoje istorije znali su povući sumanute i destruktivne poteze kao devedesetih, ali i one u koje spadaju trajne civilizacijske tekovine poput antifašističke borbe. Mnogi naši umjetnici, mislioci poput Konstantinovića i pojedini državnici, sigurno nisu dijelili „Filozofiju palanke” i u svom su domenu ostvarivali zapažene rezultate u svjetskim razmjerima. Međutim, dio našeg problema sastoji se i u tome da su nas iz različitih istorijskih razloga mimoilazili brojni globalni modernizacijski procesi, te da smo uslijed toga bili u stalnom zakašnjenju, ponekad i u vjekovnom. U pokušaju da što prije nadoknadimo izgubljeno, prečesto smo preskakali bazične elemente onog što smo htjeli dostići, oslanjali se na prečice, umišljenu izuzetnost i karizmatične vođe. Jedno od iskustava, koje nam je u tom kontekstu izmicalo, svakako je bilo i ono demokratsko i liberalno. No, to nipošto ne znači da smo nesposobni da ga izgradimo i steknemo. Više nego išta drugo, temelj opstanka svih na ovim prostorima baš je najšira demokracija – nje i tolerancije nikad ne može biti dovoljno.

MONITOR: Kako objašnjavate to da se većina medija u Srbiji pretvorila u propagandne servise vladajućeg režima?
ŠVARM: Ako ćemo iskreno, najveći dio tih medija ionako je bio za svaku vlast. Kada su te vlasti bile demokratičnije i odgovornije građanima, oni su profesionalnije i poštenije radili svoj posao. Kada nisu – redovno su plesali kako im režim svira. Dovoljno je samo pogledati kako su ti mediji izvještavali devedesetih, poslije Petog oktobra i danas: hoću reći da su sa istim entuzijazmom podržavali Miloševića i njegovu ratnu politiku, Borisa Tadića na putu evropskih integracija i sada populizam Aleksandra Vučića. Razlika ipak postoji. Sadašnja vlast u Srbiji potpuno je zavladala medijskim tržištem stavljanjem pod čvrstu kontrolu oglašavanje i besprizornom privilegiranjem sopstvenih medijskih kuća.

Za EU rascjepkana periferija

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos EU prema zemljama nastalim od bivše Jugoslavije?
ŠVARM: Niti jedna od nasljednica bivše Jugoslavije nije važna za Evropsku uniju – ekonomski, strateški ili bilo kako drugo. Briselu je stalo samo da svoje probleme ne izvozimo i nikog van ovih prostora njima ne opterećujemo. Zbog toga nas i Evropska unija – gdje je, inače, odavno prošao entuzijazam za proširivanje – tretira kao rascjepkanu i irelevantnu periferiju koju pacifiziranom drže lokani šerifi. Ako mi na to pristajemo, zašto ne bi i oni? Jedini način da se ovakva situacija promijeni, vidim u dva paralelna procesa: prvi je jačanje demokracije, a drugi – čvrsto povezivanje, solidarnost i zajedničke platforme i nastupi svih zemalja u regionu. Samo tako možemo postati rješenje problema, a ne njegov sastavni dio; samo tako možemo izaći iz ustajale žabokrečine stabilokratije.

Ukinuta profesionalna afirmacija

MONITOR: Zašto većina intelektualaca, a da ne govorimo o biračima, godinama toleriše vlast koja razara državu, osiromašuje građane, u kojoj vladaju sistemska korupcija, kriminal…
ŠVARM: Zbog toga što je u zemlji praktično ukinuta profesionalna afirmacija; malo što se može postići bez političkog zaleđa. Osim toga, opće je uvjerenje da će vlast SNS-a još dugo potrajati, pa mnogi ne žele ugrožavati dostignuti životni standard – kakav god on bio – zaposlenje, karijeru i slično. Značajan broj intelektualaca jednostavno ne vidi svjetlo u tunelu vrijedno odricanja, društvene skrajnutosti i drugih problema. U ovom kontekstu mora se računati i na pritiske, ali i na koruptivne pogodnosti kojim pojedinci podliježu iz različitih razloga. Mislim da je u ovome suština, a ne u iskrenoj podršci Vučiću i njegovoj garnituri. Ketmanstvo je postalo zaštitni znak intelektualnog života u Srbiji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Sjaši Kurta, da uzjaše Murta

Objavljeno prije

2 dana

na

6 Septembra, 2024

Objavio:

Svakodnevna politička praksa  pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični interes njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu.  To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države

 

 

MONITOR: Boris Raonić opet je izabran na poziciju generalnog direktora RTCG. Očekivano?

VUKOVIĆ: Da, nažalost, opet ćemo na neodređeno vrijeme imati nezakonito izabranog generalnog direktora nacionalnog javnog medijskoj servisa i, sljedstveno, nezakonite ishode svega što on bude činio, čak i ako to, nekim čudom, na dobro izađe. I ko zna koliko dugo će trajati to neodređeno vrijeme – možda onoliko koliko je Borisu Raoniću trebalo da okonča studije prava na crnogorskom državnom univerzitetu. (Pohvalno je što Raonić nije kupio diplomu, nego je marljivo godinama učio i spremao se za ovako odgovornu funkciju.)

Raonić i njegovi politički mentori skrivaju od javnosti da je ovdje riječ o namjeri da se obori neki Ginisov rekord. Red bi bio da nam makar kažu koji rekord napadaju.

Da li je bilo očekivano? Naravno da je bilo. Organizovanu grupu lovaca na Ginisove rekorde nije mogla omesti javna kritika niti sudske presude. Za njih ne važe pravila ni zakoni. Oni uvode revolucionarne novine u naš pravni sistem i društveno-politički život. Ej, za revolucionare važe samo zakoni koje oni vaspostavljaju.

MONITOR: Kako vidite stanje RTCG nakon avgusta 2020.?

VUKOVIĆ: Sjaši Kurta da uzjaše Murta… To bi, u najkraćem, bila slika medija koji je u javnom vlasništvu i od koga građanke i građani (koliko god da ih ima s pravom da se tako zovu) očekuju da bude nezavisan, u njihovoj službi i radi u njihovom interesu. Od nove vlasti se očekivalo da ne ponavlja loše prakse svojih prethodnika i ona je tako nešto i najavljivala, ali se vrlo brzo viđelo da od suštinskih promjena na bolje neće biti ništa. Kada je u pitanju RTCG, to je odmah bilo vidljivo kroz kadrovsku politiku koja je vonjala na partijske katakombe. Novi, nezakonito izabrani, menadžment je nastojao da zasjeni navodnom otvorenošću, povećavajući u programima politička laprdanja na entu, a zanemarujući suštinske novinarske sadržaje koji bi trebalo da svestrano, produbljeno i kritički izvještavaju o svemu što se tiče života i perspektiva obične crnogorske čeljadi.

Novi menadžment nije, čak, promijenio ni glupi redosljed informacija u meteo prognozi, koji je naslijedio od prethodnika, a po kome ispada da je publici RTCG važnije da prvo čuje kakvo će vrijeme biti u Skandinaviji nego u Crnoj Gori. Time se, valjda, zaklinje da se neće skrenuti s euroatlantskog puta. Sprdnja!

Posebno je indikativno to što Skupština, kao formalni osnivač RTCG, nije našla za shodno da otvori debatu povodom sudski potvrđenog kriminalnog ponašanja menadžmenta nacionalnog javnog emitera. Sve partije, izgleda, od toga imaju neke koristi.

MONITOR: A generalno, rezulatate vlada koje su se izmijenile nakon pada DPS-a? Nedavno je obilježeno četiri godine od tog datuma.

VUKOVIĆ: Jedini rezultat koji je vrijedan pažnje je nova politička dinamika koja, na duži rok, možda izrodi neke pozitivne rezultate. Promućkali smo političku retortu i sada nam preostaje da čekamo i vidimo krajnji rezultat toga procesa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, LONDONSKI UNIVERZITETSKI KOLEDŽ: UK pokazuje da može odbiti da slijedi američku politiku kada su osnovni principi u pitanju

Objavljeno prije

2 dana

na

6 Septembra, 2024

Objavio:

To što će Netanjahu rado zamijeniti domaću optužnicu za korupciju sa međunarodnom optužnicom za ratni zločin, možda govori o tome koliko je međunarodno krivično pravo cijenjeno u svijetu

 

MONITOR: Ujedinjeno Kraljevstvo od skoro ima vladu laburiste Kira Starmera. Zbog loše ekonomske situacije, rezultat julskih izbora je bio očekivan. Premijer Starmer, međutim, kao da ne očekuje brze promjene. Da li bi ljudima u UK bilo lakše da su ostali dio EU?

GORDI: Vodi se velika rasprava o tome da je finansijska situacija u državi slabija nego što se verovalo pre izbora, što znači da će nova vlada biti primorana da odloži neke projekte i da produži osteritet koji je ostao od prethodne vlade. Mnogi glasači koji su podržali laburiste u nadi da će izvesti značajne promene-naročito u socijalnoj politici, razočarani su zbog toga. Istovremeno neki ljudi, pogotovo iz levog krila stranke, postavljaju pitanje da li je premijer Starmer odveo stranku previše na desno, tako da nije u stanju da se suprotstavi ekonomskoj doktrini konzervativaca, koja je uglavnom ideološkog karaktera.

Od samog početka svoje administracije Starmer i ministar inostranih poslova David Lammy pokušavaju da poboljšaju odnose s EU s akcentom na boljoj političkoj i ekonomskoj saradnji, kao i na smanjenju prepreka trgovini. Još nisu išli tako daleko da pričaju o obnovi carinske unije ili o ponovnom članstvu, ali nije nemoguće s obzirom na to da bi javno mnjenje sada verovatno podržalo ponovno članstvo i laburisti imaju dovoljno veliku većinu u parlamentu da bi mogli izglasati promenu politike. Ipak ne verujem da će promena doći uskoro. Starmer je oprezan i umeren političar i nema apetit da još jednom otvori raspravu koja je otkrila velike podele u društvu.

Ostaje pitanje koliko može približavanje EU pomoći sa ekonomskom krizom. Jasno je da postoji značajna šteta zbog izlaska iz Unije, ali je šteta od ideološke ekonomske politike veća-i po tom pitanju se laburisti neće mnogo razlikovati od konzervativaca.

MONITOR: Posle Bregzita, Škotska je najavljivala novi referendum o nezavisnosti. Vrhovni sud Velike Britanije je 2000. jednoglasno odlučio da je to nemoguće bez dozvole britanskog parlamenta. Tadašnja škotska premijerka, Nikola Stardžon, obećala je „faktički referendum“ na sljedećim izborima. Može li doći do promjene škotske pozicije, sa Laburustuma?

GORDI: Pitanje nezavisnosti Škotske je manje aktuelno nego ranije, uglavnom zbog toga što je Škotska nacionalna stranka, koja se najviše zalagala za referendum i nezavisnost, u velikoj krizi, a druge stranke neće da potenciraju to pitanje. Da su održali novi referendum neposredno posle Bregzita možda bi većina glasala za nezavisnost zbog neslaganja s potezom koji dramatično menja poziciju Škotske bez njenog pristanka. Verovatno je prošao taj val energije. S londonske strane, nijedna stranka ne vidi dobit od novog referenduma, a naročito nijedna od njih nema želju da se referendumska drama ponavlja svakih deset godina.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

1 sedmica

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRAHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

MONITOR: Sukobi aktera koji drže vlast vidljivi su ne samo na nivou institucija, već i u predizbornim kampanjama, te u nemogućnosti uspostavljanja vlasti u lokalnim samoupravama. Kuda  to vodi?

GRAHOVAC: Pored ocjene koju sam iznio da je najveća garancija da je država spašena onda kada vlast udara na vlast, još tri parametra govore o pozitivnom smjeru u kojem Crna Gora ide. Ta tri parametra su: prvo, građani Crne Gore imaju političku svijest, što se dokazuje time kada se god pojavi novi politički subjekt, građani mu ponude šansu; drugo, građani su pokazali da imaju građansku hrabrost, jer očigledno žele da mijenjaju svaku vlast, koja nije ispunila njihova očekivanja; i treće, u Crnoj Gori je vidljiva sloboda medijskog djelovanja i sloboda djelovanja nevladinog sektora. Sve su to parametri koji govore da je država, uz sve muke, na pravom putu.

MONITOR: Otkud ovolike muke?

GRAHOVAC:  To treba posmatrati i sa istorijskog, i sa naučnog aspekta. Vladika Petar I Petrović Njegoš se mučio sa sličnim problemima, pa je izučavao situaciju koja je pratila stanje u antičkoj Grčkoj. Riječ “pizma” je riječ upravo iz te antičke Grčke, a u prijevodu znači zloba, zavist i netrpeljivost. To je u Crnoj Gori poprimilo mentalitetsku odrednicu. Umjesto da se ovim problemom bave sociolozi kulture, ova ozbiljna stvar je prepuštena, rekao bih, čaršiji.

Pshologija dokazuje da onaj, koji razmišlja unazad, koji govori unazad i koji radi unazad, on je vječiti nezadovoljnik. Takvog čovjeka niko ne može učiniti srećnim. Neko drugi mu je uvijek i za sve kriv. I ovo je u Crnoj Gori postala mentalitetska odrednica.

Kada u Crnoj Gori nekome iskažete stav da nešto treba uraditi, najčešći su odgovori “može li to kasnije”, ili “što mora sad”. Sociologija kulture objašnjava to na sledeći način – uspješan čovjek rješava problem ili izvršava bilo koju obavezu kada se pojavi prva šansa za njeno rješavanje, a nikako se ne čeka posljednja nada da bi se ista riješila. Umjesto sociologije kulture, u Crnoj Gori to objašnjava narodna izreka, koja glasi “nikad u dom”.

Ovo su milenijumski problemi i sa njima se treba suočiti. Da zaključim: Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije.

MONITOR: Mnogo kritika upućeno je na račun rekonstrukcije Vlade. Kako vidite taj model?

GRAHOVAC: Crna Gora je sve probala, pa neka proba i ovaj model. Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i sve ostale manjinske etničke skupine su pokazale da su pouzdan državotvorni subjekt Crne Gore. Politički subjekti koji su uvedeni u Vladu će, siguran sam, ili držati Vladu na pravom kursu, ili će oboriti Vladu, ukoliko ona krene pogrešnim putem. I jedno, i drugo je dobro za državu.

MONITOR:  Nakon donošenja Rezolucije o Jasenovcu, te reakcije Hrvatske da zabrani ulazak Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću i Aleksi Bečiću, dio crnogorske vlasti se nedavno, na godišnjicu Oluje, neizbalansiranim izjavama upustio u provociranje Hrvatske. Posljedice?

GRAAHOVAC: I ovaj slučaj pokazuje da Crna Gora u vlasti nema umne političare, nego političke šalabajzere, koji su opsjednuti ličnim vladanjem i ličnim materijalnim dobicima. Poslije prve note koju je Hrvatska uputila Crnoj Gori, da ima zrelih političara kao što ih nema, trebalo je uzvratiti notu hrvatskoj Vladi sa jednom rečenicom, koja glasi: “Kakve veze ima današnja Republika Hrvatska sa koncentracionim logorom Jasenovac?”. Poslije ovakve note, Vlada Republike Hrvatske bi bila u problemu. Ako bi odgovorila da ima veze, eto za nju problema, a ako bi odgovorila da nema veze, onda se postavlja pitanje zašto su slali prvu notu. Vlada Hrvatske bi se izblamirala i kod domaće, i kod inostrane javnost. Rezolucija o Jasenovcu je više od igre. Odrađen je prljavi posao za srpske klerofašiste i srpske naciste. Ne treba biti naivan, pa pomisliti da takvih u Crnoj Gori nema.

Pljevlja, Nikšić, Berane i Andrijevica se konačno moraju suočiti sa srpskim klerofašizmom i neonacizmom, pa makar oni bili i u pojedinačnim slučajevima. To je bespuće koje vodi u nestanak srpskog etnosa.

MONITOR: Kako vidite uticaj Aleksandra Vučića, vrha SPC i Milorada Dodika na region i Crnu Goru?

GRAHOVAC: Javno ponavljam da je SNS klerofašistička partija iznikla iz Šešeljevih radikala, da je SPC klerofašistička organizacija, da su Dačićeva i Vulinova partija nacističke partije, i da su svi nabrojani vlasnici svih zločina koje su Srbi počinili na eks-Ju prostoru poslednje četiri decenije.

Što se Dodika tiče, on vodi banditsku politiku vođenu malograđanskom sitnosopstveničkom psihologijom, ličnog šićardžijskog interesa.

Svi oni uvode Srbiju u problem sa izvjesnom mogućnošću da se u Srbiji desi antifašistički ustanak naroda, a u tom raspletu najveći stradalnik će biti Srbija i srpski etnos.

MONITOR: A reakcija u Crnoj Gori na taj odnos?

GRAHOVAC: Mnogi u Crnoj Gori priželjkuju da “srpski svet” u regionu još više ojača, nesvjesni da je to klerofašistička doktrina u nestanku i Srbije, i Srba.

MONITOR: Proces suočavanja sa prošlošću kao da nije mrdnuo sa mjesta. Šta je lijek za Crnu Goru i region?

GRAHOVAC: Lijek je da se eks-Ju države oslobode ratnih partija. U Srbiji je to SPS, Pokret socijalista A. Vulina (JUL Mire Marković) i SNS kao klon Šešeljevih radikala. U Hrvatskoj je to HDZ. U BiH su SDA, SDS, čiju politiku je preuzeo Dodikov SNSD i sve varijante HDZ, a u Crnoj Gori su to DPS i NSD Andrije Mandića, i sve njemu bliske partije, koje baštine vrijednosti svesrpskog sabora. Bez udaljavanja od vlasti svih njih, rat u produženom trajanju će trajati, a pomirenja i suočavanja sa prošlošću biti neće. Te partije vode rat u produženom trajanju trovačkim sredstvima, što ostavlja teže posljedice od onih oružanim sredstvima.

MONITOR: „Lijek“ koji je uspostavio Đukanović, a koji pobjednici nijesu promijenili?

GRAHOVAC: Mnogi građani Crne Gore godinama čekaju da li će i kada će DPS uzeti otklon od pogubne politike, koju su decenijama vodili. Oni su vlasnici (naglašavam: vlasnici) ratnih zločina: koncentracionog logora Morinj (vađenje na JNA pravno i moralno nije korektno, jer komandovanje Teritorijalnom odbranom je bilo u inokosnoj nadležnosti Republike Crne Gore); etničkog čišćenja Bukovice i deportacije Muslimana-Bošnjaka. DPS je vlasnica moralnog i pravnog sunovrata Crne Gore, oličenog u korupciji i ogranizovanom kriminalu, te kroz brojna nerasvijetljena ubistva.

DPS ima i strategijske zasluge za Crnu Goru. Izvlačenje države iz zone ruske mitomanije i njeno usmjerenje u prostor gdje geografski i civilizacijski i pripada, a to je Evropa; otklon od politike zločina koju je personifikovao Slobodan Milošević; samostalna i nezavisna država Crna Gora; priznanje samostalnosti i nezavisnosti Kosova, te učlanjenje države u savez odabranih društava, a to je NATO. Kada DPS sve to prizna i uzme otklon od politike i od ličnosti zbog kojih se građani Crne Gore srame, tada će građani Crne Gore javno iskazati poštovanje prema onim pozitivnim rezultatima, koje je DPS postigla. Ovo je veoma važno, a reformisana DPS je itekako potrebna međunarodno nezavisnoj, građanskoj, sekularnoj, antifašističkoj i evroatlanskoj Crnoj Gori.

Građani Crne Gore svih vjera i nacija imaju sve razloge da žive i vole svoju matičnu državu Crnu Goru.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo