Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ŠVARM, NOVINAR BEOGRADSKOG NEDJELJNIKAVREME: Srbija živi u otetoj državi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Je li Srbija danas država u kojoj jedan čovjek kao njen brutalni upravnik odlučuje o svemu?
ŠVARM: Nigdje, pa ni u Srbiji, pojedinac – ma tko god on bio – ne odlučuje baš o svemu. Međutim, kao i nekim drugim zemljama u regionu, ključne poluge vlasti u Srbiji zaista se nalaze pod kontrolom jednog čovjeka. Ovdje nije važno da li ste premijer ili predsjednik Skupštine, već da li ste i koliko bliski sa predsjednikom Srbije i vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandrom Vučićem, odnosno – koliko on ima povjerenja u vas. Aktualna vlast u Srbiji zato je krajnje personalizirana, podjednako na unutrašnjem, kao i na vanjskom planu. Sa jedne strane to je Vučiću obezbjedilo čvrstu kontrolu nad političkim životom, ali je sa druge dovelo do izrazito niskog i voluntarističkog nivoa upravljanja. Isto tako, homogenost i unisonost unutar vladajućih struktura samo su prividne – svi ti miljenici među ministrima ili stranačkim potpredsjednicima, zakrvljeni su između sebe boreći se da steknu i sačuvaju Vučićevu naklonost. Paradokasalno je da baš ovo predstavlja najveći problem samog Vučića: iz dana u dan povećavaće se broj nezadovoljnika u njegovim redovima pošto on neće moći da zadovoljava stalno rastuće apetite svojih struktura.

MONITOR:Vi ste prošle godine kazali da režim nije ostvario nijedan od svojih proklamovanih ciljeva – ni socijalna, ni ekonomska, ni spoljna politika ne daju rezultate. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje?
ŠVARM: Ne vidim nikakve promjene. Mislim da se veliki broj građana Srbije preokupiranih svakodnevnim preživljavanjem, isključivo nada da im sutra ne bude gore nego što je danas. No, kako aktualna vlast vodi populističku politiku neobjavljenog vanrednog stanja i zastrašivanja, u javnosti se stalno izaziva dojam da bi svaka promjena mogla dovesti do nestabilnosti i katastrofalnih posljedica. Zato, na primjer, kada govori o potrebi rješavanja kosovskog problema, Vučić redovno spominje „Oluju” i „Bljesak”, to jest – stavlja do znanja da bi se bez njega na vlasti mogla ponoviti slična stradanja srpskog naroda.

MONITOR: Predstavnici opozicije najavljuju da će ubrzo početi sa konkretnim akcijama i upozoravaju da će borba protiv režima Aleksandra Vučića biti teža od borbe protiv režima Slobodana Miloševića. Šta Vi mislite o tome?
ŠVARM: Izvjesno je da su onda opozicija u Srbiji i nevladin sektor imali podršku iz inostranstva o kojoj se sada može samo sanjati. Još važnija je činjenica da za razliku od devedestih, kada su od 1997. gotovo svi veći gradovi i brojne općine bili pod vlašću opozicije, sada samo u Šapcu, Paraćinu i Čajetini SNS nije na vlasti – samostalno ili u nekoj koaliciji. To opozicionim partijama onemogućava da od lokalnih medija stvore kontratežu onim nacionalnim pod kontrolom režima i organiziraju na terenu. Pored toga, Milošević je bio neka vrsta relikta iz perioda od prije pada Berlinskog zida, te da je – ma koliko bio nedosljedan – imao određenu ideologiju. Sadašnja vlast u Srbiji time je potpuno neopterećena, spremna da danas prihvati sve što je jučer osuđivala i obrnuto. A u krajnjoj liniji, Vučić, Ivica Dačić i drugi činili su Miloševićev režim, pa su i izvukli pouke o tehnologiji nastavka ove vrste vlasti. Međutim, ma koliko im bilo teško, a zaista jeste, opozicioni prvaci ipak ne djeluju u uvjetima rata i međunarodnih sankcija. Kao što je tada poslije dosta lutanja nađen model za uspješno djelovanje pod Miloševićevim režimom, tako se i sada moraju naći novi oblici djelovanja u aktualnim okolnostima. Jedan od njih svakako jeste i udruživanje. Kukanje ne vodi nigdje.

MONITOR: Iako će redovni izbori biti tek za dvije godine Vučić već zna rezultate – tvrdi da će njegova stranka pobijediti ne samo na izborima 2020. nego i na nekoliko narednih. Je li i to moguće?
ŠVARM: Ukoliko se zna da je SNS prožeo svaku poru političkog, medijskog, ekonomskog i svakog drugog oblika javnog, ali i privatnog života u Srbiji – i nije. Međutim, kako je ova partija već sedmu godinu na vlasti, sve će joj biti teže da za svoje neuspjehe krivi prethodne garniture, imaginarne izdajnike i strane plaćenike i kreira paralelnu stvarnost. Prije ili kasnije, građani će početi vjerovati svojim očima, a ne onom što im se do iznemoglosti servira u medijima i, posebno, Vučićevim konferencijama za štampu. No, da bi se to moglo odraziti na izborima, biračima je potrebana uvjerljiva politička alternativa. Drugim riječima, pored kritike sadašnje vlasti, opozicija mora izgraditi transparentan i kredibilan program i biti istrajna u njegovom promoviranju.

MONITOR: Gdje će Srbija stići ako nastavi sadašnjim putem?
ŠVARM: Neće daleko. Dio globalnog napretka sigurno će se prelijevati i na nju. Međutim, održavanje ekstremnog partiokratskog sistema, daljni sunovrat institucija, gušenje slobode medija i kritičkog mišljenja, da ne nabrajam dalje, držaće je na evropskoj periferiji kao zemlju jeftine radne snage i još jeftinijeg provoda. Srbija – a slično je i sa većinom regiona – živi u duboko podijeljenom društvu, u otetoj, uzurpiranoj državi iz koje mladi i obrazovani uporno odlaze kako bi u inostranstvu vrijedno radili, stvarali i omugućavali roditeljima da ovdje nekako preživljavaju i stalno glasajući za one iste od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli glavom bez obzira.

MONITOR: Aktuelni lideri drže region u nekoj vrsti vanrednog stanja i pretenduju da budu vlasnici ne samo naše sadašnjosti nego i budućnosti. Zašto im to uspijeva?
ŠVARM: Zato što sve nasljednice bivše Jugoslavije uz Sloveniju kao djelomični izuzetak, predstavljaju neuspješne države po svim parametrima. Naime, pokazalo se da modernizacija, napredak i emancipacija jugoslavenskih naroda mogu biti uspješni samo ako su zajednički i na ravnopravnim osnovama pošto ih toliko toga spaja, a tako malo dijeli. Kako to uporno izostaje, živimo u patuljastim državicama slabo plaćenih sitnih trgovaca, konobara i šrafciger ekonomije u kojima jedinu ideologiju čini zadrti, ustajali i smrdljivi nacionalizam. Na njemu se temelje i gotovo sve vlasti u regionu. Irelevantni, duboko provincijalni i sa trajnim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na razvijene evropske zemlje, ovi režimi u uzajmnom dizanju tenzija i nabacivanju grudvama otrova i mržnje vide jedini način cementiranja vlastitog opstanka i bogaćenja; dokazali su u proteklih nekoliko decenija da ni za što nisu sposobni. S druge strane, spadaju im gaće pred svakim trećerazrednim činovnikom iz onoga što zovemo bijeli svijet dok na svojim bunjištima ne iz usta ispuštaju nacionalno dostojanstvo i čast. Mogućnost da se prevaziđe ovaj okvir, vidim kao posao budućih generacija, neopterećenih ličnim iskustvima sa nacionalnom mržnjom poput njihovih roditelja.

MONITOR: Je li to posljedica toga što nam je iskustvo palanačko, kao što je napisao Rade Konstantinović u „Filozofiji palanke”, a ne demokratsko?
ŠVARM: Mislim da smo imali svakakva iskustava – ne samo palanačka, već i svjetska. Narodi biše Jugoslavije nisu bolji, ali ni gori od svih ostalih. Tokom svoje istorije znali su povući sumanute i destruktivne poteze kao devedesetih, ali i one u koje spadaju trajne civilizacijske tekovine poput antifašističke borbe. Mnogi naši umjetnici, mislioci poput Konstantinovića i pojedini državnici, sigurno nisu dijelili „Filozofiju palanke” i u svom su domenu ostvarivali zapažene rezultate u svjetskim razmjerima. Međutim, dio našeg problema sastoji se i u tome da su nas iz različitih istorijskih razloga mimoilazili brojni globalni modernizacijski procesi, te da smo uslijed toga bili u stalnom zakašnjenju, ponekad i u vjekovnom. U pokušaju da što prije nadoknadimo izgubljeno, prečesto smo preskakali bazične elemente onog što smo htjeli dostići, oslanjali se na prečice, umišljenu izuzetnost i karizmatične vođe. Jedno od iskustava, koje nam je u tom kontekstu izmicalo, svakako je bilo i ono demokratsko i liberalno. No, to nipošto ne znači da smo nesposobni da ga izgradimo i steknemo. Više nego išta drugo, temelj opstanka svih na ovim prostorima baš je najšira demokracija – nje i tolerancije nikad ne može biti dovoljno.

MONITOR: Kako objašnjavate to da se većina medija u Srbiji pretvorila u propagandne servise vladajućeg režima?
ŠVARM: Ako ćemo iskreno, najveći dio tih medija ionako je bio za svaku vlast. Kada su te vlasti bile demokratičnije i odgovornije građanima, oni su profesionalnije i poštenije radili svoj posao. Kada nisu – redovno su plesali kako im režim svira. Dovoljno je samo pogledati kako su ti mediji izvještavali devedesetih, poslije Petog oktobra i danas: hoću reći da su sa istim entuzijazmom podržavali Miloševića i njegovu ratnu politiku, Borisa Tadića na putu evropskih integracija i sada populizam Aleksandra Vučića. Razlika ipak postoji. Sadašnja vlast u Srbiji potpuno je zavladala medijskim tržištem stavljanjem pod čvrstu kontrolu oglašavanje i besprizornom privilegiranjem sopstvenih medijskih kuća.

Za EU rascjepkana periferija

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos EU prema zemljama nastalim od bivše Jugoslavije?
ŠVARM: Niti jedna od nasljednica bivše Jugoslavije nije važna za Evropsku uniju – ekonomski, strateški ili bilo kako drugo. Briselu je stalo samo da svoje probleme ne izvozimo i nikog van ovih prostora njima ne opterećujemo. Zbog toga nas i Evropska unija – gdje je, inače, odavno prošao entuzijazam za proširivanje – tretira kao rascjepkanu i irelevantnu periferiju koju pacifiziranom drže lokani šerifi. Ako mi na to pristajemo, zašto ne bi i oni? Jedini način da se ovakva situacija promijeni, vidim u dva paralelna procesa: prvi je jačanje demokracije, a drugi – čvrsto povezivanje, solidarnost i zajedničke platforme i nastupi svih zemalja u regionu. Samo tako možemo postati rješenje problema, a ne njegov sastavni dio; samo tako možemo izaći iz ustajale žabokrečine stabilokratije.

Ukinuta profesionalna afirmacija

MONITOR: Zašto većina intelektualaca, a da ne govorimo o biračima, godinama toleriše vlast koja razara državu, osiromašuje građane, u kojoj vladaju sistemska korupcija, kriminal…
ŠVARM: Zbog toga što je u zemlji praktično ukinuta profesionalna afirmacija; malo što se može postići bez političkog zaleđa. Osim toga, opće je uvjerenje da će vlast SNS-a još dugo potrajati, pa mnogi ne žele ugrožavati dostignuti životni standard – kakav god on bio – zaposlenje, karijeru i slično. Značajan broj intelektualaca jednostavno ne vidi svjetlo u tunelu vrijedno odricanja, društvene skrajnutosti i drugih problema. U ovom kontekstu mora se računati i na pritiske, ali i na koruptivne pogodnosti kojim pojedinci podliježu iz različitih razloga. Mislim da je u ovome suština, a ne u iskrenoj podršci Vučiću i njegovoj garnituri. Ketmanstvo je postalo zaštitni znak intelektualnog života u Srbiji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo