Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ŠVARM, NOVINAR BEOGRADSKOG NEDJELJNIKAVREME: Srbija živi u otetoj državi

Objavljeno prije

na

svarm

MONITOR: Je li Srbija danas država u kojoj jedan čovjek kao njen brutalni upravnik odlučuje o svemu?
ŠVARM: Nigdje, pa ni u Srbiji, pojedinac – ma tko god on bio – ne odlučuje baš o svemu. Međutim, kao i nekim drugim zemljama u regionu, ključne poluge vlasti u Srbiji zaista se nalaze pod kontrolom jednog čovjeka. Ovdje nije važno da li ste premijer ili predsjednik Skupštine, već da li ste i koliko bliski sa predsjednikom Srbije i vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandrom Vučićem, odnosno – koliko on ima povjerenja u vas. Aktualna vlast u Srbiji zato je krajnje personalizirana, podjednako na unutrašnjem, kao i na vanjskom planu. Sa jedne strane to je Vučiću obezbjedilo čvrstu kontrolu nad političkim životom, ali je sa druge dovelo do izrazito niskog i voluntarističkog nivoa upravljanja. Isto tako, homogenost i unisonost unutar vladajućih struktura samo su prividne – svi ti miljenici među ministrima ili stranačkim potpredsjednicima, zakrvljeni su između sebe boreći se da steknu i sačuvaju Vučićevu naklonost. Paradokasalno je da baš ovo predstavlja najveći problem samog Vučića: iz dana u dan povećavaće se broj nezadovoljnika u njegovim redovima pošto on neće moći da zadovoljava stalno rastuće apetite svojih struktura.

MONITOR:Vi ste prošle godine kazali da režim nije ostvario nijedan od svojih proklamovanih ciljeva – ni socijalna, ni ekonomska, ni spoljna politika ne daju rezultate. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje?
ŠVARM: Ne vidim nikakve promjene. Mislim da se veliki broj građana Srbije preokupiranih svakodnevnim preživljavanjem, isključivo nada da im sutra ne bude gore nego što je danas. No, kako aktualna vlast vodi populističku politiku neobjavljenog vanrednog stanja i zastrašivanja, u javnosti se stalno izaziva dojam da bi svaka promjena mogla dovesti do nestabilnosti i katastrofalnih posljedica. Zato, na primjer, kada govori o potrebi rješavanja kosovskog problema, Vučić redovno spominje „Oluju” i „Bljesak”, to jest – stavlja do znanja da bi se bez njega na vlasti mogla ponoviti slična stradanja srpskog naroda.

MONITOR: Predstavnici opozicije najavljuju da će ubrzo početi sa konkretnim akcijama i upozoravaju da će borba protiv režima Aleksandra Vučića biti teža od borbe protiv režima Slobodana Miloševića. Šta Vi mislite o tome?
ŠVARM: Izvjesno je da su onda opozicija u Srbiji i nevladin sektor imali podršku iz inostranstva o kojoj se sada može samo sanjati. Još važnija je činjenica da za razliku od devedestih, kada su od 1997. gotovo svi veći gradovi i brojne općine bili pod vlašću opozicije, sada samo u Šapcu, Paraćinu i Čajetini SNS nije na vlasti – samostalno ili u nekoj koaliciji. To opozicionim partijama onemogućava da od lokalnih medija stvore kontratežu onim nacionalnim pod kontrolom režima i organiziraju na terenu. Pored toga, Milošević je bio neka vrsta relikta iz perioda od prije pada Berlinskog zida, te da je – ma koliko bio nedosljedan – imao određenu ideologiju. Sadašnja vlast u Srbiji time je potpuno neopterećena, spremna da danas prihvati sve što je jučer osuđivala i obrnuto. A u krajnjoj liniji, Vučić, Ivica Dačić i drugi činili su Miloševićev režim, pa su i izvukli pouke o tehnologiji nastavka ove vrste vlasti. Međutim, ma koliko im bilo teško, a zaista jeste, opozicioni prvaci ipak ne djeluju u uvjetima rata i međunarodnih sankcija. Kao što je tada poslije dosta lutanja nađen model za uspješno djelovanje pod Miloševićevim režimom, tako se i sada moraju naći novi oblici djelovanja u aktualnim okolnostima. Jedan od njih svakako jeste i udruživanje. Kukanje ne vodi nigdje.

MONITOR: Iako će redovni izbori biti tek za dvije godine Vučić već zna rezultate – tvrdi da će njegova stranka pobijediti ne samo na izborima 2020. nego i na nekoliko narednih. Je li i to moguće?
ŠVARM: Ukoliko se zna da je SNS prožeo svaku poru političkog, medijskog, ekonomskog i svakog drugog oblika javnog, ali i privatnog života u Srbiji – i nije. Međutim, kako je ova partija već sedmu godinu na vlasti, sve će joj biti teže da za svoje neuspjehe krivi prethodne garniture, imaginarne izdajnike i strane plaćenike i kreira paralelnu stvarnost. Prije ili kasnije, građani će početi vjerovati svojim očima, a ne onom što im se do iznemoglosti servira u medijima i, posebno, Vučićevim konferencijama za štampu. No, da bi se to moglo odraziti na izborima, biračima je potrebana uvjerljiva politička alternativa. Drugim riječima, pored kritike sadašnje vlasti, opozicija mora izgraditi transparentan i kredibilan program i biti istrajna u njegovom promoviranju.

MONITOR: Gdje će Srbija stići ako nastavi sadašnjim putem?
ŠVARM: Neće daleko. Dio globalnog napretka sigurno će se prelijevati i na nju. Međutim, održavanje ekstremnog partiokratskog sistema, daljni sunovrat institucija, gušenje slobode medija i kritičkog mišljenja, da ne nabrajam dalje, držaće je na evropskoj periferiji kao zemlju jeftine radne snage i još jeftinijeg provoda. Srbija – a slično je i sa većinom regiona – živi u duboko podijeljenom društvu, u otetoj, uzurpiranoj državi iz koje mladi i obrazovani uporno odlaze kako bi u inostranstvu vrijedno radili, stvarali i omugućavali roditeljima da ovdje nekako preživljavaju i stalno glasajući za one iste od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli glavom bez obzira.

MONITOR: Aktuelni lideri drže region u nekoj vrsti vanrednog stanja i pretenduju da budu vlasnici ne samo naše sadašnjosti nego i budućnosti. Zašto im to uspijeva?
ŠVARM: Zato što sve nasljednice bivše Jugoslavije uz Sloveniju kao djelomični izuzetak, predstavljaju neuspješne države po svim parametrima. Naime, pokazalo se da modernizacija, napredak i emancipacija jugoslavenskih naroda mogu biti uspješni samo ako su zajednički i na ravnopravnim osnovama pošto ih toliko toga spaja, a tako malo dijeli. Kako to uporno izostaje, živimo u patuljastim državicama slabo plaćenih sitnih trgovaca, konobara i šrafciger ekonomije u kojima jedinu ideologiju čini zadrti, ustajali i smrdljivi nacionalizam. Na njemu se temelje i gotovo sve vlasti u regionu. Irelevantni, duboko provincijalni i sa trajnim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na razvijene evropske zemlje, ovi režimi u uzajmnom dizanju tenzija i nabacivanju grudvama otrova i mržnje vide jedini način cementiranja vlastitog opstanka i bogaćenja; dokazali su u proteklih nekoliko decenija da ni za što nisu sposobni. S druge strane, spadaju im gaće pred svakim trećerazrednim činovnikom iz onoga što zovemo bijeli svijet dok na svojim bunjištima ne iz usta ispuštaju nacionalno dostojanstvo i čast. Mogućnost da se prevaziđe ovaj okvir, vidim kao posao budućih generacija, neopterećenih ličnim iskustvima sa nacionalnom mržnjom poput njihovih roditelja.

MONITOR: Je li to posljedica toga što nam je iskustvo palanačko, kao što je napisao Rade Konstantinović u „Filozofiji palanke”, a ne demokratsko?
ŠVARM: Mislim da smo imali svakakva iskustava – ne samo palanačka, već i svjetska. Narodi biše Jugoslavije nisu bolji, ali ni gori od svih ostalih. Tokom svoje istorije znali su povući sumanute i destruktivne poteze kao devedesetih, ali i one u koje spadaju trajne civilizacijske tekovine poput antifašističke borbe. Mnogi naši umjetnici, mislioci poput Konstantinovića i pojedini državnici, sigurno nisu dijelili „Filozofiju palanke” i u svom su domenu ostvarivali zapažene rezultate u svjetskim razmjerima. Međutim, dio našeg problema sastoji se i u tome da su nas iz različitih istorijskih razloga mimoilazili brojni globalni modernizacijski procesi, te da smo uslijed toga bili u stalnom zakašnjenju, ponekad i u vjekovnom. U pokušaju da što prije nadoknadimo izgubljeno, prečesto smo preskakali bazične elemente onog što smo htjeli dostići, oslanjali se na prečice, umišljenu izuzetnost i karizmatične vođe. Jedno od iskustava, koje nam je u tom kontekstu izmicalo, svakako je bilo i ono demokratsko i liberalno. No, to nipošto ne znači da smo nesposobni da ga izgradimo i steknemo. Više nego išta drugo, temelj opstanka svih na ovim prostorima baš je najšira demokracija – nje i tolerancije nikad ne može biti dovoljno.

MONITOR: Kako objašnjavate to da se većina medija u Srbiji pretvorila u propagandne servise vladajućeg režima?
ŠVARM: Ako ćemo iskreno, najveći dio tih medija ionako je bio za svaku vlast. Kada su te vlasti bile demokratičnije i odgovornije građanima, oni su profesionalnije i poštenije radili svoj posao. Kada nisu – redovno su plesali kako im režim svira. Dovoljno je samo pogledati kako su ti mediji izvještavali devedesetih, poslije Petog oktobra i danas: hoću reći da su sa istim entuzijazmom podržavali Miloševića i njegovu ratnu politiku, Borisa Tadića na putu evropskih integracija i sada populizam Aleksandra Vučića. Razlika ipak postoji. Sadašnja vlast u Srbiji potpuno je zavladala medijskim tržištem stavljanjem pod čvrstu kontrolu oglašavanje i besprizornom privilegiranjem sopstvenih medijskih kuća.

Za EU rascjepkana periferija

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos EU prema zemljama nastalim od bivše Jugoslavije?
ŠVARM: Niti jedna od nasljednica bivše Jugoslavije nije važna za Evropsku uniju – ekonomski, strateški ili bilo kako drugo. Briselu je stalo samo da svoje probleme ne izvozimo i nikog van ovih prostora njima ne opterećujemo. Zbog toga nas i Evropska unija – gdje je, inače, odavno prošao entuzijazam za proširivanje – tretira kao rascjepkanu i irelevantnu periferiju koju pacifiziranom drže lokani šerifi. Ako mi na to pristajemo, zašto ne bi i oni? Jedini način da se ovakva situacija promijeni, vidim u dva paralelna procesa: prvi je jačanje demokracije, a drugi – čvrsto povezivanje, solidarnost i zajedničke platforme i nastupi svih zemalja u regionu. Samo tako možemo postati rješenje problema, a ne njegov sastavni dio; samo tako možemo izaći iz ustajale žabokrečine stabilokratije.

Ukinuta profesionalna afirmacija

MONITOR: Zašto većina intelektualaca, a da ne govorimo o biračima, godinama toleriše vlast koja razara državu, osiromašuje građane, u kojoj vladaju sistemska korupcija, kriminal…
ŠVARM: Zbog toga što je u zemlji praktično ukinuta profesionalna afirmacija; malo što se može postići bez političkog zaleđa. Osim toga, opće je uvjerenje da će vlast SNS-a još dugo potrajati, pa mnogi ne žele ugrožavati dostignuti životni standard – kakav god on bio – zaposlenje, karijeru i slično. Značajan broj intelektualaca jednostavno ne vidi svjetlo u tunelu vrijedno odricanja, društvene skrajnutosti i drugih problema. U ovom kontekstu mora se računati i na pritiske, ali i na koruptivne pogodnosti kojim pojedinci podliježu iz različitih razloga. Mislim da je u ovome suština, a ne u iskrenoj podršci Vučiću i njegovoj garnituri. Ketmanstvo je postalo zaštitni znak intelektualnog života u Srbiji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo