Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, PROFESOR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Jača radikalna desnica

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju državu Hrvatsku?
PUSIĆ: Kao jednu od najmanje prestižnih članica najprestižnijeg ,,kluba” država na svijetu. Prije pet godina, kad je Hrvatska postala članica EU i Hratska, a i EU, stajale su mnogo bolje, posebno što se tiče perspektive i očekivanja njenih građana. U ovih pet godina ekonomska očekivanja mnogima se nisu ostvarila, a političke snage koje su protivnici svih onih načela i principa na kojima počiva EU, koji je čine privlačnom i uopće vrijednom truda, su značajno ojačali. Da taj trend jačanja nacionalističke desnice, koji se demonstrira rastućom netolerancijom i primitivizmom, a opadanjem slobode i sigurnosti u društvu, nije samo hrvatski fenomen, slaba je utjeha.

MONITOR: Da li su građani Hrvatske bolje živjeli 1990. godine, kada su napustili Jugoslaviju nego danas, kako pokazuju ekonomska i socijalna statistika, odnosno najnoviji indeks ljudskog kapitala?
PUSIĆ: Ekonomski pokazatelji koji na to ukazuju su sigurno jaki argumenti, a i u skladu su sa sjećanjima mnogih od nas koji pamtimo Markovićeve reforme, tvornice čija proizvodnja danas izgleda kao science fiction, građevinske firme koje grade po cijelom svijetu, osjećaj realne perspektive kad je uvedena konvertibilnost dinara, sve veću otvorenost društva… Tada su bile otvorene mnoge mogućnosti i neizmjerna je nesreća da su se ostvarile one najgore. Nesreća ne u smislu prirodne katastrofe nego da je u načelu pozitivan i poželjan proces političke pluralizacije u prvi plan izbacio političare koji su svoju snagu gradili na poticanju etničke netrpeljivosti. Posljedice su bile ravne prirodnoj katastrofi, ratovi, žrtve, ljudske patnje, uništenje privrede ne samo ratnim razaranjima nego i sustavnom pljačkom; posljedice koje se u različitim intenzitetima osjećaju i danas u svim državama nastalim poslije raspada Yu.

MONITOR: Je li tačno da većina Hrvata nije oduševljena onim što se u Hrvatskoj dešava nakon njenog prijema u članstvo u EU?
PUSIĆ: Većina ljudi koje ja poznajem, građana Hrvatske od kojih većina jesu Hrvati, ali ima i Srba, Židova, Bošnjaka, Albanaca… ja uistinu smatram da etnička pripadnost svakog građanina treba biti njegova privatna stvar, nije oduševljena. To nije nikakav statistički uzorak ali opći je dojam da je nezadovoljstvo rasprostranjeno od radikalne desnice do umjerene ljevice; naravno, zbog različitih, pa i suprotnih razloga.

Radikalna desnica ima kao ideal i cilj autoritarno društvo koje odbacuje, ne samo temeljne vrijednosti na kojima se zasniva EU, nego i temeljne vrijednosti prosvjetiteljstva. Sve njihove akcije, od napada na prava manjina i pokušaja da se izmišljotinama i klevetama stvori panika oko Istambulske konvencije do uplitanja u školske programe i praktično zagovaranje kreacionizma, potezi su s tim ciljem.

Takve akcije imaju podršku Katoličke crkve, na njih sa simpatijama gleda i radikalniji dio unutar HDZ-a koji se povukao nakon debakla s Karamarkovom vladom i pokušava taj trend iskoristiti za novo preslagivanje moći unutar HDZ-a. Suprotavljanje HDZ-ove vlade takvim akcijama koje su često suprotne i slovu Ustava, a redovno njegovom duhu što se tiče zaštite sloboda i ravnopravnosti kao najvažnijih ustavnih načela, ma koliko ta suprotstavljanja bila blaga i ,,u rukavicama”, vode na sve žešća prozivanja Vlade kao lijeve, koja nacionalne interese podređuje interesima Brisela.

S druge strane mnogi građani koji žele Hrvatsku kao otvoreno demokratsko društvo nezadovoljni su i sve zabrinutiji jačanjem radikalizacije i netolerancije u društvu, trendova koji su do prijema Hrvatske u EU bili potisnuti zahtjevima koje je trebalo ispuniti za prijem.

MONITOR: Na incijativu gradonačelnika Vukovara Ivana Penave u subotu je u tom gradu, oko 10.000 desničara iz cijele Hrvatske prozvalo vlast zbog ,,sramotnog ćutanja državnih institucija kada je riječ o procesuiranju svih odgovornih za ubijene i nestale žrtve agresije na Vukovar i Hrvatsku”. Na skupu je poručeno da bi Hrvatska zbog navodnog neprocesuiranja ratnih zločina morala da uslovi Srbiju i njeno članstvo u EU. Vaš komentar?
PUSIĆ: Građanski odbor za ljudska prava, čiji sam član od 1992., prati suđenja za ratne zločine od sredine devedesetih. Zajedno sa još tri NVO osnovao je 2004. godine ,,Documentu”, organizaciju specijaliziranu za praćenje suđenja za ratne zločine koja od tada prati sva suđenja u Hrvatskoj, pa i u Srbiji i Crnoj Gori, a i mnoga u Hagu.

Ja sam se složio s onim što je gradonačelnik Penava rekao u razgovoru u TV emisiji ,,Nedeljom u 2”, da treba procesuirati sve ratne zločine i da je taj proces nedopustivo spor. Mi identični zahtjev ponavljamo posljednjih 20 godina, u bezbrojnim člancima, press konferencijama, međuarodnim konferencijama, objavljenim knjigama. Jedino mjesto gdje nismo i gdje takav zahtjev ne treba postavljati to je na masovnim mitinzima. Masovni miting sličnog tipa održan je na splitskoj rivi 2001. kad je podignuta optužnica protiv Mirka Norca. Tada je, u organizaciji HDZ-a, na ,,ulici” trebalo odlučiti koga se ne smije suditi. Sada bi u Vukovaru na ,,ulici” trebalo odlučiti koga se treba suditi.

Sporost u procesuiranju je boljka hrvatskog pravosuđa decenijama, a u procesuiranju zločina počinjenih nad Hrvatima u Vukovaru glavni razlog sporosti je specifičnost tih zločina, žrtve su u Hrvatskoj, a počinioci u Srbiji sa srpskim državljanstvom. Preduvijet za uspješno procesuiranje je dobra suradnja nadležnih pravosudnih institucija Hrvatske i Srbije, a preduvijet za takvu suradnju su dobri odnosi hrvatskog i srpskog političkog vrha. A upravo većina učesnika vukovarskih demonstracija protivi se svakom političkom potezu koji vodi poboljšanju odnosa.

Iz navedenih razloga taj skup naprosto ne može postići svoj deklarativni cilj ili mu je cilj, kao što mnogi mediji nagađaju, nešto sasvim drugo; odmjeravanje snaga unutar HDZ-a.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo