Povežite se sa nama

INTERVJU

JOVO MARTINOVIĆ, NOVINAR: Sloboda je stvar stanja svijesti

Objavljeno prije

na

Crnogorski novinar Jovo Martinoviћ dobitnik je ovogodišnje nagrade Piter Makler, koju dodeljuje organizacija Reporteri bez granica (RSF), za hrabro i etičko izveštavanje. Šefica deska RSF za Evropsku uniju i Balkan Paulin Ades Mevel istakla je: ,,Izdvajanjem Jova Martinovića, nagrada Piter Makler odaje počast hrabrosti i posvećenosti novinaru koji je platio visoku cenu za svoju predanost slobodi informisanja u Crnoj Gori. Uprkos ogromnim poteškoćama, veliki broj istraživačkih novinara svakodnevno se bori da iznese istinu na Balkanu. Ova nagrada šalje snažnu poruku nade za novinarsku zajednicu tog regiona”.

MONITOR: Šta Vama znači nagrada i vjerujete li da će uspjeti da prenese naznačenu poruku?
MARTINOVIĆ: Nagradu ne doživljavam samo osobno već smatram da je ona priznanje svim nezavisnim medijima i novinarima na Balkanu. Svjedoci smo da su posljednjih godina međunarodni indeksi slobode medija u balkanskim zemljama u konstantnom padu. Ono što je posebno zabrinjavajuće je da je sve više napada na novinare i u susjednim zemljama koje su članice EU. Takva klima sigurno ne doprinosi boljem medijskom stanju u zemljama kandidatima. Strukture koje ne žele nezavisne i istraživačke medije mogu samo biti okuražene da nastave sa dosadašnjom praksom prijetnji, prebijanja, hapšenja pa čak i ubistava novinara. Stoga mislim da je i pred Evropskom komisijom i našim vladama veliki izazov u rješavanju tih problema. Tu svakako veliku ulogu igraju međunarodne organizacije koje pomažu ugroženim novinarima, prije svega Reporteri bez granica, onda Komitet za zaštitu novinara, Evropska federacija novinara i mnogi drugi sa Zapada.

MONITOR: Visokoku cijenu u dalje plaćate – zbog procesa u kome ste okrivljeni da ste navodno ,,umrežili” kriminalce i posredovali u prodaji droge, niste mogli lično primiti nagradu, jer Vam nije vraćen pasoš. Suđenje za međunaradni šverc droge ovog mjeseca ulazi u treću godinu. Da li se procesu nazire kraj i kakav epiolog očekujete?
MARTINOVIĆ: To je pitanje na koje je teško odgovoriti. Kraj suđenja je bio najavljen za kraj prošlog mjeseca, ali su se desile neke procesne izmjene na koje odbrana nije mogla uticati i došlo je do ponovnog spajanja postupka sa osobom koja je bila u bjekstvu i nedavno isporučena Crnoj Gori. Tako da će se suđenje nastaviti 22.o ktobra kad će biti ravno tri godine od hapšenja. Mislim da u ovoj fazi niko sa sigurnošću ne može reći još koliko mjeseci će proći prije prvostepene presude. Na odbrani je da se bori, ali na sudskom vijeću je da donese presudu.

MONITOR: Uhapšeni ste u oktobru 2015, mjesecima nijeste znali zašto Vas optužuju, a u pritvoru ste proveli više od godinu dana. Kakva su prisjećanja na taj period?
MARTINOVIĆ: Čitav taj dugačak period od skoro 15 mjeseci mi je izgledao, maltene, kao neki igrani film. Stvari se meni dešavaju ali imate osjećaj da je sve to nestvarno i da ste tu samo posmatrač. Sami službenici zatvora su bili jako ljubazni i korektni, a neki i zbunjeni jer su me znali od ranije kada sam dolazio nekoliko puta u zatvor kao novirar.

Zatvor kao zatvor je, inače, vrlo interesantno mjesto. Upoznate svakakve ljude, dobre i loše, krive i nevine (nažalost takvih ima ne baš zanemarljiv broj). Tamo možete upoznati puno zanimljivih sudbina i ličnosti, a i naći dobre kontakte za neke buduće priče. Takođe, iz nekog razloga u zatvoru se nalazi ne mali broj osoba kojima je prije mjesto u psihijatrijskim ustanovama.

S druge strane jako je važno prilagoditi se najbolje što znate da bi psiha bila što manje opterećena i posmatrati sve to kao neko dragocjeno iskustvo koje ipak ne biste nikom preporučili. Pročitao sam 50-ak knjiga tokom trajanja pritvora, prostudirao naš Zakon o krivičnom postupku i pomogao drugima u pisanju podnesaka i žalbi, uključujući i službenike ZIKS-a. Sve se to dešavalo u iščekivanju da se tužilaštvo smiluje i dozvoli mi pristup spisima predmeta i omogući mi da odgovorim na optužbe. Pristup spisima predmeta sam dobio tek šest mjeseci nakon podizanja optužbe i to nakon zajedničkog pisma Reportera bez granica (RSF), Komiteta za zaštitu novinara (CPJ) iz Njujorka i Human Rights Watch-a tadašnjem premijeru, na čemu sam svima zahvalan.

Pritvor je trajao nevjerovatno dugo, pogotovo kad vidite da su ljudi optuženi za ista ili puno teža krivična djela izlazili veoma brzo. Vjerovatno da je i jedan od razloga dugog pritvora bilo i uvjerenje da ću podleći pritiscima i ucjenama i potpisati lažno priznanje krivice u zamjenu za momentalno oslobađanje. Čista savjest je najveći resurs koji osoba može imati, a sloboda je stvar stanja svijesti, a ne ograničenosti prostora i komunikacije.

MONITOR: Radili ste za neke od najuglednijih svjetskih medija – Ekonomist, Fajnenšel Tajms, Bi-Bi-Si…, na temama ratnih zločina, šverca oružja, trgovine ljudskim organima, kriminala… Koliko se njihov način rada razlikuje od ovdašnjeg?
MARTINOVIĆ: Razlika je, prije svega u materijalnim resursima, dugoj tradiciji i globalnom iskustvu tih redakcija. Takođe, tu se radi i o velikom ugledu jer vam se mnoga vrata puno lakše otvaraju kada nastupate u ime jednog BBC-ja ili Financial Times-a. Ti mediji su pravi konglomerati tako da je dosta teško praviti neko realno poređenje. S druge strane, mislim da mi na Balkanu i u Crnoj Gori zaista imamo dobre ljudske resurse koji zbog manjkavosti drugih resursa ne mogu toliko doći do izražaja. Takođe jedna od velikih razlika je da anglo-američki i drugi zapadni mediji rade u društvima sa puno dužom demokratskom tradicijom i slobodom izražavanja. Ta društva sama po sebi doprinose velikom uticaju medija kod njih.

MONITOR: Ocjena medijske scene u Crnoj Gori? Koliko pisanje medija, istraživačke priče, utiču na pozitivne društvene promjene u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ: Uvjerenja sam da se kod nas zahvaljujući njima ipak stvara jedna viša svijest o problemima sa kojima se susrijećemo kao društvo i zemlja i da pisanje istraživačkih priča doprinosi boljem poznavanju problema kod sve većeg broja ljudi. Takođe, smatram da je zadaća istraživačkog novinarstva da se što više ljudi odvoji od dnevnih politikantskih priča o jeziku, crkvi, naciji i onome što je bilo prije 50 ili 500 godina i fokusira na životne stvari koje se svih nas tiču bez obzira kome taboru pripadamo ili ne pripadamo. Novinari trebaju biti u službi zajedničkog interesa i dobra svih i zbog toga smatram da su naši nezavisni mediji postavili dobru osnovu za dalje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo