Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR JAKŠIĆ, SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Balkanizam naših dana

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste izjavili da je antifašizam bio moralna vertikala jugoslovenskog društva, koja je srušena da bi se preko revizionističke istoriografije, politike i ideologije gradili balkanski ćepenci koji nikada ništa neće značiti u međunarodnim okvirima. Molim Vas da to malo objasnite.
JAKŠIĆ: Antifašizam jeste moralna vertikala 20. vijeka u svjetskim razmjerama. Partizanski i nijedan drugi pokret u Jugoslaviji je toj vertikali dao značajan doprinos. To da je antifašizam kao vrijednost potpuno relatizovan dio je rasplamsanog antikomunizma i izjednačavanja komunizma sa fašizmom čime se pothranjuju rivalski nacionalizmi. Takve politike vode urušavanju one bitne humanističke vrednosne okosnice antifašizma stvarajući pogodno tlo za vrednosnu dezorijentaciju čiji smo svakodnevni svjedoci.

Bilo bi dobro da danas dominira pozitivan antifašistički stav i da bude snažan dio politika novonastalih država. Hrvatska je politički pametno postupila stavljajući antifašizam kao vrijednost u svoj Ustav, pa tim više čudi svakodnevna praksa bujanja neoustaštva koje potpiruju i tolerišu i neki hrvatski zvaničnici.

MONITOR: U novije vrijeme pogoršani su odnosi između Srbije i Hrvatske, između Hrvatske i BiH. U toku je intenzivna revizija istorije, rehabilituju se ratni zločinci, četništvo i ustaštvo, jača desnica, zlouputrebljavaju nacionalna osjećanja … Čemu sve to vodi? Da li je moguć novi ratni sukob u regionu?
JAKŠIĆ: Eh, da su samo „u novije vrijeme”! Između dva svjetska rata jedna mudra glava je zapazila da su srpsko-hrvatski odnosi ključ za razvoj demokratije na Balkanu, ali da je problem u tome što se teško ili nikako ne mogu riješiti na demokratski način. Pri tome treba imati u vidu istorijsko iskustvo: kad god su Srbi i Hrvati bili složni, napredovali su i jedni i drugi, a kada su bili u sukobu nazadovali su. Pogledajte stanje u obje države, Bosnu da i ne pominjem. Možda bi nam u razumijevanju tih problema pomoglo Toljatijevo određenje balkanizma: „To je iscjepkanost na sitne grupe, težnja i najmanjih sastavnih djelova za potpunom nezavisnošću… borba putem intriga, podvala, podmetanja itd. Težište te borbe jesu pitanja lična, klikaška i koterijaška. Sve ovo odgovara ekonomskim, političkim i geografskim odnosima Balkana.”

Stidim se da je u zemlji u kojoj danas živim i zvanično rehabiltovan četnički pokret Draže Mihajlovića, da se rehabilituju notorni četnički koljači, da je pokrenut postupak za rehabilitaciju Nedića. A „nije maslo za ramazana” ni u drugim novonastalim državama na razvalinama Jugoslavije. Da ne nabrajam! „Trijumfalizam” patuljastih etnonacionalizama daje danas svoje otrovne plodove.

Pa, ipak, ne vjerujem da je moguć novi ratni sukob u regionu. Pojednostavljeno rečeno zato što o tome političari u regionu ne odlučuju, a međunarodnim činiocima je bitno da žabokrečina suviše ne zaudara, a žabe mogu da krekeću do mile volje.

MONITOR: Zašto na sve ove retrogradne pojave rijetko reaguju intelektualci?
JAKŠIĆ: Pojam intelektualca je vrlo lelujav. Školovan čovjek nije eo ipso intelektualac, a u današnjoj poplavi kupljenih i prepisanih raznih diploma i doktorata taj pojam se mora vrlo oprezno upotrebljavati. Intelektualci su vrlo, vrlo rijetke zvijeri koje ćete prepoznati po kritičkom mišljenju i slobodarskom duhu.Od onih koji su od svoje etničke pripadnosti napravili vrlo lukrativnu profesiju teško se probijaju u inače skučene okvire javnosti.

MONITOR: Dugo ste živjeli u Sarajevu i dobro poznajete prilike u BiH. Šta je optimalno rješenje za BiH – konfederacija, unitarna država ili nešto treće?
JAKŠIĆ: Možda sam nekada bosanske prilike dobro poznavao. Današnju Bosnu niti dobro poznajem, niti je prepoznajem. Nema više Bosne Nike Milićevića, Hamze Hume, Nede Zeca, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića i, posebno, Branka Ćopića. Nema više ni Bosne moje mladosti.

Bez ikakve namjere da potcijenim ljude u današnjoj Bosni, mislim da su u vrlo teškoj situaciji. Ne mogu jednostavno biti građani. Satjerani su međunarodnim dokumentima u nacionalne torove sa bolesno hipertrofiranom državnom organizacijom. Bilo koji državni okvir može biti i loš i dobar. Bez obzira na to koji državni okvir odabrali, Bosna je moguća na grđanskom, sekularnom principu, bez etničkih i političkih podvala i, naravno, bez ogrezlosti u korupciji. Bitno je prihvatiti pravo na razliku, po principu „Svi različiti – svi jedanki”. Valjda ima i zrno mudrosti ponikle u Bosni: „Brat je mio koje vjere bio!”

MONITOR: Srbija danas iz Vašeg ugla?
JAKŠIĆ: Na moju veliku žalost – trajno invalidno društvo, što znači neuređena džava, pravna i svaka druga nesigurnost, enormno siromaštvo, ekstremno bogaćenje malog broja ljudi bliskih političkim vrhovima, urušen sistem vrijednosti koji se reflektuje u svim sferama, naročito u obrazovanju i zdravstvu…

MONITOR: Za mnoge srpske intelektualce i opoziciju predsjednik Srbije je autoritarni populista kojeg kontroliše samo – Aleksandar Vučić. Vaš komentar?
JAKŠIĆ: Problem i jeste u tome što predsjednik Aleksandar Vučić ne kontroliše prije svega samoga sebe, a želi da kontroliše sve druge i drugo. Njegovo javno ponašanje, na primjer, prema vama novinarima je skoro redovno skandalozno, a prema političkim suparnicima ispod svakog nivoa elementarne pristojnosti, prostački ih nazivajući „izdajnicima”, „stranim plaćenicima”, „lopovima” itd. On je samo najvidljiviji primjer katastrofalnog stanja u kojem se nalazi Srbija.

MONITOR: ,,Praksis” i Korčulanska ljetnja škola obilježili su ono najbolje što se na planu duha dogodilo u tadašnjoj Jugoslaviji. Bili ste član Upravnog odbora Korčulanske ljetnje škole i saradnik Praxisa. Kako Vam sada sve to izgleda iz današnje perspektive?
JAKŠIĆ: Praksis i Korčulanska ljetnja škola bile su vrhunske svjetske i evropske intelektualne, kulturne, pa i moralne vrijednosti. Danas su „kultura Lepenskog vira”, davno prošlo vrijeme na koje se niko ne osvrće. Potisnute su, gurnute u zaborav. Demanti moje teze o „trajno invalidnim društvima” u regionu biće obnova javnog interesovanja za te dvije velike kulturne institucije, koje čine čast kulturi Hrvatske i Jugoslavije.

MONITOR: Prije pet godina objavili ste knjigu provokativnog naslova Mišljenje kao diverzija. Šta ste htjeli tim naslovom da poručite javnosti?
JAKŠIĆ: Da preciziram. Naslov knjige je Praksis – Mišljenje kao diverzija, jer je kritičko mišljenje koje je njegovao Praksis doživljavano kao prava diverzija protiv tadašnjeg titoističkog režima. Da nije bilo takvih podhvata kao Praxis, Monitor bi i danas izlazio u Titogradu! To poručujem dominantnoj nacionalističkoj javnosti. Da se i ja ne uobrazim, svih 57 čitalaca knjige poznajem lično!

MONITOR: Zašto je u našem regionu toliko rasprostranjen, pa mnogi tvrde i dominantan, podanički mentalitet?
JAKŠIĆ: To je dio naše „junačke tadicije”. Prisjetimo se narodne poslovice „Pokornu glavu sablja ne siječe”. Podaniku bih dodao sejmena i izmećara. Valjalo bi vjerovati čuvenom francuskom istoričaru Žaku Le Gofu koji je rekao da se u istoriji ništa tako sporo ne mijenja kao mentaliteti.

Kosovo je posebna država

MONITOR: Ovih dana u opticaju su razne ideje o tome kako riješti teritorijalne i političke probleme između Srbije i Kosova. Jedna od njih je forimiranje konfederacije ili federacije Srbije i Kosova uz posredovanje Brisela. Šta Vi o tome mislite i šta bi po Vašem mišljenju bilo najbolje rješenje?
JAKŠIĆ: Kao pravi Bosanac počeću okolišno. Lav Trocki je kao izvještač iz balkanskih ratova za jedan kijevski list, povodom ulaska srpske vojske na Kosovo, zabilježio da je Srbija zadobila Kosovo, ali je dobila „mlinski kamen o vratu svog razvitka”. Izgleda da je bio u pravu.

Realna je činjenica da je Kosovo danas posebna država koju priznaje stotinjak drugih država. Koliko je suverena i nezavisna otvoreno je pitanje, ali je to pitanje otvoreno i za neke druge etnonacionalne države na Balkanu. Realna je činjenica takođe da Srbija kao država i jedan dio građana Srbije imaju na Kosovu životne, ekonomske, političke i posebno naglašeno kulturno-istorijske interese. Bilo bi dobro da se predstavnici Srbije i Kosova oko tih osnovnih činjenica slože i dogovore o realizaciji interesa. Bilo bi najbolje da opovrgnu mišljenje izvrsnog poznavaoca i dugogodišnjeg žitelja Kosova Miljenka Karana koji je davno primijetio da dva betonska zida međusobno ne razgovaraju. Da se potrude da i Srbija i Kosovo postanu prosperitetna društva. Ako i Albanci i Srbi mogu u Švajcarskoj da budu korektni i poštovani građani, zašto ne bi bili takvi i u Srbiji i na Kosovu? Svjestan sam da smo daleko od tog pomalo utopijskog rješenja, ali vjerujem da će život prisiliti i jedne i druge da krenu tim putem.

Ljevičari bez osobite šanse

MONITOR: Kao disident bili ste kažnjeni strogim zatvorom prije više od četiri decenije zbog teksta objavljenog u čuvenom Praksisu. Bili ste i ostali ljevičar… Koliko su danas usticajni ljevičari i kakve su šanse klasične ljevice?
JAKŠIĆ: Da, ljevičarske ideje su mi i danas bliske, ali za pravog ljevičara mi je nedostajao aktivistički poriv. Slobodarske ideje i kritički duh su danas u regionu potrebni koliko i kruh, ali u patuljastim državicama teško osvajaju javnu scenu. Uništeno je poštovanje umjetničkog i svakog drugog intelektualnog rada, uništeno je radništvo, pretvoreno u lumpenproletarijat, uništena je i srednja klasa, a našim životima dominiraju lumpenburžoazija i politički mafiozni krugovi. U razorenim društvima u regionu ljevičari nisu uticajni na javnoj sceni, a s obzirom na to kakav animozitet u dominirajućoj javnosti izazivaju, ni šanse im nisu osobite.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo