Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR JAKŠIĆ, SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Balkanizam naših dana

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste izjavili da je antifašizam bio moralna vertikala jugoslovenskog društva, koja je srušena da bi se preko revizionističke istoriografije, politike i ideologije gradili balkanski ćepenci koji nikada ništa neće značiti u međunarodnim okvirima. Molim Vas da to malo objasnite.
JAKŠIĆ: Antifašizam jeste moralna vertikala 20. vijeka u svjetskim razmjerama. Partizanski i nijedan drugi pokret u Jugoslaviji je toj vertikali dao značajan doprinos. To da je antifašizam kao vrijednost potpuno relatizovan dio je rasplamsanog antikomunizma i izjednačavanja komunizma sa fašizmom čime se pothranjuju rivalski nacionalizmi. Takve politike vode urušavanju one bitne humanističke vrednosne okosnice antifašizma stvarajući pogodno tlo za vrednosnu dezorijentaciju čiji smo svakodnevni svjedoci.

Bilo bi dobro da danas dominira pozitivan antifašistički stav i da bude snažan dio politika novonastalih država. Hrvatska je politički pametno postupila stavljajući antifašizam kao vrijednost u svoj Ustav, pa tim više čudi svakodnevna praksa bujanja neoustaštva koje potpiruju i tolerišu i neki hrvatski zvaničnici.

MONITOR: U novije vrijeme pogoršani su odnosi između Srbije i Hrvatske, između Hrvatske i BiH. U toku je intenzivna revizija istorije, rehabilituju se ratni zločinci, četništvo i ustaštvo, jača desnica, zlouputrebljavaju nacionalna osjećanja … Čemu sve to vodi? Da li je moguć novi ratni sukob u regionu?
JAKŠIĆ: Eh, da su samo „u novije vrijeme”! Između dva svjetska rata jedna mudra glava je zapazila da su srpsko-hrvatski odnosi ključ za razvoj demokratije na Balkanu, ali da je problem u tome što se teško ili nikako ne mogu riješiti na demokratski način. Pri tome treba imati u vidu istorijsko iskustvo: kad god su Srbi i Hrvati bili složni, napredovali su i jedni i drugi, a kada su bili u sukobu nazadovali su. Pogledajte stanje u obje države, Bosnu da i ne pominjem. Možda bi nam u razumijevanju tih problema pomoglo Toljatijevo određenje balkanizma: „To je iscjepkanost na sitne grupe, težnja i najmanjih sastavnih djelova za potpunom nezavisnošću… borba putem intriga, podvala, podmetanja itd. Težište te borbe jesu pitanja lična, klikaška i koterijaška. Sve ovo odgovara ekonomskim, političkim i geografskim odnosima Balkana.”

Stidim se da je u zemlji u kojoj danas živim i zvanično rehabiltovan četnički pokret Draže Mihajlovića, da se rehabilituju notorni četnički koljači, da je pokrenut postupak za rehabilitaciju Nedića. A „nije maslo za ramazana” ni u drugim novonastalim državama na razvalinama Jugoslavije. Da ne nabrajam! „Trijumfalizam” patuljastih etnonacionalizama daje danas svoje otrovne plodove.

Pa, ipak, ne vjerujem da je moguć novi ratni sukob u regionu. Pojednostavljeno rečeno zato što o tome političari u regionu ne odlučuju, a međunarodnim činiocima je bitno da žabokrečina suviše ne zaudara, a žabe mogu da krekeću do mile volje.

MONITOR: Zašto na sve ove retrogradne pojave rijetko reaguju intelektualci?
JAKŠIĆ: Pojam intelektualca je vrlo lelujav. Školovan čovjek nije eo ipso intelektualac, a u današnjoj poplavi kupljenih i prepisanih raznih diploma i doktorata taj pojam se mora vrlo oprezno upotrebljavati. Intelektualci su vrlo, vrlo rijetke zvijeri koje ćete prepoznati po kritičkom mišljenju i slobodarskom duhu.Od onih koji su od svoje etničke pripadnosti napravili vrlo lukrativnu profesiju teško se probijaju u inače skučene okvire javnosti.

MONITOR: Dugo ste živjeli u Sarajevu i dobro poznajete prilike u BiH. Šta je optimalno rješenje za BiH – konfederacija, unitarna država ili nešto treće?
JAKŠIĆ: Možda sam nekada bosanske prilike dobro poznavao. Današnju Bosnu niti dobro poznajem, niti je prepoznajem. Nema više Bosne Nike Milićevića, Hamze Hume, Nede Zeca, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića i, posebno, Branka Ćopića. Nema više ni Bosne moje mladosti.

Bez ikakve namjere da potcijenim ljude u današnjoj Bosni, mislim da su u vrlo teškoj situaciji. Ne mogu jednostavno biti građani. Satjerani su međunarodnim dokumentima u nacionalne torove sa bolesno hipertrofiranom državnom organizacijom. Bilo koji državni okvir može biti i loš i dobar. Bez obzira na to koji državni okvir odabrali, Bosna je moguća na grđanskom, sekularnom principu, bez etničkih i političkih podvala i, naravno, bez ogrezlosti u korupciji. Bitno je prihvatiti pravo na razliku, po principu „Svi različiti – svi jedanki”. Valjda ima i zrno mudrosti ponikle u Bosni: „Brat je mio koje vjere bio!”

MONITOR: Srbija danas iz Vašeg ugla?
JAKŠIĆ: Na moju veliku žalost – trajno invalidno društvo, što znači neuređena džava, pravna i svaka druga nesigurnost, enormno siromaštvo, ekstremno bogaćenje malog broja ljudi bliskih političkim vrhovima, urušen sistem vrijednosti koji se reflektuje u svim sferama, naročito u obrazovanju i zdravstvu…

MONITOR: Za mnoge srpske intelektualce i opoziciju predsjednik Srbije je autoritarni populista kojeg kontroliše samo – Aleksandar Vučić. Vaš komentar?
JAKŠIĆ: Problem i jeste u tome što predsjednik Aleksandar Vučić ne kontroliše prije svega samoga sebe, a želi da kontroliše sve druge i drugo. Njegovo javno ponašanje, na primjer, prema vama novinarima je skoro redovno skandalozno, a prema političkim suparnicima ispod svakog nivoa elementarne pristojnosti, prostački ih nazivajući „izdajnicima”, „stranim plaćenicima”, „lopovima” itd. On je samo najvidljiviji primjer katastrofalnog stanja u kojem se nalazi Srbija.

MONITOR: ,,Praksis” i Korčulanska ljetnja škola obilježili su ono najbolje što se na planu duha dogodilo u tadašnjoj Jugoslaviji. Bili ste član Upravnog odbora Korčulanske ljetnje škole i saradnik Praxisa. Kako Vam sada sve to izgleda iz današnje perspektive?
JAKŠIĆ: Praksis i Korčulanska ljetnja škola bile su vrhunske svjetske i evropske intelektualne, kulturne, pa i moralne vrijednosti. Danas su „kultura Lepenskog vira”, davno prošlo vrijeme na koje se niko ne osvrće. Potisnute su, gurnute u zaborav. Demanti moje teze o „trajno invalidnim društvima” u regionu biće obnova javnog interesovanja za te dvije velike kulturne institucije, koje čine čast kulturi Hrvatske i Jugoslavije.

MONITOR: Prije pet godina objavili ste knjigu provokativnog naslova Mišljenje kao diverzija. Šta ste htjeli tim naslovom da poručite javnosti?
JAKŠIĆ: Da preciziram. Naslov knjige je Praksis – Mišljenje kao diverzija, jer je kritičko mišljenje koje je njegovao Praksis doživljavano kao prava diverzija protiv tadašnjeg titoističkog režima. Da nije bilo takvih podhvata kao Praxis, Monitor bi i danas izlazio u Titogradu! To poručujem dominantnoj nacionalističkoj javnosti. Da se i ja ne uobrazim, svih 57 čitalaca knjige poznajem lično!

MONITOR: Zašto je u našem regionu toliko rasprostranjen, pa mnogi tvrde i dominantan, podanički mentalitet?
JAKŠIĆ: To je dio naše „junačke tadicije”. Prisjetimo se narodne poslovice „Pokornu glavu sablja ne siječe”. Podaniku bih dodao sejmena i izmećara. Valjalo bi vjerovati čuvenom francuskom istoričaru Žaku Le Gofu koji je rekao da se u istoriji ništa tako sporo ne mijenja kao mentaliteti.

Kosovo je posebna država

MONITOR: Ovih dana u opticaju su razne ideje o tome kako riješti teritorijalne i političke probleme između Srbije i Kosova. Jedna od njih je forimiranje konfederacije ili federacije Srbije i Kosova uz posredovanje Brisela. Šta Vi o tome mislite i šta bi po Vašem mišljenju bilo najbolje rješenje?
JAKŠIĆ: Kao pravi Bosanac počeću okolišno. Lav Trocki je kao izvještač iz balkanskih ratova za jedan kijevski list, povodom ulaska srpske vojske na Kosovo, zabilježio da je Srbija zadobila Kosovo, ali je dobila „mlinski kamen o vratu svog razvitka”. Izgleda da je bio u pravu.

Realna je činjenica da je Kosovo danas posebna država koju priznaje stotinjak drugih država. Koliko je suverena i nezavisna otvoreno je pitanje, ali je to pitanje otvoreno i za neke druge etnonacionalne države na Balkanu. Realna je činjenica takođe da Srbija kao država i jedan dio građana Srbije imaju na Kosovu životne, ekonomske, političke i posebno naglašeno kulturno-istorijske interese. Bilo bi dobro da se predstavnici Srbije i Kosova oko tih osnovnih činjenica slože i dogovore o realizaciji interesa. Bilo bi najbolje da opovrgnu mišljenje izvrsnog poznavaoca i dugogodišnjeg žitelja Kosova Miljenka Karana koji je davno primijetio da dva betonska zida međusobno ne razgovaraju. Da se potrude da i Srbija i Kosovo postanu prosperitetna društva. Ako i Albanci i Srbi mogu u Švajcarskoj da budu korektni i poštovani građani, zašto ne bi bili takvi i u Srbiji i na Kosovu? Svjestan sam da smo daleko od tog pomalo utopijskog rješenja, ali vjerujem da će život prisiliti i jedne i druge da krenu tim putem.

Ljevičari bez osobite šanse

MONITOR: Kao disident bili ste kažnjeni strogim zatvorom prije više od četiri decenije zbog teksta objavljenog u čuvenom Praksisu. Bili ste i ostali ljevičar… Koliko su danas usticajni ljevičari i kakve su šanse klasične ljevice?
JAKŠIĆ: Da, ljevičarske ideje su mi i danas bliske, ali za pravog ljevičara mi je nedostajao aktivistički poriv. Slobodarske ideje i kritički duh su danas u regionu potrebni koliko i kruh, ali u patuljastim državicama teško osvajaju javnu scenu. Uništeno je poštovanje umjetničkog i svakog drugog intelektualnog rada, uništeno je radništvo, pretvoreno u lumpenproletarijat, uništena je i srednja klasa, a našim životima dominiraju lumpenburžoazija i politički mafiozni krugovi. U razorenim društvima u regionu ljevičari nisu uticajni na javnoj sceni, a s obzirom na to kakav animozitet u dominirajućoj javnosti izazivaju, ni šanse im nisu osobite.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo