Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR JAKŠIĆ, SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Balkanizam naših dana

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste izjavili da je antifašizam bio moralna vertikala jugoslovenskog društva, koja je srušena da bi se preko revizionističke istoriografije, politike i ideologije gradili balkanski ćepenci koji nikada ništa neće značiti u međunarodnim okvirima. Molim Vas da to malo objasnite.
JAKŠIĆ: Antifašizam jeste moralna vertikala 20. vijeka u svjetskim razmjerama. Partizanski i nijedan drugi pokret u Jugoslaviji je toj vertikali dao značajan doprinos. To da je antifašizam kao vrijednost potpuno relatizovan dio je rasplamsanog antikomunizma i izjednačavanja komunizma sa fašizmom čime se pothranjuju rivalski nacionalizmi. Takve politike vode urušavanju one bitne humanističke vrednosne okosnice antifašizma stvarajući pogodno tlo za vrednosnu dezorijentaciju čiji smo svakodnevni svjedoci.

Bilo bi dobro da danas dominira pozitivan antifašistički stav i da bude snažan dio politika novonastalih država. Hrvatska je politički pametno postupila stavljajući antifašizam kao vrijednost u svoj Ustav, pa tim više čudi svakodnevna praksa bujanja neoustaštva koje potpiruju i tolerišu i neki hrvatski zvaničnici.

MONITOR: U novije vrijeme pogoršani su odnosi između Srbije i Hrvatske, između Hrvatske i BiH. U toku je intenzivna revizija istorije, rehabilituju se ratni zločinci, četništvo i ustaštvo, jača desnica, zlouputrebljavaju nacionalna osjećanja … Čemu sve to vodi? Da li je moguć novi ratni sukob u regionu?
JAKŠIĆ: Eh, da su samo „u novije vrijeme”! Između dva svjetska rata jedna mudra glava je zapazila da su srpsko-hrvatski odnosi ključ za razvoj demokratije na Balkanu, ali da je problem u tome što se teško ili nikako ne mogu riješiti na demokratski način. Pri tome treba imati u vidu istorijsko iskustvo: kad god su Srbi i Hrvati bili složni, napredovali su i jedni i drugi, a kada su bili u sukobu nazadovali su. Pogledajte stanje u obje države, Bosnu da i ne pominjem. Možda bi nam u razumijevanju tih problema pomoglo Toljatijevo određenje balkanizma: „To je iscjepkanost na sitne grupe, težnja i najmanjih sastavnih djelova za potpunom nezavisnošću… borba putem intriga, podvala, podmetanja itd. Težište te borbe jesu pitanja lična, klikaška i koterijaška. Sve ovo odgovara ekonomskim, političkim i geografskim odnosima Balkana.”

Stidim se da je u zemlji u kojoj danas živim i zvanično rehabiltovan četnički pokret Draže Mihajlovića, da se rehabilituju notorni četnički koljači, da je pokrenut postupak za rehabilitaciju Nedića. A „nije maslo za ramazana” ni u drugim novonastalim državama na razvalinama Jugoslavije. Da ne nabrajam! „Trijumfalizam” patuljastih etnonacionalizama daje danas svoje otrovne plodove.

Pa, ipak, ne vjerujem da je moguć novi ratni sukob u regionu. Pojednostavljeno rečeno zato što o tome političari u regionu ne odlučuju, a međunarodnim činiocima je bitno da žabokrečina suviše ne zaudara, a žabe mogu da krekeću do mile volje.

MONITOR: Zašto na sve ove retrogradne pojave rijetko reaguju intelektualci?
JAKŠIĆ: Pojam intelektualca je vrlo lelujav. Školovan čovjek nije eo ipso intelektualac, a u današnjoj poplavi kupljenih i prepisanih raznih diploma i doktorata taj pojam se mora vrlo oprezno upotrebljavati. Intelektualci su vrlo, vrlo rijetke zvijeri koje ćete prepoznati po kritičkom mišljenju i slobodarskom duhu.Od onih koji su od svoje etničke pripadnosti napravili vrlo lukrativnu profesiju teško se probijaju u inače skučene okvire javnosti.

MONITOR: Dugo ste živjeli u Sarajevu i dobro poznajete prilike u BiH. Šta je optimalno rješenje za BiH – konfederacija, unitarna država ili nešto treće?
JAKŠIĆ: Možda sam nekada bosanske prilike dobro poznavao. Današnju Bosnu niti dobro poznajem, niti je prepoznajem. Nema više Bosne Nike Milićevića, Hamze Hume, Nede Zeca, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića i, posebno, Branka Ćopića. Nema više ni Bosne moje mladosti.

Bez ikakve namjere da potcijenim ljude u današnjoj Bosni, mislim da su u vrlo teškoj situaciji. Ne mogu jednostavno biti građani. Satjerani su međunarodnim dokumentima u nacionalne torove sa bolesno hipertrofiranom državnom organizacijom. Bilo koji državni okvir može biti i loš i dobar. Bez obzira na to koji državni okvir odabrali, Bosna je moguća na grđanskom, sekularnom principu, bez etničkih i političkih podvala i, naravno, bez ogrezlosti u korupciji. Bitno je prihvatiti pravo na razliku, po principu „Svi različiti – svi jedanki”. Valjda ima i zrno mudrosti ponikle u Bosni: „Brat je mio koje vjere bio!”

MONITOR: Srbija danas iz Vašeg ugla?
JAKŠIĆ: Na moju veliku žalost – trajno invalidno društvo, što znači neuređena džava, pravna i svaka druga nesigurnost, enormno siromaštvo, ekstremno bogaćenje malog broja ljudi bliskih političkim vrhovima, urušen sistem vrijednosti koji se reflektuje u svim sferama, naročito u obrazovanju i zdravstvu…

MONITOR: Za mnoge srpske intelektualce i opoziciju predsjednik Srbije je autoritarni populista kojeg kontroliše samo – Aleksandar Vučić. Vaš komentar?
JAKŠIĆ: Problem i jeste u tome što predsjednik Aleksandar Vučić ne kontroliše prije svega samoga sebe, a želi da kontroliše sve druge i drugo. Njegovo javno ponašanje, na primjer, prema vama novinarima je skoro redovno skandalozno, a prema političkim suparnicima ispod svakog nivoa elementarne pristojnosti, prostački ih nazivajući „izdajnicima”, „stranim plaćenicima”, „lopovima” itd. On je samo najvidljiviji primjer katastrofalnog stanja u kojem se nalazi Srbija.

MONITOR: ,,Praksis” i Korčulanska ljetnja škola obilježili su ono najbolje što se na planu duha dogodilo u tadašnjoj Jugoslaviji. Bili ste član Upravnog odbora Korčulanske ljetnje škole i saradnik Praxisa. Kako Vam sada sve to izgleda iz današnje perspektive?
JAKŠIĆ: Praksis i Korčulanska ljetnja škola bile su vrhunske svjetske i evropske intelektualne, kulturne, pa i moralne vrijednosti. Danas su „kultura Lepenskog vira”, davno prošlo vrijeme na koje se niko ne osvrće. Potisnute su, gurnute u zaborav. Demanti moje teze o „trajno invalidnim društvima” u regionu biće obnova javnog interesovanja za te dvije velike kulturne institucije, koje čine čast kulturi Hrvatske i Jugoslavije.

MONITOR: Prije pet godina objavili ste knjigu provokativnog naslova Mišljenje kao diverzija. Šta ste htjeli tim naslovom da poručite javnosti?
JAKŠIĆ: Da preciziram. Naslov knjige je Praksis – Mišljenje kao diverzija, jer je kritičko mišljenje koje je njegovao Praksis doživljavano kao prava diverzija protiv tadašnjeg titoističkog režima. Da nije bilo takvih podhvata kao Praxis, Monitor bi i danas izlazio u Titogradu! To poručujem dominantnoj nacionalističkoj javnosti. Da se i ja ne uobrazim, svih 57 čitalaca knjige poznajem lično!

MONITOR: Zašto je u našem regionu toliko rasprostranjen, pa mnogi tvrde i dominantan, podanički mentalitet?
JAKŠIĆ: To je dio naše „junačke tadicije”. Prisjetimo se narodne poslovice „Pokornu glavu sablja ne siječe”. Podaniku bih dodao sejmena i izmećara. Valjalo bi vjerovati čuvenom francuskom istoričaru Žaku Le Gofu koji je rekao da se u istoriji ništa tako sporo ne mijenja kao mentaliteti.

Kosovo je posebna država

MONITOR: Ovih dana u opticaju su razne ideje o tome kako riješti teritorijalne i političke probleme između Srbije i Kosova. Jedna od njih je forimiranje konfederacije ili federacije Srbije i Kosova uz posredovanje Brisela. Šta Vi o tome mislite i šta bi po Vašem mišljenju bilo najbolje rješenje?
JAKŠIĆ: Kao pravi Bosanac počeću okolišno. Lav Trocki je kao izvještač iz balkanskih ratova za jedan kijevski list, povodom ulaska srpske vojske na Kosovo, zabilježio da je Srbija zadobila Kosovo, ali je dobila „mlinski kamen o vratu svog razvitka”. Izgleda da je bio u pravu.

Realna je činjenica da je Kosovo danas posebna država koju priznaje stotinjak drugih država. Koliko je suverena i nezavisna otvoreno je pitanje, ali je to pitanje otvoreno i za neke druge etnonacionalne države na Balkanu. Realna je činjenica takođe da Srbija kao država i jedan dio građana Srbije imaju na Kosovu životne, ekonomske, političke i posebno naglašeno kulturno-istorijske interese. Bilo bi dobro da se predstavnici Srbije i Kosova oko tih osnovnih činjenica slože i dogovore o realizaciji interesa. Bilo bi najbolje da opovrgnu mišljenje izvrsnog poznavaoca i dugogodišnjeg žitelja Kosova Miljenka Karana koji je davno primijetio da dva betonska zida međusobno ne razgovaraju. Da se potrude da i Srbija i Kosovo postanu prosperitetna društva. Ako i Albanci i Srbi mogu u Švajcarskoj da budu korektni i poštovani građani, zašto ne bi bili takvi i u Srbiji i na Kosovu? Svjestan sam da smo daleko od tog pomalo utopijskog rješenja, ali vjerujem da će život prisiliti i jedne i druge da krenu tim putem.

Ljevičari bez osobite šanse

MONITOR: Kao disident bili ste kažnjeni strogim zatvorom prije više od četiri decenije zbog teksta objavljenog u čuvenom Praksisu. Bili ste i ostali ljevičar… Koliko su danas usticajni ljevičari i kakve su šanse klasične ljevice?
JAKŠIĆ: Da, ljevičarske ideje su mi i danas bliske, ali za pravog ljevičara mi je nedostajao aktivistički poriv. Slobodarske ideje i kritički duh su danas u regionu potrebni koliko i kruh, ali u patuljastim državicama teško osvajaju javnu scenu. Uništeno je poštovanje umjetničkog i svakog drugog intelektualnog rada, uništeno je radništvo, pretvoreno u lumpenproletarijat, uništena je i srednja klasa, a našim životima dominiraju lumpenburžoazija i politički mafiozni krugovi. U razorenim društvima u regionu ljevičari nisu uticajni na javnoj sceni, a s obzirom na to kakav animozitet u dominirajućoj javnosti izazivaju, ni šanse im nisu osobite.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA LALIĆ-HEGEDIŠ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Hajka će se završiti kada Vučić opozove svoje poslušnike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška međunarodnih organizacija i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka na Dinka Gruhonjića i mene završi

 

 

MONITOR: U vrijeme vanrednog stanja usled pandemije kovida, bili ste uhapšeni zbog izvještavanja o situaciji u zdravstvenim ustanovama u Novom Sadu. Sada ste ponovo na žestokom udaru, na društvenim mrežama i preko SMS poruka…Čini se kao da ste na nekom mogućem spisku „dežurnih krivaca“?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Srpskim vlastima je uvek potrebna lista “dežurnih krivaca” kojom se skreće pažnja građana sa nepočinstava, nepodopština i političkih marifetluka vladajuće koalicije. S obzirom da svojim izveštavanjem godinama ukazujem na sistemsku korupciju, nepotizam, partijsko iživljavanje nad građanima, koketiranje sa nacionalizmom, na bahatost, siledžijstvo … a uz to radim u nezavisnim medijima koje Vučić otvoreno naziva “stranoplaćeničkim i izdajničkim”, moje ime je podvučeno na svim njihovim spiskovima za obračun. Za mene ništa novo, jer prezime moje porodice se već devedesetih našlo na jednom takvom opskurnom spisku. Tada ga je sastavljao četnički vojvoda, haški osuđenik i Vučićev politički otac Vojisalav Šešelj, za potrebe proterivanja Hrvata iz Srema. Danas, njegov najbolji radikalski đak samo nastavlja Šešeljevu misiju i viziju, a to je hegemonističko društvo podeljeno na “srpske patriote” i “izdajnike” , “ustaše” i “strane plaćenike”. A zna se šta takvima treba da se dogodi …

MONITOR: Identifikovano je nekoliko  osoba od onih koji su vam prijetili, neki su uhapšeni -pa pušteni u kućni pritvor…Može li ovo što je do sada urađeno na očuvanju vaše bezbjednosti, da spriječi dalje napade? Ili je za to važnija javna podrška-kolega, strukovnih udruženja-ovdašnjih i međunarodnih, EU predstavnika i dijela javnosti, koju ste vi i vaš kolega Dinko Gruhonjić, dobili?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Koliko god su hapšenje osoba koje su nam pretile da će nam zaklati porodice, ubiti nas, silovati decu, lomiti kosti … za nas dobra vest, toliko istovremeno izazivaju potpuni kontraefekat u javnosti. Nakon svakog uhapšenog, salve nasilja i uvreda koje primamo se multiplikuju, jer značajan deo građana Srbije, koji se svakodnevno informišu isključivo preko režimskih medija, smatra da su ljudi koji nam prete neki novi srspki Obilići, a da smo Dinko i ja izdajnici koji zaslužuju da im se stane na kraj.

Podrška međunarodnih organizacija, ali i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka završi. A, završiće se onda kada Vučić opozove svoje trbuhozborce sa skupštinskih govornica, poslušnike, dodvorice i armiju botova koji su po njegovom nalogu i otpočeli ovaj pir nasilja i bezumlja.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Ogoljena borba za vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda

 

 

MONITOR: Ministar policije Danilo Šaranović tužio je Vladu Upravnom sudu zbog postavljenja v.d šefa Uprave policije za koje tvrdi da je bilo nezakonito. Kako vidite tu tužbu i njenu sudbinu pred Upravnim sudom?

RADULOVIĆ: Postupak određivanja v.d. direktora Uprave policije je bio nezakonit, ali je u tom nezakonitom postupku vrlo aktivno učestvovao i ministar unutrašnjih poslova. Tužbu gospodina Šaranovića vidim kao reakciju strane koja je poražena u besprizornoj borbi za kontrolom tog značajnog dijela bezbjednosnog sektora. Međutim, ono što je bitno jeste da ministar nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda i zato očekujem da taj sud štiti interese zakonitosti, a ne partijske interese i neostvarene ambicije bilo kog člana Vlade.

MONITOR: Koliko su takve tužbe uobičajene?

RADULOVIĆ: Takve tužbe nijesu česte u praksi, ali dešavaju se slučajevi da tužbu podnese lice koje nema aktivnu legitimaciju. Obično takve tužbe podnose pravno neuka lica.

MONITOR: Kako vidite proces izbora vd šefa UP i šta je sve tokom tog izbora bilo nezakonito?

RADULOVIĆ: U procesu izbora v.d. direktora UP sve je bilo nezakonito. Na istoj sjednici kada je razriješen prethodni direktor policije Zoran Brđanin, Vlada je morala da odredi vršioca dužnosti na predlog ministra, kako je to propisano Zakonom o unutrašnjim poslovima.Umjesto toga, Vlada i ministar su ušli u nezakonite improvizacije, počev od raspisivanja tzv. internog oglasa, pa do poligrafskog testiranja na inicijativu ministra koje je sprovođeno proizvoljno i na način koji je izazvao brojne sumnje. Ni javnost, a ni kandidati, ne znaju ko je i na osnovu čega odredio na koje okolnosti kandidati treba da se ispitaju na poligrafu, gdje će se sprovodi ispitivanje, kojim redosljedom, da li će svima biti postavljena ista pitanja i sl. Na kraju smo došli do čak apsurdne situacije da su strožiji uslovi i komplikovanija procedura za izbor v.d. direktora, nego za izbor direktora u punom mandatu.

MONITOR: Sporni izbor odigrava se u vrijeme dok se vlasti kunu u IBAR, odnosno dobijanje Izvještaja o privremenim mjerilima za poglavlja 23, 24, koja se tiču upravo vladavne prava. Koliko je Crna Gora daleko od vladavine prava?

RADULOVIĆ: Ovaj izbor je samo jedan od primjera koji pokazuje da živimo u ambijentu u kome je sve podređeno partijskim i ličnim interesima i pokušajima da se preuzme ili sačuva kontrola nad što većim dijelom sistema. Političke partije i njihovi lideri otvoreno pokazuju da ih javni interes ne zanima. Politička scena u Crnoj Gori uglavnom je podijeljena na dva dijela, od kojih bi jedan dio prodao Crnu Goru bez razmišljanja, a drugi dio bi je poklonio drugom. Pri tome i jedni i drugi državu i njene resurse doživljavaju kao plijen i koriste ih u ličnom i partijskom interesu. Istovremeno, brojne insititucije koje treba da obezbijede poštovanje pravnog poretka su nedovoljno funkcionalne. Kad svemu tome dodamo nepodnošljivo neznanje i veoma često i loše namjere kod političara i javnih funkcionera, onda je jasno koliko smo blizu ili daleko od društva vladavine prava.

MONITOR: Gdje je u tom smislu pravosuđe, i koliko smo daleko od njegovog reformisanja?

RAULOVIĆ: Nažalost, pravosuđe još uvijek nije ušlo u proces ozbiljnih i istinskih reformi. Vesna Medenica je ukupno 17 godina rukovodila pravosuđem na jedan autokratski način koji je favorizovao nestručne kadrove bez integriteta, a istovremeno sputavao profesionalce. Tri godine nakon njene ostavke i dvije godine od kada je ona uhapšena, sistem koji je ona sa saradnicima u pravosuđu kreirala i dalje je skoro netaknut. Možda je najbolji primjer za to upravo postupak koji se vodi protiv nje, gdje je suđenje do sada 15 puta odloženo i to na način koji pokazuje da je određenim akterima postupka i dalje dozvoljeno da se sa pravosuđem i državom izruguju jednako kako su to zajedno sa g-đom Medenicim radili dok je ona pravosuđem i formalno upravljala. Mislim da će tako biti sve dok se u cjelokupnom pravosuđu ne sprovede neka vrsta vetinga ili lustracije koja će pravosuđe očistiti od kadrova koji su ga doveli u stanje u kome se nalazi i koji sada sprječavaju početak ozbiljne reforme u pravosuđu. U fokusu tog procesa, pored odgovornosti, trabalo bi da bude ispitivanje zakonitosti porijekla imovine tih lica.

MONITOR: Šta su vlasti nakon pada DPS-a propustile da urade na reformisanju pravosuđa?

RADULOVIĆ: Osim izbora Glavnog specijalnog tužioca, teško da se može govoriti o pozitivnim potezima koje su vlasti nakon pada DPS-a preduzele na reformi pravosuđa. Prije se stekao utisak da su svi koji su vršili vlast željeli da u pravosuđu imaju nekoga ko će njima biti ono što je Medenica bila DPS-u. Od kada je DPS izgubio vlast, aktuelna Vlada je treća po redu. Niti jedna od tih Vlada nije uradila gotovo ništa da državnom tužilaštvu i pravosuđu uopšte poboljša uslove rada. Pozitivne stvari u pravosuđu prethodnih godina desile su se isključivo iz dva razloga. Prvi je izbor g-dina Novovića za Glavnog specijalnog tužioca, a drugi je dokazni materijal koji je Crnoj Gori stigao od strane Europola. To je u krajnjem dovelo i do procesiuranja g-đe Medenice, pa je logično i prirodno da ona i njeni saradnici čine sve da ospore i opstruiraju aktivnosti GST-a i materijal Europola. Ipak, zabrinjavajuće je da GST i pravosuđe nemaju adekvatnu i dovoljnu podršku od onih koji, bar deklarativno, ne pripadaju sistemu čiji značajan dio je bila g-đa Medenica. Izgleda da vladavina prava ne ide u prilog ni mnogima od njih.

MONITOR: Dok se u vladi dešava sukob oko bezbjednosnog sektora, na lokalnom nivou dešavaju se turblencije. Kako vidite slučajeve Andrijevica i Šavnik iz pravnog ugla?

RADULOVIĆ: Uvođenje tzv. prinudne uprave u Andrijevici od strane Vlade bilo je opravdano. Međutim, odluka Vlade da uvede prinudnu upravu u opštini Šavnik je sporna, isto kao što je sporna i odluka Skupštine opštine Šavnik da skrati mandat koji je prestao još 2022. godine. Nakon toga, sporna je bila i odluka Vlade da “povuče” odluku i kasnije opet da je objavi. Skupštini opštine kojoj je mandat istekao ne može se skratiti mandat, niti se može raspuštiti Skupština opštine kojoj je mandat istekao. Odluke o raspuštanju ili skraćenju mandata mogu se donijeti samo dok mandat traje. Primjeri Andrijevice i Šavnika potvrđuju da Crna Gora nema funkcionalne institucije koje treba da obezbijede poštovanje zakona, odnosno u tim slučajevima održavanje sjednice Skupštine opštine i održavanje lokalnih izbora.

Mislim da je dobra odluka predsjednika Milatovića da ne raspiše izbore u opštini Šavnik jer izborni proces po ranijoj odluci o raspisivanju izbora je tamo u toku, odnosno nije okončan. Pravni izlaz iz takve situacije je u tome da institucije obezbijede da se okončaju već raspisani lokalni izbori jer je to obaveza države i njenih institucija. Nažalost, na djelu imamo ogoljenu borbu za vlast koja, u nedostatku funkcionalnih institucija, ima prednost u odnosu na pravni izlaz i poštovanje zakona.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo