Povežite se sa nama

INTERVJU

NEVIO MARASOVIĆ, REDITELJ: Film koji ljudi ili mrze ili obožavaju

Objavljeno prije

na

Film Goran u režiji Nevija Marasovića dobio je nagradu Živko Nikolić za najbolji film na nedavno završenom Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro Film Festival. Prema ocjeni žirija – Đorđa Milosavljevića, Sunčice Unevske i Stefana Boškovića, film je rijedak i poseban u kinematografijama regiona, smjelo zaobilazi ustaljeni istorijski – politički – ideološki okvir u kome nastaju ovdašnji filmovi, te pravi hrabar žanrovsko/stilski iskorak, ukazujući na pravac u kojem bi u budućnosti mogli da nastanu neki novi, svježi i drugačiji filmovi sa ovih prostora. Scenario za ovu psihološku dramu potpisuje norveški scenarista i književnik Gjermund Gisvold koji je zajedno s rediteljem stvorio jedinstvenu radnju, gdje snijegom zameten Gorski kotar ima presudnu važnost za radnju filma, kao i za sam razvoj karaktera likova. Uloge tumače Franjo Dijak, Nataša Janjić, Goran Bogdan, Janko Popović Volarić, Milan Štrljić, Bojan Navojec i Filip Križan.

Do svoje 33. godine Nevio Marasović uspio je snimiti tri cjelovečernja igrana filma – The show must go on, Vis-a-Vis i Goran, jedan autorski sitcom (Instruktor) i 150 reklama u više zemalja. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti, na Katedri za filmsku i televizijsku režiju. Na Filmskom festivalu u Puli dobio je Zlatnu arenu za scenario za film The Show Must Go On, kao i niz drugih nagrada, za specijalne efekte, debitantsko ostvarenje i druge. Goran je takođe proglašen najboljim balkanskim filmom, a Neviju Marasoviću dodijeljeno je posebno priznanje na Međunarodnom filmskom festivalu u Prištini PriFestu.

MONITOR: Koliko Vam znači nagrada iz Herceg Novog i kakve utiske nosite sa ovog festivala?
MARASOVIĆ: S obzirom na to koliko cijenim dugogodišnju tradiciju i reputaciju festivala u Herceg Novom, nagrada Živko Nikolić mi stvarno znači mnogo. Festival u Herceg Novom je nakon Pulskog bio najbitniji u Jugoslaviji, tako da je svakako iznimna čast dobiti ovako veliko priznanje na tako sjajnom festivalu.

MONITOR: ,,Goran” je dosta drugačiji od filmova iz ovog regiona, a ima taj mračni skandinavski duh. Kako je nastala saradnja sa norveškim scenaristom Gjermundom Gisvoldom?
MARASOVIĆ: Gjermunda sam upoznao prije tri godine na scenarističkoj radionici na sjeveru Norveške gdje sam brusio scenarij za film Comic Sans, koji sam napokon snimio ovoga aprila. Gjermund je bio u mojoj grupi i strašno mi se svidio njegov sinopsis za film s kojim je došao na tu radionicu. Bio je dobro napisan, zanimljiv, skandinavski mračan. Kako sam uvijek htio snimiti film koji se događa u Gorskom kotaru koji stvarno jako nalikuje Norveškoj, predložio sam Gjermundu da napiše scenarij za triler smještenu snijegom obavijeni Gorski kotar. Pozvao sam ga za Božić u Zagreb gdje je za samo dva tjedna napisao scenarij za Gorana, a zatim smo ga zajedno razrađivali i dorađivali. Obožavam Skandinaviju i skandinavsku poetiku i stil, a Gjerumund mi je omogućio da se ta dva rukopisa spoje u jedno.

MONITOR: Djeluje da imate specifičan pristup snimanju filmova. Kakav je bio proces i koliko dugo ste snimali ,,Gorana”?
MARASOVIĆ: Samo snimanje je prošlo vrlo profesionalno jer smo bili dobro pripremljeni, ali je zbog specifičnog vremena i mjesta snimanja bilo puno anegdota. Na primjer, snimali smo dva tjedna doslovno u sniježnoj mećavi. Petnaest dana po petnaest sati na minus petnaest. Na noć kada su najavili crveni alarm i sniježnu mećavu, mi smo otišli snimati na vrh planine u epicentar. Završilo je tako da su nam sva vozila nestala pod snijegom, a nas je ujutro spasila ralica i gorska služba spašavanja. Prvo što smo napravili je da smo uzeli kameru, sjeli u ladu nivu, koja je naravno jedina preživjela, i otišli snimati vožnje kroz snijeg. Cijeli film smo snimali 25 dana u periodu od nekoliko mjeseci.

MONITOR: Kako ste birali glumce?
MARASOVIĆ: Dok smo Gjermund i ja radili na scenariju, ja sam već razmišljao o glumačkoj podjeli. Do završetka scenarija sam već točno znao koga ću zvati za koju ulogu. Na sreću, svi glumci koje sam želio su pristali tako da sam dobio idealnu podjelu.

MONITOR: Publika je u Herceg Novom odlično prihvatila film, a i žiri. Da li ste razmišljali, dok ste snimali film, o publici?
MARASOVIĆ: Uvijek razmišljam o publici kada radim na filmovima. Opet, ne razmišljam previše, jer to dovodi u zamku dodvoravanja publici i samim time se gubi autorska iskrenost i žar. Goran je film koji ljudi ili mrze ili obožavaju, a upravo to je i bio cilj!

MONITOR: Muzika u ,,Goranu” je veoma važan segment, a mnoge pjesme su iz legendarnih dječjih filmova.
MARASOVIĆ: Muzika je jako bitan aspekt u svim mojim filmovima. Autorsku glazbu potpisuju genijalna braća Sinkauz koji su za svoj rad na Goranu ove godine u Puli dobili i Zlatnu arenu. Ostale pjesme su poznate dječje pjesmice iz šezdesetih – Zeko o Potočić, Kućica u cveću ili pak slovenske polke koje su stvarno popularne u Gorskom kotaru. Ta muzika također gradi atmosferu jer odlično korespondira sa jezivim događajima s kojima je u kontrastu.

MONITOR: Kako vidite hrvatski film danas i šta mislite o kinematografiji sa prostora bivše Jugoslavije?
MARASOVIĆ: Mislim da se kinematografija ovog prostora generalno razvija u dobrom smjeru. Pratim filmove iz cijele regije i svake godine su stvarno sve bolji i bolji. Hrvatska je do sada u tome bila lider i predvodnica s obzirom na to da je hrvatski film zadnjih par godina proživljavao “zlatno razdoblje”. Mislim da je tome razdoblju sada kraj, ali nadam se da će hrvatski film održati kvalitetu na koju se podigao u posljednjih pet godina!

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo