Povežite se sa nama

INTERVJU

NEVIO MARASOVIĆ, REDITELJ: Film koji ljudi ili mrze ili obožavaju

Objavljeno prije

na

Film Goran u režiji Nevija Marasovića dobio je nagradu Živko Nikolić za najbolji film na nedavno završenom Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro Film Festival. Prema ocjeni žirija – Đorđa Milosavljevića, Sunčice Unevske i Stefana Boškovića, film je rijedak i poseban u kinematografijama regiona, smjelo zaobilazi ustaljeni istorijski – politički – ideološki okvir u kome nastaju ovdašnji filmovi, te pravi hrabar žanrovsko/stilski iskorak, ukazujući na pravac u kojem bi u budućnosti mogli da nastanu neki novi, svježi i drugačiji filmovi sa ovih prostora. Scenario za ovu psihološku dramu potpisuje norveški scenarista i književnik Gjermund Gisvold koji je zajedno s rediteljem stvorio jedinstvenu radnju, gdje snijegom zameten Gorski kotar ima presudnu važnost za radnju filma, kao i za sam razvoj karaktera likova. Uloge tumače Franjo Dijak, Nataša Janjić, Goran Bogdan, Janko Popović Volarić, Milan Štrljić, Bojan Navojec i Filip Križan.

Do svoje 33. godine Nevio Marasović uspio je snimiti tri cjelovečernja igrana filma – The show must go on, Vis-a-Vis i Goran, jedan autorski sitcom (Instruktor) i 150 reklama u više zemalja. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti, na Katedri za filmsku i televizijsku režiju. Na Filmskom festivalu u Puli dobio je Zlatnu arenu za scenario za film The Show Must Go On, kao i niz drugih nagrada, za specijalne efekte, debitantsko ostvarenje i druge. Goran je takođe proglašen najboljim balkanskim filmom, a Neviju Marasoviću dodijeljeno je posebno priznanje na Međunarodnom filmskom festivalu u Prištini PriFestu.

MONITOR: Koliko Vam znači nagrada iz Herceg Novog i kakve utiske nosite sa ovog festivala?
MARASOVIĆ: S obzirom na to koliko cijenim dugogodišnju tradiciju i reputaciju festivala u Herceg Novom, nagrada Živko Nikolić mi stvarno znači mnogo. Festival u Herceg Novom je nakon Pulskog bio najbitniji u Jugoslaviji, tako da je svakako iznimna čast dobiti ovako veliko priznanje na tako sjajnom festivalu.

MONITOR: ,,Goran” je dosta drugačiji od filmova iz ovog regiona, a ima taj mračni skandinavski duh. Kako je nastala saradnja sa norveškim scenaristom Gjermundom Gisvoldom?
MARASOVIĆ: Gjermunda sam upoznao prije tri godine na scenarističkoj radionici na sjeveru Norveške gdje sam brusio scenarij za film Comic Sans, koji sam napokon snimio ovoga aprila. Gjermund je bio u mojoj grupi i strašno mi se svidio njegov sinopsis za film s kojim je došao na tu radionicu. Bio je dobro napisan, zanimljiv, skandinavski mračan. Kako sam uvijek htio snimiti film koji se događa u Gorskom kotaru koji stvarno jako nalikuje Norveškoj, predložio sam Gjermundu da napiše scenarij za triler smještenu snijegom obavijeni Gorski kotar. Pozvao sam ga za Božić u Zagreb gdje je za samo dva tjedna napisao scenarij za Gorana, a zatim smo ga zajedno razrađivali i dorađivali. Obožavam Skandinaviju i skandinavsku poetiku i stil, a Gjerumund mi je omogućio da se ta dva rukopisa spoje u jedno.

MONITOR: Djeluje da imate specifičan pristup snimanju filmova. Kakav je bio proces i koliko dugo ste snimali ,,Gorana”?
MARASOVIĆ: Samo snimanje je prošlo vrlo profesionalno jer smo bili dobro pripremljeni, ali je zbog specifičnog vremena i mjesta snimanja bilo puno anegdota. Na primjer, snimali smo dva tjedna doslovno u sniježnoj mećavi. Petnaest dana po petnaest sati na minus petnaest. Na noć kada su najavili crveni alarm i sniježnu mećavu, mi smo otišli snimati na vrh planine u epicentar. Završilo je tako da su nam sva vozila nestala pod snijegom, a nas je ujutro spasila ralica i gorska služba spašavanja. Prvo što smo napravili je da smo uzeli kameru, sjeli u ladu nivu, koja je naravno jedina preživjela, i otišli snimati vožnje kroz snijeg. Cijeli film smo snimali 25 dana u periodu od nekoliko mjeseci.

MONITOR: Kako ste birali glumce?
MARASOVIĆ: Dok smo Gjermund i ja radili na scenariju, ja sam već razmišljao o glumačkoj podjeli. Do završetka scenarija sam već točno znao koga ću zvati za koju ulogu. Na sreću, svi glumci koje sam želio su pristali tako da sam dobio idealnu podjelu.

MONITOR: Publika je u Herceg Novom odlično prihvatila film, a i žiri. Da li ste razmišljali, dok ste snimali film, o publici?
MARASOVIĆ: Uvijek razmišljam o publici kada radim na filmovima. Opet, ne razmišljam previše, jer to dovodi u zamku dodvoravanja publici i samim time se gubi autorska iskrenost i žar. Goran je film koji ljudi ili mrze ili obožavaju, a upravo to je i bio cilj!

MONITOR: Muzika u ,,Goranu” je veoma važan segment, a mnoge pjesme su iz legendarnih dječjih filmova.
MARASOVIĆ: Muzika je jako bitan aspekt u svim mojim filmovima. Autorsku glazbu potpisuju genijalna braća Sinkauz koji su za svoj rad na Goranu ove godine u Puli dobili i Zlatnu arenu. Ostale pjesme su poznate dječje pjesmice iz šezdesetih – Zeko o Potočić, Kućica u cveću ili pak slovenske polke koje su stvarno popularne u Gorskom kotaru. Ta muzika također gradi atmosferu jer odlično korespondira sa jezivim događajima s kojima je u kontrastu.

MONITOR: Kako vidite hrvatski film danas i šta mislite o kinematografiji sa prostora bivše Jugoslavije?
MARASOVIĆ: Mislim da se kinematografija ovog prostora generalno razvija u dobrom smjeru. Pratim filmove iz cijele regije i svake godine su stvarno sve bolji i bolji. Hrvatska je do sada u tome bila lider i predvodnica s obzirom na to da je hrvatski film zadnjih par godina proživljavao “zlatno razdoblje”. Mislim da je tome razdoblju sada kraj, ali nadam se da će hrvatski film održati kvalitetu na koju se podigao u posljednjih pet godina!

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo