INTERVJU
Lično – Katarina Vujović (RTS Bunt, Bedem fest)

Katarina Vujović rođena je u Nikšiću 1984. godine, gdje je stekla osnovno obrazovanje i mnoga presudna životna iskustva, posebno kada je riječ o rokenrol kulturi. Završila je produkciju na FDU na Cetinju i doktorand je na Interdisciplinarnim studijama u Beogradu, na odsjeku za Teoriju umetnosti i medije Radi kao novinarka u emisiji Bunt na RTS-u. Dio je organizacionog tima Bedem Festa, a povremeno objavljuje tekstove i intervje za muzičke portale
Dio ste ekipe koja na RTS-u realizuje emisiju Bunt.
Televizija ima posebnu dinamiku rada i ona se razlikuje kako od stanice do stanice, tako i od redakcije do redakcije, kada je u pitanju javni servis. Meni je velika čast što radim na emisiji Bunt, koja toliko godina traje i ostaje vjerna sebi i alternativnoj kulturi, kojoj je ta emisija jedini prostor na medijskoj sceni. Baš zato što smo jedina emisija, veliki je teret na nama da pokrijemo sve i posvetimo pažnju svemu onome što se dešava. Pored toga, emisija Bunt je inicijator i pokretač prvog televizijskog demo festivala, Bunt Rok Fesivala (BRF), koji se paralelno planira i realizuje sa emisijom, evo već treću godinu za redom.
Koliko ovaj, prilično usamljeni primjer, može popraviti krvnu sliku rokenrola?
Mediji su tek jedna karika, tu je važnija šira slika, cijela infrastruktura, koja podrazumijeva bendove, odnosno neki kvalitet, do kojeg oni moraju svoj put krčiti, koji podrazumijeva veliku organizaciju, ulaganje, motivaciju i požrtvovanost; izdavačke kuće, menadžment, klubovi, institucije, festivali, na kojim oni mogu da prezentuju svoj rad; tu je naravno I publika, kao i siva eminencija, recenzenti, teoretičari, kritičari… Cijela ta infrastruktura je razrovana i jedna karika u svemu tome ne može da nadomijesti sve nedostatke, ali može održavati scenu u životu, ako je to uopšte ideja ili cilj… Jako je važno da se svi ti elementi osnaže i umreže. Nekih pomaka ima, bolja je i jednostavnija komunikacija među ljudima, otvaraju se neki paneli, konferencije, udružuju se ljudi, potpisuju se memorandumi, prave platforme… Ali i dalje se neke stvari moraju radikalno mijenjati, a one nažalost idu duboko u odnos sa društvom u kom se nalazimo.
Nažalost, velika je letargija zavladala među ljudima, koji gutaju samo što im se servira. U sve je uletio krupan novac, sem u kulturu. Valjda zato što ljudi koji su zgrnuli veliku lovu, ne ulažu u nešto što ne poznaju, a niti imaju razvijene potrebe i ponašanje neke više klase, u koju su uskočili iz trenerki u koje su upasavali kožne jakne. Oni podržavaju neke druge priče, guraju neke svoje “male” i “malog”, koji se ne skidaju sa TV-a, u punoj svojoj vulgarnosti, čijim “kraljevima”, “carevima”, “bratu mom” ne smiješ reći da je go.
Muzika u medijima?
Ako je riječ o elektronskim medijima, nemam baš veliki uvid u cio region. Mislim da se cijela scena oslanja na Domaćicu na MTV-u i RTS, koji je jedini zadržao i ima emisije posvećene toj muzici, kada je riječ o televiziji. Što se Srbije tiče, medijska scena se dosta izmijenila promjenama “vlasničke” strukture, pa je tako između ostalih nestala emisija Gruvanje, kao i mnoge kultne emisije na radiju Studio B I B92, što je strašno! Radio je uprkos tome ipak lakše zadržao neko zdravo tkivo. Internet je preuzeo primat, iako je i on sada već pod ozbiljnom cenzurom i kontrolom. U Crnoj Gori, primjećujem da je radio preuzeo primat, zajedno sa par internet portala. Postoje dosta kvalitetne stanice, neke su nove, neke su lokalne, stare, ali one održavaju tu neku vatru, da se ne ugasi ognjište. Kada je u pitanju televizija, nisam ništa značajno primijetila. Bez obzira na cijelu situaciju i manjkavost specijalnih emisija, koje bi se bavile tom muzikom, moj je savjet bendovima da koriste svaku medijsku pažnju i mogućnost. Svih emisija! I svakako da koriste medijske potencijale festivala, koje oni imaju.
Dio ste i ekipe Bedem festa?
Biti dio toliko čiste i pozitivne priče, kao što je Bedem Fest, je za mene još jedna velika čast i zadovoljstvo. Sa direktorom festivala Petrom Šundićem se poznajem od ranih dana i dobri smo drugari. Saradnja u vezi Bedem Festa je počela od njegovog trećeg izdanja. Posljednjih godina, organizaciono se to dosta učvrstilo i konkretizovalo, tako da se uglavnom bavim PR-om, a ove godine ću biti i medijator na panel diskusiji, koju ćemo organizovati u Tehnopolisu, na teme turizma i festivala. Ovogodišnji program je izazvao veliku pažnju, opet zbog svoje osobenosti, možda čak i nelogičnosti, kao što je ta da u istom danu, na istoj sceni možete da čujete i doživite jednu legendu kakva je Zvonko Bogdan i legendarni njujorški sastav Pro Pain, koji okupljaju sasvim različitu publiku. A Bedem Fest upravo to i želi, da animira sve ljude, od najmlađih, do najstarijih, i da tvrđava bude mjesto susreta, mjesto upoznavanja i druženja. Prave godine Bedem Festa tek slijede, a mi idemo laganim, odmjerenim koracima, govorimo tiho i nosimo psa sa sobom.
Dragan LUČIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
INTERVJU4 sedmice
POLITIKA I NASILJE: Nejednaki i kad su žrtve
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno