Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid

MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?

KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.

Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.

MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?

KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.

MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?

KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti

Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.

ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku  karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.

MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?

ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan  izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.

Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.

Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.

Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da  su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.

Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!

MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.

ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u  Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je  neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.

MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?

ĐURĐIĆ:  U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković),  gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.

Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta)  i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli  da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?

Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!

MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?

ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988.,  iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!

Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.

Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u  i začetak zagovaranja  crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.

MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?

ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!

Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.

Zato  moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.

MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?

ĐURĐIĆ:  Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.

Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.

MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?

ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj  način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.

Milivoje KOVAČEVIĆ