Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO BERKULJAN, REDITELJ: Iskrin dug put

Objavljeno prije

na

Svjetska premijera crnogorskog filma Iskra Gojka Berkuljana održana je na 31. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro film festivalu na Kanli kuli. Film je prikazan u okviru selekcije Kino Orjen i takmiči se za nagradu Živko Nikolić. Iskra je prvi Berkuljanov film, za koji potpisuje i scenario zajedno sa Anom Vujadinović. U filmu glume Mirko Vlahović, Mladen Nelević, Jelena Simić, Aleksandar Gavranić, Zoran Vujović, Aleksandar Radulović, Mišo Obradović…

Gojko Berkuljan je diplomirao 2014. godine na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Odsjek filmske i televizijske režije. Kao reditelj radio je na nekoliko kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova.

MONITOR: Vaše debitantsko filmsko ostvarenje – ,,Iskra”, snimljeno u koprodukciji sa beogradskim producentskim kućama ,,Trust” i ,,Cinnamon films”, biće u konkurenciji za nagradu ,,Živko Nikolić” na na 31. Filmskom festivalu u Herceg Novom. Šta za Vas znači da film ima premijeru u Herceg Novom?
BERKULJAN: Značaj prikazivanja filma na Festivalu se prvenstveno ogleda u mojoj želji da opipam puls publike koja gaji višedecenjsku tradiciju poštovanja filma. Ne gajim ambicije da se dokazujem, laktam i borim za priznanja i nagrade, već samo želim da Iskru ugledam na filmskom platnu i da publici pružim mogućnost da sudi o mom o radu. Ne znam da li sam napravio dobar, korektan ili loš film, posebno iz razloga što su godine rada na filmu izbrisale svaku vrstu distance i objektivnosti između mene i Iskre, a prikazivanje na Festivalu će mi definitivno pružiti odgovore na pitanja koja me muče.

MONITOR: ,,Iskra” je film minijaturnog budžeta, ali kako je rekao selektor festivala Ivan Marinović, skromnost Vas nije spriječila da pokažete svu svoju zanatsku vještinu. Volio bih da nam kažete o procesu nastanka filma, koliko dugo je sniman, jer ste rekli da su godine rada na filmu.
BERKULJAN: Da, to je low budget film rađen iz dva snimajuća bloka. Inicijalno, Iskra nije bila planirana kao dugometražni igrani film. Prva verzija u trajanju nekih pedesetak minuta je nastala kao diplomski projekat na specijalističkim studijama Filmske i TV režije u klasi profesora Nikole Vukčevića. Ta verzija je funkcionisala kao cjelina, ali su postojale određene nedorečenosti koje su zahtjevala da se regulišu. Vidjevši da priča ima potencijala i da sam na par koraka od cjelovečernjeg igranog filma, koleginica s kojom sam pisao scenario i ja smo odlučili da unaprijedimo i produbimo priču kroz nove scene, dopišemo i doradimo likove, a potom, naravno, dosnimimo neophodan dio materijala.

Kroz nekoliko mjeseci će biti četiri godine od prve verzije scenarija. Svjestan sam da kad se priča o godinama uloženim u ovaj film da se stiče slika, vjerovatno pogrešna, jednog masivnog i zahtjevnog projekta čija realizacija je trajala zabrinjavajuće dugo. Ovo nije gigantski projekat. Ovo je jednostavna priča, zamotana u malo komplikovaniju formu, film koji ne djeluje megalomanski jer mu to i nije bio cilj. Nažalost, efektnog rada na filmu je bilo zaista malo i on pokriva kratki vremenski period. Najviše vremena mi je ,,pojelo” čekanje. Čekanje da se elementarni uslovi uspostave kako bi se završilo dosnimavanje, a potom i postprodukcija filma.To mučno čekanje prekinuto stvaranjem koprodukcije sa Ivicom Vidanovićem i Cinnamon Films. Put je bio dug, ali eto, napokon je sve privedeno kraju, nadam se uspješno.

MONITOR: U kakvim ste uslovima radili? Da li ste mogli da realizujete sve što ste zamislili?
BERKULJAN: S obzirom na to da je film nastao u gerilskim uslovima, neminovno je da žrtvujete pojedine elemente koje smatrate nedovoljno bitnim po radnju filma. Ponekad je teško jednako se posvetiti svakom pojedinačnom segmentu priče, zato ste prinuđeni da sebi postavljate prioritete. Uprkos svemu, posebno zbog posvećenosti cjelokupne ekipe, uspjeli smo da izguramo stvar do kraja i da zaokružimo priču na način koji nam je djelovao kao najpodobniji.

MONITOR: Koliko je teško snimiti film bez institucionalne podrške?
BERKULJAN: Nedostatak institucionalne pomoći drastično usporava i otežava bilo kakvu vrstu rada na filmu. Jednostavno, čini vam se da će scenario koji ste napisali zauvijek skupljati prašinu na vašem radnom stolu. Često vas muči i to što u Crnoj Gori mahom birokrate određuju dalju sudbinu vašeg filma. Često zbog takvih stvari taložite bijes i postajete autodestruktivni. Izbor je bio jednostavan… Da li ćete da nastavite da kukate nad prokletom sudbinom, ili ćete da zasučete rukave i prihvatite se posla. Današnja tehnologija djelimično olakšava stvaranje filmova. Sa opremom koja ne zahtijeva veća budžetska ulaganja možete da postignete izvanredne stvari. Ja sam imao sreću da sam okružen divnim kolegama i prijateljima koji su pružili enormnu pomoć kako bi Iskra zaživjela, ne tražeći od mene ništa osim da zajedničkim radom i trudom napravimo korektan film. Nadam se da ih nijesam razočarao. Ipak, postavlja se pitanje da li je moguće na ovakav način nastaviti stvaranje filmova. Plašim se da nije, jer film mimo tog značaja za kulturu jedne države, mora da posjeduje određene ekonomske elemente koje ga čine isplativim, kako po ljude koji rade na njemu, tako i za sve one koji ga finansiraju.

MONITOR: Sudeći po sinopsisu, žanrovski film je kriminalistički. Kako je nastao scenario, šta Vas je inspirisalo da se bavite ovom temom?
BERKULJAN: Prva verzija scenarija je nastala iz želje da se igram i eksperimentišem sa žanrom koji je na našim prostorima nerijetko zapostavljen. Iskreno, ne mogu se sjetiti odakle inspiracija, vjerovatno iz niza ambicija koje svaki student režije gaji u sebi, ali i ovog kriminogenog i društveno nestabilnog ambijenta koji nas okružuje, gdje je koruptivni način razmišljanja postao ustaljena norma prihvaćena od strane svih.

MONITOR: Kakav je plan za ,,Iskru” posle Herceg Novog, da li ćete ga slati na strane festivale, kada će ići u bioskope?
BERKULJAN: Već smo u procesu daljeg planiranja Iskrinog festivalskog života. Što se distribucije tiče, u pregovorima smo sa nekoliko kuća. Ne želim još uvijek da prejudiciram ishod.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo