Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO BERKULJAN, REDITELJ: Iskrin dug put

Objavljeno prije

na

Svjetska premijera crnogorskog filma Iskra Gojka Berkuljana održana je na 31. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro film festivalu na Kanli kuli. Film je prikazan u okviru selekcije Kino Orjen i takmiči se za nagradu Živko Nikolić. Iskra je prvi Berkuljanov film, za koji potpisuje i scenario zajedno sa Anom Vujadinović. U filmu glume Mirko Vlahović, Mladen Nelević, Jelena Simić, Aleksandar Gavranić, Zoran Vujović, Aleksandar Radulović, Mišo Obradović…

Gojko Berkuljan je diplomirao 2014. godine na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Odsjek filmske i televizijske režije. Kao reditelj radio je na nekoliko kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova.

MONITOR: Vaše debitantsko filmsko ostvarenje – ,,Iskra”, snimljeno u koprodukciji sa beogradskim producentskim kućama ,,Trust” i ,,Cinnamon films”, biće u konkurenciji za nagradu ,,Živko Nikolić” na na 31. Filmskom festivalu u Herceg Novom. Šta za Vas znači da film ima premijeru u Herceg Novom?
BERKULJAN: Značaj prikazivanja filma na Festivalu se prvenstveno ogleda u mojoj želji da opipam puls publike koja gaji višedecenjsku tradiciju poštovanja filma. Ne gajim ambicije da se dokazujem, laktam i borim za priznanja i nagrade, već samo želim da Iskru ugledam na filmskom platnu i da publici pružim mogućnost da sudi o mom o radu. Ne znam da li sam napravio dobar, korektan ili loš film, posebno iz razloga što su godine rada na filmu izbrisale svaku vrstu distance i objektivnosti između mene i Iskre, a prikazivanje na Festivalu će mi definitivno pružiti odgovore na pitanja koja me muče.

MONITOR: ,,Iskra” je film minijaturnog budžeta, ali kako je rekao selektor festivala Ivan Marinović, skromnost Vas nije spriječila da pokažete svu svoju zanatsku vještinu. Volio bih da nam kažete o procesu nastanka filma, koliko dugo je sniman, jer ste rekli da su godine rada na filmu.
BERKULJAN: Da, to je low budget film rađen iz dva snimajuća bloka. Inicijalno, Iskra nije bila planirana kao dugometražni igrani film. Prva verzija u trajanju nekih pedesetak minuta je nastala kao diplomski projekat na specijalističkim studijama Filmske i TV režije u klasi profesora Nikole Vukčevića. Ta verzija je funkcionisala kao cjelina, ali su postojale određene nedorečenosti koje su zahtjevala da se regulišu. Vidjevši da priča ima potencijala i da sam na par koraka od cjelovečernjeg igranog filma, koleginica s kojom sam pisao scenario i ja smo odlučili da unaprijedimo i produbimo priču kroz nove scene, dopišemo i doradimo likove, a potom, naravno, dosnimimo neophodan dio materijala.

Kroz nekoliko mjeseci će biti četiri godine od prve verzije scenarija. Svjestan sam da kad se priča o godinama uloženim u ovaj film da se stiče slika, vjerovatno pogrešna, jednog masivnog i zahtjevnog projekta čija realizacija je trajala zabrinjavajuće dugo. Ovo nije gigantski projekat. Ovo je jednostavna priča, zamotana u malo komplikovaniju formu, film koji ne djeluje megalomanski jer mu to i nije bio cilj. Nažalost, efektnog rada na filmu je bilo zaista malo i on pokriva kratki vremenski period. Najviše vremena mi je ,,pojelo” čekanje. Čekanje da se elementarni uslovi uspostave kako bi se završilo dosnimavanje, a potom i postprodukcija filma.To mučno čekanje prekinuto stvaranjem koprodukcije sa Ivicom Vidanovićem i Cinnamon Films. Put je bio dug, ali eto, napokon je sve privedeno kraju, nadam se uspješno.

MONITOR: U kakvim ste uslovima radili? Da li ste mogli da realizujete sve što ste zamislili?
BERKULJAN: S obzirom na to da je film nastao u gerilskim uslovima, neminovno je da žrtvujete pojedine elemente koje smatrate nedovoljno bitnim po radnju filma. Ponekad je teško jednako se posvetiti svakom pojedinačnom segmentu priče, zato ste prinuđeni da sebi postavljate prioritete. Uprkos svemu, posebno zbog posvećenosti cjelokupne ekipe, uspjeli smo da izguramo stvar do kraja i da zaokružimo priču na način koji nam je djelovao kao najpodobniji.

MONITOR: Koliko je teško snimiti film bez institucionalne podrške?
BERKULJAN: Nedostatak institucionalne pomoći drastično usporava i otežava bilo kakvu vrstu rada na filmu. Jednostavno, čini vam se da će scenario koji ste napisali zauvijek skupljati prašinu na vašem radnom stolu. Često vas muči i to što u Crnoj Gori mahom birokrate određuju dalju sudbinu vašeg filma. Često zbog takvih stvari taložite bijes i postajete autodestruktivni. Izbor je bio jednostavan… Da li ćete da nastavite da kukate nad prokletom sudbinom, ili ćete da zasučete rukave i prihvatite se posla. Današnja tehnologija djelimično olakšava stvaranje filmova. Sa opremom koja ne zahtijeva veća budžetska ulaganja možete da postignete izvanredne stvari. Ja sam imao sreću da sam okružen divnim kolegama i prijateljima koji su pružili enormnu pomoć kako bi Iskra zaživjela, ne tražeći od mene ništa osim da zajedničkim radom i trudom napravimo korektan film. Nadam se da ih nijesam razočarao. Ipak, postavlja se pitanje da li je moguće na ovakav način nastaviti stvaranje filmova. Plašim se da nije, jer film mimo tog značaja za kulturu jedne države, mora da posjeduje određene ekonomske elemente koje ga čine isplativim, kako po ljude koji rade na njemu, tako i za sve one koji ga finansiraju.

MONITOR: Sudeći po sinopsisu, žanrovski film je kriminalistički. Kako je nastao scenario, šta Vas je inspirisalo da se bavite ovom temom?
BERKULJAN: Prva verzija scenarija je nastala iz želje da se igram i eksperimentišem sa žanrom koji je na našim prostorima nerijetko zapostavljen. Iskreno, ne mogu se sjetiti odakle inspiracija, vjerovatno iz niza ambicija koje svaki student režije gaji u sebi, ali i ovog kriminogenog i društveno nestabilnog ambijenta koji nas okružuje, gdje je koruptivni način razmišljanja postao ustaljena norma prihvaćena od strane svih.

MONITOR: Kakav je plan za ,,Iskru” posle Herceg Novog, da li ćete ga slati na strane festivale, kada će ići u bioskope?
BERKULJAN: Već smo u procesu daljeg planiranja Iskrinog festivalskog života. Što se distribucije tiče, u pregovorima smo sa nekoliko kuća. Ne želim još uvijek da prejudiciram ishod.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo