Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADOJE PAJOVIĆ, ISTORIČAR: Račić ničim ne zaslužuje spomenik

Objavljeno prije

na

,,Kada sam iz medija saznao da je Puniši Račiću podignut javni spomenik bio sam neprijatno iznenađen. Kako je moguće da se jednoj takvoj problematičnoj ličnosti podigne javni spomenik, koji se podiže samo zaslužnim ličnostima bez mrlja u biografiji. U ovom slučaju to je anticivilizacijski čin, koji je morao da uznemiri javnost, jer je riječ o jednoj zavjereničkoj ličnosti, koja je bila izvršilac najmračnijih naređenja tuđih i krajnje neprihvatljivih djela”, kaže dr Radoje Pajović, istoričar, u razgovoru za Monitor povodom sporenja oko podizanja spomenika Puniši Račiću u Slatini kod Andrijevice.

MONITOR: Šta znači podizanje spomenika takvoj ličnosti?
PAJOVIĆ: Podizanje spomenika Puniši Račiću, čovjeku koji je učestvovao u tri atentata, moglo bi se s pravom reći profesionalnom atentatoru, terororisti, znači pokušaj rehabilitacije te opskurne ličnosti. Prema nekim podacima, on je uz to bio član dvije terorističke organizacije – Crna ruka, koja je u krvi lividirala dinastiju Obrenovića maja 1903. godine, i organizacije Ujednjenje ili smrt, kojoj se i iz imena vidi namjena. Kad i ne bi to bilo tačno, a jeste, da je pripadao ovim terorističkim organizacijama, to ne bi okrnjilo njegovu atentatorsku biografiju.

MONITOR: Račić je učesnik dvije afere vezane za Crnu Goru…
PAJOVIĆ: Račić je učestvovao u tzv. Bombaškoj aferi oktobra 1907. Riječ je o pokušaju atentata bombama na crnogorskog vladara knjaza Nikolu, njegovu porodicu i članove Vlade. Učesnici te akcije bili su članovi organizacije Crna ruka, među kojima je bio i Račić. Sud ga je u odsustvu osudio na dvije godine zatvora, koje nije izdržao jer je bio van domašaja vlasti.

Drugo njegovo djelo je učešće u tajnoj antidržavnoj organizaciji, koja je organizovana 1908. godine, a imala je za cilj nasilno svrgavanje s vlasti knjaza Nikole i tadašnjeg državnog poretka. Ta akcija nazvana je Kolašinska ili Vasojevićka afera. Kolašinska po sudskom procesu koji je organizovan u Kolašinu, a Vasojevićka po tome što je u Vasojevićima, u selu Slatina, okrivena 1909. godine. U Slatini i Andrijevici uhapšeno je sedam zatvorenika, dok su ostali prebjegli na tursku teritoriju. Prema Istorijskom leksikonu Crne Gore bilo je uhapšeno preko 160 članova. Veliki vojni sud u Kolašinu, novembra 1909. godine, osudio je 11 zavjerenika na smrt, a ostale na vremenske kazne. Nad petoricom osuđenika izvršene su smrtne kazne, a ostali, među kojima i Puniša Račić, bili su van domašaja vlasti.

MONITOR: Puniša Račić je poznat i kao atentator na poslanike Hrvatske sljačke stranke.
PAJOVIĆ: U Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, 20. juna 1928. godine, Puniša Račić je pucao u pet hrvatskih prvaka i poslanika, od kojih je dvojicu ubio na mjestu – Pavla Radića i Đura Basaričeka, a trojicu ranio – Stjepana Radića, predsjednika Hrvatske seljačke narodne stranke, smrtno, Ivana Pernara i Ivana Granđa. Stravični zločin u Narodnoj skupštini u Beogradu bio je događaj koji je zaprepastio cijeli svijet. U civilizovanom svijetu to je bilo neshvatljivo i nezamislivo. Kako je Račić izbjegao smrtnu kaznu bilo je takođe nezamislivo. Osuđen je na dvadeset godina, a izdržao je 12 godina. Račić je bio čovjek režima. Izvršio je nekoliko tajnih misija kraljevske srpske vlade, a zatim kraljevske jugoslovenske vlade. Bio je član Radikalske stranke Nikole Pašića.

Nakon zločina u Skupštini Jugoslavije odnosi između Srba i Hrvata su pogoršani. Atentat je iskoristio kralj Aleksandar da 6. januara 1929. godine uvede ličnu diktaturu. Ukinuo je parlametarizam na određeno vrijeme, ukinuo građanske političke partije, uveo u sistem integralno jugoslovenstvo. Formirao je samo jednu državnu političku partiju – Jugoslovensku narodnu stranku. Uveo zakon i sud za zaštitu države.

Iznenadilo me da su Račićevi bratstvenici dali sebi za pravo da jednoj, u suštini negativnoj ličnosti, pa makar bio i bratstvenik, podignu javni spomenik, makar i na privatnom posjedu. Posjed može biti privatni, ali javni spomenik ne može.

MONITOR: Može li Račić da dobije spomenik po crnogorskom zakonu o javnim spomenicima?
PAJOVIĆ: Nedavno je Skupština Crne Gore donijela Zakon o javnim spomenicima u kojem su jasno naznačeni kriterijumi kome može da se podigne javni spomenik i ko ima pravo da podigne javni spomenik. Ličnost kao što je Puniša Račić ne može da dobije spomenik po normama tog zakona. Čak da zakonom i nije zabranjeno, tj. da ima neka ,,rupa u zakonu” koja ne zabranjuje podizanje takvih javnih spomenika, zar bi bilo u redu da se takav spomenik podigne. Naravno da ne bi ni u kom slučaju. Postoji nešto što je ,,starije” od zakona. To je etika. Stari Latini su formulisali setencu koja glasi: ,,Non omne quod licet homnestum est”, što znači: ,,Nije sve pošteno što je dopušteno”.

MONITOR: I ovog trinaestog jula u Crnoj Gori je proslavljen Dan državnosti. Na taj dan 1941. godine dignut je i opštenarodni antifašistički ustanak. Da li se o tom događaju govori i piše objektivno?
PAJOVIĆ: Kada se govori o Trinaestojulskom ustanku uglavnom smo se bavili njegovim vojnim efektom. Trinaestojulski ustanak je za nedjelju dana uspio da oslobodi tri četvrtine Crne Gore. Tada je jedna itaijanska divizija bačena na koljena. Ali šire gledano to nema toliki značaj koliki značaj ima to da je Trinaestojulski ustanak bio prvi opštenarodni ustanak ne samo u Jugoslaviji nego i u okupiranoj Evropi. A malo se zna koliki je uticaj imao Trinaestojulski ustanak na sve porobljene narode u Evropi, pa i u svijetu, a posebno na pokrete otpora u Evropi. Ti pokreti su bili neaktivni dok nijesu čuli za Trinaestojulski ustanak. Na primjer, francuski socijalisti i učesnici Pokreta otpora u Francuskoj objavili su poslije Drugog svjetskog rata više napisa u kojima su isticali koliko je na njih pozitivno djelovao Trinaestojulski ustanak. O tome su govorili Žan Pol Sartr, Žiskar D’ Esten i drugi.

MONITOR: O kojim se aspektima Trinaestojulskog ustanka još malo zna?
PAJOVIĆ: Vrlo je važno da se zna da je jedan italijanski ekspedicioni korpus, koji se nalazio u Albaniji i koji je trebalo da ide na istočni front, preusmjeren na crnogorske ustanike. Malo se zna da je to prva okupatorska ofanziva u kojoj je učestvovalo oko sto trideset hiljada italijanskih vojnika i oko dvadeset hiljada neregularnih albanskih trupa iz Albanije i Kosova, i muslimanskih iz Kosova i Sandžaka. Do Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori bila je samo jedna italijanska divizija koja je vršila okupaciju. Poslije ustanka u Crnoj Gori su ostale četiri divizije sa oko sto hljada italijanskih vojnika, a krajem 1941. i početkom 1942. stigle su nove četiri divizije da uguše opštenarodni oslobodilački pokret u Crnoj Gori.

Sadržaj ustanka nije bila samo borba protiv okupatora nego i to šta ta borba donosi crnogorskom narodu. Prvo, donijela mu je slobodu, a onda i drugačije društvene odnose. Trinaestojulski ustanak je donio nekoliko odluka koje takoreći imaju ustavno značenje. Smanjen je cenzus za pravo glasa sa 21 godine na 18. Žene u Crnoj Gori, a i na ovim prostorima, tada prvi dobijaju pravo glasa. Formiraju se antifašitičke organizacije: Crnogorska narodna omladina, koja je u novemrbu 1941. imala upisanih deset hiljada članova. Osniva se antifašistička organizacija žena. Formira se i narodna vlast.

MONITOR: Svjedoci smo da su sve glasniji oni koji svim silama nastoje da nametnu kolektivni zaborav nad ključnom ulogom partizana i KPJ u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Kako se tome suprotstaviti?
PAJOVIĆ: Teško se tome suprotstaviti. Važno je da ono što je vrijedno mora ostati. Privremeno ono može da se ćušne u kakav prikrajak tako da ,,mladi lavovi” pokušaju da prevrednuju istoriju, ali to su sve pokušaji kratkog trajanja, jer prava istorija valorizuje rezultate i to se ne može izbrisati gumicom kako neki zamišljaju. Nema dileme da je narodnoslobodilačku brobu naroda Jugoslavije organizovala Komunistička partija. Ona se za to pripremala još od pojave fašizma, a posebno od dolaska Hitlera na vlast.

Vasojevićki zaslužnici bez spomen obilježja

MONITOR: Kako to da brojne istaknute ličnosti iz Vasojevića nemaju spomen obilježje?
PAJOVIĆ: Zabrinjava što se posljednjih dvadeset godina u Crnoj Gori pokreću ideje za podizanje spomenika nekim, u najmanju ruku, problematičnim ličnostima kao što su Pavle Đurišić, Krsto Popović, eto sada Puniša Račić, a možda i nekim sličnim.

Zadržimo se samo na dio Vasojevića, na bivši Andrijevički srez. U tom srezu u posljednje tri četvrtine stoljeća ima toliko poznatih ličnosti koje su svojim djelom postale zaslužne ličnosti ne samo za taj kraj nego i za čitave Vasojeviće, za cijelu Crnu Goru i šire, ali niko da se sjeti da pokrene pitanje da im se podigne spomenik, a lako se pokreće za podizanje spomenika tzv. negativnim ličnostima.

Ne sjećam se da je neko iz andrijevičkog kraja pokrenuo incijativu za podizanje spomenika zaslužnicima iz tog kraja, kao što su: Mihailo Lalić, Radovan Zogović, Esad Mekuli, Radonja Vešović, Vukajlo Kukalj, Dušan Kostić, Danilo Lekić, Mirko Vešović, Husein Bašić, Zufer Musić, Budislav Šoškić, Hajro Šahmanović i Bećo Bašić.

Neka mi se ne zamjeri što ne pominjem i druge. A narodne heroje i da ne pominjem.

Možda griješim, ali pribojavam se da je inicijativa za podizanje spomenika Puniši Račiću samo formalno pokrenuta od strane bratstvenika. Ako je zaista to inicijativa od strane bratstvenika to nije dobar primjer. Jedino bi bilo gore da je to pokrenula neka grupa iz ideoloških pobuda. Bez obzira na to iz koje je to ,,kuhinje” to nije dobro. Očito da tim ljudima fali mudrosti. Kako bi to bilo da se toj inicijativi pridruže i druga bratstva. Zna se dobro ne postoje bratstvenički kriterijumi, a ideološki još manje da se podižu javni spomenici ljudima nadbratstveničke strukture. Takve ličnosti ne pripadaju samo brastvenicima niti ideološkim sektama. Takve ličnosti moraju biti ,,iz grla cijela naroda” kako bi rekao pjesnik.

Intelektualci bez zaštite

MONITOR: Zašto intelektualci ćute kada je riječ o prevrednovanju istorije?
PAJOVIĆ: Intelektualci se oglašavaju, ali niko ne staje iza njih i to onda postaje prazna priča. Vjetar nosi njihove riječi i nikakve fajde od toga nema. Dešava se da u tom slučaju intelektualci često na sebe prime odijum antiprotivnih snaga, kako bi rekao Ćopić. Tako ostaju bez zaštite. To mora biti organizovano, pojedinačno reagovanje nije dovoljno i malo se čuje. Često ne znače mnogo ni reagovanja Saveza boraca. Malo koji medij objavljuje njihova reagovanja. Svojevremeno čuo se glas PEN centra, Udruženja nezavisnih književnika, a u posljednje vrijeme glas Matice crnogorske daleko se čuje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo