Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADOJE PAJOVIĆ, ISTORIČAR: Račić ničim ne zaslužuje spomenik

Objavljeno prije

na

radoje

,,Kada sam iz medija saznao da je Puniši Račiću podignut javni spomenik bio sam neprijatno iznenađen. Kako je moguće da se jednoj takvoj problematičnoj ličnosti podigne javni spomenik, koji se podiže samo zaslužnim ličnostima bez mrlja u biografiji. U ovom slučaju to je anticivilizacijski čin, koji je morao da uznemiri javnost, jer je riječ o jednoj zavjereničkoj ličnosti, koja je bila izvršilac najmračnijih naređenja tuđih i krajnje neprihvatljivih djela”, kaže dr Radoje Pajović, istoričar, u razgovoru za Monitor povodom sporenja oko podizanja spomenika Puniši Račiću u Slatini kod Andrijevice.

MONITOR: Šta znači podizanje spomenika takvoj ličnosti?
PAJOVIĆ: Podizanje spomenika Puniši Račiću, čovjeku koji je učestvovao u tri atentata, moglo bi se s pravom reći profesionalnom atentatoru, terororisti, znači pokušaj rehabilitacije te opskurne ličnosti. Prema nekim podacima, on je uz to bio član dvije terorističke organizacije – Crna ruka, koja je u krvi lividirala dinastiju Obrenovića maja 1903. godine, i organizacije Ujednjenje ili smrt, kojoj se i iz imena vidi namjena. Kad i ne bi to bilo tačno, a jeste, da je pripadao ovim terorističkim organizacijama, to ne bi okrnjilo njegovu atentatorsku biografiju.

MONITOR: Račić je učesnik dvije afere vezane za Crnu Goru…
PAJOVIĆ: Račić je učestvovao u tzv. Bombaškoj aferi oktobra 1907. Riječ je o pokušaju atentata bombama na crnogorskog vladara knjaza Nikolu, njegovu porodicu i članove Vlade. Učesnici te akcije bili su članovi organizacije Crna ruka, među kojima je bio i Račić. Sud ga je u odsustvu osudio na dvije godine zatvora, koje nije izdržao jer je bio van domašaja vlasti.

Drugo njegovo djelo je učešće u tajnoj antidržavnoj organizaciji, koja je organizovana 1908. godine, a imala je za cilj nasilno svrgavanje s vlasti knjaza Nikole i tadašnjeg državnog poretka. Ta akcija nazvana je Kolašinska ili Vasojevićka afera. Kolašinska po sudskom procesu koji je organizovan u Kolašinu, a Vasojevićka po tome što je u Vasojevićima, u selu Slatina, okrivena 1909. godine. U Slatini i Andrijevici uhapšeno je sedam zatvorenika, dok su ostali prebjegli na tursku teritoriju. Prema Istorijskom leksikonu Crne Gore bilo je uhapšeno preko 160 članova. Veliki vojni sud u Kolašinu, novembra 1909. godine, osudio je 11 zavjerenika na smrt, a ostale na vremenske kazne. Nad petoricom osuđenika izvršene su smrtne kazne, a ostali, među kojima i Puniša Račić, bili su van domašaja vlasti.

MONITOR: Puniša Račić je poznat i kao atentator na poslanike Hrvatske sljačke stranke.
PAJOVIĆ: U Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, 20. juna 1928. godine, Puniša Račić je pucao u pet hrvatskih prvaka i poslanika, od kojih je dvojicu ubio na mjestu – Pavla Radića i Đura Basaričeka, a trojicu ranio – Stjepana Radića, predsjednika Hrvatske seljačke narodne stranke, smrtno, Ivana Pernara i Ivana Granđa. Stravični zločin u Narodnoj skupštini u Beogradu bio je događaj koji je zaprepastio cijeli svijet. U civilizovanom svijetu to je bilo neshvatljivo i nezamislivo. Kako je Račić izbjegao smrtnu kaznu bilo je takođe nezamislivo. Osuđen je na dvadeset godina, a izdržao je 12 godina. Račić je bio čovjek režima. Izvršio je nekoliko tajnih misija kraljevske srpske vlade, a zatim kraljevske jugoslovenske vlade. Bio je član Radikalske stranke Nikole Pašića.

Nakon zločina u Skupštini Jugoslavije odnosi između Srba i Hrvata su pogoršani. Atentat je iskoristio kralj Aleksandar da 6. januara 1929. godine uvede ličnu diktaturu. Ukinuo je parlametarizam na određeno vrijeme, ukinuo građanske političke partije, uveo u sistem integralno jugoslovenstvo. Formirao je samo jednu državnu političku partiju – Jugoslovensku narodnu stranku. Uveo zakon i sud za zaštitu države.

Iznenadilo me da su Račićevi bratstvenici dali sebi za pravo da jednoj, u suštini negativnoj ličnosti, pa makar bio i bratstvenik, podignu javni spomenik, makar i na privatnom posjedu. Posjed može biti privatni, ali javni spomenik ne može.

MONITOR: Može li Račić da dobije spomenik po crnogorskom zakonu o javnim spomenicima?
PAJOVIĆ: Nedavno je Skupština Crne Gore donijela Zakon o javnim spomenicima u kojem su jasno naznačeni kriterijumi kome može da se podigne javni spomenik i ko ima pravo da podigne javni spomenik. Ličnost kao što je Puniša Račić ne može da dobije spomenik po normama tog zakona. Čak da zakonom i nije zabranjeno, tj. da ima neka ,,rupa u zakonu” koja ne zabranjuje podizanje takvih javnih spomenika, zar bi bilo u redu da se takav spomenik podigne. Naravno da ne bi ni u kom slučaju. Postoji nešto što je ,,starije” od zakona. To je etika. Stari Latini su formulisali setencu koja glasi: ,,Non omne quod licet homnestum est”, što znači: ,,Nije sve pošteno što je dopušteno”.

MONITOR: I ovog trinaestog jula u Crnoj Gori je proslavljen Dan državnosti. Na taj dan 1941. godine dignut je i opštenarodni antifašistički ustanak. Da li se o tom događaju govori i piše objektivno?
PAJOVIĆ: Kada se govori o Trinaestojulskom ustanku uglavnom smo se bavili njegovim vojnim efektom. Trinaestojulski ustanak je za nedjelju dana uspio da oslobodi tri četvrtine Crne Gore. Tada je jedna itaijanska divizija bačena na koljena. Ali šire gledano to nema toliki značaj koliki značaj ima to da je Trinaestojulski ustanak bio prvi opštenarodni ustanak ne samo u Jugoslaviji nego i u okupiranoj Evropi. A malo se zna koliki je uticaj imao Trinaestojulski ustanak na sve porobljene narode u Evropi, pa i u svijetu, a posebno na pokrete otpora u Evropi. Ti pokreti su bili neaktivni dok nijesu čuli za Trinaestojulski ustanak. Na primjer, francuski socijalisti i učesnici Pokreta otpora u Francuskoj objavili su poslije Drugog svjetskog rata više napisa u kojima su isticali koliko je na njih pozitivno djelovao Trinaestojulski ustanak. O tome su govorili Žan Pol Sartr, Žiskar D’ Esten i drugi.

MONITOR: O kojim se aspektima Trinaestojulskog ustanka još malo zna?
PAJOVIĆ: Vrlo je važno da se zna da je jedan italijanski ekspedicioni korpus, koji se nalazio u Albaniji i koji je trebalo da ide na istočni front, preusmjeren na crnogorske ustanike. Malo se zna da je to prva okupatorska ofanziva u kojoj je učestvovalo oko sto trideset hiljada italijanskih vojnika i oko dvadeset hiljada neregularnih albanskih trupa iz Albanije i Kosova, i muslimanskih iz Kosova i Sandžaka. Do Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori bila je samo jedna italijanska divizija koja je vršila okupaciju. Poslije ustanka u Crnoj Gori su ostale četiri divizije sa oko sto hljada italijanskih vojnika, a krajem 1941. i početkom 1942. stigle su nove četiri divizije da uguše opštenarodni oslobodilački pokret u Crnoj Gori.

Sadržaj ustanka nije bila samo borba protiv okupatora nego i to šta ta borba donosi crnogorskom narodu. Prvo, donijela mu je slobodu, a onda i drugačije društvene odnose. Trinaestojulski ustanak je donio nekoliko odluka koje takoreći imaju ustavno značenje. Smanjen je cenzus za pravo glasa sa 21 godine na 18. Žene u Crnoj Gori, a i na ovim prostorima, tada prvi dobijaju pravo glasa. Formiraju se antifašitičke organizacije: Crnogorska narodna omladina, koja je u novemrbu 1941. imala upisanih deset hiljada članova. Osniva se antifašistička organizacija žena. Formira se i narodna vlast.

MONITOR: Svjedoci smo da su sve glasniji oni koji svim silama nastoje da nametnu kolektivni zaborav nad ključnom ulogom partizana i KPJ u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Kako se tome suprotstaviti?
PAJOVIĆ: Teško se tome suprotstaviti. Važno je da ono što je vrijedno mora ostati. Privremeno ono može da se ćušne u kakav prikrajak tako da ,,mladi lavovi” pokušaju da prevrednuju istoriju, ali to su sve pokušaji kratkog trajanja, jer prava istorija valorizuje rezultate i to se ne može izbrisati gumicom kako neki zamišljaju. Nema dileme da je narodnoslobodilačku brobu naroda Jugoslavije organizovala Komunistička partija. Ona se za to pripremala još od pojave fašizma, a posebno od dolaska Hitlera na vlast.

Vasojevićki zaslužnici bez spomen obilježja

MONITOR: Kako to da brojne istaknute ličnosti iz Vasojevića nemaju spomen obilježje?
PAJOVIĆ: Zabrinjava što se posljednjih dvadeset godina u Crnoj Gori pokreću ideje za podizanje spomenika nekim, u najmanju ruku, problematičnim ličnostima kao što su Pavle Đurišić, Krsto Popović, eto sada Puniša Račić, a možda i nekim sličnim.

Zadržimo se samo na dio Vasojevića, na bivši Andrijevički srez. U tom srezu u posljednje tri četvrtine stoljeća ima toliko poznatih ličnosti koje su svojim djelom postale zaslužne ličnosti ne samo za taj kraj nego i za čitave Vasojeviće, za cijelu Crnu Goru i šire, ali niko da se sjeti da pokrene pitanje da im se podigne spomenik, a lako se pokreće za podizanje spomenika tzv. negativnim ličnostima.

Ne sjećam se da je neko iz andrijevičkog kraja pokrenuo incijativu za podizanje spomenika zaslužnicima iz tog kraja, kao što su: Mihailo Lalić, Radovan Zogović, Esad Mekuli, Radonja Vešović, Vukajlo Kukalj, Dušan Kostić, Danilo Lekić, Mirko Vešović, Husein Bašić, Zufer Musić, Budislav Šoškić, Hajro Šahmanović i Bećo Bašić.

Neka mi se ne zamjeri što ne pominjem i druge. A narodne heroje i da ne pominjem.

Možda griješim, ali pribojavam se da je inicijativa za podizanje spomenika Puniši Račiću samo formalno pokrenuta od strane bratstvenika. Ako je zaista to inicijativa od strane bratstvenika to nije dobar primjer. Jedino bi bilo gore da je to pokrenula neka grupa iz ideoloških pobuda. Bez obzira na to iz koje je to ,,kuhinje” to nije dobro. Očito da tim ljudima fali mudrosti. Kako bi to bilo da se toj inicijativi pridruže i druga bratstva. Zna se dobro ne postoje bratstvenički kriterijumi, a ideološki još manje da se podižu javni spomenici ljudima nadbratstveničke strukture. Takve ličnosti ne pripadaju samo brastvenicima niti ideološkim sektama. Takve ličnosti moraju biti ,,iz grla cijela naroda” kako bi rekao pjesnik.

Intelektualci bez zaštite

MONITOR: Zašto intelektualci ćute kada je riječ o prevrednovanju istorije?
PAJOVIĆ: Intelektualci se oglašavaju, ali niko ne staje iza njih i to onda postaje prazna priča. Vjetar nosi njihove riječi i nikakve fajde od toga nema. Dešava se da u tom slučaju intelektualci često na sebe prime odijum antiprotivnih snaga, kako bi rekao Ćopić. Tako ostaju bez zaštite. To mora biti organizovano, pojedinačno reagovanje nije dovoljno i malo se čuje. Često ne znače mnogo ni reagovanja Saveza boraca. Malo koji medij objavljuje njihova reagovanja. Svojevremeno čuo se glas PEN centra, Udruženja nezavisnih književnika, a u posljednje vrijeme glas Matice crnogorske daleko se čuje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo