Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RADOJE PAJOVIĆ, ISTORIČAR: Račić ničim ne zaslužuje spomenik

Objavljeno prije

na

,,Kada sam iz medija saznao da je Puniši Račiću podignut javni spomenik bio sam neprijatno iznenađen. Kako je moguće da se jednoj takvoj problematičnoj ličnosti podigne javni spomenik, koji se podiže samo zaslužnim ličnostima bez mrlja u biografiji. U ovom slučaju to je anticivilizacijski čin, koji je morao da uznemiri javnost, jer je riječ o jednoj zavjereničkoj ličnosti, koja je bila izvršilac najmračnijih naređenja tuđih i krajnje neprihvatljivih djela”, kaže dr Radoje Pajović, istoričar, u razgovoru za Monitor povodom sporenja oko podizanja spomenika Puniši Račiću u Slatini kod Andrijevice.

MONITOR: Šta znači podizanje spomenika takvoj ličnosti?
PAJOVIĆ: Podizanje spomenika Puniši Račiću, čovjeku koji je učestvovao u tri atentata, moglo bi se s pravom reći profesionalnom atentatoru, terororisti, znači pokušaj rehabilitacije te opskurne ličnosti. Prema nekim podacima, on je uz to bio član dvije terorističke organizacije – Crna ruka, koja je u krvi lividirala dinastiju Obrenovića maja 1903. godine, i organizacije Ujednjenje ili smrt, kojoj se i iz imena vidi namjena. Kad i ne bi to bilo tačno, a jeste, da je pripadao ovim terorističkim organizacijama, to ne bi okrnjilo njegovu atentatorsku biografiju.

MONITOR: Račić je učesnik dvije afere vezane za Crnu Goru…
PAJOVIĆ: Račić je učestvovao u tzv. Bombaškoj aferi oktobra 1907. Riječ je o pokušaju atentata bombama na crnogorskog vladara knjaza Nikolu, njegovu porodicu i članove Vlade. Učesnici te akcije bili su članovi organizacije Crna ruka, među kojima je bio i Račić. Sud ga je u odsustvu osudio na dvije godine zatvora, koje nije izdržao jer je bio van domašaja vlasti.

Drugo njegovo djelo je učešće u tajnoj antidržavnoj organizaciji, koja je organizovana 1908. godine, a imala je za cilj nasilno svrgavanje s vlasti knjaza Nikole i tadašnjeg državnog poretka. Ta akcija nazvana je Kolašinska ili Vasojevićka afera. Kolašinska po sudskom procesu koji je organizovan u Kolašinu, a Vasojevićka po tome što je u Vasojevićima, u selu Slatina, okrivena 1909. godine. U Slatini i Andrijevici uhapšeno je sedam zatvorenika, dok su ostali prebjegli na tursku teritoriju. Prema Istorijskom leksikonu Crne Gore bilo je uhapšeno preko 160 članova. Veliki vojni sud u Kolašinu, novembra 1909. godine, osudio je 11 zavjerenika na smrt, a ostale na vremenske kazne. Nad petoricom osuđenika izvršene su smrtne kazne, a ostali, među kojima i Puniša Račić, bili su van domašaja vlasti.

MONITOR: Puniša Račić je poznat i kao atentator na poslanike Hrvatske sljačke stranke.
PAJOVIĆ: U Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, 20. juna 1928. godine, Puniša Račić je pucao u pet hrvatskih prvaka i poslanika, od kojih je dvojicu ubio na mjestu – Pavla Radića i Đura Basaričeka, a trojicu ranio – Stjepana Radića, predsjednika Hrvatske seljačke narodne stranke, smrtno, Ivana Pernara i Ivana Granđa. Stravični zločin u Narodnoj skupštini u Beogradu bio je događaj koji je zaprepastio cijeli svijet. U civilizovanom svijetu to je bilo neshvatljivo i nezamislivo. Kako je Račić izbjegao smrtnu kaznu bilo je takođe nezamislivo. Osuđen je na dvadeset godina, a izdržao je 12 godina. Račić je bio čovjek režima. Izvršio je nekoliko tajnih misija kraljevske srpske vlade, a zatim kraljevske jugoslovenske vlade. Bio je član Radikalske stranke Nikole Pašića.

Nakon zločina u Skupštini Jugoslavije odnosi između Srba i Hrvata su pogoršani. Atentat je iskoristio kralj Aleksandar da 6. januara 1929. godine uvede ličnu diktaturu. Ukinuo je parlametarizam na određeno vrijeme, ukinuo građanske političke partije, uveo u sistem integralno jugoslovenstvo. Formirao je samo jednu državnu političku partiju – Jugoslovensku narodnu stranku. Uveo zakon i sud za zaštitu države.

Iznenadilo me da su Račićevi bratstvenici dali sebi za pravo da jednoj, u suštini negativnoj ličnosti, pa makar bio i bratstvenik, podignu javni spomenik, makar i na privatnom posjedu. Posjed može biti privatni, ali javni spomenik ne može.

MONITOR: Može li Račić da dobije spomenik po crnogorskom zakonu o javnim spomenicima?
PAJOVIĆ: Nedavno je Skupština Crne Gore donijela Zakon o javnim spomenicima u kojem su jasno naznačeni kriterijumi kome može da se podigne javni spomenik i ko ima pravo da podigne javni spomenik. Ličnost kao što je Puniša Račić ne može da dobije spomenik po normama tog zakona. Čak da zakonom i nije zabranjeno, tj. da ima neka ,,rupa u zakonu” koja ne zabranjuje podizanje takvih javnih spomenika, zar bi bilo u redu da se takav spomenik podigne. Naravno da ne bi ni u kom slučaju. Postoji nešto što je ,,starije” od zakona. To je etika. Stari Latini su formulisali setencu koja glasi: ,,Non omne quod licet homnestum est”, što znači: ,,Nije sve pošteno što je dopušteno”.

MONITOR: I ovog trinaestog jula u Crnoj Gori je proslavljen Dan državnosti. Na taj dan 1941. godine dignut je i opštenarodni antifašistički ustanak. Da li se o tom događaju govori i piše objektivno?
PAJOVIĆ: Kada se govori o Trinaestojulskom ustanku uglavnom smo se bavili njegovim vojnim efektom. Trinaestojulski ustanak je za nedjelju dana uspio da oslobodi tri četvrtine Crne Gore. Tada je jedna itaijanska divizija bačena na koljena. Ali šire gledano to nema toliki značaj koliki značaj ima to da je Trinaestojulski ustanak bio prvi opštenarodni ustanak ne samo u Jugoslaviji nego i u okupiranoj Evropi. A malo se zna koliki je uticaj imao Trinaestojulski ustanak na sve porobljene narode u Evropi, pa i u svijetu, a posebno na pokrete otpora u Evropi. Ti pokreti su bili neaktivni dok nijesu čuli za Trinaestojulski ustanak. Na primjer, francuski socijalisti i učesnici Pokreta otpora u Francuskoj objavili su poslije Drugog svjetskog rata više napisa u kojima su isticali koliko je na njih pozitivno djelovao Trinaestojulski ustanak. O tome su govorili Žan Pol Sartr, Žiskar D’ Esten i drugi.

MONITOR: O kojim se aspektima Trinaestojulskog ustanka još malo zna?
PAJOVIĆ: Vrlo je važno da se zna da je jedan italijanski ekspedicioni korpus, koji se nalazio u Albaniji i koji je trebalo da ide na istočni front, preusmjeren na crnogorske ustanike. Malo se zna da je to prva okupatorska ofanziva u kojoj je učestvovalo oko sto trideset hiljada italijanskih vojnika i oko dvadeset hiljada neregularnih albanskih trupa iz Albanije i Kosova, i muslimanskih iz Kosova i Sandžaka. Do Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori bila je samo jedna italijanska divizija koja je vršila okupaciju. Poslije ustanka u Crnoj Gori su ostale četiri divizije sa oko sto hljada italijanskih vojnika, a krajem 1941. i početkom 1942. stigle su nove četiri divizije da uguše opštenarodni oslobodilački pokret u Crnoj Gori.

Sadržaj ustanka nije bila samo borba protiv okupatora nego i to šta ta borba donosi crnogorskom narodu. Prvo, donijela mu je slobodu, a onda i drugačije društvene odnose. Trinaestojulski ustanak je donio nekoliko odluka koje takoreći imaju ustavno značenje. Smanjen je cenzus za pravo glasa sa 21 godine na 18. Žene u Crnoj Gori, a i na ovim prostorima, tada prvi dobijaju pravo glasa. Formiraju se antifašitičke organizacije: Crnogorska narodna omladina, koja je u novemrbu 1941. imala upisanih deset hiljada članova. Osniva se antifašistička organizacija žena. Formira se i narodna vlast.

MONITOR: Svjedoci smo da su sve glasniji oni koji svim silama nastoje da nametnu kolektivni zaborav nad ključnom ulogom partizana i KPJ u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Kako se tome suprotstaviti?
PAJOVIĆ: Teško se tome suprotstaviti. Važno je da ono što je vrijedno mora ostati. Privremeno ono može da se ćušne u kakav prikrajak tako da ,,mladi lavovi” pokušaju da prevrednuju istoriju, ali to su sve pokušaji kratkog trajanja, jer prava istorija valorizuje rezultate i to se ne može izbrisati gumicom kako neki zamišljaju. Nema dileme da je narodnoslobodilačku brobu naroda Jugoslavije organizovala Komunistička partija. Ona se za to pripremala još od pojave fašizma, a posebno od dolaska Hitlera na vlast.

Vasojevićki zaslužnici bez spomen obilježja

MONITOR: Kako to da brojne istaknute ličnosti iz Vasojevića nemaju spomen obilježje?
PAJOVIĆ: Zabrinjava što se posljednjih dvadeset godina u Crnoj Gori pokreću ideje za podizanje spomenika nekim, u najmanju ruku, problematičnim ličnostima kao što su Pavle Đurišić, Krsto Popović, eto sada Puniša Račić, a možda i nekim sličnim.

Zadržimo se samo na dio Vasojevića, na bivši Andrijevički srez. U tom srezu u posljednje tri četvrtine stoljeća ima toliko poznatih ličnosti koje su svojim djelom postale zaslužne ličnosti ne samo za taj kraj nego i za čitave Vasojeviće, za cijelu Crnu Goru i šire, ali niko da se sjeti da pokrene pitanje da im se podigne spomenik, a lako se pokreće za podizanje spomenika tzv. negativnim ličnostima.

Ne sjećam se da je neko iz andrijevičkog kraja pokrenuo incijativu za podizanje spomenika zaslužnicima iz tog kraja, kao što su: Mihailo Lalić, Radovan Zogović, Esad Mekuli, Radonja Vešović, Vukajlo Kukalj, Dušan Kostić, Danilo Lekić, Mirko Vešović, Husein Bašić, Zufer Musić, Budislav Šoškić, Hajro Šahmanović i Bećo Bašić.

Neka mi se ne zamjeri što ne pominjem i druge. A narodne heroje i da ne pominjem.

Možda griješim, ali pribojavam se da je inicijativa za podizanje spomenika Puniši Račiću samo formalno pokrenuta od strane bratstvenika. Ako je zaista to inicijativa od strane bratstvenika to nije dobar primjer. Jedino bi bilo gore da je to pokrenula neka grupa iz ideoloških pobuda. Bez obzira na to iz koje je to ,,kuhinje” to nije dobro. Očito da tim ljudima fali mudrosti. Kako bi to bilo da se toj inicijativi pridruže i druga bratstva. Zna se dobro ne postoje bratstvenički kriterijumi, a ideološki još manje da se podižu javni spomenici ljudima nadbratstveničke strukture. Takve ličnosti ne pripadaju samo brastvenicima niti ideološkim sektama. Takve ličnosti moraju biti ,,iz grla cijela naroda” kako bi rekao pjesnik.

Intelektualci bez zaštite

MONITOR: Zašto intelektualci ćute kada je riječ o prevrednovanju istorije?
PAJOVIĆ: Intelektualci se oglašavaju, ali niko ne staje iza njih i to onda postaje prazna priča. Vjetar nosi njihove riječi i nikakve fajde od toga nema. Dešava se da u tom slučaju intelektualci često na sebe prime odijum antiprotivnih snaga, kako bi rekao Ćopić. Tako ostaju bez zaštite. To mora biti organizovano, pojedinačno reagovanje nije dovoljno i malo se čuje. Često ne znače mnogo ni reagovanja Saveza boraca. Malo koji medij objavljuje njihova reagovanja. Svojevremeno čuo se glas PEN centra, Udruženja nezavisnih književnika, a u posljednje vrijeme glas Matice crnogorske daleko se čuje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo