Povežite se sa nama

INTERVJU

VOJO ŠINDOLIĆ – PJESNIK, PREVODILAC I LIKOVNI UMJETNIK: Obnovljene veze s Podgoricom

Objavljeno prije

na

Poznati pjesnik, renomirani i produktivni prevodilac, likovni umjetnik i novinar Vojo Šindolić bio je gost međunarodnog književnog festivala Odakle zovem koji deveti put organizuje knjižara Karver u Podgorici.

Rođeni Dubrovčanin, živio je u Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu i Kopru, bio je i urednik kultnog rok časopisa Džuboks, ali i gostujući predavač savremene američke književnosti na University of California u San Franciscu i Berkeleyju. Član je hrvatskog PEN centra i Počasni član američkog PEN centra.

Posljednji jugoslovenski bitnik – kako ga mnogi nazivaju za Monitor govori o poeziji, odrastanju, rokenrolu, druženju s Bukowskim, Dylanom, Allenom Ginsbergom i ostalim američkim bitnicima, ali i otkriva veze s Podgoricom i Crnom Gorom.

MONITOR: Kakve impresije nosite sa ovdašnjeg festivala i kakve sve veze imate s Podgoricom i Crnom Gorom?
ŠINDOLIĆ: Moram iskreno priznati da mi je bilo veoma lijepo i ugodno, u svakom pogledu. Nažalost, stjecajem okolnosti ja sam posljednji put u Podgorici bio davne 1985. kada sam vozom stigao iz Beograda i autobusom produžio za Cetinje da primim nagradu Aleksandar Leso Ivanović za zbirku poezije Svakodnevica. Ubrzo sam postao i vjenčani kum Slavku Peroviću, kojeg se mnogi sjećaju kao dugogodišnjeg lidera LSCG. Ali moje veze s Podgoricom mnogo su dublje. Naime, po očevoj liniji svi su iz Podgorice, a moj djed Simo Šindolić imao je tridesetih godina prvu knjižaru i papirnicu u Podgorici, u Ulici slobode. Nažalost, i knjižara i tri kuće Šindolića sravnjene su sa zemljom prilikom savezničkog bombardiranja Podgorice 1944. Tri brata Šindolića i članovi njihovih porodica razišli su se po cijeloj Jugoslaviji, a moj otac je te iste 1944. stigao u Dubrovnik, oženio se mojom majkom i tu zauvijek ostao. Korijene nijesmo zaboravili, a ja se posebno radujem što su moje veze sa Podgoricom sada ponovo obnovljene, a to znači, eto me već iduće godine iznova na festivalu Odakle zovem, a nadam se i prije.

MONITOR: Mnogi vas vezuju i za jedinstveni kultni rok časopis ,,Džuboks”, koji se pojavio 18 mjeseci prije američkog ,,Rolling Stonea”. Radili ste intervjue s bendovima ,,Led Zeppelin”, ,,Pink Floyd”, “The Who”…Kako je krenula sva ta priča?
ŠINDOLIĆ: Kao i često puta u životu, gotovo sasvim slučajno. Na nagovor Danila Kiša s kojim sam se družio u Dubrovniku otišao sam studirati književnost u Beograd, ali u to vrijeme puno više sam se zanimao za rock & roll nego za ispite iz staroslovenskog jezika ili narodne književnosti. Naravno, pratio sam i redovno čitao Džuboks, ali nekoliko njihovih brojeva učinilo mi se suviše beživotno i nezanimljivo, i zato sam glavnom uredniku napisao otvoreno pismo izrazivši mu svoje negodovanje i kako ja vidim da bi se mogao poboljšati kvalitet tekstova… Nekoliko dana potom, urednik me je nazvao s predlogom da to moje pismo objave kao uvodnik u idućem broju Džuboksa, a i pozvao me na stalnu saradnju. Ubrzo sam postao član redakcije a u jednom periodu i urednik. Tada sam pisao jako puno tekstova, najviše o američkom rocku, i zapadnom tzv. west coast zvuku. Ali, bio sam i književno dovoljno otvoren, pa sam iz broja u broj bio uveo rubriku Mjesto za beat i rock pjesnike u kojoj sam objavljivao prevode pjesama rock pjesnika kao što su Jim Morrison, Leonard Cohen, Kris Kristofferson…

MONITOR: Kako ste upoznali Allena Ginsberga, jednog od najpoznatijih američkih pjesnika i pripadnika bit generacije, i kad ste postali prijatelji?
ŠINDOLIĆ: Još dok sam radio za Džuboks i odlazio napraviti intervjue s Bobom Dylanom, Johnom Lennonom i mnogima drugim muzičarima već sam se bio životno opredijelio da ću se baviti savremenom američkom književnošću, naročito Beat generacijom, a prvi kojeg sam upoznao bio je Ginsberg – na moju veliku sreću, jer Ginsberg je uistinu bio dobrovoljni ambasador i glasnogovornik za sve članove Beat generacije. On je bio taj koji me je i bukvalno upoznao sa svim beatnicima, i još više, s kompletnom američkom književnom i kulturnom scenom, od Susan Sontag do Patti Smith i Andyja Warhola… Da, Ginsberg je tri puta dolazio u Jugoslaviju, 1980, 1986. – kada je dobio Zlatni vijenac Struških večeri poezije, i 1993. Naravno sva tri puta sam ga pratio na turneji, a u Dubrovniku je 1980. napisao neke od najboljih kasnijih pjesama. Naše veliko prijateljstvo trajalo je sve do njegove smrti u aprilu 1997. Dva dana prije no što je umro, čak mi je telefonirao iz bolesničke postelje da se pozdravi sa mnom i zahvali mi na našem prijateljstvu i mojim prevodima njegove poezije.

MONITOR: Zavoljeli ste poetiku Beat generacije i bili pravi predstavnik te epohe. S današnje tačke gledišta, po čemu su bitnici bili specifični?
ŠINDOLIĆ: Ah, ja sebe vidim samo kao mlađeg pripadnika i nastavljača beatnika, ali ono što je najvažnije napomenuti jest da je svaki pjesnik Beat generacije velikan za sebe, sa duboko svojestvenom poetikom i sasvim drugačijim načinom lirskog izražavanja pa je svako od njih pjesnička glaksija za sebe. Da spomenem Ginsberga, Kerouaca kao pjesnika – koji je presudno utjecao na pjesništvo Boba Dylana, Gregoryja Corsoa, Garyja Snydera, Michaela McClurea – učitelja i prijatelja Jima Morrisona, autora pjesme Mercedes Benz koju pjeva Janis Joplin, Roberta Creeleyja, Lawrencea Ferlinghettija … Dakle, beatnici su u vrijeme mojega odrastanja odigrali presudnu ulogu da se počnem baviti književnošću jer su svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesa za budizam i istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet. S druge strane čini mi se da djela književnika Beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, globalizaciju.

MONITOR: Objavili ste knjigu “Pjesnici bit generacije” 1979, kao i prevode pjesama Jima Morrisona. Tada su jugoslovenski čitaoci bili ukorak sa svjetskim… Kako su reagovali?
ŠINDOLIĆ:To je vrlo zanimljivo i kompleksno pitanje. Nažalost, tiraži ondašnjih izdanja knjiga, recimo deset hiljada primjeraka Slavlja guštera Jima Morrisona danas su nezamislivi. A ta je knjižica rasprodana u jedva mjesec dana i to usred mrtve sezone za knjige, u ljeto 1980. Međutim, ja i dan-danas jasno i glasno govorim da čitalaca ima, i da su voljni izdvojiti ne baš male svote novca za pojedine knjige, kao i da se dobra knjiga prodaje. Manje-više, sve što prevedem, a objavi se kao knjiga, proda se za godinu dana ili nešto više. A tiraž je od hiljadu primjeraka naviše. Dakle, knjige se i dalje prodaju, ali, naravno, veliki je problem distribucija, kako u samim državama bivše Jugoslavije tako u cijelom regionu koji bi podrazumijevao Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.Sve dok dobra knjiga ne bude prodavala samu sebe, i dok od Ministarstava kulture budemo tražili pomoć za izdavanje često bezvrijednih knjiga, nema nade u boljitak, jer je to na ovim prostorima već postao “Modus operandi”.

MONITOR: Davno ste upoznali Boba Dylana, a i sve vrijeme ste pričali o njemu kao odličnom pjesniku.
ŠINDOLIĆ: Upravo je Bob Dylan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogima kasnijima, uspio udariti pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer je pomoću svoje poezije uveo politiku na top-liste. Blues muzika potlačenih crnaca, ali i folk pjesme bijelaca, svojedobno su mu poslužile kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tokom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća. Dylan je nedvojbeno bio među prvima koji je počeo izražavati političku svijest i društvene stavove pomoću muzike – najprije pomoću folka, a potom i rock & rolla. Imao sam tu rijetku privilegiju da sam puno puta mogao prisustvovati ne samo koncertima Boba Dylana, sjediti i razgovarati s njim do kasno u noć, gledati kako komponira na gitari ili za klavirom, slika ili crta. Allen Ginsberg nas je upoznao oko 1977. Bilo je to u starom Ginsbergovom stanu na Manhattanu, tada smo i napravili naš prvi dugi intervju. Kad god bismo imali dovoljno vremena razgovarali smo o književnosti, isprepletenim odnosima poezije i muzike, američkoj vanjskoj politici. Tokom četiri zadnje decenije napravili smo petnaestak opširnih intervjua.

MONITOR: Moramo pomenuti i Bukowskog.
ŠINDOLIĆ: Bukowski je bio svijet za sebe. Pisao sam mu oko 1976. i u pismu objasnio da mi se sviđa njegova poezija i da bih je volio kontinuirano prevoditi i on mi je ubrzo odgovorio. Zbližili smo se, poslije čak i počeli družiti, prilikom mojih dugih i kratkih boravaka u Kaliforniji. I sa njim sam ostao veliki prijatelj sve do smrti 1994. Često je znao staviti nekoliko svojih crteža i ulja maloga formata i svežanj novih pjesama u kuvertu i poslati mi.

MONITOR: Veoma uspješno se bavite i likovnom umjetnošću. S obzirom na to da ste poznavali Endija Vorhola, da li ste je slikarstvo učili u čuvenoj Vorholovoj “Fabrici”?
ŠINDOLIĆ: Ja sam se iz znatiželje, a i zbog druženja s brojnim slikarima u njihovim ateljeima počeo sve više zanimati za slikarstvo. Po odlasku u Beograd na studije književnosti počeo sam odlaziti i na likovnu akademiju, kako bih stekao nužno znanje o tehnikama, bojama, slikanju po modelu itd. Tada sam se jako puno družio sa slikarima Mediale – Mirom Glavurtićem, Svetozarom Samurovićem, Urošom Toškovićem, Dadom Đurićem…

Prilikom jednog posjeta Njujorku Ginsberg me upoznao sa Andyjem Warholom s kojim sam se isto tako ubrzo sprijateljio pa sam često odlazio u njegovu Tvornicu da bih s njim razgovarao o njegovim slikarskim tehnikama i pristupu likovnoj umjetnosti. Moje zanimanje za slikarstvo mnogo je bliže renesansnom i medialnom, ali Warholovo veliko znanje u mnogome mi je pomoglo da shvatim događeje u sadašnjoj likovnoj produkciji.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK: Carine pogoduju krupnom kapitalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pored ekonomskih, carine imaju i politički efekat. Između dva svjetska rata države su vodile protekcionističku politiku, nakon  Drugog svjetskog rata uspostavio se globalno dug period relativnog mira. Ovo naglašavam iz razloga što između slobodne trgovine i miroljubive koegzistencije država se može uspostaviti pozitivna korelacija. Zemlje koje trguju, po pravilu ne ratuju

 

 

MONITOR: Ove sedmice Kaja Kalas posjetila je i Crnu Goru. Politička  klasa obećava da ćemo ući u EU. Za sada nije ispunjeno ni obećanje da ćemo zatvoriti poglavlje 31, kao jedno od četiri koja su planirano za kraj prošle godine.

PEJOVIĆ: To pitanje će dobrim dijelom odrediti budućnost Crne Gore, hoćemo li (p)ostati periferija Evrope i Balkana ili ćemo dati šansu sebi i  budućim generacijama.  Što se tiče činjenice da je  poglavlje 31 blokirano, to je izraz volje dijela domaćih političkih elita koje se nominalno deklarišu kao proevropske, a koriste svaku priliku da „miniraju“ odnose sa zemljama okruženja, jer im je mnogo bliža politika „srpskog sveta“ od  politike Brisela.

MONITOR: Kako to objašnjavate?

PEJOVIĆ:  U takvom ponašanju političkih aktera nalazim dva potencijalna motiva. Jedan je nametanje  agende zemalja koje Crnu Goru vide u svojoj gravitacionoj zoni, umjesto u EU, a drugi je povezanost sa organizovanim kriminalom. Oba potencijalna motiva trebala bi biti signal za aktivnost državnog tužilaštva. Prvi, u  izviđanju  finansiranja političkih partija, a drugi u istrazi o mogućoj povezanosti političara sa kriminalnim organizacijama, čiji je interes da Crna Gora bude van dometa evropskih bezbjedonosnih i pravosudnih organa. Tužilaštvo treba biti svjesno svoje odgovornosti, i čini se da je politička scena Crne Gore odavno zrela za „pospremanje“ kakvo je preduzelo tužilaštvo Italije devedesetih godina prošlog vijeka.

MONITOR: Albanija se sve više pominje uz Crnu Goru kao potencijalni kandidat za članstvo u EU?

PEJOVIĆ: U odnosu na period pada gvozdene zavjese s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka Albanija je prešla veći put od Crne Gore. Saobraćajno se i infrastrukturno povezala sa Evropom. Mi smo izgubili jedinu pomorsku vezu koju smo imali sa Italijom još iz vremena socijalizma, feribot liniju Bar- Bari. Neka nas ne čudi što je Brisel  kancelariju EU parlamenta za zapadni Balkan otvorio u Tirani, umjesto u Podgorici. Ima to dublju poruku od saobraćajne povezanosti. U Albaniji  je narod velikom većinom za EU, kao i državno vođstvo. Iskreno se  pitam da li su naši funkcioneri  zaista uz EU, u situaciji kad je zvanični Vašington okrenuo leđa evroatlantizmu, a Putinova soldateska i dalje napada civilne ciljeve u Ukrajini.  Evropa se mobiliše, uz EU sada stoje i Velika Britanija,  kao i Kanada. Formira se novi savez slobodnog svijeta, koji ne želi da mijenja demokratiju za imperijalizam sile. U našem dijelu Evrope pak, Hrvatska, Albanija i Kosovo formiraju bezbjedonosni savez. Crna Gore je izuzeta, pitam se da li je to izraz nepovjerenja prema Crnoj Gori kao članici Nato pakta?

MONITOR: Šta vi mislite?

PEJOVIĆ: Uznemirila me konstatacija hrvatskog novinara Davora Đenera da Crna Gora nije članica Nato pakta u punom smislu riječi.  Sjetio sam se incidenta sa pripadnicima Vojske Crne Gore na Kosovu, kada su uhapšeni zbog natpisa „Kosovo je Srbija“. Ministar odbrane ih je verbalno uzeo u zaštitu navodeći da su „dobri“ vojnici. Nametnula mi se sumnja i pitanje  da li je ovo izuzetak, odnosno da li vojska stoji uz ustav i politiku zemlje? No to najviše zavisi od onih koji vode državu i bezbjedonosni sektor, pa bi se pitanje moglo formulisati da li je glava i srce naših javnih funkcionera negdje na istoku, a sjedalo u Briselu.

MONITOR: Kako vidite političku situaciju u Crnoj Gori generalno?

PEJOVIĆ: Iskreno se trudim da naš politički sistem doživim elementarno ozbiljno. Gledajući sva ta lica na političkoj sceni, za koja do skoro niste znali da postoje u društvenom životu,  pitate se čime su se „kvalifikovali“ za vršenje državničkih dužnosti, osim članstvom u partiji? Možda ovo nije retoričko, već i bezbjedonosno pitanje. Želio  bih da politika „trećeg puta“, ponovo dobije šansu, ali bojim se da je ta prilika propuštena sa Abazovićevom vladom.  DPS i bivši DF se ponovo nameću političkoj sceni, što djeluje prilično depresivno. DPS umjesto da se izvini Crnoj Gori zbog nepravedne vladavine, kao i zbog političkog progona nad neistomišljenicima, vraća ponovo bivšeg predsjednika na mjesto počasnog predsjednika, „posvećujući“  ga na taj način, kao što su stari Rimljani vršili obred apoteoze imperatora. No, tako i same sebe limitiraju.  Na drugoj strani bivši DF se nameće kao ideološki lider vladajuće koalicije, vidimo kakve to ima konskekvence na EU integracije. Uticaj Srpske pravoslavne crkve u službi Beograda je i dalje jak.  Nismo se do kraja konstituisali kao nacija sa identitetom, a mislim i da nećemo dok se ne riješi pitanje crkve.

MONITOR:Da se osvrnemo i na ekonomska pitanja. Nakon Evrope Sad I, imamo i Evropu Sad II. Živi  li se bolje u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Nažalost,  inflacija je značajno devalvirala efekte fiskalnih reformi. U realizaciji budžeta javljaju se rizici deficita. Inflacija u Crnoj Gori bila je znatno veća nego u evropskim zemljama. Slijedeći zvanične podatke, ali i logiku, nalazimo da su razlozi inflacije  kontradiktorni. Za očekivati je da su domaći distributeri dodatno generisali inflaciju kroz veće marže, ali njihovi formalni finansijski izvještaji ne pokazuju uvećanje profitnih marži. Međutim, nije za očekivati da su međunarodna tržišta, sa svojim obimnim robnim fondovima, povećala cijene zbog rasta zarada u Crnoj Gori. Domaći poljoprivredni proizvođači sa relativno malim resursima su povećali  cijene u situaciji kada su zarade rasle, mada je njihov uticaj na inflaciju ograničen, budući da je domaće tržište uvozno orjentisano.

Bez obzira na uzroke inflacije, smatram da je potrebno proširiti tržište distributivnih lanaca – i kroz uvođenje novih distributera iz inostranstva, ali i kroz podršku manjim domaćim distributerima. To bi doprinijelo većoj konkurenciji, što je u interesu potrošača.

Takođe, potrebno je stimulisati poljoprivrednu proizvodnju. Budžet za poljoprivrednike u Crnoj Gori 2025. godine iznosi 2,8 % budžetskih prihoda, dok u Srbiji iznosi čak 6,4 %.  Sa niskim agrobudzetom, naši proizvođači teško mogu biti konkurentni i povećati proizvodnju.

Eventualni ulazak u EU za Crnu Goru će značiti u ekonomskom smislu mnogo, jer ćemo kao Hrvatska i Slovenija moći da 70% kapitalnog budzeta finansiramo iz sredstava EU.  Što znači da ćemo se značajno manje zaduživati za finansiranje kapitalnog budzeta.

MONITOR: Kako gledate na Sporazum sa UAE, odnosno najavu investicije u Ulcinju?  

PEJOVIĆ: Prvo bi država trebala da prostorno planski odluči šta želi sa prostorom u zaleđu Velike Plaže, uz saglasnost lokalne samouprave. Potom bi se raspisao međunarodni tender, gdje bi se pozvali investitori. Zašto bi samo jedan investitor bio pozvan da ulaže? Rekao bih da se  preskaču bitni koraci.  Naglašavam, u svemu navedenom treba da postoji saglasnost lokalne zajednice, koja bi se izrazila i građanskim referendumom. Loši smo u upravljanju prostorom. Divlja gradnja jede najljepše djelove Crne Gore. Umjesto megalomanskih projekata, zašto se u zaleđu Velike plaže ne bi pravili manji bungalovi, kakvi postoje na Adi? Nije sve u profitu, treba štititi i prirodu, nismo pozvani da zabetoniramo najljepše djelove Crne Gore.

MONITOR: Sjedinjene Američke Države pod Trampovom administracijom uvode carine. Kakve će to imati efekte na globalnu ekonomiju?

PEJOVIĆ: To je još jedna manifestacija, na žalost,rušenja poretka koji je uspostavljen za vrijeme predsjednika Teodora Ruzvelta, pred kraj drugog svjetskog rata. Jedna od ključnih premisa tog projekta je bila i slobodna trgovina. Uvođenje carina poskupljuje cijenu robe domaćim potrošačima u zemlji  koja ih uvodi, ali pogoduje domaćim proizvođačima koji sada mogu da za iznos carina, povećaju cijene iznad svjetske cijene. Dakle, carine pogoduju krupnom kapitalu i državi koja ubira prihode, a idu na teret rada, jer smanjuju realne dohotke i potrošačke viškove. Nobelovac Dzozef Štiglic je tokom prvog mandata Trampa izrazio rezervu da će takva politika doprijenijeti otvaranju novih radnih mjesta u SAD-u.

Pored ekonomskih, carine imaju i politički efekat. Između dva svjetska rata države su vodile protekcionističku politiku, nakon  Drugog svjetskog rata uspostavio se globalno dug period relativnog mira. Ovo naglašavam iz razloga što između slobodne trgovine i miroljubive koegzistencije država se može uspostaviti pozitivna korelacija. Zemlje koje trguju, po pravilu ne ratuju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELVIS BERIŠA,IZVRŠNI DIREKTOR NVO KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA: Ćutanje nam govori da nijesmo prioritet  Vlade

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada Crne Gore ove godine nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima

 

 

Međunarodni dan Roma obolježava se 8. aprila. Službeno je proglašen 1990. godine, u čast Prvog svjetskog kongresa Roma koji je održan 1971. u Londonu. Na tom istorijskom skupu, predstavnici romskih zajednica iz različitih zemalja usvojili su zajedničke simbole – romsku zastavu i himnu, i započeli proces međunarodnog povezivanja radi borbe za jednaka prava, inkluziju i dostojanstvo svoje zajednice. Taj datum predstavlja i simbol borbe protiv diskriminacije i poziv na solidarnost.

O položaju Roma u Crnoj Gori govorimo sa Elvisom Berišom, izvršnim direktorom Romske organizacije mladih ,,Koračajte sa nama – Phiren amenca”, kao i osnivačem prvog romskog portala RomaNet.

MONITOR:  Kako Crna Gora dočekuje Međunarodni dan Roma?

BERIŠA: Čini mi se da svake godine ponavljamo isto, ali je činjenica da romska zjednica nema mnogo razloga za slavlje. Ovo je dan kada treba zajedno sa cjelokupnim društvom da se pitamo šta smo uradili u prethodnih godinu dana i da li imamo nekog napretka. Crna Gora obilježava Međunarodni dan Roma uz gotovo iste probleme kao prije 10 godina. Na današnji dan važno je slaviti kulturu i doprinos romske zajednice, ali mi se istovremeno suočavamo s brojnim izazovima koji i dalje postoje.

Ove godine posebno nas pogađa tragedija u Volujici, gdje je romska porodica Bisljimi izgubila četiri člana u stravičnom požaru. Ovaj incident oslikava ne samo ljudsku patnju, već i institucionalnu nebrigu i nedostatak adekvatnih mjera za zaštitu ranjivih zajednica. Istakao bih da romska zajednica ne vidi političku volju ni trenutne vlasti da učini neke suštinske promjene. Osim napora u resoru obrazovanja, ostale oblasti su više nego upitne da li će se moći očekivati neke promjene u skorije vrijeme. Posebno zbog toga što Romi nijesu dovoljno uključeni u kreiranje politika koje će unaprijediti život romske zajednice, ali ni na pozicijama odlučivanja, posebno u Parlamentu Crne Gore. Za razliku od prethodnih godina, Vlada Crne Gore ove godine nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima.

MONITOR: Da li je došlo do pozitivnih pomaka u vezi sa problemima stanovanja i zapošljavanja?

BERIŠA:Nažalost, problemi stanovanja i zapošljavanja romske zajednice ostaju gorući. Iako su se pokrenule neke inicijative, konkretni rezultati su još uvijek nedovoljni. Potrebne su sistemske promjene i dugoročne strategije kako bi se poboljšala situacija. Prema našim podacima više od 60 odsto objekata vlasnika iz romske zajednice su nelegalizovani objekti i bez adekvatnog pristupa infrastrukturi. Na primjeru Volujica možemo najbolje vidjeti koliko država ali i lokalne samouprave rade na suštinskom rješavanju egzistencijalnih problema za romsku zajednicu. Opština poput Bara, koja svake godine na različitim manifestacijama dovodi estradne umjetnike koje plaća po više stotina hiljada eura, nije u stanju da obezbjedi sredstva i za očuvanje romskih života. Ovo nam govori više nego dovoljno koliko je anticiganizam ukorijenjen u našim državnim i lokalnim institucijama.

Država s druge strane već treću godinu zaredom nije u stanju da zaposli 21 medijatora u oblasti zapošljavanja, zdravstvene i socijalne zaštite. Iako su medijatori prepoznati kao važni činioci pozitivnih rezultata iz pomenutih oblasti, država i dalje ne prepoznaje važnost da se njihovo zapošljavanje sistemski riješi već tu odgovornost ostavlja na teret Ministarstva manjina koje nije nadležno za ovo pitanje.

MONITOR: Tu je i problem sa ličnim dokumentima.

BERIŠA: To je problem sa kojim se romska zajednica posebno suočava u ostvarivanju pravnog statusa, usljed brojnih faktora – nedostatka lične dokumentacije, složenih administrativnih procedura, nedovoljne informisanosti i prisutne diskriminacije. Posljedica toga je da brojni pripadnici ovih zajednica ostaju bez državljanstva, čime im se dodatno otežava, tačnije onemogućava pristup osnovnim pravima, poput obrazovanja, zdravstvene zaštite i zapošljavanja.

U okviru projekta „Predlaganje politika i zakona o građanskoj registraciji i apatridiji, i zagovaranje registracije Roma bez dokumenata“, uspjeli smo omogućiti da više od 50 osoba riješi svoj pravni status kroz upis državljanstva, izdavanje ličnih karata i pasoša, kao i pribavljanje ostale potrebne dokumentacije koja je omogućila da dobiju zakoniti boravak, aktivnim posredovanjem u komunikaciji između Ambasade Kosova i lica bez regulisanog statusa. Trenutno se u proceduri nalazi još 15 osoba, kojima je zakazan termin u Ambasadi, a za koje cijenimo da neće biti prepreka u procesu upisana u državljanstvo, odnosno u procesu izdavanja  ličnih dokumenata – lična karta, pasoš.

Dodatno zabrinjava podatak da trenutno u našoj evidenciji imamo identifikovanih 20 osoba koje se nalaze u visokom riziku od apatridije. Iako Zakon o crnogorskom državljanstvu prepoznaje mogućnosti sticanja državljanstva za djecu rođenu u Crnoj Gori – ako su oba roditelja nepoznata ili nepoznatog državljanstva ili bez državljanstva ili ako dijete ostaje bez državljanstva, u praksi postoje brojne administrativne prepreke koje usporavaju i otežavaju ove procese.

MONITOR: Ima li promjena u boljoj dostupnosti i većem broju romske djece koja pohađaju škole?

BERIŠA: Obrazovanje romske djece predstavlja ključni izazov. Iako su učinjeni napori za povećanje upisa, mnoge porodice se suočavaju s ekonomskim preprekama koje ometaju kontinuirano obrazovanje. Važno je da se obezbijede resursi i podrška za romsku djecu kako bi im se omogućilo da završe školu i imaju jednake šanse za budućnost. Ove školske godine je riješen problem neorganizovanja školskog prevoza.  Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija je donijelo  Pravilnik po kojem škole imaju obavezu da zapošljavaju medijatore na 35 romskih učenika. To znači da ćemo imati veći broj medijatora i s druge strane kvalitetnijie rezultate ukoliko isti medijatori budu radili dobro svoj posao. Osim ovoga, sve ostale prepreke su iste. Romska djeca čak i u višim razredima nijesu ni elementarno opismenjena i to povlači kasnije sve negativne rezultate. Naglasio bih da Zakon o visokom obrazovanju i dalje ne prepoznaje princip afirmativne akcije prilikom upisa studenata na fakultetima iz romske zajednice. Neophodno je da se zakonom definiše kvota po kojoj bi romski studenti mogli da se upišu na fakultete i pruži im se prilika da se obrazuju na visokom nivou.

MONITOR: U ranijim intervjuima ste ukazivali i kritikovali politički diskriminaciju. Da li se na tom planu šta mijenja?

BERIŠA:Nažalost, situacija se nije promjenila. I dalje vjerujemo da je politička diskriminacija romske zajednice ozbiljan problem koji mora biti riješen. Ako se ne postignu konkretni koraci u pravcu izjednačavanja prava, nećemo oklijevati da preduzmemo pravne mjere kako bismo zaštitili interese romske zajednice i osigurali njihovo puno učešće u društvu.

Ponavljam, poražavajuće je da čak ni na današnji dan kabinet premijera Milojka Spajića nije uputio čestitku niti bilo kakvo saopštenje povodom Dana Roma. Nama je jasno s ovim postupkom da ne možemo biti na agendi Vlade Crne Gore čak ni na dan kada Evropska komisija obilježava ovaj dan i sve druge države. Osim Bošnjačke stranke nijedan politički subjekt u Crnoj Gori nije čestitao romskoj zajednici Dan Roma.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA STOJKOVIĆ, PROFESORICA BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POLITIČARKA: Nestalo je naprednjačke „magije“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je ostalo još lukrativnih i biznis interesa koji povezuju Vučića sa pojedinim evropskim liderima, ali postaje sve teže da se zanemare dokazi antidemokratske vlasti

 

 

MONITOR: Uz tumačenje da je Predsjednik Srbije izborom za mandatara tzv. nestranačke ličnosti uneo pometnju u redove  SNS, forsiranje eksperta iz Pokreta za narod i državu, možda bi se moglo tumačiti i kao namjera da se djelovanje Vučića kroz ovaj pokret-kao kamuflažnu formu Srpskog sveta, osnaži i dalje od Srbije?

STOJKOVIĆ: Formiranje Pokreta za narod i državu može se tumačiti, pre svega, kao pokušaj Vučića da se udalji od svoje prethodne tvorevine – Srpske napredne stranke. Ova stranka postala je omražena zbog nesposobnosti njenih članova da upravljaju, zbog korupcije, urušavanja svih institucija i suštinski siledžijskog ponašanja. Vučić se trudio da sebe medijski odvoji od sasvim jasnih trendova propadanja ugleda i podrške svoje partije, ali te je mogućnosti ipak istrošio. Sada sa sigurnošću mogu reći da je on dramatično izgubio društveni legitimitet. Ranije je uspevao da unutrašnje tenzije zamaskira vestima o nekim drugim događajima, najčešće o Kosovu ili Republici Srpskoj, pri čemu je bilo jasno da ih on lično u velikoj meri i proizvodi. To mu više ne polazi za rukom. Čitavo društvo je uzburkano i fokusirano na studentske poduhvate, na blokade, hapšenja i sve ono što jesu-sada već svima očigledne, posledice urušavanja građanskih prava. Pokret za narod i državu je Vučićev pokušaj ponovnog „političkog rođenja“, kako u Srbiji tako i van nje. Po mom mišljenju, u tome nema ni potencijala ni snage. Jedan od Vučićevih glasača i mitingaša koje stranka razvozi po Srbiji izgovorio je verovatno najveću istinu: „Nema više magije.“

MONITOR: Dio građana/ki Srbije očekuje ne samo ujedinjavanje opozicije već i njeno povezivanje sa studentima, sindikatima i drugim za promjene zainteresovanim djelovima društva. Kako doći do  vlade bez dogovora sa vlašću ili pobjede na izborima?

STOJKOVIĆ: Iz velike političke i društvene krize može se izaći samo ukoliko naprednjački režim padne. Niko ne priželjkuje krvave sukobe i zbog toga se traže načini da se vlast smeni na miran način – na izborima. Većina političkih i društvenih aktera smatra da mora postojati period u kom će državom upravljati neka vrsta prelazne Vlade oročenog trajanja, čiji će zadaci biti da stvori uslove za funkcionisanje institucija nezavisno od stranaka kao i da uredi sistem za slobodne i fer izbore, kakve nismo imali čitavu deceniju. Studenti, grupa koja trenutno uživa ubedljivo najveći društveni legitimitet, eksplicitno odbijaju saradnju sa strankama pa i sa nevladinim organizacijama, smatrajući i jedne i druge „delovima sistema“. Demokratska stranka je na stanovištu da takvo stanje treba uvažiti kako bismo pojačali borbu i konačno došli do promena. Vizija drugih stranaka, prema kojoj i opozicija treba da učestvuje u prelaznoj Vladi-prema našem mišljenju, umanjuje šansu za uspeh. Mi ćemo iz sve snage podržati svaku Vladu eksperata koja se formira iz redova akademske zajednice. Do toga možemo doći ukoliko se svi delovi društva uključe kroz štrajkove, građanske zborove, blokade institucija i druge vidove građanske neposlušnosti.

MONITOR: Zdravko Ponoš i Božo Prelević su kazali i da  su-poslije izjava o upotrebi zvučnog topa 15. marta, bili predmet obaveznog uputstva glavnog tužioca Višeg suda Nenada Stefanovića, u kojem se traži njihovo privođenje i procesuiranje. Čedomir Jovanović je pozvan u policiju da da izjavu u vezi sa tvrdnjom da iza dovođenja 200 ljudi privatnog obezbjeđenja istog dana, stoji Vladimir Mandić. Odmotava li se klupko veza koje upravljaju Srbijom i dijelom regiona?

STOJKOVIĆ: Nema sumnje da je Vučić upotrebio zvučno oružje protiv građana u mirnom protestu. Nema sumnje ni u to da je poznati Ćacilend i danas pun huligana, bivših robijaša i navijača, a ima svedočenja da se u šatorima nalazilo i oružje. Za veliki protest, 15. marta, taj kamp je bio prepun likova sa maskama i kapuljačama, spremnih da napadnu građane. Dobijali smo razne dojave i zahvaljujući njima je sprečeno krvoproliće. Mislim i da je Vučić dobio upozorenja iz EU da nasilje neće biti tolerisano. Ipak, nije se mogao suprotstaviti porivu da se sadistički osveti i upotrebio je zvučni top. Mandić je samo jedan od njegovih vernih huligana koji su spremni na sve. Dugo već znamo da se u Srbiji vlada nasiljem i zastrašivanjem. Sada nam se samo intenzivnije otkrivaju imena.

MONITOR: Opozicija se  složila u jednom-na izbore nema svrhe izlaziti bez zadovoljavajućih predizbornih uslova. Ali, utisak je da opozicija čeka realizaciju svog prijedloga o prelaznoj vladi i ne radi sa OEBS-ODIHR na pritisku na vlast u vezi sa tim uslovima.  Živost društva u Srbiji sada zavisi od atraktivnosti i istrajnosti studentske pobune, plenuma i zborova. Da li se već kasni?

STOJKOVIĆ: Istina je da opozicione stranke puno rade na međunarodnom planu. U proteklih par meseci bilo je mnogo poziva i putovanja u Brisel i Strazbur. Nije se zaboravila Rezolucija Evropskog parlamenta o izborima 2023., u kojoj je opisano na šta su ličili izbori. Vučiću je u Briselu pre dve nedelje jasno rečeno da ne sme biti izbora bez uređivanja izbornog zakonodavstva, slobodnih medija i institucija. Na unutrašnjem planu prvo se moraju razrešiti pitanja ekspertske Vlade i razraditi načini na koje će Vučić biti prinuđen na takvo rešenje, a onda da se radi na samim izborima. Sigurno je da će u tome biti potrebna podrška EU. Studenti su već nagovestili da će biti veoma angažovani na biračkim mestima. Saradnja svih društvenih grupa biće neophodna.

MONITOR: U Strazbur su krenuli studenti-biciklisti, u Briselu je bilo i sastanaka na kojima su učestvovali i predstavnici NVO i opozicije iz Srbije. Svima je, međutim, još  teško da zaborave radnu večeru Vučića sa Ursulom fon der Lajen i Antonijom Koštom. Kako se snaći u tom rašomonu?

STOJKOVIĆ: Dugo smo čekali da Evropa počne sa napuštanjem stabilokratije i podrške Vučiću. Sada se to dešava. Jasno je da je grupacija kojoj pripada i Ursula fon der Lajen i SNS (EPP) još uvek blagonaklona prema Vučiću, ali i ta se privilegija polako gubi zbog pritiska drugih grupacija u Evropskom parlamentu i zbog evropske javnosti. Evropska komisija ne može dugo zapostavljati glasove koji dolaze iz njenog parlamenta. Studentska i građanska pobuna je probudila Evropu; zvučno oružje je zgrozilo građane u evropskim zemljama; studenti-biciklisti izazvali su veliko interesovanje. Verujem da je ostalo još lukrativnih i biznis interesa koji povezuju Vučića sa pojedinim evropskim liderima, ali postaje sve teže da se zanemare dokazi antidemokratske vlasti.

MONITOR: Odlazeći ministar informisanja Dejan Ristić poslao je dopis nekim međunarodnim medijskim organizacijama, žaleći se na odbijanje predstavnika Evropske federacije novinara, Artikla 19 i drugih koji su u posjeti kolegama u Srbiji, da se sastanu sa njim i drugima koje odabere. Kako da razumijemo dopise odlazećeg ministra informisanja?

STOJKOVIĆ: Iskreno, ponekad se pitam da li je takvo ponašanje odraz neverovatne arogancije ili čiste gluposti zbog koje ti ljudi veruju da mogu sakriti nepodopštine i svima podvaliti laži. Nije mi jasno da li je gospodin ministar upoznat sa izveštajima o stanju medija u Srbiji i kako je mogao očekivati da će profesionalne delegacije zanemariti činjenice. S druge strane, narativ o „zlom zapadu“ uvek dobro prolazi među simpatizerima SNS-a, pa je i ovo mogla biti prilika da se napumpa antievropski sentiment.

MONITOR: Visoka predstavnica za spoljnu i bezbjednosnu politiku EU, Kaja Kalas, obilazi Crnu Goru, BiH i Albaniju. Da li se u Briselu zaista vjeruje u lojalnost Vučića ili se-pored šargarepe, priprema i nešto drugo?

STOJKOVIĆ: U Evropskoj uniji najmanje se veruje Vučiću u pogledu lojalnosti prema EU. Značajan deo politike stabilokratije zasniva se na podgrevanoj pretnji samog Vučića da će se, ukoliko bude previše pritisnut evropskim zahtevima, okrenuti ka Rusiji i Kini u ekonomskom, a naročito u bezbednosnom smislu. Trenutno se, sa istim ciljem, u velikoj meri trudi da uspostavi odnose sa Trampovom administracijom i tu se neće ograničavati u ponudama resursa-zemlje, biznisa i svega što može da pokloni da bi stekao takvog zaštitnika. Čini mi se da je Tramp tip ličnosti koji Vučić jako dobro razume. Evropskim diplomatama, s kojima sam imala prilike da razgovaram, jasna je Vučićeva igra. Uvek naglašavam da Srbija neće imati šansu da postane deo EU dok je Vučić na vlasti, jer on u tome ne vidi svoj lični interes. Svaki njegov potez je antievropski.

 

Nikada  Vučić nije birao jaku i sposobnu ličnost za premijera

MONITOR: Izborom profesora Medicinskog fakulteta Đura Macuta za mandatara, Aleksandar Vučić kao da je htio da parira prijedlozima opozicije i studentskoj i građanskoj pobuni. Macut je  osnivač Vučićevog Pokreta za narod i državu. Kome je ovakvim izborom Vučić poslao poruku?

STOJKOVIĆ: Nikada Aleksandar Vučić nije birao jaku i sposobnu ličnost za premijera, a ponajmanje smo to mogli očekivati u trenutku kada je realno uzdrman štrajkovima i blokadama fakulteta, škola i ulica. Iako ima akademsku i ljekarsku karijeru, dr Macut je nepoznat i bez ikakve težine u političkom životu. Postoji jedna šala u vezi sa ovim izborom – Vučić je dobio „tri u jedan“, tj. dobio je eksperta, predstavnika akademske zajednice i Ćacija u istoj osobi. Ekspert i akademija su odgovori na ideju ekspertske Vlade i pobunu akademske zajednice (studenata i profesora), dok suština leži u činjenici da je dr Macut bio posjetilac takozvanog Ćacilenda, kampa oko zgrade Predsjedništva u kom borave huligani i smutljivi likovi sa kapuljačama, a svi oni glume „studente koji hoće da uče“ kao antipod studentima u blokadi. Ključno je to što je dr Macut pokazao poslušnost Vučiću, bez obzira da li u sastavu SNS ili Pokreta za narod i državu. Ne mogu tačno da opredijelim smisao poruke ovog izbora. S jedne strane, naprednjački glasači gledaju isključivo u Vučića, pa bilo koji odabir na njih nema pretjeranog uticaja. S druge strane, svako ko razumije funkcionisanje režima u Srbiji nema dilemu da je svaki izbor mandatara beznačajan, pa tako i ovaj.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo