Povežite se sa nama

INTERVJU

VOJO ŠINDOLIĆ – PJESNIK, PREVODILAC I LIKOVNI UMJETNIK: Obnovljene veze s Podgoricom

Objavljeno prije

na

Poznati pjesnik, renomirani i produktivni prevodilac, likovni umjetnik i novinar Vojo Šindolić bio je gost međunarodnog književnog festivala Odakle zovem koji deveti put organizuje knjižara Karver u Podgorici.

Rođeni Dubrovčanin, živio je u Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu i Kopru, bio je i urednik kultnog rok časopisa Džuboks, ali i gostujući predavač savremene američke književnosti na University of California u San Franciscu i Berkeleyju. Član je hrvatskog PEN centra i Počasni član američkog PEN centra.

Posljednji jugoslovenski bitnik – kako ga mnogi nazivaju za Monitor govori o poeziji, odrastanju, rokenrolu, druženju s Bukowskim, Dylanom, Allenom Ginsbergom i ostalim američkim bitnicima, ali i otkriva veze s Podgoricom i Crnom Gorom.

MONITOR: Kakve impresije nosite sa ovdašnjeg festivala i kakve sve veze imate s Podgoricom i Crnom Gorom?
ŠINDOLIĆ: Moram iskreno priznati da mi je bilo veoma lijepo i ugodno, u svakom pogledu. Nažalost, stjecajem okolnosti ja sam posljednji put u Podgorici bio davne 1985. kada sam vozom stigao iz Beograda i autobusom produžio za Cetinje da primim nagradu Aleksandar Leso Ivanović za zbirku poezije Svakodnevica. Ubrzo sam postao i vjenčani kum Slavku Peroviću, kojeg se mnogi sjećaju kao dugogodišnjeg lidera LSCG. Ali moje veze s Podgoricom mnogo su dublje. Naime, po očevoj liniji svi su iz Podgorice, a moj djed Simo Šindolić imao je tridesetih godina prvu knjižaru i papirnicu u Podgorici, u Ulici slobode. Nažalost, i knjižara i tri kuće Šindolića sravnjene su sa zemljom prilikom savezničkog bombardiranja Podgorice 1944. Tri brata Šindolića i članovi njihovih porodica razišli su se po cijeloj Jugoslaviji, a moj otac je te iste 1944. stigao u Dubrovnik, oženio se mojom majkom i tu zauvijek ostao. Korijene nijesmo zaboravili, a ja se posebno radujem što su moje veze sa Podgoricom sada ponovo obnovljene, a to znači, eto me već iduće godine iznova na festivalu Odakle zovem, a nadam se i prije.

MONITOR: Mnogi vas vezuju i za jedinstveni kultni rok časopis ,,Džuboks”, koji se pojavio 18 mjeseci prije američkog ,,Rolling Stonea”. Radili ste intervjue s bendovima ,,Led Zeppelin”, ,,Pink Floyd”, “The Who”…Kako je krenula sva ta priča?
ŠINDOLIĆ: Kao i često puta u životu, gotovo sasvim slučajno. Na nagovor Danila Kiša s kojim sam se družio u Dubrovniku otišao sam studirati književnost u Beograd, ali u to vrijeme puno više sam se zanimao za rock & roll nego za ispite iz staroslovenskog jezika ili narodne književnosti. Naravno, pratio sam i redovno čitao Džuboks, ali nekoliko njihovih brojeva učinilo mi se suviše beživotno i nezanimljivo, i zato sam glavnom uredniku napisao otvoreno pismo izrazivši mu svoje negodovanje i kako ja vidim da bi se mogao poboljšati kvalitet tekstova… Nekoliko dana potom, urednik me je nazvao s predlogom da to moje pismo objave kao uvodnik u idućem broju Džuboksa, a i pozvao me na stalnu saradnju. Ubrzo sam postao član redakcije a u jednom periodu i urednik. Tada sam pisao jako puno tekstova, najviše o američkom rocku, i zapadnom tzv. west coast zvuku. Ali, bio sam i književno dovoljno otvoren, pa sam iz broja u broj bio uveo rubriku Mjesto za beat i rock pjesnike u kojoj sam objavljivao prevode pjesama rock pjesnika kao što su Jim Morrison, Leonard Cohen, Kris Kristofferson…

MONITOR: Kako ste upoznali Allena Ginsberga, jednog od najpoznatijih američkih pjesnika i pripadnika bit generacije, i kad ste postali prijatelji?
ŠINDOLIĆ: Još dok sam radio za Džuboks i odlazio napraviti intervjue s Bobom Dylanom, Johnom Lennonom i mnogima drugim muzičarima već sam se bio životno opredijelio da ću se baviti savremenom američkom književnošću, naročito Beat generacijom, a prvi kojeg sam upoznao bio je Ginsberg – na moju veliku sreću, jer Ginsberg je uistinu bio dobrovoljni ambasador i glasnogovornik za sve članove Beat generacije. On je bio taj koji me je i bukvalno upoznao sa svim beatnicima, i još više, s kompletnom američkom književnom i kulturnom scenom, od Susan Sontag do Patti Smith i Andyja Warhola… Da, Ginsberg je tri puta dolazio u Jugoslaviju, 1980, 1986. – kada je dobio Zlatni vijenac Struških večeri poezije, i 1993. Naravno sva tri puta sam ga pratio na turneji, a u Dubrovniku je 1980. napisao neke od najboljih kasnijih pjesama. Naše veliko prijateljstvo trajalo je sve do njegove smrti u aprilu 1997. Dva dana prije no što je umro, čak mi je telefonirao iz bolesničke postelje da se pozdravi sa mnom i zahvali mi na našem prijateljstvu i mojim prevodima njegove poezije.

MONITOR: Zavoljeli ste poetiku Beat generacije i bili pravi predstavnik te epohe. S današnje tačke gledišta, po čemu su bitnici bili specifični?
ŠINDOLIĆ: Ah, ja sebe vidim samo kao mlađeg pripadnika i nastavljača beatnika, ali ono što je najvažnije napomenuti jest da je svaki pjesnik Beat generacije velikan za sebe, sa duboko svojestvenom poetikom i sasvim drugačijim načinom lirskog izražavanja pa je svako od njih pjesnička glaksija za sebe. Da spomenem Ginsberga, Kerouaca kao pjesnika – koji je presudno utjecao na pjesništvo Boba Dylana, Gregoryja Corsoa, Garyja Snydera, Michaela McClurea – učitelja i prijatelja Jima Morrisona, autora pjesme Mercedes Benz koju pjeva Janis Joplin, Roberta Creeleyja, Lawrencea Ferlinghettija … Dakle, beatnici su u vrijeme mojega odrastanja odigrali presudnu ulogu da se počnem baviti književnošću jer su svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesa za budizam i istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet. S druge strane čini mi se da djela književnika Beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, globalizaciju.

MONITOR: Objavili ste knjigu “Pjesnici bit generacije” 1979, kao i prevode pjesama Jima Morrisona. Tada su jugoslovenski čitaoci bili ukorak sa svjetskim… Kako su reagovali?
ŠINDOLIĆ:To je vrlo zanimljivo i kompleksno pitanje. Nažalost, tiraži ondašnjih izdanja knjiga, recimo deset hiljada primjeraka Slavlja guštera Jima Morrisona danas su nezamislivi. A ta je knjižica rasprodana u jedva mjesec dana i to usred mrtve sezone za knjige, u ljeto 1980. Međutim, ja i dan-danas jasno i glasno govorim da čitalaca ima, i da su voljni izdvojiti ne baš male svote novca za pojedine knjige, kao i da se dobra knjiga prodaje. Manje-više, sve što prevedem, a objavi se kao knjiga, proda se za godinu dana ili nešto više. A tiraž je od hiljadu primjeraka naviše. Dakle, knjige se i dalje prodaju, ali, naravno, veliki je problem distribucija, kako u samim državama bivše Jugoslavije tako u cijelom regionu koji bi podrazumijevao Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.Sve dok dobra knjiga ne bude prodavala samu sebe, i dok od Ministarstava kulture budemo tražili pomoć za izdavanje često bezvrijednih knjiga, nema nade u boljitak, jer je to na ovim prostorima već postao “Modus operandi”.

MONITOR: Davno ste upoznali Boba Dylana, a i sve vrijeme ste pričali o njemu kao odličnom pjesniku.
ŠINDOLIĆ: Upravo je Bob Dylan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogima kasnijima, uspio udariti pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer je pomoću svoje poezije uveo politiku na top-liste. Blues muzika potlačenih crnaca, ali i folk pjesme bijelaca, svojedobno su mu poslužile kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tokom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća. Dylan je nedvojbeno bio među prvima koji je počeo izražavati političku svijest i društvene stavove pomoću muzike – najprije pomoću folka, a potom i rock & rolla. Imao sam tu rijetku privilegiju da sam puno puta mogao prisustvovati ne samo koncertima Boba Dylana, sjediti i razgovarati s njim do kasno u noć, gledati kako komponira na gitari ili za klavirom, slika ili crta. Allen Ginsberg nas je upoznao oko 1977. Bilo je to u starom Ginsbergovom stanu na Manhattanu, tada smo i napravili naš prvi dugi intervju. Kad god bismo imali dovoljno vremena razgovarali smo o književnosti, isprepletenim odnosima poezije i muzike, američkoj vanjskoj politici. Tokom četiri zadnje decenije napravili smo petnaestak opširnih intervjua.

MONITOR: Moramo pomenuti i Bukowskog.
ŠINDOLIĆ: Bukowski je bio svijet za sebe. Pisao sam mu oko 1976. i u pismu objasnio da mi se sviđa njegova poezija i da bih je volio kontinuirano prevoditi i on mi je ubrzo odgovorio. Zbližili smo se, poslije čak i počeli družiti, prilikom mojih dugih i kratkih boravaka u Kaliforniji. I sa njim sam ostao veliki prijatelj sve do smrti 1994. Često je znao staviti nekoliko svojih crteža i ulja maloga formata i svežanj novih pjesama u kuvertu i poslati mi.

MONITOR: Veoma uspješno se bavite i likovnom umjetnošću. S obzirom na to da ste poznavali Endija Vorhola, da li ste je slikarstvo učili u čuvenoj Vorholovoj “Fabrici”?
ŠINDOLIĆ: Ja sam se iz znatiželje, a i zbog druženja s brojnim slikarima u njihovim ateljeima počeo sve više zanimati za slikarstvo. Po odlasku u Beograd na studije književnosti počeo sam odlaziti i na likovnu akademiju, kako bih stekao nužno znanje o tehnikama, bojama, slikanju po modelu itd. Tada sam se jako puno družio sa slikarima Mediale – Mirom Glavurtićem, Svetozarom Samurovićem, Urošom Toškovićem, Dadom Đurićem…

Prilikom jednog posjeta Njujorku Ginsberg me upoznao sa Andyjem Warholom s kojim sam se isto tako ubrzo sprijateljio pa sam često odlazio u njegovu Tvornicu da bih s njim razgovarao o njegovim slikarskim tehnikama i pristupu likovnoj umjetnosti. Moje zanimanje za slikarstvo mnogo je bliže renesansnom i medialnom, ali Warholovo veliko znanje u mnogome mi je pomoglo da shvatim događeje u sadašnjoj likovnoj produkciji.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo