Povežite se sa nama

INTERVJU

VOJO ŠINDOLIĆ – PJESNIK, PREVODILAC I LIKOVNI UMJETNIK: Obnovljene veze s Podgoricom

Objavljeno prije

na

sindolic

Poznati pjesnik, renomirani i produktivni prevodilac, likovni umjetnik i novinar Vojo Šindolić bio je gost međunarodnog književnog festivala Odakle zovem koji deveti put organizuje knjižara Karver u Podgorici.

Rođeni Dubrovčanin, živio je u Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu i Kopru, bio je i urednik kultnog rok časopisa Džuboks, ali i gostujući predavač savremene američke književnosti na University of California u San Franciscu i Berkeleyju. Član je hrvatskog PEN centra i Počasni član američkog PEN centra.

Posljednji jugoslovenski bitnik – kako ga mnogi nazivaju za Monitor govori o poeziji, odrastanju, rokenrolu, druženju s Bukowskim, Dylanom, Allenom Ginsbergom i ostalim američkim bitnicima, ali i otkriva veze s Podgoricom i Crnom Gorom.

MONITOR: Kakve impresije nosite sa ovdašnjeg festivala i kakve sve veze imate s Podgoricom i Crnom Gorom?
ŠINDOLIĆ: Moram iskreno priznati da mi je bilo veoma lijepo i ugodno, u svakom pogledu. Nažalost, stjecajem okolnosti ja sam posljednji put u Podgorici bio davne 1985. kada sam vozom stigao iz Beograda i autobusom produžio za Cetinje da primim nagradu Aleksandar Leso Ivanović za zbirku poezije Svakodnevica. Ubrzo sam postao i vjenčani kum Slavku Peroviću, kojeg se mnogi sjećaju kao dugogodišnjeg lidera LSCG. Ali moje veze s Podgoricom mnogo su dublje. Naime, po očevoj liniji svi su iz Podgorice, a moj djed Simo Šindolić imao je tridesetih godina prvu knjižaru i papirnicu u Podgorici, u Ulici slobode. Nažalost, i knjižara i tri kuće Šindolića sravnjene su sa zemljom prilikom savezničkog bombardiranja Podgorice 1944. Tri brata Šindolića i članovi njihovih porodica razišli su se po cijeloj Jugoslaviji, a moj otac je te iste 1944. stigao u Dubrovnik, oženio se mojom majkom i tu zauvijek ostao. Korijene nijesmo zaboravili, a ja se posebno radujem što su moje veze sa Podgoricom sada ponovo obnovljene, a to znači, eto me već iduće godine iznova na festivalu Odakle zovem, a nadam se i prije.

MONITOR: Mnogi vas vezuju i za jedinstveni kultni rok časopis ,,Džuboks”, koji se pojavio 18 mjeseci prije američkog ,,Rolling Stonea”. Radili ste intervjue s bendovima ,,Led Zeppelin”, ,,Pink Floyd”, “The Who”…Kako je krenula sva ta priča?
ŠINDOLIĆ: Kao i često puta u životu, gotovo sasvim slučajno. Na nagovor Danila Kiša s kojim sam se družio u Dubrovniku otišao sam studirati književnost u Beograd, ali u to vrijeme puno više sam se zanimao za rock & roll nego za ispite iz staroslovenskog jezika ili narodne književnosti. Naravno, pratio sam i redovno čitao Džuboks, ali nekoliko njihovih brojeva učinilo mi se suviše beživotno i nezanimljivo, i zato sam glavnom uredniku napisao otvoreno pismo izrazivši mu svoje negodovanje i kako ja vidim da bi se mogao poboljšati kvalitet tekstova… Nekoliko dana potom, urednik me je nazvao s predlogom da to moje pismo objave kao uvodnik u idućem broju Džuboksa, a i pozvao me na stalnu saradnju. Ubrzo sam postao član redakcije a u jednom periodu i urednik. Tada sam pisao jako puno tekstova, najviše o američkom rocku, i zapadnom tzv. west coast zvuku. Ali, bio sam i književno dovoljno otvoren, pa sam iz broja u broj bio uveo rubriku Mjesto za beat i rock pjesnike u kojoj sam objavljivao prevode pjesama rock pjesnika kao što su Jim Morrison, Leonard Cohen, Kris Kristofferson…

MONITOR: Kako ste upoznali Allena Ginsberga, jednog od najpoznatijih američkih pjesnika i pripadnika bit generacije, i kad ste postali prijatelji?
ŠINDOLIĆ: Još dok sam radio za Džuboks i odlazio napraviti intervjue s Bobom Dylanom, Johnom Lennonom i mnogima drugim muzičarima već sam se bio životno opredijelio da ću se baviti savremenom američkom književnošću, naročito Beat generacijom, a prvi kojeg sam upoznao bio je Ginsberg – na moju veliku sreću, jer Ginsberg je uistinu bio dobrovoljni ambasador i glasnogovornik za sve članove Beat generacije. On je bio taj koji me je i bukvalno upoznao sa svim beatnicima, i još više, s kompletnom američkom književnom i kulturnom scenom, od Susan Sontag do Patti Smith i Andyja Warhola… Da, Ginsberg je tri puta dolazio u Jugoslaviju, 1980, 1986. – kada je dobio Zlatni vijenac Struških večeri poezije, i 1993. Naravno sva tri puta sam ga pratio na turneji, a u Dubrovniku je 1980. napisao neke od najboljih kasnijih pjesama. Naše veliko prijateljstvo trajalo je sve do njegove smrti u aprilu 1997. Dva dana prije no što je umro, čak mi je telefonirao iz bolesničke postelje da se pozdravi sa mnom i zahvali mi na našem prijateljstvu i mojim prevodima njegove poezije.

MONITOR: Zavoljeli ste poetiku Beat generacije i bili pravi predstavnik te epohe. S današnje tačke gledišta, po čemu su bitnici bili specifični?
ŠINDOLIĆ: Ah, ja sebe vidim samo kao mlađeg pripadnika i nastavljača beatnika, ali ono što je najvažnije napomenuti jest da je svaki pjesnik Beat generacije velikan za sebe, sa duboko svojestvenom poetikom i sasvim drugačijim načinom lirskog izražavanja pa je svako od njih pjesnička glaksija za sebe. Da spomenem Ginsberga, Kerouaca kao pjesnika – koji je presudno utjecao na pjesništvo Boba Dylana, Gregoryja Corsoa, Garyja Snydera, Michaela McClurea – učitelja i prijatelja Jima Morrisona, autora pjesme Mercedes Benz koju pjeva Janis Joplin, Roberta Creeleyja, Lawrencea Ferlinghettija … Dakle, beatnici su u vrijeme mojega odrastanja odigrali presudnu ulogu da se počnem baviti književnošću jer su svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesa za budizam i istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet. S druge strane čini mi se da djela književnika Beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, globalizaciju.

MONITOR: Objavili ste knjigu “Pjesnici bit generacije” 1979, kao i prevode pjesama Jima Morrisona. Tada su jugoslovenski čitaoci bili ukorak sa svjetskim… Kako su reagovali?
ŠINDOLIĆ:To je vrlo zanimljivo i kompleksno pitanje. Nažalost, tiraži ondašnjih izdanja knjiga, recimo deset hiljada primjeraka Slavlja guštera Jima Morrisona danas su nezamislivi. A ta je knjižica rasprodana u jedva mjesec dana i to usred mrtve sezone za knjige, u ljeto 1980. Međutim, ja i dan-danas jasno i glasno govorim da čitalaca ima, i da su voljni izdvojiti ne baš male svote novca za pojedine knjige, kao i da se dobra knjiga prodaje. Manje-više, sve što prevedem, a objavi se kao knjiga, proda se za godinu dana ili nešto više. A tiraž je od hiljadu primjeraka naviše. Dakle, knjige se i dalje prodaju, ali, naravno, veliki je problem distribucija, kako u samim državama bivše Jugoslavije tako u cijelom regionu koji bi podrazumijevao Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.Sve dok dobra knjiga ne bude prodavala samu sebe, i dok od Ministarstava kulture budemo tražili pomoć za izdavanje često bezvrijednih knjiga, nema nade u boljitak, jer je to na ovim prostorima već postao “Modus operandi”.

MONITOR: Davno ste upoznali Boba Dylana, a i sve vrijeme ste pričali o njemu kao odličnom pjesniku.
ŠINDOLIĆ: Upravo je Bob Dylan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogima kasnijima, uspio udariti pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer je pomoću svoje poezije uveo politiku na top-liste. Blues muzika potlačenih crnaca, ali i folk pjesme bijelaca, svojedobno su mu poslužile kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tokom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća. Dylan je nedvojbeno bio među prvima koji je počeo izražavati političku svijest i društvene stavove pomoću muzike – najprije pomoću folka, a potom i rock & rolla. Imao sam tu rijetku privilegiju da sam puno puta mogao prisustvovati ne samo koncertima Boba Dylana, sjediti i razgovarati s njim do kasno u noć, gledati kako komponira na gitari ili za klavirom, slika ili crta. Allen Ginsberg nas je upoznao oko 1977. Bilo je to u starom Ginsbergovom stanu na Manhattanu, tada smo i napravili naš prvi dugi intervju. Kad god bismo imali dovoljno vremena razgovarali smo o književnosti, isprepletenim odnosima poezije i muzike, američkoj vanjskoj politici. Tokom četiri zadnje decenije napravili smo petnaestak opširnih intervjua.

MONITOR: Moramo pomenuti i Bukowskog.
ŠINDOLIĆ: Bukowski je bio svijet za sebe. Pisao sam mu oko 1976. i u pismu objasnio da mi se sviđa njegova poezija i da bih je volio kontinuirano prevoditi i on mi je ubrzo odgovorio. Zbližili smo se, poslije čak i počeli družiti, prilikom mojih dugih i kratkih boravaka u Kaliforniji. I sa njim sam ostao veliki prijatelj sve do smrti 1994. Često je znao staviti nekoliko svojih crteža i ulja maloga formata i svežanj novih pjesama u kuvertu i poslati mi.

MONITOR: Veoma uspješno se bavite i likovnom umjetnošću. S obzirom na to da ste poznavali Endija Vorhola, da li ste je slikarstvo učili u čuvenoj Vorholovoj “Fabrici”?
ŠINDOLIĆ: Ja sam se iz znatiželje, a i zbog druženja s brojnim slikarima u njihovim ateljeima počeo sve više zanimati za slikarstvo. Po odlasku u Beograd na studije književnosti počeo sam odlaziti i na likovnu akademiju, kako bih stekao nužno znanje o tehnikama, bojama, slikanju po modelu itd. Tada sam se jako puno družio sa slikarima Mediale – Mirom Glavurtićem, Svetozarom Samurovićem, Urošom Toškovićem, Dadom Đurićem…

Prilikom jednog posjeta Njujorku Ginsberg me upoznao sa Andyjem Warholom s kojim sam se isto tako ubrzo sprijateljio pa sam često odlazio u njegovu Tvornicu da bih s njim razgovarao o njegovim slikarskim tehnikama i pristupu likovnoj umjetnosti. Moje zanimanje za slikarstvo mnogo je bliže renesansnom i medialnom, ali Warholovo veliko znanje u mnogome mi je pomoglo da shvatim događeje u sadašnjoj likovnoj produkciji.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo