Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, INSTITUT ZA PRAVNE STUDIJE: Neophodno je suočiti se s ekonomskom realnošću

Objavljeno prije

na

Dr Ilija Vukčević iz Instituta za pravne studije doktorirao je na temi – uticaj sloboda kretanja tržišta EU na oblast oporezivanja. Povod za razgovor sa njim je ovonedjeljnji Samit o Zapadnom Balkanu i ideja zajedničkog tržišta, ali i ekonomska situacija i problemi u zemlji.

MONITOR: Šef EU delegacije Avio Orav u susret Samitu o Zapadnom Balkanu je kazao da će veća ekonomska integracija učiniti konkurentnijim region i da je Crna Gora u tom smislu igrala “konstruktivnu i aktivnu ulogu” na razvijanju mape puta. Gdje smo mi po vama na toj mapi puta?
VUKČEVIĆ: Rekao bih da smo trenutno u najdelikatnijoj fazi, nekoj vrsti „ničije zemlje”. Sa jedne strane, Crna Gora je duboko zagazila u proces pristupanja EU, te se nakon pet godina nalazi u situaciji da ima otvoren veliki broj poglavlja što ukazuje na značajan trud koji je uložen. Međutim, sa druge strane pomenutu dinamiku ne prati adekvatan rast ekonomskih pokazatelja i standarda života, što najviše interesuje prosječnog građanina. Rezultat navedenog se reflektuje kao pad podrške javnosti EU integracijama.

U tom smislu Samit o Zapadnom Balkanu bi mogao imati pozitivne efekte jer konačno skreće fokus sa političkog diskursa cijele priče na njenu ekonomsku dimenziju. Naravno, ova njemačka inicijativa može imati valjane rezultate isključivo ako se ispravno odaberu oblasti koje mogu dati najveći doprinos ekonomskom razvoju regiona, što će indirektno uticati na stišavanje unutrašnjih političkih dubioza. Smatram da je ovo pravi način uticaja EU na Zapadni Balkan, jer će puniji džepovi građana zasigurno povećati stepen tolerancije, razumijevanja i poštovanja ljudskih prava.

MONITOR: Koje su po vama oblasti koje bi trebalo uključiti u Plan za regionalni ekonomski prostor Zapadnog Balkana. Od strane predstavnika država regiona se čulo dosta različitih ideja u pogledu stepena ekonomske integracije koje su se čak kretale i do formiranja carinske unije.
VUKČEVIĆ: Neophodno je shvatiti da se države Zapadnog Balkana ne nalaze na istoj tački u postupku pristupanja EU. Dogovor oko jedinstvene carinske tarife, formiranje jedinstvene carinske linije na spoljnim granicama država Zapadnog Bakana, zajedničkog mehanizma naplate carinskih dažbina, kao i sistema raspodjele i trošenja istih bi zahtijevao dugogodišnja odricanja. Ovakav projekat ima smisla isključivo za države koje nemaju šanse da u narednih desetak godina postanu članice EU, pa zato iz perspektive Crne Gore ova ideja nije interesantna.

Međutim, iako u domaćoj javnosti u proteklom periodu dominiraju isključivo negativna mišljenja, smatram da bi se mudrim odabirom oblasti na koje će se ovaj proces fokusirati mogli postići pozitivni rezultati za Crnu Goru. Naime, ono na čemu bi naši predstavnici trebali primarno da insistiraju jesu investicije u infrastrukturu. Christian Hellbach, koordinator za Zapadni Balkan u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova je, u kontekstu inicijative, govoreći o prekograničnim infrastrukturnim projektima poput autoputeva, izjavio da je „ludilo što je tako komplikovano doputovati iz Beograda do Prištine ili Tirane”. Iz naše perspektive takođe bi bilo neshvatljivo da investicija u autoput, koja će se zbog fluktuacija deviznih kurseva na kraju moža približiti milijardi eura, završi na mogućnosti da građani Podgorice mogu za samo 20 minuta vožnje autom popiti kafu u Kolašinu. Pomenuta investicija gubi svaki smisao ukoliko se autoputem ne povežu Bar-Beograd-Budimpešta. Jasno je da nije moguće u Crnu Goru dovesti svakog turistu avionom, kao da ni Luka Bar nema svijetlu budućnost bez povezivanja sa evropskom infrastrukturnom mrežom. Zato bi njemačka inicijativa za Zapadni Balkan mogla biti spas u pronalaženju neophodnih sredstava za kompletiranje pomenutog infrastrukturnog projekta.

Takođe, u oblasti liberalizacije pružanja usluga mogle bi se učiniti određene korisne stvari. Postoje oblasti gdje treba biti veoma oprezan kao što je međusobno priznavanje visokoškolskih diploma. Isto ne bi bilo pametno pošto bi bili preplavljeni diplomama sa ustanova iz regiona vrlo sumnjivog kvaliteta, što bi značajno ugrozilo poziciju naših visokoškolskih ustanova. Sa druge strane, treba insistirati na inicijativama koje bi donijele koristi za džep građana regiona. Kao primjer može poslužiti skorašnje ukidanje rominga u državama EU, te treba podržati slične inicijative i za države Zapadnog Balkana.

MONITOR: Kako vidite posljednje mjere Vlade na, kako se to popularno kaže, “konsolidaciji javnih finansija”, odnosno nove namete?
VUKČEVIĆ: Manjak u državnoj kasi bez dodatnog zaduživanja je moguće nadomjestiti na dva načina: smanjenjem rashoda ili povećanjem prihoda. Crna Gora ima visok stepen javne potrošnje pa je neophodno značajno smanjenje stavki koje se ne mogu smatrati racionalnim. Država godišnje isplaćuje oko 20 miliona samo na osnovu sudskih sporova pa ukoliko bi se oni smanjili, imali bi isti efekat kao da je povećan ili uveden neki novi fisklani oblik. Slično, trošak plata u javnom sektoru se mora smanjivati otpuštanjem viška zaposlenih, a ne smanjenjem zarada, jer su one ionako male da bi u državnoj službi zadržale kvalitetan kadar. Priča o visini plata u javnom sektoru je najobičnija demagogija a cilj treba da bude mala javna administracija ali koja je dobro plaćena. Stoga, smatram da glavni problem naših javnih finansija leži u neefikasnom trošenju budžetskih sredstava, odnosno na rashodnoj strani.

Povećanje prihoda je moguće, sa jedne strane, proširenjem poreske osnovice putem unapređenja postojećih zakonskih rješenja, kao i većom fiskalnom disciplinom ili, sa druge strane povećanjem fiskalnog tereta. Rješenje koje je izvršna vlast izabrala dovešće u konflikt ova dva cilja. Naime, povećanje poreza na potrošnju – PDV-a i akciza, proizvodi impuls ka povećanju sive ekonomije i šverca. Upravo zato određeno procentualno povećanje poreza na potrošnju nikada ne daje matematički identičan iznos povećanja prihoda, već je u nekim slučajevima dolazilo i do njegovog pada. Zato će se izvršna vlast suočiti sa velikim izazovom da zbog povećanja poreskih stopa uspostavi valjanu fiskalnu disciplinu i spriječi smanjenje poreske osnovice.

Smatram da ono čemu nije dat dovoljan značaj u okviru fiskalnih mjera jeste krpljenje mnogobrojnih rupa koje postoje u našem poreskom zakonodavstvu kroz koje se odlivaju značajni iznosi prihoda. Uvođenje sveobuhvatnog zakonodavstva protiv izbjegavanja plaćanja poreza, kao i unapređenje postojećih propisa koje bi rezultiralo širenjem poreske osnovice u sistemu PDV-a, poreza na dobit pravnih lica i poreza na dohodak fizičkih lica državu ne košta ništa da može da doprinese povećanju poreskih prihoda.

MONITOR: U kontekstu krpljenja rupa u poreskim propisima koje pominjete, mnoge međunarodne institucije ukazuju da je u protekle dvije decenije ogroman kapital iznesen iz zemlje a da za to nije plaćen dugovani porez.
VUKČEVIĆ: Protekle dvije decenije erozija nacionalne poreske osnovice putem izvlačenja neoporezovanog kapitala u poreske rajeve predstavlja planetarni problem. U tom pogledu treba istaći dvije nadnacionalne inicijative. OECD je početkom juna ove godine započeo potpisivanje multilateralnog instrumenta koji ima za cilj unošenje izmjena u bilateralnim poreskim ugovorima koje bi omogućile državama potpisnicama efikasnija oruđa u borbi protiv agresivnog poreskog planiranja i zloupotrebe predmetnih ugovora. Slično, na nivou EU je usvojena a 1. januara 2020. godine počinje da se primjenjuje Direktiva protiv izbjegavanja plaćanje poreza koja se primjenjuje u slučaju transakcija sa državama van EU. Ovaj pravni akt uvodi pet pravno obavezujućih mjera protiv poreskih zloupotreba u kojima su uključene jurisdikcije sa niskom oporezivanjem.

Ovo je problematika u kojoj nam predstoji veoma dugačak put da bi se sustigao nivo zaštite poreskog sistema koji postoji u razvijenim državama svijeta. Dovoljno je reći da Crna Gora u svom pravnom sistemu nema ni zakonodavstvo o transfernim cijenama koje predstavlja azbuku sprječavanja iznošenja neoporezivog kapitala iz nacionalnih okvira, a kamoli neku složeniju formu antievazionog zakonodavstva. Ponavljam, uvođenje ovih mjera državu ne košta mnogo a može da proizvede značajne rezultate.

MONITOR: Kako komentarišete to da su velika državna preduzeća među najvećim poreskim dužnicima, poput Mntenegro airlinesa, Željezničkog prevoza. Istovremeno, neka od njih dobijaju nezakonito državnu pomoć, ali bez dugoročnih rješenja i to sve na teret građana.
VUKČEVIĆ: Vaše pitanje sadrži odgovor – dugoročna rješenja. Ono sa čime se sada suočavamo su palijativna rješenja u cilju kontrole štete kako bi se kupilo vrijeme za pronalaženje izlazne strategije. Ukupna kriza javnih finansija često ogoli realnost nekih privrednih subjekata čiji su problemi u određenim periodima mogli biti servisirani i trpani pod tepih za neko buduće vrijeme. Sada se suočavamo sa rezultatima takve politike vođenja ključnih privrednih subjekata pod državnom kontrolom koja su prezadužena a već su bili korisnici državne pomoći.

Neophodno je suočiti se sa realnošću i presjeći u kojem pravcu treba ići. Ukoliko postoji dugoročno održiv scenario – reorganizacija, novi finansijski aranžman, strateško partnerstvo, privatizacija treba napraviti valjanu i dobro utemeljenu strategiju i ići u Brisel na pregovare o ustupcima u procesu pristupanja EU. Ovaj način djelovanja je već primjenjivan u državama koje su bile kandidati za EU u pogledu nekih privrednih resursa za koje je procijenjeno da su od vitalnog značaja. Ono što je krucijalno je volja da se problemi konačno riješe u skladu sa tržišnim a ne političkim principima.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo