Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ ZAGREBA: Vlast u Hrvatskoj najviše brine o sebi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta dominantno karakteriše aktuelnu političku scenu u Hrvatskoj?
PUHOVSKI: Konstantno, najčešće nespretno, zabašurivanje realnih, a posebice ozbiljnih problema. Namjesto o višedesetljetnoj, režimski potpomognutoj pljački od koje je – na štetu možda i stotinjak tisuća hrvatskih građana – živio gigantski Agrokor, govori se o sukobima ruskih i amerikanskih kreditora, ili o kašnjenju inozemnih agencija da spoznaju problem (kod hrvatske vlade nije se, međutim, radilo o spoznaji, nego o – jako zakašnjeloj – odluci da se problem obznani). Namjesto pravih problema sa Slovenijom (a to su, dijelom još Ljubljanska banka i zadugo nuklearka Krško), histerizira se u povodu nekoliko kvadratnih kilometara morske površine (slaba je utjeha u tomu da su na slovenskoj strani trenutno još primitivniji). Namjesto realnih ekonomskih i socijalnih problema, energija se gubi na očuvanje „stabilnosti” vladajuće većine (koja svejedno visi na koncu). Namjesto ozbiljne strategije zaštite od požara, počevši s cjelogodišnjom pripremom priobalnih šuma za sve toplija ljeta i ozbiljnim opremanjem vatrogasne službe, kliče se hrabrim (izmučenim) vatrogascima i polemizira o ovlastima unutar sustava koji nije dobro funkcionirao kada je najviše trebalo…

MONITOR: Kako objašnjavate ovaj apsurd: u Hrvatskoj je sve manje nezaposlenih, a po životnom standardu Hrvatska je pala na dno ljestvice Evropske unije?
PUHOVSKI: Hrvatska je dugoročno ostala na razmjerima koje je imala i u Jugoslaviji – iza Slovenije, a ispred svih ostalih. Drugim riječima, državna neovisnost baš nije puno pomogla u tom pogledu. A što se EU tiče, zakašnjeli ulazak (dijelom zbog svega što se zbivalo nakon akcije „Oluja”, dijelom zbog slovenske sabotaže) doveo je do toga da je Hrvatska od početka bila na samome dnu po standardu, a u međuvremenu je, zbog nesnalaženja u Uniji i niza unutrašnjih propusta, pala još i iza Rumunjske. Pad broja nezaposlenih, međutim, je većim dijelom uzrokovan odlaskom u inozemstvo – to je prednost članstva u EU – a manje novim zapošljavanjem u zemlji.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima u zagrebački parlament je ušlo pet poslanika sa liste liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića koji su „dobrim dijelom militantni nacionalisti, pa i otvoreni zagovornici NDH i ustaštva”. Je li to istina?
PUHOVSKI: Riječ je o lokalnome parlamentu, skupštini grada Zagreba. Skupina (razmjerno) mladih političara/političarki dobila je desetak posto na lokalnim izborima, a to odgovara potencijalu ovakvih grupa gotovo posvuda u EU (s time da su u nizu država i znatno jači). Među njima su pretežito ljudi koji su, u najmanju ruku, revizionisti, koji žele (pozitivno) reinterpretirati NDH i ustaše. Srećom, za sada barem, dnevno-politički ne djeluju nedemokratski. S jedne je strane dobro da je ta skupina izašla iz HDZ (gdje su se, posebice u doba Karamarka, ugodno skrivali), pa se jasno vidi koliko ih ima (a time i slabe HDZ), s druge pak strane oni imaju u sebi i totalitarni potencijal.

MONITOR: Kako tumačite uklanjanje imena maršala Tita sa trga u Zagrebu kao „represivno-zločinačkog simbola negacije nezavisne Hrvatske”?
PUHOVSKI: Za mene je to nebitno pitanje. Nisam se bunio protiv imena toga trga (prije svega zbog temeljne orijentacije ljudi koji su to činili), jer nemam dvojbe u to da je Tito bio (uz Nikolu Teslu) jedini čovjek iz Hrvatske (pa i s čitava područja bivše Jugoslavije) koji je bio doista svjetska ličnost. Njegovi su politički uspjesi posve neupitni, ali cijena je tih uspjeha bila naprosto strašna. Jasno je, naime, da je neposredno odgovoran za masovni poratni pokolj i totalitarni (pa makar i „mekano totalitarni”) poredak do sredine osamdesetih. Problem je izgleda nastao zbog toga što se protiv njegova nasljeđa nakon raspada Jugoslavije nisu bunili oni koji su to, paradoksalno, najviše činili u doba Jugoslavije (koliko je tada bilo moguće) – ljevica i liberali. Degutantni razmjeri njegova kulta već su najkasnije u šezdesetima izazivali zgražanje (ili barem podsmijeh) kod brojnih pristojnih ljudi. No, poslije devedesetih, napade na Tita je preuzela (pretežito totalitarna) desnica, a druga se strana našla u čudnoj obrani posmrtnoga kulta.

MONITOR: Kako će se riješiti spor između Hrvatske i Slovenije poslije presude Međunarodnog arbitražnog suda u Hagu prema kojoj je Slovenija dobila tri četvrtine Piranskog zaliva? Hrvatska ponavlja da za nju odluka suda nema apsolutno nikakvu važnost i da je neće primjenjivati.
PUHOVSKI: Slovenska je strana imala sve razloge očekivati (razmjerno) povoljan ishod, pa je nepojmljiva glupost njihovih vlasti omogućila Hrvatskoj da se barem neko vrijeme buni protiv odluke arbitraže koju je, dokazano, Slovenija u jednome trenutku korupirala. No, sama je arbitraža sebi dala pozitivnu ocjenu i u tom pogledu, pa je postupak nastavljen a ishod, zapravo, i nije posve nepovoljan za Hrvatsku. Bit će još dosta natezanja ali, uz posve zanemarive korekcije, ta će odluka biti realizirana, možda (kao mala utješna nagrada Hrvatskoj) formalno kao rezultat naknadnog dvostranog dogovora. A radi se, ponavljam, o prostoru podobnome baš za sukob ratnih sandolina dviju strana.

MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate samita u Trstu o integracionim procesima u zemljama Zapadnog Balkana?
PUHOVSKI: Zapravo nema rezultata, prometno povezivanje funkcionira u osnovi i bez ovih modela, a sve drugo je, opet, odgođeno. Veliki dečki (i djevojke) imaju drugih problema.

MONITOR: Neki tvrde da ovakvo povezivanje zemalja Zapadnog Balkana može da omete te zemlje da uđu u EU. Jesu li u pravu?
PUHOVSKI: Povezivanje je, ako do njega doista i dođe, u punome smislu riječi utješna nagrada, jer će proces pristupa EU trajati godinama, vjerojatno i dulje od desetljeća (osim, eventualno, za Crnu Goru).

MONITOR: Kakvi su odnosi između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
PUHOVSKI: Sa Srbijom je Hrvatska prošla fazu izrazito loših odnosa, no sada se, izgleda, stvari nešto popravljaju. Puno ovisi o tomu koliko će trijumfalizma na hrvatskoj i iredentizma na srpskoj strani doći do riječi u povodu još jedne godišnjice akcije „Oluja”. Odnosi s BiH ovise prije svega o stalno istome pitanju – može li se BiH konačno uspostaviti kao prava država. Tek potom se može reći što je od hrvatskih zahtjeva racionalno i dopušteno, a što bi moglo biti miješanje u unutrašnje poslove (jer se trenutno ni sama BiH ne bavi svojim „unutarnjim” problemima).

MONITOR: Svjedoci smo intenzivne revizije istorijske prošlosti. U Srbiji se rehabilituju četnici, u Hrvatskoj ustaše, jačaju desničarski pokreti, fašizam, nacionalizam… Ko se i kako može uspješno tome suprotstaviti?
PUHOVSKI: To su, doduše zakašnjeli, rezultati postkomunistički logičnoga antikomunizma. Trebalo je „prevrednovati sve vrijednosti”, pa su oni koje je komunistički pokret pobijedio shvaćeni kao žrtve, a žrtvama se svagda olako pripisuju pozitivne značajke. Nezainteresiranost većine presudit će ovim eskapadama razmjerno skoro, no njihovi će aktivisti – kao i posvuda u Evropi – ostati javno i politički djelatnima još dugo (srećom, s pretežito u jednodimenzionalnim postotkom podrške). Najbolji način suprotstavljanja tim huškačima jest uporno, argumentirano (prije svega moralno) sramoćenje njihovih idola iz prošlosti.

MONITOR: Evropski komesar za proširenje Johanes Han svojevremeno je izjavio da je na Zapadnom Balkanu dovoljna samo jedna varnica i sve je u plamenu, te da se dugoročno pomirenje u regionu može postići samo kroz evropsku perspektivu. Da li su mogući novi ratni sukobi na ovim prostorima?
PUHOVSKI: Nije mu to prva glupost. On je samo jedan od tipičnih poluznalaca iz Bruxellesa, koji misle da im moć pripuštanja u klub daje i pravo na svekoliko ocjenjivanje kandidata bez punoga poznavanja konteksta. Neće biti ratnih sukoba, uvjeren sam – ali ni skore pomirbe u punome značenju. No, treba se ozbiljno bojati dugotrajnoga, postupnog, gmižućeg crkavanja – kako u socijalnome, tako i u demokratskom pogledu

MONITOR: Zašto na sve to rijetko reaguju intelektualci, tako da imamo na djelu svojevrsnu krizu javnog uma?
PUHOVSKI: Meni se čini da se – s obzirom na kvalitetu izrečenoga – i previše toga čuje u javnosti. Ponajprije zbog stalnoga repetiranja, a zatim i zbog velike količine besmislica i takmičenja u „prejakim rečima”. Oni koje bi se ozbiljno moglo smatrati intelektualcima (i, naravno, intelektualkama) nisu tek stavotvoritelji, nego, prije svega, oni koji ne prihvaćaju glupost i neistinu ni kod „svojih” (u nacionalom, svjetonazorskom, rodnom i inom postavu). Takvih je, nažalost, malo – no to nije bitno kvantitativan problem; javni um ne ovisi o brojnosti, nego o argumentaciji, a to znači da i pojedinac koji je u pravu obavlja tu funkciju – i ako mu trenutno to i ne priznaju.

Problem Prevlake biće lako riješen

MONITOR: Da li odluka Međunarodnog arbitražnog suda o Piranskom zalivu može srušiti dogovor Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci?
PUHOVSKI: Ne, radi se o zasebnome problemu, a arbitražna će odluka s mukom, ako uopće, biti primijenjena i na hrvatsko-slovenske odnose. Vjerujem da će ovaj problem biti razmjerno lako riješen, jer je Crna Gora pod pritiskom zbog nakane ulaza u EU, kao što je Hrvatska bila u odnosu na Sloveniju. A Hrvatska, nadajmo se, nema pravih motiva odviše koristiti svoju prednost. Izvorno su taj sporazum bili postigli Mesić i Svilanović u austrijskom Stadtschlainingu, posve usputno, na marginama jedne konferencije, no ne vjerujem da će dugogodišnja mudrovanja naći mnogo bolje rješenje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo