Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ ZAGREBA: Vlast u Hrvatskoj najviše brine o sebi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta dominantno karakteriše aktuelnu političku scenu u Hrvatskoj?
PUHOVSKI: Konstantno, najčešće nespretno, zabašurivanje realnih, a posebice ozbiljnih problema. Namjesto o višedesetljetnoj, režimski potpomognutoj pljački od koje je – na štetu možda i stotinjak tisuća hrvatskih građana – živio gigantski Agrokor, govori se o sukobima ruskih i amerikanskih kreditora, ili o kašnjenju inozemnih agencija da spoznaju problem (kod hrvatske vlade nije se, međutim, radilo o spoznaji, nego o – jako zakašnjeloj – odluci da se problem obznani). Namjesto pravih problema sa Slovenijom (a to su, dijelom još Ljubljanska banka i zadugo nuklearka Krško), histerizira se u povodu nekoliko kvadratnih kilometara morske površine (slaba je utjeha u tomu da su na slovenskoj strani trenutno još primitivniji). Namjesto realnih ekonomskih i socijalnih problema, energija se gubi na očuvanje „stabilnosti” vladajuće većine (koja svejedno visi na koncu). Namjesto ozbiljne strategije zaštite od požara, počevši s cjelogodišnjom pripremom priobalnih šuma za sve toplija ljeta i ozbiljnim opremanjem vatrogasne službe, kliče se hrabrim (izmučenim) vatrogascima i polemizira o ovlastima unutar sustava koji nije dobro funkcionirao kada je najviše trebalo…

MONITOR: Kako objašnjavate ovaj apsurd: u Hrvatskoj je sve manje nezaposlenih, a po životnom standardu Hrvatska je pala na dno ljestvice Evropske unije?
PUHOVSKI: Hrvatska je dugoročno ostala na razmjerima koje je imala i u Jugoslaviji – iza Slovenije, a ispred svih ostalih. Drugim riječima, državna neovisnost baš nije puno pomogla u tom pogledu. A što se EU tiče, zakašnjeli ulazak (dijelom zbog svega što se zbivalo nakon akcije „Oluja”, dijelom zbog slovenske sabotaže) doveo je do toga da je Hrvatska od početka bila na samome dnu po standardu, a u međuvremenu je, zbog nesnalaženja u Uniji i niza unutrašnjih propusta, pala još i iza Rumunjske. Pad broja nezaposlenih, međutim, je većim dijelom uzrokovan odlaskom u inozemstvo – to je prednost članstva u EU – a manje novim zapošljavanjem u zemlji.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima u zagrebački parlament je ušlo pet poslanika sa liste liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića koji su „dobrim dijelom militantni nacionalisti, pa i otvoreni zagovornici NDH i ustaštva”. Je li to istina?
PUHOVSKI: Riječ je o lokalnome parlamentu, skupštini grada Zagreba. Skupina (razmjerno) mladih političara/političarki dobila je desetak posto na lokalnim izborima, a to odgovara potencijalu ovakvih grupa gotovo posvuda u EU (s time da su u nizu država i znatno jači). Među njima su pretežito ljudi koji su, u najmanju ruku, revizionisti, koji žele (pozitivno) reinterpretirati NDH i ustaše. Srećom, za sada barem, dnevno-politički ne djeluju nedemokratski. S jedne je strane dobro da je ta skupina izašla iz HDZ (gdje su se, posebice u doba Karamarka, ugodno skrivali), pa se jasno vidi koliko ih ima (a time i slabe HDZ), s druge pak strane oni imaju u sebi i totalitarni potencijal.

MONITOR: Kako tumačite uklanjanje imena maršala Tita sa trga u Zagrebu kao „represivno-zločinačkog simbola negacije nezavisne Hrvatske”?
PUHOVSKI: Za mene je to nebitno pitanje. Nisam se bunio protiv imena toga trga (prije svega zbog temeljne orijentacije ljudi koji su to činili), jer nemam dvojbe u to da je Tito bio (uz Nikolu Teslu) jedini čovjek iz Hrvatske (pa i s čitava područja bivše Jugoslavije) koji je bio doista svjetska ličnost. Njegovi su politički uspjesi posve neupitni, ali cijena je tih uspjeha bila naprosto strašna. Jasno je, naime, da je neposredno odgovoran za masovni poratni pokolj i totalitarni (pa makar i „mekano totalitarni”) poredak do sredine osamdesetih. Problem je izgleda nastao zbog toga što se protiv njegova nasljeđa nakon raspada Jugoslavije nisu bunili oni koji su to, paradoksalno, najviše činili u doba Jugoslavije (koliko je tada bilo moguće) – ljevica i liberali. Degutantni razmjeri njegova kulta već su najkasnije u šezdesetima izazivali zgražanje (ili barem podsmijeh) kod brojnih pristojnih ljudi. No, poslije devedesetih, napade na Tita je preuzela (pretežito totalitarna) desnica, a druga se strana našla u čudnoj obrani posmrtnoga kulta.

MONITOR: Kako će se riješiti spor između Hrvatske i Slovenije poslije presude Međunarodnog arbitražnog suda u Hagu prema kojoj je Slovenija dobila tri četvrtine Piranskog zaliva? Hrvatska ponavlja da za nju odluka suda nema apsolutno nikakvu važnost i da je neće primjenjivati.
PUHOVSKI: Slovenska je strana imala sve razloge očekivati (razmjerno) povoljan ishod, pa je nepojmljiva glupost njihovih vlasti omogućila Hrvatskoj da se barem neko vrijeme buni protiv odluke arbitraže koju je, dokazano, Slovenija u jednome trenutku korupirala. No, sama je arbitraža sebi dala pozitivnu ocjenu i u tom pogledu, pa je postupak nastavljen a ishod, zapravo, i nije posve nepovoljan za Hrvatsku. Bit će još dosta natezanja ali, uz posve zanemarive korekcije, ta će odluka biti realizirana, možda (kao mala utješna nagrada Hrvatskoj) formalno kao rezultat naknadnog dvostranog dogovora. A radi se, ponavljam, o prostoru podobnome baš za sukob ratnih sandolina dviju strana.

MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate samita u Trstu o integracionim procesima u zemljama Zapadnog Balkana?
PUHOVSKI: Zapravo nema rezultata, prometno povezivanje funkcionira u osnovi i bez ovih modela, a sve drugo je, opet, odgođeno. Veliki dečki (i djevojke) imaju drugih problema.

MONITOR: Neki tvrde da ovakvo povezivanje zemalja Zapadnog Balkana može da omete te zemlje da uđu u EU. Jesu li u pravu?
PUHOVSKI: Povezivanje je, ako do njega doista i dođe, u punome smislu riječi utješna nagrada, jer će proces pristupa EU trajati godinama, vjerojatno i dulje od desetljeća (osim, eventualno, za Crnu Goru).

MONITOR: Kakvi su odnosi između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
PUHOVSKI: Sa Srbijom je Hrvatska prošla fazu izrazito loših odnosa, no sada se, izgleda, stvari nešto popravljaju. Puno ovisi o tomu koliko će trijumfalizma na hrvatskoj i iredentizma na srpskoj strani doći do riječi u povodu još jedne godišnjice akcije „Oluja”. Odnosi s BiH ovise prije svega o stalno istome pitanju – može li se BiH konačno uspostaviti kao prava država. Tek potom se može reći što je od hrvatskih zahtjeva racionalno i dopušteno, a što bi moglo biti miješanje u unutrašnje poslove (jer se trenutno ni sama BiH ne bavi svojim „unutarnjim” problemima).

MONITOR: Svjedoci smo intenzivne revizije istorijske prošlosti. U Srbiji se rehabilituju četnici, u Hrvatskoj ustaše, jačaju desničarski pokreti, fašizam, nacionalizam… Ko se i kako može uspješno tome suprotstaviti?
PUHOVSKI: To su, doduše zakašnjeli, rezultati postkomunistički logičnoga antikomunizma. Trebalo je „prevrednovati sve vrijednosti”, pa su oni koje je komunistički pokret pobijedio shvaćeni kao žrtve, a žrtvama se svagda olako pripisuju pozitivne značajke. Nezainteresiranost većine presudit će ovim eskapadama razmjerno skoro, no njihovi će aktivisti – kao i posvuda u Evropi – ostati javno i politički djelatnima još dugo (srećom, s pretežito u jednodimenzionalnim postotkom podrške). Najbolji način suprotstavljanja tim huškačima jest uporno, argumentirano (prije svega moralno) sramoćenje njihovih idola iz prošlosti.

MONITOR: Evropski komesar za proširenje Johanes Han svojevremeno je izjavio da je na Zapadnom Balkanu dovoljna samo jedna varnica i sve je u plamenu, te da se dugoročno pomirenje u regionu može postići samo kroz evropsku perspektivu. Da li su mogući novi ratni sukobi na ovim prostorima?
PUHOVSKI: Nije mu to prva glupost. On je samo jedan od tipičnih poluznalaca iz Bruxellesa, koji misle da im moć pripuštanja u klub daje i pravo na svekoliko ocjenjivanje kandidata bez punoga poznavanja konteksta. Neće biti ratnih sukoba, uvjeren sam – ali ni skore pomirbe u punome značenju. No, treba se ozbiljno bojati dugotrajnoga, postupnog, gmižućeg crkavanja – kako u socijalnome, tako i u demokratskom pogledu

MONITOR: Zašto na sve to rijetko reaguju intelektualci, tako da imamo na djelu svojevrsnu krizu javnog uma?
PUHOVSKI: Meni se čini da se – s obzirom na kvalitetu izrečenoga – i previše toga čuje u javnosti. Ponajprije zbog stalnoga repetiranja, a zatim i zbog velike količine besmislica i takmičenja u „prejakim rečima”. Oni koje bi se ozbiljno moglo smatrati intelektualcima (i, naravno, intelektualkama) nisu tek stavotvoritelji, nego, prije svega, oni koji ne prihvaćaju glupost i neistinu ni kod „svojih” (u nacionalom, svjetonazorskom, rodnom i inom postavu). Takvih je, nažalost, malo – no to nije bitno kvantitativan problem; javni um ne ovisi o brojnosti, nego o argumentaciji, a to znači da i pojedinac koji je u pravu obavlja tu funkciju – i ako mu trenutno to i ne priznaju.

Problem Prevlake biće lako riješen

MONITOR: Da li odluka Međunarodnog arbitražnog suda o Piranskom zalivu može srušiti dogovor Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci?
PUHOVSKI: Ne, radi se o zasebnome problemu, a arbitražna će odluka s mukom, ako uopće, biti primijenjena i na hrvatsko-slovenske odnose. Vjerujem da će ovaj problem biti razmjerno lako riješen, jer je Crna Gora pod pritiskom zbog nakane ulaza u EU, kao što je Hrvatska bila u odnosu na Sloveniju. A Hrvatska, nadajmo se, nema pravih motiva odviše koristiti svoju prednost. Izvorno su taj sporazum bili postigli Mesić i Svilanović u austrijskom Stadtschlainingu, posve usputno, na marginama jedne konferencije, no ne vjerujem da će dugogodišnja mudrovanja naći mnogo bolje rješenje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo