Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ ZAGREBA: Vlast u Hrvatskoj najviše brine o sebi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta dominantno karakteriše aktuelnu političku scenu u Hrvatskoj?
PUHOVSKI: Konstantno, najčešće nespretno, zabašurivanje realnih, a posebice ozbiljnih problema. Namjesto o višedesetljetnoj, režimski potpomognutoj pljački od koje je – na štetu možda i stotinjak tisuća hrvatskih građana – živio gigantski Agrokor, govori se o sukobima ruskih i amerikanskih kreditora, ili o kašnjenju inozemnih agencija da spoznaju problem (kod hrvatske vlade nije se, međutim, radilo o spoznaji, nego o – jako zakašnjeloj – odluci da se problem obznani). Namjesto pravih problema sa Slovenijom (a to su, dijelom još Ljubljanska banka i zadugo nuklearka Krško), histerizira se u povodu nekoliko kvadratnih kilometara morske površine (slaba je utjeha u tomu da su na slovenskoj strani trenutno još primitivniji). Namjesto realnih ekonomskih i socijalnih problema, energija se gubi na očuvanje „stabilnosti” vladajuće većine (koja svejedno visi na koncu). Namjesto ozbiljne strategije zaštite od požara, počevši s cjelogodišnjom pripremom priobalnih šuma za sve toplija ljeta i ozbiljnim opremanjem vatrogasne službe, kliče se hrabrim (izmučenim) vatrogascima i polemizira o ovlastima unutar sustava koji nije dobro funkcionirao kada je najviše trebalo…

MONITOR: Kako objašnjavate ovaj apsurd: u Hrvatskoj je sve manje nezaposlenih, a po životnom standardu Hrvatska je pala na dno ljestvice Evropske unije?
PUHOVSKI: Hrvatska je dugoročno ostala na razmjerima koje je imala i u Jugoslaviji – iza Slovenije, a ispred svih ostalih. Drugim riječima, državna neovisnost baš nije puno pomogla u tom pogledu. A što se EU tiče, zakašnjeli ulazak (dijelom zbog svega što se zbivalo nakon akcije „Oluja”, dijelom zbog slovenske sabotaže) doveo je do toga da je Hrvatska od početka bila na samome dnu po standardu, a u međuvremenu je, zbog nesnalaženja u Uniji i niza unutrašnjih propusta, pala još i iza Rumunjske. Pad broja nezaposlenih, međutim, je većim dijelom uzrokovan odlaskom u inozemstvo – to je prednost članstva u EU – a manje novim zapošljavanjem u zemlji.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima u zagrebački parlament je ušlo pet poslanika sa liste liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića koji su „dobrim dijelom militantni nacionalisti, pa i otvoreni zagovornici NDH i ustaštva”. Je li to istina?
PUHOVSKI: Riječ je o lokalnome parlamentu, skupštini grada Zagreba. Skupina (razmjerno) mladih političara/političarki dobila je desetak posto na lokalnim izborima, a to odgovara potencijalu ovakvih grupa gotovo posvuda u EU (s time da su u nizu država i znatno jači). Među njima su pretežito ljudi koji su, u najmanju ruku, revizionisti, koji žele (pozitivno) reinterpretirati NDH i ustaše. Srećom, za sada barem, dnevno-politički ne djeluju nedemokratski. S jedne je strane dobro da je ta skupina izašla iz HDZ (gdje su se, posebice u doba Karamarka, ugodno skrivali), pa se jasno vidi koliko ih ima (a time i slabe HDZ), s druge pak strane oni imaju u sebi i totalitarni potencijal.

MONITOR: Kako tumačite uklanjanje imena maršala Tita sa trga u Zagrebu kao „represivno-zločinačkog simbola negacije nezavisne Hrvatske”?
PUHOVSKI: Za mene je to nebitno pitanje. Nisam se bunio protiv imena toga trga (prije svega zbog temeljne orijentacije ljudi koji su to činili), jer nemam dvojbe u to da je Tito bio (uz Nikolu Teslu) jedini čovjek iz Hrvatske (pa i s čitava područja bivše Jugoslavije) koji je bio doista svjetska ličnost. Njegovi su politički uspjesi posve neupitni, ali cijena je tih uspjeha bila naprosto strašna. Jasno je, naime, da je neposredno odgovoran za masovni poratni pokolj i totalitarni (pa makar i „mekano totalitarni”) poredak do sredine osamdesetih. Problem je izgleda nastao zbog toga što se protiv njegova nasljeđa nakon raspada Jugoslavije nisu bunili oni koji su to, paradoksalno, najviše činili u doba Jugoslavije (koliko je tada bilo moguće) – ljevica i liberali. Degutantni razmjeri njegova kulta već su najkasnije u šezdesetima izazivali zgražanje (ili barem podsmijeh) kod brojnih pristojnih ljudi. No, poslije devedesetih, napade na Tita je preuzela (pretežito totalitarna) desnica, a druga se strana našla u čudnoj obrani posmrtnoga kulta.

MONITOR: Kako će se riješiti spor između Hrvatske i Slovenije poslije presude Međunarodnog arbitražnog suda u Hagu prema kojoj je Slovenija dobila tri četvrtine Piranskog zaliva? Hrvatska ponavlja da za nju odluka suda nema apsolutno nikakvu važnost i da je neće primjenjivati.
PUHOVSKI: Slovenska je strana imala sve razloge očekivati (razmjerno) povoljan ishod, pa je nepojmljiva glupost njihovih vlasti omogućila Hrvatskoj da se barem neko vrijeme buni protiv odluke arbitraže koju je, dokazano, Slovenija u jednome trenutku korupirala. No, sama je arbitraža sebi dala pozitivnu ocjenu i u tom pogledu, pa je postupak nastavljen a ishod, zapravo, i nije posve nepovoljan za Hrvatsku. Bit će još dosta natezanja ali, uz posve zanemarive korekcije, ta će odluka biti realizirana, možda (kao mala utješna nagrada Hrvatskoj) formalno kao rezultat naknadnog dvostranog dogovora. A radi se, ponavljam, o prostoru podobnome baš za sukob ratnih sandolina dviju strana.

MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate samita u Trstu o integracionim procesima u zemljama Zapadnog Balkana?
PUHOVSKI: Zapravo nema rezultata, prometno povezivanje funkcionira u osnovi i bez ovih modela, a sve drugo je, opet, odgođeno. Veliki dečki (i djevojke) imaju drugih problema.

MONITOR: Neki tvrde da ovakvo povezivanje zemalja Zapadnog Balkana može da omete te zemlje da uđu u EU. Jesu li u pravu?
PUHOVSKI: Povezivanje je, ako do njega doista i dođe, u punome smislu riječi utješna nagrada, jer će proces pristupa EU trajati godinama, vjerojatno i dulje od desetljeća (osim, eventualno, za Crnu Goru).

MONITOR: Kakvi su odnosi između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
PUHOVSKI: Sa Srbijom je Hrvatska prošla fazu izrazito loših odnosa, no sada se, izgleda, stvari nešto popravljaju. Puno ovisi o tomu koliko će trijumfalizma na hrvatskoj i iredentizma na srpskoj strani doći do riječi u povodu još jedne godišnjice akcije „Oluja”. Odnosi s BiH ovise prije svega o stalno istome pitanju – može li se BiH konačno uspostaviti kao prava država. Tek potom se može reći što je od hrvatskih zahtjeva racionalno i dopušteno, a što bi moglo biti miješanje u unutrašnje poslove (jer se trenutno ni sama BiH ne bavi svojim „unutarnjim” problemima).

MONITOR: Svjedoci smo intenzivne revizije istorijske prošlosti. U Srbiji se rehabilituju četnici, u Hrvatskoj ustaše, jačaju desničarski pokreti, fašizam, nacionalizam… Ko se i kako može uspješno tome suprotstaviti?
PUHOVSKI: To su, doduše zakašnjeli, rezultati postkomunistički logičnoga antikomunizma. Trebalo je „prevrednovati sve vrijednosti”, pa su oni koje je komunistički pokret pobijedio shvaćeni kao žrtve, a žrtvama se svagda olako pripisuju pozitivne značajke. Nezainteresiranost većine presudit će ovim eskapadama razmjerno skoro, no njihovi će aktivisti – kao i posvuda u Evropi – ostati javno i politički djelatnima još dugo (srećom, s pretežito u jednodimenzionalnim postotkom podrške). Najbolji način suprotstavljanja tim huškačima jest uporno, argumentirano (prije svega moralno) sramoćenje njihovih idola iz prošlosti.

MONITOR: Evropski komesar za proširenje Johanes Han svojevremeno je izjavio da je na Zapadnom Balkanu dovoljna samo jedna varnica i sve je u plamenu, te da se dugoročno pomirenje u regionu može postići samo kroz evropsku perspektivu. Da li su mogući novi ratni sukobi na ovim prostorima?
PUHOVSKI: Nije mu to prva glupost. On je samo jedan od tipičnih poluznalaca iz Bruxellesa, koji misle da im moć pripuštanja u klub daje i pravo na svekoliko ocjenjivanje kandidata bez punoga poznavanja konteksta. Neće biti ratnih sukoba, uvjeren sam – ali ni skore pomirbe u punome značenju. No, treba se ozbiljno bojati dugotrajnoga, postupnog, gmižućeg crkavanja – kako u socijalnome, tako i u demokratskom pogledu

MONITOR: Zašto na sve to rijetko reaguju intelektualci, tako da imamo na djelu svojevrsnu krizu javnog uma?
PUHOVSKI: Meni se čini da se – s obzirom na kvalitetu izrečenoga – i previše toga čuje u javnosti. Ponajprije zbog stalnoga repetiranja, a zatim i zbog velike količine besmislica i takmičenja u „prejakim rečima”. Oni koje bi se ozbiljno moglo smatrati intelektualcima (i, naravno, intelektualkama) nisu tek stavotvoritelji, nego, prije svega, oni koji ne prihvaćaju glupost i neistinu ni kod „svojih” (u nacionalom, svjetonazorskom, rodnom i inom postavu). Takvih je, nažalost, malo – no to nije bitno kvantitativan problem; javni um ne ovisi o brojnosti, nego o argumentaciji, a to znači da i pojedinac koji je u pravu obavlja tu funkciju – i ako mu trenutno to i ne priznaju.

Problem Prevlake biće lako riješen

MONITOR: Da li odluka Međunarodnog arbitražnog suda o Piranskom zalivu može srušiti dogovor Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci?
PUHOVSKI: Ne, radi se o zasebnome problemu, a arbitražna će odluka s mukom, ako uopće, biti primijenjena i na hrvatsko-slovenske odnose. Vjerujem da će ovaj problem biti razmjerno lako riješen, jer je Crna Gora pod pritiskom zbog nakane ulaza u EU, kao što je Hrvatska bila u odnosu na Sloveniju. A Hrvatska, nadajmo se, nema pravih motiva odviše koristiti svoju prednost. Izvorno su taj sporazum bili postigli Mesić i Svilanović u austrijskom Stadtschlainingu, posve usputno, na marginama jedne konferencije, no ne vjerujem da će dugogodišnja mudrovanja naći mnogo bolje rješenje.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo