Povežite se sa nama

DRUŠTVO

BORBA PROTIV SIROMAŠTVA: Siti gladne ne broje

Objavljeno prije

na

purisic

“Jednostavno neko nema sreće, a to sam ja. Dijete mi je pokupilo neki virus u vrtiću, ne može da ide dok ne ozdravi, a ja do tada ne mogu privatno raditi ništa. Ovaj mjesec mi je baš kritičan”.

,,Živim, bolje reći gladujem, jer moje mjesečno primanje je neizvjesno – koliko uspijem da zaradim čisteći stanove. Nemam socijalnu pomoć jer su me informisali u Centru za socijalni rad da pravo nemam, jer mi je dijete rođeno u Srbiji gdje sam živjela sa mužem, iako sam ja Crnogorka. Ono je stranac – pojasniše. Dobila sam jednokratnu pomoć od njih u iznosu od 40 eura i ništa drugo… Mom djetetu sve nedostaje, hrana prvenstveno, garderoba za zimu, obuća. Potreban nam je i novac da platimo zaostale račune za struju. Ukoliko nekome treba čišćenje stana- poslovnog prostora , molim Vas da mi se javi”.

Ovo su samo dva primjera svakodnevne muke i neizvjesne borbe za puko preživljavanje koji se mogu pročitati na Facebook stranici Humanitarne fondacije Banka hrane.

Uskoro će 17 oktobar, Međunarodni dan borbe protiv siromaštva. Garantovano će tom prigodom neka od važnih državnih glava izdeklamovati kako su među važnim ciljevima na našem svijetlom evropskom putu bolji standard i smanjenje siromaštva.

O tome koliko se Crna Gora ozbiljno bori protiv siromaštva savršeno govori podatak da se godinama ne zna koliko u državi ima siromašnih. Kao da krenete u boj, a ne znate koliko ima protivničkih vojnika i jesu li naoružani lukom i strijelom ili tenkovima.

,,Okončati siromaštvo svuda i u svim oblicima je prvi cilj održivog razvoja, istaknut u okviru globalne agende za održivi razvoj UN do 2030. godine. Tri godine nakon usvajanja tih ciljeva, Vlada Crne Gore nije usvojila nacionalne ciljeve održivog razvoja, niti potciljeve vezane za smanjenje siromaštva. Da bi država reagovala i obuzdala rastuće siromaštvo mora najprije imati podatke. Crna Gora nema zvaničnih podataka o siromaštvu od 2013. godine”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane.

Ne zna se, objašnjava ona, ni koliko je apsolutno siromašnih koji nemaju ni dva eura za hranu po osobi, što je Monstatov minimum za preživljavanje. ,,Ako je četvoročlanoj porodici potrebno 628,2 eura da preživi mjesec – koliko porodica svakog mjeseca ima ovaj iznos.Kod nas polovina zaposlenih prima oko 250 eura za mjesec.U Crnoj Gori porodicu čini 3,8 članova, a zaposlenih je, u prosjeku, 1,2 po familiji. Imamo oko 52 000 ljudi na evidenciji nezaposlenih, trećina su visokoškolci. Oko 68 hiljada penzionera ima penziju manju od 250 eura”, kaže Marina Medojević.

Ranije se termin ,,siromaštvo” primjenjivao u značenju ,,nedovoljnosti prihoda za nabavku minimalne korpe roba i usluga”. Danas se uzima da je siromaštvo stanje kada nedostaju osnovne mogućnosti za dostojanstven život. U civilizovanom svijetu smatra se bitnim kako se siromaštvo mjeri jer to određuje ili otežava pokušaje utvrđivanja odgovarajuće politike pomoći siromašnima. Tjah je to za naše vlasti.

U zemljama Evropske unije uglavnom se smatra da su pod rizikom od siromaštva oni koji zarađuju manje od 60 posto od nacionalnog prosjeka. To bi kod nas iznosilo 300 eura.

Prema tom kriterijumu, kako piše Dojče vele, u Nemačkoj je statistički svaki peti građanin pogođen siromaštvom. U jednoj od prilika kad je o siromaštvu govorio, lani, povodom Dana borbe protiv siromaštva, ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić kazao je da 8,6 odsto građana u CG živi ispod linije siromaštva. ,,Jesmo li zadovoljni? Nijesmo, jer bukvalno svaki 12 stanovnik živi u siromaštvu. Međutim, u Crnoj Gori ne možemo govoriti o ekstremnom siromaštvu, kako je to zapisano u Milenijumskoj deklaraciji, gdje je kao reper uzeta zarada od dolara dnevno. Srećom imamo značajno bolje rezultate od tih”, kazao je ministar nadležni.

U Njemačkoj je, dakle siromašan svaki peti, kod nas, svaki dvanaesti građanin. Ostaje pomalo nejasno zašto ljudi iz Njemačke ne dolaze u Crnu Goru na privremeni rad, ali – svijet je ovaj prepun čudesa.

Prema posljednjoj objavljenoj procjeni EUROSTAT-a, bruto domaći proizvod po stanovniku prema standardu kupovne moći u Crnoj Gori u 2017. godini iznosio je 46 odsto prosjeka EU28.

Svjetska banka i UN smatraju da je ekstremno siromašna osoba koja živi sa manje od 1,25 dolara dnevno. Ne dolar, kako kaže ministar, ali nije važno. EU je 2005. godine uvela kompleksan socijalni indikator koji uzima u obzir kako nedostatak materijalnih sredstava tako i nizak nivo učešća u radno-socijalnom životu. Po ovim kriterijumima ugroženi su, na primjer, ljudi koji rade manje od 20 procenata raspoloživog vremena, koji ne mogu na vrijeme da plate mjesečne račune ili koji ne mogu najmanje jednom u dva dana da imaju normalan obrok.

,,Crnogorsko društvo je nezaustavljivo krenulo smjerom polarizacije između materijalno veoma imućnih i materijalno siromašnih. Tanka sredina, tzv. srednja klasa, je u stalnom strahu od siromaštva. Banka hrane Crne Gore uočava stalni porast materijalno ugoženih kojima treba pomoć. Do skoro su to bili dugogodišni nezaposleni, višečlane porodice, porodice koje imaju članove sa invaliditetom, jednoroditeljske porodice, penzioneri sa najnižim prihodima, raseljene osobe. Sada uočavamo veliki broj onih koji imaju neki vid posla – stalno ili privremeno, osigurani ili rade ‘na crno’ – ali ne uspijevaju da zadovolje osnovne porodične potrebe kao što su hrana, kirija, računi, troškovi školovanja djece… Rekorderi smo po broju ‘djece’ starosti preko 30 godina koja žive s roditeljima, a hvalimo se statistikom da samo osam odsto ljudi, po popisu iz 2011. plaća kiriju. To su činjenice koje nikoga ne interesuju, na žalost”, kaže Marina Medojević.

U Banci hrane objašnjavaju da, kada se pojave neočekivani materijalni troškovi, ljudi jedva uspijevaju da sastave kraj s krajem. Za mnoge porodice ozbiljan je udarac na budžet ako crkne frižider.

Frižideri, ipak, ne crkavaju svake godine, ali redovno – dolazi zima. U studiji ,,Energetsko siromaštvo u Jugoistočnoj Evropi: Preživljavanje hladnoće” piše, pored ostalog da je odavno priznato da konstantno povećanje troškova energije dovodi do toga da mnoge porodice postaju energetski siromašne. ,,Ugrožene porodice su prisiljene da biraju između hrane i osnovnih energetskih usluga. Kao rezultat toga često pribjegavaju životu u neadekvatnim uslovima i prebacuju se na alternativna goriva. Najčešće prebacivanje se odnosi na bio masu – ogrjevno drvo – koje, iako je pogodnije u pogledu emisija ugljenika i cijene, počinje da predstavlja ozbiljnu prijetnju šumama u regionu zbog loših mehanizama kontrole, ilegalne sječe i prodaje ogrjevnog drveta”.

Golim okom se da vidjeti kako broj dimnjaka u Podgorici raste, samo nema ko da ih izbroji.

Negdje 2008. dok se još pravila da se bakće sa Milenijumskom deklaracijom, vlada je kao zadatak objavila da će do 2015. smanjiti nezaposlenost na devet odsto. Stopa nezaposlenosti na kraju juna ove godine bila je 18,42 odsto, dok je u junu prošle godine iznosila 20,16 odsto. Uveliko se govori da je ,,pad” nezaposlenosti posljedica kreativnog pristupa Zavoda za zapošljavanje, odnosno propisivanja strožih uslova da se na listi nezaposlenih ostane.

,,Veoma je važno usmjeriti napore na izradu nacionalne strategija za borbu protiv siromaštva kako bi se smanjilo, naročito apsolutno siromaštvo. Već nekoliko godina pokušavamo da podsjetimo da je ona zaboravljena u nekoj fioci. Cilj strategije za borbu protiv siromaštva i isključenosti, mora biti ne samo ublažavanje i smanjenje, nego i prevencija socijalnih problema. Ključni razlog za rizik od siromaštva kod nas su nezaposlenost i nedovoljni prihodi. Očigledno, nemamo volju, a kamoli plan kojim bismo pokušali umanjiti broj onih koji žive u opasnosti od siromaštva i socijalne isključenosti. Najmanja cijena rada od 193 eura je najmanja u regionu i neopravdano niska”, kažu u Banci hrane.

Prema njihovoj ocjeni, važni instrumenti politike za smanjivanje siromaštva su porodiljske nadoknade i dječji dodaci. ,,Neobjašnivo su niski iznosi ovih davanja, ne obezbjeđuju ni minimum potreba porodilja i djece. Takođe smatramo da bi djeca iz socijalno ugroženih porodica morala imati besplatnu užinu u školi i prevoz, besplatne knjige do sticanja prvog zvanja, kao mjere za sprečavanje pojave cikličnog siromaštva. Koliko godina je prošlo – a da mi nismo učinili baš ništa – otkad je Međunarodni komitet za ekonomiju UN konstatovao da su socijalna davanja nemoguće niska i da se moraju povećavati?”

Banka hrane Crne Gore, osnovana je u martu 2010. Do sada su

obezbjedili pomoć u hrani i higijenskim sredstvima za 18.020 porodica sa oko 76 100 članova. Organizovali su i realiziovali

1.303 humanitarne akcije u kojima je učestvovalo 3.840 volontera.

Upozoravaju, međutim, da je neralno očekivati da dobročinstvo i humanitarne organizacije mogu obuzdati siromaštvo. ,,To može samo država sistemskom, sveobuhvatnom i organizovanom aktivnošću”.

“Tokom humanitarnih akcija, uočljivo je da više pomažu ljudi koji i sami žive teško, nego oni imućniji. Oni koji žive znatno bolje, slabo su zainteresovani za probleme onih koji žive gore od njih. Apsurdno, ali je na žalost istina. Kod nas nema biznismena ili kompanija koje su napravile fond za školovanje siromašne djece ili liječenje bolesnih, što bi bilo za očekivati od uspješnih patriota”, kaže Marina Medojević.

Još u ovoj zemlji postoje ljudi koji sagnu glavu dok prolaze pored nekoga ko kopa po kontejneru. Od stida i da čovjeka ne postide pogledom. Premalo ih je da promijene vladu, skupa sa njenom socijalnom politikom.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo