Povežite se sa nama

DRUŠTVO

BORBA PROTIV SIROMAŠTVA: Siti gladne ne broje

Objavljeno prije

na

purisic

“Jednostavno neko nema sreće, a to sam ja. Dijete mi je pokupilo neki virus u vrtiću, ne može da ide dok ne ozdravi, a ja do tada ne mogu privatno raditi ništa. Ovaj mjesec mi je baš kritičan”.

,,Živim, bolje reći gladujem, jer moje mjesečno primanje je neizvjesno – koliko uspijem da zaradim čisteći stanove. Nemam socijalnu pomoć jer su me informisali u Centru za socijalni rad da pravo nemam, jer mi je dijete rođeno u Srbiji gdje sam živjela sa mužem, iako sam ja Crnogorka. Ono je stranac – pojasniše. Dobila sam jednokratnu pomoć od njih u iznosu od 40 eura i ništa drugo… Mom djetetu sve nedostaje, hrana prvenstveno, garderoba za zimu, obuća. Potreban nam je i novac da platimo zaostale račune za struju. Ukoliko nekome treba čišćenje stana- poslovnog prostora , molim Vas da mi se javi”.

Ovo su samo dva primjera svakodnevne muke i neizvjesne borbe za puko preživljavanje koji se mogu pročitati na Facebook stranici Humanitarne fondacije Banka hrane.

Uskoro će 17 oktobar, Međunarodni dan borbe protiv siromaštva. Garantovano će tom prigodom neka od važnih državnih glava izdeklamovati kako su među važnim ciljevima na našem svijetlom evropskom putu bolji standard i smanjenje siromaštva.

O tome koliko se Crna Gora ozbiljno bori protiv siromaštva savršeno govori podatak da se godinama ne zna koliko u državi ima siromašnih. Kao da krenete u boj, a ne znate koliko ima protivničkih vojnika i jesu li naoružani lukom i strijelom ili tenkovima.

,,Okončati siromaštvo svuda i u svim oblicima je prvi cilj održivog razvoja, istaknut u okviru globalne agende za održivi razvoj UN do 2030. godine. Tri godine nakon usvajanja tih ciljeva, Vlada Crne Gore nije usvojila nacionalne ciljeve održivog razvoja, niti potciljeve vezane za smanjenje siromaštva. Da bi država reagovala i obuzdala rastuće siromaštvo mora najprije imati podatke. Crna Gora nema zvaničnih podataka o siromaštvu od 2013. godine”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane.

Ne zna se, objašnjava ona, ni koliko je apsolutno siromašnih koji nemaju ni dva eura za hranu po osobi, što je Monstatov minimum za preživljavanje. ,,Ako je četvoročlanoj porodici potrebno 628,2 eura da preživi mjesec – koliko porodica svakog mjeseca ima ovaj iznos.Kod nas polovina zaposlenih prima oko 250 eura za mjesec.U Crnoj Gori porodicu čini 3,8 članova, a zaposlenih je, u prosjeku, 1,2 po familiji. Imamo oko 52 000 ljudi na evidenciji nezaposlenih, trećina su visokoškolci. Oko 68 hiljada penzionera ima penziju manju od 250 eura”, kaže Marina Medojević.

Ranije se termin ,,siromaštvo” primjenjivao u značenju ,,nedovoljnosti prihoda za nabavku minimalne korpe roba i usluga”. Danas se uzima da je siromaštvo stanje kada nedostaju osnovne mogućnosti za dostojanstven život. U civilizovanom svijetu smatra se bitnim kako se siromaštvo mjeri jer to određuje ili otežava pokušaje utvrđivanja odgovarajuće politike pomoći siromašnima. Tjah je to za naše vlasti.

U zemljama Evropske unije uglavnom se smatra da su pod rizikom od siromaštva oni koji zarađuju manje od 60 posto od nacionalnog prosjeka. To bi kod nas iznosilo 300 eura.

Prema tom kriterijumu, kako piše Dojče vele, u Nemačkoj je statistički svaki peti građanin pogođen siromaštvom. U jednoj od prilika kad je o siromaštvu govorio, lani, povodom Dana borbe protiv siromaštva, ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić kazao je da 8,6 odsto građana u CG živi ispod linije siromaštva. ,,Jesmo li zadovoljni? Nijesmo, jer bukvalno svaki 12 stanovnik živi u siromaštvu. Međutim, u Crnoj Gori ne možemo govoriti o ekstremnom siromaštvu, kako je to zapisano u Milenijumskoj deklaraciji, gdje je kao reper uzeta zarada od dolara dnevno. Srećom imamo značajno bolje rezultate od tih”, kazao je ministar nadležni.

U Njemačkoj je, dakle siromašan svaki peti, kod nas, svaki dvanaesti građanin. Ostaje pomalo nejasno zašto ljudi iz Njemačke ne dolaze u Crnu Goru na privremeni rad, ali – svijet je ovaj prepun čudesa.

Prema posljednjoj objavljenoj procjeni EUROSTAT-a, bruto domaći proizvod po stanovniku prema standardu kupovne moći u Crnoj Gori u 2017. godini iznosio je 46 odsto prosjeka EU28.

Svjetska banka i UN smatraju da je ekstremno siromašna osoba koja živi sa manje od 1,25 dolara dnevno. Ne dolar, kako kaže ministar, ali nije važno. EU je 2005. godine uvela kompleksan socijalni indikator koji uzima u obzir kako nedostatak materijalnih sredstava tako i nizak nivo učešća u radno-socijalnom životu. Po ovim kriterijumima ugroženi su, na primjer, ljudi koji rade manje od 20 procenata raspoloživog vremena, koji ne mogu na vrijeme da plate mjesečne račune ili koji ne mogu najmanje jednom u dva dana da imaju normalan obrok.

,,Crnogorsko društvo je nezaustavljivo krenulo smjerom polarizacije između materijalno veoma imućnih i materijalno siromašnih. Tanka sredina, tzv. srednja klasa, je u stalnom strahu od siromaštva. Banka hrane Crne Gore uočava stalni porast materijalno ugoženih kojima treba pomoć. Do skoro su to bili dugogodišni nezaposleni, višečlane porodice, porodice koje imaju članove sa invaliditetom, jednoroditeljske porodice, penzioneri sa najnižim prihodima, raseljene osobe. Sada uočavamo veliki broj onih koji imaju neki vid posla – stalno ili privremeno, osigurani ili rade ‘na crno’ – ali ne uspijevaju da zadovolje osnovne porodične potrebe kao što su hrana, kirija, računi, troškovi školovanja djece… Rekorderi smo po broju ‘djece’ starosti preko 30 godina koja žive s roditeljima, a hvalimo se statistikom da samo osam odsto ljudi, po popisu iz 2011. plaća kiriju. To su činjenice koje nikoga ne interesuju, na žalost”, kaže Marina Medojević.

U Banci hrane objašnjavaju da, kada se pojave neočekivani materijalni troškovi, ljudi jedva uspijevaju da sastave kraj s krajem. Za mnoge porodice ozbiljan je udarac na budžet ako crkne frižider.

Frižideri, ipak, ne crkavaju svake godine, ali redovno – dolazi zima. U studiji ,,Energetsko siromaštvo u Jugoistočnoj Evropi: Preživljavanje hladnoće” piše, pored ostalog da je odavno priznato da konstantno povećanje troškova energije dovodi do toga da mnoge porodice postaju energetski siromašne. ,,Ugrožene porodice su prisiljene da biraju između hrane i osnovnih energetskih usluga. Kao rezultat toga često pribjegavaju životu u neadekvatnim uslovima i prebacuju se na alternativna goriva. Najčešće prebacivanje se odnosi na bio masu – ogrjevno drvo – koje, iako je pogodnije u pogledu emisija ugljenika i cijene, počinje da predstavlja ozbiljnu prijetnju šumama u regionu zbog loših mehanizama kontrole, ilegalne sječe i prodaje ogrjevnog drveta”.

Golim okom se da vidjeti kako broj dimnjaka u Podgorici raste, samo nema ko da ih izbroji.

Negdje 2008. dok se još pravila da se bakće sa Milenijumskom deklaracijom, vlada je kao zadatak objavila da će do 2015. smanjiti nezaposlenost na devet odsto. Stopa nezaposlenosti na kraju juna ove godine bila je 18,42 odsto, dok je u junu prošle godine iznosila 20,16 odsto. Uveliko se govori da je ,,pad” nezaposlenosti posljedica kreativnog pristupa Zavoda za zapošljavanje, odnosno propisivanja strožih uslova da se na listi nezaposlenih ostane.

,,Veoma je važno usmjeriti napore na izradu nacionalne strategija za borbu protiv siromaštva kako bi se smanjilo, naročito apsolutno siromaštvo. Već nekoliko godina pokušavamo da podsjetimo da je ona zaboravljena u nekoj fioci. Cilj strategije za borbu protiv siromaštva i isključenosti, mora biti ne samo ublažavanje i smanjenje, nego i prevencija socijalnih problema. Ključni razlog za rizik od siromaštva kod nas su nezaposlenost i nedovoljni prihodi. Očigledno, nemamo volju, a kamoli plan kojim bismo pokušali umanjiti broj onih koji žive u opasnosti od siromaštva i socijalne isključenosti. Najmanja cijena rada od 193 eura je najmanja u regionu i neopravdano niska”, kažu u Banci hrane.

Prema njihovoj ocjeni, važni instrumenti politike za smanjivanje siromaštva su porodiljske nadoknade i dječji dodaci. ,,Neobjašnivo su niski iznosi ovih davanja, ne obezbjeđuju ni minimum potreba porodilja i djece. Takođe smatramo da bi djeca iz socijalno ugroženih porodica morala imati besplatnu užinu u školi i prevoz, besplatne knjige do sticanja prvog zvanja, kao mjere za sprečavanje pojave cikličnog siromaštva. Koliko godina je prošlo – a da mi nismo učinili baš ništa – otkad je Međunarodni komitet za ekonomiju UN konstatovao da su socijalna davanja nemoguće niska i da se moraju povećavati?”

Banka hrane Crne Gore, osnovana je u martu 2010. Do sada su

obezbjedili pomoć u hrani i higijenskim sredstvima za 18.020 porodica sa oko 76 100 članova. Organizovali su i realiziovali

1.303 humanitarne akcije u kojima je učestvovalo 3.840 volontera.

Upozoravaju, međutim, da je neralno očekivati da dobročinstvo i humanitarne organizacije mogu obuzdati siromaštvo. ,,To može samo država sistemskom, sveobuhvatnom i organizovanom aktivnošću”.

“Tokom humanitarnih akcija, uočljivo je da više pomažu ljudi koji i sami žive teško, nego oni imućniji. Oni koji žive znatno bolje, slabo su zainteresovani za probleme onih koji žive gore od njih. Apsurdno, ali je na žalost istina. Kod nas nema biznismena ili kompanija koje su napravile fond za školovanje siromašne djece ili liječenje bolesnih, što bi bilo za očekivati od uspješnih patriota”, kaže Marina Medojević.

Još u ovoj zemlji postoje ljudi koji sagnu glavu dok prolaze pored nekoga ko kopa po kontejneru. Od stida i da čovjeka ne postide pogledom. Premalo ih je da promijene vladu, skupa sa njenom socijalnom politikom.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELIJERI ZAZIDALI PRILAZ KULTURNOM DOBRU: Napoleonov most okovan betonom i gvožđem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nelegalnom dogradnjom hotela,  biznismen Veselin Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka.  Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta

 

Turistička sezona u najpoznaitjoj turističkoj opštini i zvanično je počela dok je građevinska sezona okončana. U prvoj gradskoj zoni građevinski radovi obustavljaju se na osnovu opštinskih uredbi 15. maja, najkasnije do kraja tog mjeseca. Međutim, pravila ne važe podjednako za sve. Oni koji se osjećaju moćno i zaštićeno, za koje zabrane, kazne, zakoni i propisi ne predstavljaju nikakvu prepreku, nastavljaju sa gradnjom svojih gabaritnih objekata ne osvrćući se na propise i turiste koji se ne mogu načuditi gdje su se obreli.

Zbog pohlepe moćnih i bahatih investitora građanima Budve svakodnevni život postaje otežan. Oni uzurpiraju sve što misle da će im zatrebati, javne prostore, ulice, trotoare, zelene površine, kako bi njihova zdanja bila što veća a oni posjedovali što više soba i kreveta, stolica i stolova, jedine vrijednosti i jedine valute priznate u turističkoj prijestonici Crne Gore. Ako im se kakvo kulturno dobro nađe na putu, nema te zaštite koja će ga spasiti od njihovih pogubnih planova.

Jedan od investitora koji odgovara opisu je prebogati nikšićki biznismen Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, pozicioniranig na glavnom budvanskom šetalištu uz Slovensku obalu. I pored toga što mu je nadležna inspekcijska služba Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno uručila rješenje o rušenju bespravno podignutog dijela hotela Budva, uprkos zabrani daljeg izvođenja građevinskih radova, Pejović prkosno, u centru Budve, ovih dana gradi i dovršava svoj divlji objekat. Biznismen iz Nikšića, pobjednik tranzicije i novokomponovani hotelijer, pred Budvanima javno demonstrira moć, pokazuje da je  iznad zakona, MORT-a i lokalne uprave, važećih planova i svega onoga što ovakvo ponašanje deklarativno sankcioniše. Rješenje o rušenju donijeto je 24. aprila a 5. juna on i dalje,u centru Budve, neometan, gradi.

Da apsurd bude veći, nelegalnom dogradnjom hotela, Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka. Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta.

Doprinos takvom statusu starog spomenika kulture dao je i vlasnik susjednog hotela Oaza, koji je zatvorio prilaz mostu sa svoje strane gvozdenim ogradama i saksijama sa cvijećem, da mu prolaznici ne kvare atmosferu. Dio pješačke staze  uz potok, označenom u planu DUP Budva Centar kao zelena površina, zazidao je i treći investitor, ICL Inženjering iz Podgorice, vlasnik kompleksa od četiri solitera u centru grada. Vlasnicima okolnih nebodera i hotela nije bilo dovoljno što su amputirali Napoleonov most iz upotrebe, već su ga dodatno omeđili ogradama od kovanog gvožđa sa sve četiri strane, do potpunog besmisla. Tako je Napoleonov most postao –  most kome niko ne može prići i kojim niko ne prolazi.

Mali skladni kameni most iz Napoleonove epohe, izgrađen na Bubuća potoku, na potezu Velje vode, između 1807. i 1813. godine, za vrijeme kratke vladavine Francuza Budvom, sačuvan je do danas u svom originalnom obliku. Popularno je nazvan Napoleonov most i ima status kulturnog dobra od 1956. godine. Upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 876/1-56. Most koji povezuje morsku obalu, odnosno budvansku promenadu sa unutrašnjim dijelom grada smatra se prvosagrađenim mostom u Budvi. Međutim, ovo vrijedno graditeljsko nasljeđe Budve nije dostupno  građanima i posjetiocima.

Upitan za stav povodom bespravne dogradnje hotela Budva, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, nedavno je kazao kako je urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva, kompanije Uniprom hoteli, te da je investitor podnio žalbu.„Živimo u civilizovanoj zemlji koja je kandidat za ulazak u EU, ne možemo tek tako da rušimo objekte. Upravni postupak po žalbi mora se sprovesti do kraja“, poentirao je Radulović

Zanimljivo je kakve će dalje korake u slučaju „civilizovanog“ nasilja nad kulturnim dobrom  Napoleonov most i zauzimanju javnih površina, zauzeti Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Postavlja se i pitanje kako je hotelijer Pejović uzurpirao javnu pješačku stazu JT peš-st. br. 37-37, koja pod ovom oznakom egzistira u važećem DUP-u Budva centar. Da li je možda kupio ovu javnu prometnicu, što u Budvi nije nemoguće. Zaziđivanje javnog puta krivično je djelo, pa treba vidjeti kakve korake će preduzeti lokalna uprava u Budvi, ne samo prema firmi Uniprom hoteli nego i susjedima koji su prisvojili dio staze duž Bubuć potoka, po DUP-u JT – peš.staza 31-31, jer su im njihove parcele od više hiljada kvadrata bile male.

Da ironija bude veća u slučaju Napoleonovog mosta, Projektom revalorizacije kulturnih dobara koju je započelo Ministarstvo kulture prije nekoliko godina, obuhvaćeno je i ovo kulturno dobro u Budvi. Osnovana je Komisija za revalorizaciju Napoleonovog mosta, raspisan je konkurs za sanaciju mosta prema izrađenom konzervatorskom projektu. Posao je dodijeljen kompaniji Montal DSD DOO iz Podgorice. Ministarstvo je izdvojilo oko 30.000 eura za sanaciju mosta koji je bio u prilično zapuštenom stanju. Radovi su izvedeni u decembru 2015. godine, novac je uložen, most je saniran ali je ostao izvan upotrebe. Zašto je uopšte vršena sanacija ako Komisija za revalorizaciju i Ministarstvo kulture nisu postupkom revalorizacije omogućili „unapređenje stanja kulturnog dobra“, „održivo upravljanje kulturnim dobrom“, „turističku valorizaciju, popularizaciju i prezentaciju kulturne baštine“, kako se taj postupak opisuje u svim godišnjim programima zaštite i očuvanja kulturnih dobara Crne Gore. Valjda se podrazumijeva da se postupkom sanacije obezbijedi slobodan pristup mostu, da se uklone nelegalno postavljene ograde, te da se takav, obnovljen za sve pare, preda na upotrebu građanima Budve i mnogobrojnim turistima. Zar nije nelogično da se studiozno renoviranom Napoleonovom mostu ne može prići niotkuda.  Čemu re-valorizacija ako most ne služi svojoj svrsi, da povezuje a ne da zaboravljen i okovan gvožđem u centru turističke Budve, podsjeća na neki logor. Na samom kamenom mostu nema oznake da predstavlja registrovano kulturno dobro. Da uopšte postoji ukazuje jedna tabla, putokaz na prilazu Budvi ka kulturnim spomenicima i znamenitostima grada.

Ne može se ni lokalna uprava u Budvi pohvaliti brigom za stanje kulturne baštine na svojoj teritoriji. Budva je jedan od rijetkih gradova koji u organizaciji lokalne uprave nema poseban sektor posvećen kulturi. Nerijetko ranije gradske vlasti znale su da se koriste šupljom poštapalicom kako je Budva prijestonica ne samo turizma nego i klulture. Valjda su mislili kako festival Grad teatar, ulični karnevali ili muzički koncerti na koje su utrošeni nebrojeni milioni eura iz gradske kase, predstavljaju vrhunske kulturne domete. Dok im je vrijedno srednjevjekovno graditeljsko nasljeđe naočigled propadalo, prepušteno devastaciji i zloupotrebama od strane moćnih i zaštićenih investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA IZMEĐU TELEOPERATERA, OGLAŠIVAČA I BEZBJEDNOSNIH AGENCIJA: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je došao do podatka koji pokazuju da su naši lični podaci – makar oni koji su bili dostupni (nekim?) ovdašnjim teleoperaterima – godinama bili dostupni i zainteresovanim profesionalcima van granica Crne Gore.  A da li su ih i koliko oni koristili – ne zna se

 

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Simo Rašović ponovo je, kao nezakonit,  poništio sporazum koji je Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) omogućio nesmetan pristup svim podacima o građanima Crne Gore koji se nalaze u bazi Ministarstva unutrašnjih poslova – jedinstveni matični broj, lična dokumenta, prebivalište, državljanstvo,  bračno i porodično stanje, evidencija vozila, ličnog i lovačkog naoružanja….

Ponovo, pošto je Viši sud jednom već ukinuo presudu u sporu koji je poveden prije nekoliko godina, po tužbi zaposlenih u  NVO MANS. U obrazloženju Višeg suda navodi se da narečena saradnja bezbjednosne Agencije i MUP-a, koliko god da (ne)legitimno ugrožava pravo na privatnost građana, može biti u interesu nacionalne bezbjednosti. Pa valja nanovo izvagati.

I Rašović je to učinio. Teško, ipak, da će se na tome završiti priča o velikom bratu koji sebi daje za pravo da motri na svaki korak i svaku našu riječ. Suviše je toga u igri.

Sjetimo se kako su, početkom decenije, trebale da prođu godine, i makar jedan sudski proces, pa da na zahtjev Agencije za zaštitu ličnih podataka budu ispravljene sporne odredbe ugovora kojima su sva tri operatera mobilne telefonije u Crnoj Gori Upravi policije dozvolile da njihovim bazama podata pristupa lakše, i u mnogo većem obimu, nego što je to predviđao zakon. Tada smo (2011. godina) saznali, doduše nezvanično, da su pojedini policijski službenici fleksibilne ugovore sa pojedinim teleoperaterima zloupotrebljavali i tako što su, nezakonito, nadzirali komunikaciju svojih supruga, djevojaka i ljubavnica. To je valjda bio taj, kako se ono kaže, interes nacionalne bezbjednosti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo