Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ BRANKA VUJOVIĆA: Guru crnogorske privatizacione pohare

Objavljeno prije

na

vujovic

Da se u penziju ne ide i po sili zakona vjerovatno se nijedan crnogorski državni funkcioner ne bi do sudnjeg dana dobrovoljno rastao sa svojom višestruko privelogovanom pozicijom. Sudeći po bogatoj radnoj karijeri, začinjenoj brojnim aferama, i Branko Vujović bi istrajao na tome. Ali, godine ne biraju. Administrativni odbor Skupštine Crne Gore je prije nekoliko dana predložio da se Vujović razriješi funkcije predsjednika Savjeta Agencije za nadzor osiguranja zbog odlaska u pneziju.

Vujović se vinuo u sazvježđe visokih crnogorskih državnih funkcionera sa Cetinja. Bio je direktor Oboda, giganta koji je davno zatvorio pogone. Cetinjani mu nikad nisu zaboravili što je u crno zavio Cetinje kao direktor Oboda. I danas pominju da je prije nego je 1997. postao ministar trgovine vodio projekat izgradnje fabrike rešetaka u Plavu. Nezgodna asocijacija, pa iako se radi o specifičnom cetinjskom humoru.

Zvjezdane uspjehe postigao je u firmi, pri čijem se izgovoru mora bar jednom udahnuti vazduh – Agenciji za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja. A više bi joj pristajalo – Agencija za rasprodaju državne imovine. Kao njen višegodišnji direktor Vujović je upravo u disciplini rasprodaja državne imovine postigao olimpijske rezultate.

Većina njegovih privatizacionih poslova bili su neuspješni i praćeni sumnjama da su bili nezakoniti i korupcionaški. Počev od Jugopetrola i nikšićke Željezare, pa sve do tendera za valorizaciju Buljarice, gotovo da nije bilo posla u koji je Vujović bio uključen a da on nije bio praćen kontroverzama. Dokazao je da mu je cilj da pri(h)vatizuje sve što stigne. Željezaru je tri puta što prodao što izdao pod zakup. Svaki put neuspješno.

Naravno, redovno je ignorisao optužbe da je privatizacijom pojedinih firmi državi Crnoj Gori i njenim građanima nanio ogromne štete. Protiv njega je tužilaštvo svojevreme podnijelo optužnicu zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj prilikom privatizacije Jugopetrola zato što je angažovao za savjetnika osobu kojoj je Vlada za to platila tričava tri miliona eura. Grupa za promjene optužila je Vujovića da je prodajom Jugopetrola grčkom Helenik petroleumu Crna Gora izgubila milione eura. ,,Može se slobodno reći da se radi o ekonomskom zločinu”, tvrdio je tadašnji izvršni direktor Grupe za promjene Nebojša Medojević.

Vujović je uzvratio: „Prodaja Jugopetrola je odlično realizovan posao za Crnu Goru”. Tada je taj mašinski inženjer zadivio svjetske ekonomske eksperte i lingviste inovacijom: ,,Proces privatizacije je živa stvar…”.

Prije osam godina, otvarajući u Budvi regionalnu konferenciju Održivost energetskog menadžmenta u javnim zgradama – od politike do lokalne akcije opet je zadivio javnost: „Uvođenje pojmova ‘energetska efikasnost’, ‘obnovljivi izvori energije’, ‘čiste tehnologije’ u svakodnevni rječnik građana Crne Gore predstavlja naš glavni cilj”.

Vujović se prije osam godina proslavio kao ministar ekonomije kada je udario na rukovodstvo Sindikata Željezare:,,Rukovodstvo Sindikata je nedavnim ekscesom nanijelo ogromnu štetu zaposlenima u Željezari i veliku sramotu Crnoj Gori”.

Ražestio se zato što sindikalci na tadašnjim protestima nisu klicali, aplaudirali i veličali lik Vujovćevom šefu Milu Đukanoviću. A pogotovo zbog najave Sindikata da će tražiti njegovu ostavku: ,,Neprimjereno je to što oni sebi daju za pravo da uslovljavaju ostavke ministara i Vlade”.

Skromno se pohvalio:,,Odgovorno se odnosim prema svom poslu koji je, htio ne htio, veoma transparentan”.

Vujović je, kao ministar ekonomije, poslovnom tajnom proglasio ugovore o privatizaciji KAP-a, Željezare, Telekoma i Jugopetrola, jer bi se njihovim objelodanjivanjem ,,značajno ugrozili komericijalni i drugi ekonomski, privatni i javni interesi”. Nešto kasnije javno je saopštio podatke iz tih ugovora, pa ga je MANS pitao da li je time ,,počinio krivično djelo odavanja poslovne tajne”.

MANS je uzalud optuživao Vujovića da Agencija za prestrukturiranje čini sve da sakrije podatke o privatizaciji, posebno one koji bi mogli ukazati na korupciju i zloupotrebu službenog položaja.

I manjinski akcionari Elektroprivrede Crne Gore svojevremeno su napadali Vujovića zbog štetnih ugovora o cijeni električne energije sa Željezarom i KAP-om.

Ništa od toga nije ga pokolebalo da nastavi sa rasprodajom državne imovine.

Direktor Uprave za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma Predrag Mitrović izjavio je početkom 2012. godine da je na zahtjev tužilaštva pokrenuta istraga u vezi sa ,,aferom Telekom”. Američka Komisija za hartije od vrijednosti je utvrdila da je tokom privatizacije Telekoma Crne Gore 2005. bilo korupcije vrijedne 7,35 miliona eura preko fiktivnih ugovora za konsultantske usluge. Predsjednik Tenderske komisije bio je Vujović.

Krajem prošle godine mediji su javili da je Vujović, dugogodišnji državni funkcioner i akter brojnih privatizacionih poslova, za kratko vrijeme uspio da ostvari san svakog roditelja, za šta većini u Crnoj Gori treba cijeli životni vijek – njegovi sinovi su dobili posao u državnoj upravi, kupili stanove i luksuzne automobile. I on je značajno uvećao svoju imovinu. Za svega nekoliko godina njegova porodica je na kupovinu novih nekretnina i vozila potrošila oko 250.000 eura. MANS je utvrdio da se porijeklo te imovine ne može objasniti Vujovićevim zvaničnim prihodima. Vujović je tvrdio da je novac za to obezbijedio od ušteđevine, poklona i pozajmice.

MANS je saopštio da je Vujović kao predsjednik Tenderske komisije prije tri godine nesavjesno vršio službenu dužnost nadzora i zloupotrijebio službeni položaj u korist Konzorcijuma kompanija CPR-Impex i A.T.L. – Atlantic Technologies Ltd za kupovinu 100 odsto udjela Vlade Crne Gore u vezi sa postupkom prodaje državnog preduzeća Montenegro Defence Industry.

I još jedan noviji Vujovićev privatizacioni podvig. Skupština opštine Bar je u martu prošle godine jednoglasno usvojila zaključak da “smatra da je cjelishodno” da se zaustavi postupak prodaje 30 posto akcija Luke Bar iz državnog paketa, dok se ne završe infrastrukturni projekti u funkciji poslovanja Luke – rekonstrukcija željeznice i izgradnja auto-puta, te do donošenja Plana razvoja Crne Gore, i Strateškog plana razvoja Bara. Vujović je na to, kao predsjednik Tenderske komisije Savjeta za privatizaciju, reagovao ovako: ,,Zaključak Skupštine opštine Bar, kojim se od Vlade i Savjeta za privatizaciju traži obustava prodaje manjinskog paketa državnih akcija Luke Bar do završetka izgradnje autoputa i obnove pruge Bar-Beograd, nije obavezujući za Vladu”. Draginja Vuksanović, članica Predsjedništva i poslanica Socijaldemokratske partije, na to je uzvratila: ,,Ne očekujemo od Vladinih ‘eksperata’ i gurua crnogorske privatizacione pohare Branka Vujovića da odustanu”.

Kada je tužilaštvo optužilo Vujovića u vezi privatizacije Jugopetrola opozicija je tvrdila da je tužilaštvo trebalo da ga uhapsi i onemogući mu dalje obavljanje te funkcije. I to je otišlo u vjetar. Sud ga je oslobodio. Vujović se evo uskoro oslobađa tegobnih privatizacionih poslova.

Kule u oblacima

Poetkom 2003. godine Branko Vujović, tadašnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, lansirao je senzacionalnu vijest: američka kompanija Lajf fondejšen vorldvajd kupuje Adu Bojanu i investrira čak 512 miliona eura! Koliki je to bio kapital dovoljno je reći da je godišnji budžet Crne Gore tada iznosio 431 milion eura.

Iza kompanije LFW, kako se nezvanično tvrdilo, stajao je bivši Klintonov zamjenik i Bušov protivkandidat na predsjedničkim izborima Al Gor. Upućeni su tvrdili, kako je o tim bajkama pisao Monitor, da se Vujović nadao da će mu na noge doći Al Gor da prospe tričavih pet stotina i kusur miliona eura.

Dvije godine ranije, prema zvaničnim najavama crnogorskih vlasti, jedna slovačka kompanija potpisala je predugovor o izgradnji luksuznog hotelskog kompleksa na ulcinjskoj Velikoj plaži.

,,Najvažnije je svakako to što je kupac spreman da u svakom momentu potpiše ugovor i počne investiciju”, uvjeravao je tranzicioni strateg Branko Vujović.

Bila je to još jedna kula u oblacima koju je gradio Vujović kao dokazani DPS trgovac.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo