Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ŽIVOT OD STEČAJA: DRŽAVA, SUDIJE, UPRAVNICI, MAFIJA: Novi zakon za stara pravila

Objavljeno prije

na

Prije koju godinu , nakon što su na intenzitetu izgubili tzv. tranzitni i poslovi sa nekretninama, industrija stečaja postala je jedna od najunosnijih privrednih grana u Crnoj Gori. I društveno najrazornijih, pošto je očigledno da se zarada stečajne mafije ostvaruje isključivo na štetu drugih – radnika, povjerilaca, poslovnih partnera, države… Po novouspostavljenom principu nezakonite preraspodjele stečene vrijednosti.

Od kraja 2012. do maja ove godine, budžet je ostao bez 78 miliona eura poreza koji nije naplaćen firmama u kojima je okončan stečajni postupak, svjedoči analiza Državne revizorske institucije (DRI). Od kompanija u stečaju za to vrijeme naplaćeno je 9,3 miliona. U skladu sa tom razmjerom, od 95 miliona poreskog duga koje su na početku godine dugovala preduzeća u stečaju, Poreska uprava (PU) naplatiće, u najboljem slučaju, 10-15 odsto. Ostalo će otići u vjetar. Ili, mnogo vjerovatnije, u džepove onih koji su na vrhu lanca ishrane u stečajnom biznisu.

„Država gubi prihode ne samo po osnovu poreza i doprinosa zbog nemogućnosti naplate, već se umanjuje i prihod od PDV-a koji bi se ostvario da je obveznik u stečaju izmirio obaveze prema drugim privrednim subjektima”, navodi se u Izvještaju („Efikasnost sistema naplate poreskog duga poreskih obveznika u stečaju i likvidaciji”) koji potpisuje senator DRI Branislav Radulović. „Dodatno, kao posljedica nenaplaćenog poreskog duga kroz postupak stečaja, Fond rada izdvaja sredstva za socijalno zbrinjavanje radnika koji su u procesu stečaja i likvidacije ostali bez zaposlenja i čija potraživanja nijesu naplaćena”.

Ni tu nije kraj pretrpljenoj šteti. „Između 2011. i 2015. godine platili smo 180 miliona na ime garancija firmama, koje su otišle u stečaj, a mi žute banke od njih nismo naplatili, niti ćemo”, podsjeća Mladen Bojanić. Bez potrebe da se bavi detaljima, od Kombinata aluminujuma do Melagonija Primorke.

A da stečaj zna da odnese, od države, ne samo novac nego i vrijeme pokazuje i ljetošnje saopštenje Savjeta CBCG. Iz njega saznanjemo kako su se Radoje Žugić i njegovi tadašnji saradnici iz Savjeta informisali o postupku stečaja nad Ekos bankom u minulih sedam godina (od juna 2011). Da bi preporučili stečajnom upravniku Milanu Rakočeviću i stečajnom odboru „da ubrzaju aktivnosti na unovčavanju preostale imovine i da, u najkraćem roku, dostave Savjetu CBCG predlog za okončanje stečajnog postupka”. Inače, stečaj u Ekos banci je nastavak postupka likvidacije koji je, uz mnogobrojne kontroverze, započeo još u martu 2003. Ali to nije rekord po dužini postupka.

Ostanimo, ipak, na izgubljenom novcu. I prisjetimo se finansijski „najtežih” stečajnih postupaka iza kojih, vlasnički, stoji uglavnom privatni kapital. Počnimo od KAP-a i 360 miliona priznatih potraživanja, mada stečajni upravnik Veselin Perišić nije priznao dugovanja vrijedna još 100 miliona (u toku je 50-ak sudskih postupaka na tu temu). Slijedi serija stečajnih postupaka nad poslovnom imperijom tranzicionog heroja Dragana Brkovića koja se, pod okriljem kompanije Vektra Montenegro, protegla od Bara i Herceg Novog, preko Podgorice, Kolašina i Mojkovca, sve do Pljevalja. Uz priznata dugovanja od 230 miliona eura. Brković je, uz pomoć izvršnih i sudskih vlasti, usvajanjem planova o reorganizaciji za neko vrijeme odložio pritisak povjerilaca (uglavnom radnika i kreditora) ali pravi rasplet te priče tek predstoji. Na popisu „najvećih” slijedi bankrotirala Željezara Nikšić iza koje su ostali dugovi od 125 miliona. Pa,onda, redom: Radoje Dakić – 80 miliona priznatih potraživanja; Obod Cetinje – 52 miliona; Plus Commerce Nikšić – 24 miliona; Prerada (KAP) – 37 miliona eura; MCC Inžinjering – 35 miliona eura…

Većina pomenutih stečajnih postupaka do danas nije okončana. A ogromnom imovinom, praktično bez bilo kakve kontrole, upravljaju stečajne sudije iz Privrednog suda u Podgorici i stečajni upravnici koje oni imenuju. Uglavnom po vlastitom nahođenju.

Sasvim dovoljno razloga da, nedavno završena, javna rasprava o Nacrtu izmjena i dopuna zakon o stečaju privuče veliku pažnju zainteresovanih. Ostaje da se vidi koliko će u Vladi imati sluha za primjedbe koje su stigle tokom javne rasprave, ali je izvjesno da od najavljenih izmjena najviše strahuju – i od njih najviše očekuju – radnici angažovani u preduzećima u stečaju, odnosno oni koji slute da bi se njihovo preduzeće uskoro moglo naći u toj poziciji.

Razloga za strah ima sasvim dovoljno. Navedimo samo jedan primjer. Od 1.300 stalno zaposlenih radnika KAP-a koji su na radnim mjestima dočekali uvođenje stečaja 2013. godine, danas u nekadašnjem Kombinatu radi njih oko 600. Njih, zapravo, stečajni upravnik Veselin Perišić iznajmljuje Unipromu Veselina Pejovića po osnovu ugovora o tehničkoj saradnji. Pa se zapošljeni angažuju na mjesec dana, nemaju pravo na odmor i bolovanje, dok su im slobodni dani – zbog rada u tri smjene – značajno redukovani . Ni benificirani radni staž niko više ne pominje.

Nadležna Inspekcija rada tvrdi – mada to nije eksplicitno navedeno ni u jednom važećem propisu u Crnoj Gori – da njeni inspektori nemaju nikakve ingerencije nad firmama u stečaju. Sa druge strane, radnici se ne žale jer strahuju da bi, po okončanju stečajnog postupka, umjesto stalnog zapošljenja mogli dobiti ekspresan otkaz ili još nepovoljnije radne uslove. Pošto firma može zaposliti mlađe i jeftinije radnike.

Predloženim izmjenama Zakona, to stanje bi ostalo nepromijenjeno za preduzeća u kojima je već započeo stečajni postupak. Vlada je tako ignorisala zahtijev Unije slobodnih sindikata koja je još prije tri godine od Skupštine CG tražila da se amandmanima na Zakon o stečaju precizira da za radnike u tim kompanijama važe sva prava koja imaju i ostali zaposleni u Crnoj Gori.

„Ako Vlada sada ne bude ispravila sve nepravde prema licima radno angažovanim u stečajnim preduzećima, ostaje da oni i dalje budu u potpunosti nezaštićeni : nemaju pravo na odmor, slobodne dane – zbog čega su neizbježne česte povrede na radu, nemaju pravo na sindikalno organizovanje, a inspekcijski organi neće obavljati i nadzor u ovim preduzećima, itd”, navode iz USS CG, uz opasku da će u suprotnom njihove kolege iz preduzeća u stečaju i dalje imati tretman „najamne radne snage”.

Uz zapošljene i njihove sindikalne zastupnike, predloženim izmjenama Zakona o stečaju nezadovoljni su i stečajni upravnici sa liste Komore stečajnih upravnika. Ili, makar, većina od njih 225 koji u ovom trenutku imaju licencu.

Njima je, prije svega, zasmetalo to što je Vlada ostala dosljedna ideji da stečajne sudije mogu, prema vlastitom nahođenju, birati stečajne upravnike koje će angažovati u dodijeljenim predmetima. Bez objašnjenja i bez kontrole. Zapravo, predloženim Nacrtom to bi bilo ozakonjeno , pošto je predviđena mogućnost da se stečajni uprevnici imenuju redom sa liste, izuzev ako stečajni sudija ne utvrdi da upravnik kome treba dodijeliti predmet „ne posjeduje znanje i iskustvo u složenim predmetima”. U tom slučaju može izabrati upravnika po sopstvenom nahođenju.

A to je već vladajući princip.

Monitor je u posjedu analize koja pokazuje da najveći broj stečajnih postupaka (602 prošle, oko 550 stečaja pretprošle godine) završi u rukama nekoliko sudija i desetak stečajnih upravnika. Uglavnom, među njima je moguće povući direktne i čvrste (ne)profesionalne veze.

Predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić uporedo obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Bjelasici Radi, mljekari Nika, Onogoštu… On je, samo prošle godine, u rad dobio više od 100 stečajnih postupaka. Njegov kum Žarko Ostojić (i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) bio je, ili je i danas, angažovan kao stečajni upravnik u preduzećima Brodogradilište, Solana Ulcinj, Nivel Budva, Primorka Bar… Još jedan Jovanićev kum, Sreten Mrvaljević bio je stečajni upravnik u preduzećima: Nivel Invest Bjelasica Rada, Vektra Boka… Da ne širimo priču – od 1.600 stečajnih postupaka koji su pokrenuti u posljednje tri godine, pet najčešće angažovanih stečajnih upravnika dobilo je 255 postupaka li 15,5 odsto ukupnog posla.

U Komori stečajnih upravnika žele da zaustave taj trend. Zato su od predlagača Nacrta zatražili da objasni pravičnost rješenja prema kome „sudija ima pravo da ocjenjuje stručnost stečajnog upravnika i ako je on prije toga položio stručni ispit i licenciran, a da pri tome nije dobio priliku da se bavi konkretnim stečajnim postupkom”. I predlažu da ,,slučaju da predložena norma bude usvojena, neophodno je da stečajni sudija obrazloži zašto nije prihvatio stečajnog upravnika, obrazloži zašto je imenovao novog i da pravni lijek za donesenu odluku”.

Prema važećem pravilniku Ministarstva finansija, najmanja naknada za stečajnog upravnika uznosi 400 eura po postupku. Oni koji vode postupke sa većom stečajnom masom, dobijaju mjesečnu naknadu od 2,5 prosječne plate (oko 1.300 eura). Plus nagradu na kraju postupka.

Pretpostavlja se da privilegovani stečajni upravnici tako zarađuju više od 100 hiljada eura godišnje. Te da nijesu jedini kojima stečajevi donose mala i velika bogatstva. Za sada, to je samo javna tajna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZNACI: Stara fotografija, za nove poene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je poslanik Raško Konjević prećutao da je za fotografiju policajca Veselina Tabaša i Nasera Keljmendija saznao još u julu 2014. godine, kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke u koju je Monitor imao uvid

 

Nakanadna pamet ili nešto drugo, tek nedavno se lider SDP-a Raško Konjević dosjetio da sa javnošću podijeli saznanja da se aktuleni prvi barski policajc Veselin Tabaš fotografisao sa Naserom Keljmendijem, osuđenim za mnogobrojna krivična djela. Konjević je krajem prošlog mjeseca pokazao ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću fotografiju Tabaša sa kontroverznim kosovskim biznismenom, tokom saslušanja ministra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Konjević je poručio da je trebalo provjeriti do kraja Tabaša.

„Ako nije, sada je prilika da se provjere relacije između Keljmendija i novog načelnika CB Bar“, zaključio je.

Konjević je, međutim, iz njemu znanih razloga prećutao da je za tu fotografiju saznao još u julu 2014. godine kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke koju smo imali na uvid, a koju je povodom sporne fotografije sačinio lično policajac Tabaš i adresirao na Ministarstvo unutrašnjih poslova.

„Fotografija na kojoj se nalazim ja sa licem Naserom Keljmendijem nastala je, koliko se mogu setiti, 2010. godine. Fotografiju je uslikao krim-tehničar CB Bar S.D. u službenim prostorijama OB Ulcinj u kancelariji za prepoznavanje lica“, dio je službene zabilješke.

Policajac Tabaš tada je objasnio da je to bila jedina slobodna kancelarija u koju je policija izvršila prepoznavanje Keljmendija.

U njoj je bilo još najmanje pet policajaca, čija imena je naveo. To su bili pripadnici barske ali i ulcinjske policije.

Zbog nedostatka mjesta, kako tvrdi, sjeo je pored Keljmendija, dok su ostale kolege bile u istoj prostoriji sa njima, o čemu mogu i oni svjedočiti.

Tabaš je detaljno pojasnio i da su tu proveli izvjesno vrijeme jer je u toku bio pretres stanova i hotela Kaza Grande u Ulcinju, koji je vlasništvo Keljmendija, zbog sumnje da je njegov sin Liridon falsifikovao lične isprave.

Sada, prvi barski policajac pojašnjava i zašto se fotografija našla na policijskom panou u njegovoj kancelariji.

„Fotografiju Keljmendija sam postavio da bi službenici policije znali kako on izgleda, kao i na uspomenu da smo privodili tako značajnog kriminalca. Sa Keljmendijem, kako prije, tako i kasnije, osim navedenog dana nisam imao bilo kakvu komunikaciju bilo ličnu ili telefonskim putem“, dio je službene zabilješke koju je Tabaš sačinio u julu 2014. godine.

Nakon detaljnih provjera, Unutrašnja kontrola je utvrdila da nije prekršno nijedno pravilo službe i da nema osnova za pokretanje disiplinskog postupka protiv Tabaša. O svemu je odmah obaviješten i sam Konjević koji je i tada bio ministar policije, zbog čega je nejasno zašto se baš sada prisjetio stare fotografije.

Službenik Uprave policije Veselin Tabaš je kroz svoj dosadašnji radni angažman iskazao visok stepen profesionalizma uz zapažene rezultate rada, koji su i opredijelili sadašanji menadžement Uprave policije da mu povjeri obavljanje veoma složenih i kompleksnih poslova i zadataka koji se odnose na radno mjesto načelnika Centra bezbjednosti Bar. To je saopšteno iz Uprave policije zbog, kako su naveli „bezuspješnog pokušaja diskreditacije Tabaša“ od strane Konjevića.

Svojim saopštenjem, potvrdili su da je Konjević za sve znao još ranije, tačnije da je tokom 2014. godine, nakon što je fotografija postala dostupna drugim licima u okviru Uprave policije, tadašnji menadžment Uprave policije preduzeo aktivnosti na utvrđivanju svih činjenica i okolnosti koje se odnose na postojanje potencijalne povezanosti službenika Tabaša i Keljmendija.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAKON 3. MAJA – DANA SLOBODE MEDIJA: U službi države ili javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Duže od deceniju datiraju prijedlozi da se poveća zakonska zaštita medijskih radnika i pooštre kazne za napade na novinare. Političke volje za njihovo usvajanje nije bilo. Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, za sada, na riječima, svjesni su iz nove vlasti

 

Tokom prošle godine zabilježeno je 16 – napada, hapšenja i prijetnji novinarima. Samo za dva mjeseca ove godine imamo četiri napada – Jelena Jovanović, Sead Sadiković, Esad Kočan i Nebojša Šofranac, i dvije prijetnje ekipama TV Vijesti i TV Budva.

Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, svjesni su i iz nove vlasti. Premijer Zdravko Krivokapić je nakon posljednjeg napada kazao da je zamolio ministarku zaduženu za medije Tamaru Srzentić „da što prije svakom novinaru da status službenog lica, mislim da to može mnogo štošta promijeniti”.

Premijer se pogrešno izrazio jer novinarima ne treba status, već dodatna zaštita i zakonom propisane odredbe da se napad i ometanje u vršenju posla od javnog interesa, kaznama tretiraju kao napad na službeno lice. Spin oko statusa službenog lica bivša vlast je često koristila da unese zabunu i da ne prihvati inicijative oko uvođenja oštrijih kazni za napade na novinare.

„Novinari i službena lica ne mogu da se poistovjete, jer razlozi za njihovu zaštitu nisu isti. Službena lica imaju ovlašćenja da primjenjuju zakon, koja novinari nemaju, ali novinari treba da dobiju pojačanu zaštitu, kao i službena lica, zato što rade posao od javnog interesa koji sa sobom nosi povećan rizik po bezbjednost i to treba jasno razgraničiti. Tako da mislim da se tu radi o terminološkom nerazumijevanju, nije to teško pravilno propisati“, kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević.

Na Dan slobode medija ministar policije Sergej Sekulović je ispravio premijera i objasnio da će njegovo ministarstvo preložiti da se svaki napad na medijskog radnika tretira kao napad na službeno lice. To će se postići tako što će MUP pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru, na osnovu kojih bi novinari, poput službenih lica bili zaštićeni u slučaju ometanja vršenja svog posla. Sekulović je najavio da će inicirati i izmjene Krivičnog zakonika: „Na ovaj način doprinijećemo većoj sigurnosti novinara, tako što će se pooštriti prekršajna i krivična odgovornost onih koji pokušaju da utiču na bilo koji način na rad novinara“.

Predlozi o pooštravanju kazni za napade na novinare datiraju iz 2008, tada su ih inicirali Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija i MANS. Sve do sada nije bilo političke volje da se oni usvoje.

„Akcija za ljudska prava (HRA) je možda prva to 2010. godine i formulisala kao konkretne odredbe s obrazloženjem i zajedno sa Sindikatom medija se poslednjih godina zalagala da se to usvoji“, kaže Gorjanc-Prelević i navodi da ti prelozi mogu da se koriste kao polazište za najavljene izmjene.

HRA je prije 11 godina predložila da se u Krivičnom zakoniku uvede novi član Sprečavanje novinara u vršenju profesionalnih zadataka, sa zaprijećenim kaznama od tri mjeseca do tri godine zatvora, ako počinilac uvrijedi ili zlostavlja novinara ili mu nanese laku tjelesnu povredu ili prijeti oružjem, od tri mjeseca do pet godina, a ako je djelo učinjeno u grupi i na organizovan način od šest mjeseci do pet godina zatvora. Za Napad na novinara u vršenju profesionalnih zadataka, predložena je kazna do tri godine, u slučaju lake tjelesne povrede i prijetnje oružjem od tri mjeseca do pet godina i ako je napad izršen u grupi i organizovano od šest mjeseci do pet godina.

Pored dva nova člana, predložena je i dopuna člana Teško ubistvo sa odredbom da se zatvorom od najmanje 10 godina ili kaznom zatvora od 40 godina sankcioniše onaj – ko liši života novinara pri vršenju ili u vezi sa vršenjem profesionalnih zadataka. Predložene su i promjene kod člana Teška tjelesna povreda u kome bi se pored ostalih ranjivih grupa naveli i novinari.

U HRA su se prilikom izrade ovih predloga vodili praksom iz Hrvatske i Srbije koje zakonom imaju pojačanu zaštitu novinara. Navode da je u Srbiji  predviđena posebna zaštita jednog kruga ljudi koji obavljaju posao od javnog značaja koji nosi veći rizik za bezbjednost („zanimanja koja su od značaja za javno informisanje, zdravlje ljudi, obrazovanje, javni prevoz, pravnu i stručnu pomoć pred sudskim i drugim državnim organima”). Od  decembra 2019. godine je za „lišavanje života lica koje obavlja poslove od javnog značaja u vezi s poslovima koje obavlja“ kao oblik teškog ubistva, propisana mogućnost izricanja čak i doživotne kazne zatvora!

Tokom ove godine Udruženje sudija i tužilaca Srbije predložilo da se propiše novo krivično djelo „napad na novinare“ koje će se odnositi na sve radnje koje su trenutno propisane krivičnim djelom „napad na advokata“ koje već postoji u KZ Srbije: „U tom zakonu bi trebalo predvideti da se npr. po prijavi novinara postupa u najkraćem mogućem roku, ne dužem od dva časa, od strane policije u slučaju neposredne ugroženosti bezbednosti novinara i njegove imovine“.

U Hrvatskoj postoje krivična djela i to Prijetnja čiji teži oblik vrši onaj ko prijeti „službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njenim radom ili položajem ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom…“ dok djelo povreda slobode mišljenja i izražavanja misli vrši onaj ko „novinaru protivpravno uskrati ili ograniči slobodu izvještavanja”.

HRA je nakon 2010, svoj predlog aktuelizovala i 2014. godine. Bezuspješno. Na skupu 2016. godine na kome su učestvovali vrhovni državni tužilac Ivica Stanković, tadašnji ministar policije Goran Danilović i Marijana Laković ispred Ministarsstva pravde ponovo je dostavljen prijedlog izmjena. „Ne znam zašto taj predlog nijesu prihvatile prošle vlade“, kaže Gorjanc-Prelević.

Najave nove vlasti da ih konačno usvoji ovako komentariše: „Poenta je da smo svi raspoloženi da pomognemo da se posle mnogo godina čekanja i propiše ta pojačana zaštita novinara. To bi bila važna i politička i pravna poruka države da su svi oblici prijetnji i drugog nasilja prema svakom novinaru nešto neprihvatljivo“.

Možda neki naredni Dan slobode medija dočekamo bez nasilja i sa  riješenim slučajevima napada. Pa da počnemo da pričamo i o drugim brojnim problemima, kao i o onom da više od pola novinara prima platu manju od državnog prosjeka.

 

Relativizovanje napada

Verbalni napad na sportskog novinara Nebojšu Šofranca nije naišao na jednoglasnu osudu vladajuće političke većine. A posebno se sa jasnom neosudom istaklo Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta čiji je uposlenik vrijeđao novinara. Podsjetilo nas je to na manir bivše vlasti  selektivnog osuđivanja nasilja.

„Patriotski“ mediji svoju praksu nijesu mijenjali. Tako se Slavko Mandić, na svom Radiju Skali, a tekst prenose CDM i Analitika, ironično pita Što bi sa prebijanjem novinara Sadikovića i Kočana.

CDM prenosi Gradski radio na kome Šeki Radončić objašnjava da napad na Sadikovića u stvari i nije bilo već da je „riječ o još jednom pokušaju kompromitacije Crne Gore, crnogorskog društva i prije svega kompromitacije prethodne vlasti, kojoj se sada želi na svaki način pripisati navodni napad na Sadikovića“.

Portal Antena M objavljuje članak u kome Seada Sadikovića nazivaju huljom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POSKUPILE OSNOVNE ŽIVOTNE NAMIRNICE: Novi nameti, teže i breme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena otporom građana. Dok  se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcije države nema

 

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena buntom. Čak ni spontanim protestom, u skladu sa epidemiološkim mjerama. Tek je poneka stidljiva objava na društvenoj mreži Fejsbuk, u kojoj se građani pitaju kakve će sve načine još morati da izmisle kako bi pregrmili od prvog do prvog u mjesecu… I dok se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcija države nema.

U posljednjih desetak dana, cijene najosnovnijih životnih potrepština – brašna i ulja u crnogorskim marketima uvećane su za 10 do 30 odsto. Poskupili su i so i šećer, takođe za oko 10 odsto. Tako će sada građani, na primjer, umjesto dosadašnjih euro, za ulje morati da izdvoje i do 1,50 eura, a za kilo brašna umjesto 40 centi, 45.

Glavni razlog za povećanje cijena, kako su objasnili iz pojedinih trgovačkih kompanija, leži u tome što su proizvođači i dobavljači namirnica koje se ne proizvode u Crnoj Gori povećali svoje cijene. Osim toga, poskupilo je i gorivo, odnosno transport. Najupečatljiviji učinak pandemije izazvane virusom COVID-19 ogleda se u tome što je, i pored povećanja cijena naftnih derivata, litar najjeftinijeg jestivog ulja trenutno skuplji od litra eurodizela, čija je cijena 1,13 eura.

I voće i povrće je poskupilo. Tako je na zelenoj pijaci TC Bazar u Podgorici za kilogram jabuka potrebno izdvojiti od 1,30 do 1,70 eura. Za avokado i čitavih osam.

Krastavac se može kupiti po cijeni od euro i po do dva i po, a paradajz od dva do dva i po. Crni luk košta od euro do euro i po, a krompir od 0,60 do 0,80 centi.

I cijene ribe su porasle. Kilogram pastrmke sada košta pet eura.

Poskupljenje namirnica očekuje se i u narednom periodu. To, za posljedicu, ima i poskupljenje druge hrane u kojoj se one nalaze, poput hljeba i drugog peciva, prerađevina, slatkiša,…

Predlogom budžeta za 2021. godinu najavljeno je povećanje akciza na duvanske i proizvode od šećera i kakaoa, kao i na sladolede, alkohol i gazirana pića. To je jedna od mjera poreske politike koja će sa primjenom početi 1. jula. Tako bi se, predloženim rješenjem, akcize na zaslađena pića i alkohol povećale sa 25 na 35 eura po hektolitru, 72 centa po kilogramu za slatkiše, a za duvanske proizvode sa 37 na 51 euro na hiljadu komada cigareta.

Iz Privredne komore Crne Gore (PKCG) upozoravaju da će taj predlog dovesti do rasta cijena, smanjenja prodaje, povećanja obima sive ekonomije a, u konačnom, i do smanjenja prihoda za državu. To je ocijenjeno na sastanku, održanom krajem aprila u prostorijama PKCG-e. ,,To je pokazala praksa iz prethodnih godina, sa istim scenarijem u dijelu akcizne politike. Sem toga, akcize će zbog porasta cijena uticati i na konkurentnost naše turističke destinacije”, kazala je tom prilikom potpredsjednica PKCG-e Nina Drakić.

Kad god krenu poskupljenja osnovnih životnih namirnica i bojazan od nestašice, nanovo se postavlja pitanje – zašto Crna Gora ne ulaže više u domaću proizvodnju?

Predstavnici kompanija iz oblasti koje će biti posebno pogođene planiranim povećanjem akciza, koji su prisustvovali pomenutom sastanku, kazali su da će podizanje akciza imati značajne negativne efekte na domaće proizvođače i da nije dobro mijenjati akciznu politiku usred poslovne godine. Naročito kada ekonomija treba da se oporavlja od posljedica pandemije.

Mikan Jauković iz Pivare Trebjesa, istakao je da će domaća privreda, umjesto da bude stabilizovana i oporavljena, biti dodatno hendikepirana ovakvim potezom. ,,Ukoliko Pivara Trebjesa bude pogođena ovim mjerama, neće moći da podstiče partnere u turizmu i ugostiteljstvu. Na ovaj način će se podstaći uvoz jeftinih piva. Jasno je da prilikom donošenja odluke o povećanju akciza nije sagledavan dugoročni aspekt  niti posljedice ove odluke. Povećanjem akciza za pivo na 35 eura po hektolitru Crna Gora će se izjednačiti sa Češkom, Belgijom, Italijom i Francuskom”.

Prema podacima Uprave za statistiku Monstat cijene prehrambenih proizvoda u maloprodajnim trgovačkim lancima za februar uvećale su se za 0,7 odsto u odnosu na januar ove godine, a za 1,5 odsto u odnosu na februar prošle godine. Ili preciznije, cijene voće u januaru bile su niže za 3,6 odsto, ulja i masti za 1,7 odsto, a hljeba i žitarica, kao i mlijeka i sira, za oko 0,4 odsto.

Neznatnu pomoć proizvođačima u krizi najavilo je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kojim rukovodi Aleksandar Stijović, smanjenjem stope PDV-a na jaja, kao osnovne životne namirnice, sa 21 na 7 odsto. ,,Koliki je značaj ove inicijative, najbolje govori činjenica da se u Crnoj Gori godišnje proizvede  preko 100 miliona jaja, dok se dodatno uveze oko 40 miliona jaja. Smanjenje stope PDV-a će povećati obim domaće proizvodnje, kao i na konkurentnost ovog proizvoda na domaćem tržištu”, kazali su iz resora Stijovića.

Iz Ministarstva za ekonomski razvoj su optimistični. Odatle su za Radio Crna Gora saopštili da je poskupljenje prolazno. ,,Za sada nema ozbiljnijih poremećaja na tržištu. Radi se o prolaznom trendu, i uvjereni smo da će u doglednom periodu doći do nivelisanja cijena. Ako se pojavi potreba za intervencijom države, osnovni alat kojim raspolažemo je interventna nabavka roba u skladu sa Zakonom o interventnim nabavkama i njihovo puštanje na tržište kako bi se izbalansirale ponuda i potražnja i na taj način uticalo na nivo cijena”, kazali su iz sektora Jakova Milatovića.

Dok se svijet utrkuje da masovnom vakcinacijom izađe iz korona krize, novi izazov čeka neke ranjivije vlade i ekonomije. Takva je i crnogorska. Do adekvatnog odgovora države, građani će se, kao i obično, morati dovijati.

 

Troškovi za hranu najviši u posljednjih šest godina, autoritarne vlade popustljivije

txt. Globalne cijene prehrambenih namirnica najviše su u posljednjih šest godina, vođene skokom troškova svega, od soje do palminog ulja, a, djelimično, i zbog ranjivih lanaca snabdijevanja i loših vremenskih uslova.

Od početka godine u Sudanu su bijesnili protesti, dok su strepnje zbog obezbjeđivanja hrane doprinijele sukobima u Libanu i Tunisu. U Indiji su se poljoprivrednici pobunili protiv napora da obore cijene. Čak i bogate zemlje, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, razmatraju moguće ograničenje cijena nekih namirnica.

„Skokovi cijena destabilizuju, ne samo zato što dovode do velikih poteškoća u zajednicama i domaćinstvima, već i zato što se očekuje da će vlade nešto preduzeti po tom pitanju“, kaže za Bloomberg Wealth, specijalizovani portal za ekonomska pitanja, Hendrik Kalen, saradnik u Peterson Institutu za međunarodnu ekonomiju, istraživačkom centru sa sjedištem u Vašingtonu. „Implikacije će trajati duže, i nakon kraja pandemije”.

Kao što to uvijek biva, uticaj globalne ekonomske nepogode je nesrazmjeran. U bogatim zapadnim zemljama ogledaće se u zamjeni brenda proizvoda, a u najsiromašnijim – može da odlučuje između slanja djeteta u školu ili da radi. Zemlje u razvoju će, piše Bloomberg Wealth, najžešće osjetiti posljedice.

Kao najveći svjetski potrošač hleba po glavi stanovnika i najveći izvoznik brašna, Turska je posebno izložena protestima zbog povećanja cijeni namirnica. Zajedno sa padom lire, pritisak na predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana raste, pa je on naložio istragu povećanja cijena hrane, kazavši da su ,,ulje, mahunarke, povrće i voće primarna briga”.

Slično je i u Brazilu.

U Indiji, najvećem svjetskom izvozniku pirinča i drugom po veličini proizvođaču pšenice, milioni ljudi nemaju pristup ni najosnovnijim prehrambenim namirnicama, a država ima i jednu od najviših stopa dječije neuhranjenosti.

„Autoritarne vlade imaju tendenciju da budu nešto popustljivije prema vrstama protesta oko ‘pitanja kuhinjskog stola’, nego kada je riječ o protestima protiv korupcije ili kriminala”, zaključuje Kalen.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo