Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ŽIVOT OD STEČAJA: DRŽAVA, SUDIJE, UPRAVNICI, MAFIJA: Novi zakon za stara pravila

Objavljeno prije

na

jovanic

Prije koju godinu , nakon što su na intenzitetu izgubili tzv. tranzitni i poslovi sa nekretninama, industrija stečaja postala je jedna od najunosnijih privrednih grana u Crnoj Gori. I društveno najrazornijih, pošto je očigledno da se zarada stečajne mafije ostvaruje isključivo na štetu drugih – radnika, povjerilaca, poslovnih partnera, države… Po novouspostavljenom principu nezakonite preraspodjele stečene vrijednosti.

Od kraja 2012. do maja ove godine, budžet je ostao bez 78 miliona eura poreza koji nije naplaćen firmama u kojima je okončan stečajni postupak, svjedoči analiza Državne revizorske institucije (DRI). Od kompanija u stečaju za to vrijeme naplaćeno je 9,3 miliona. U skladu sa tom razmjerom, od 95 miliona poreskog duga koje su na početku godine dugovala preduzeća u stečaju, Poreska uprava (PU) naplatiće, u najboljem slučaju, 10-15 odsto. Ostalo će otići u vjetar. Ili, mnogo vjerovatnije, u džepove onih koji su na vrhu lanca ishrane u stečajnom biznisu.

„Država gubi prihode ne samo po osnovu poreza i doprinosa zbog nemogućnosti naplate, već se umanjuje i prihod od PDV-a koji bi se ostvario da je obveznik u stečaju izmirio obaveze prema drugim privrednim subjektima”, navodi se u Izvještaju („Efikasnost sistema naplate poreskog duga poreskih obveznika u stečaju i likvidaciji”) koji potpisuje senator DRI Branislav Radulović. „Dodatno, kao posljedica nenaplaćenog poreskog duga kroz postupak stečaja, Fond rada izdvaja sredstva za socijalno zbrinjavanje radnika koji su u procesu stečaja i likvidacije ostali bez zaposlenja i čija potraživanja nijesu naplaćena”.

Ni tu nije kraj pretrpljenoj šteti. „Između 2011. i 2015. godine platili smo 180 miliona na ime garancija firmama, koje su otišle u stečaj, a mi žute banke od njih nismo naplatili, niti ćemo”, podsjeća Mladen Bojanić. Bez potrebe da se bavi detaljima, od Kombinata aluminujuma do Melagonija Primorke.

A da stečaj zna da odnese, od države, ne samo novac nego i vrijeme pokazuje i ljetošnje saopštenje Savjeta CBCG. Iz njega saznanjemo kako su se Radoje Žugić i njegovi tadašnji saradnici iz Savjeta informisali o postupku stečaja nad Ekos bankom u minulih sedam godina (od juna 2011). Da bi preporučili stečajnom upravniku Milanu Rakočeviću i stečajnom odboru „da ubrzaju aktivnosti na unovčavanju preostale imovine i da, u najkraćem roku, dostave Savjetu CBCG predlog za okončanje stečajnog postupka”. Inače, stečaj u Ekos banci je nastavak postupka likvidacije koji je, uz mnogobrojne kontroverze, započeo još u martu 2003. Ali to nije rekord po dužini postupka.

Ostanimo, ipak, na izgubljenom novcu. I prisjetimo se finansijski „najtežih” stečajnih postupaka iza kojih, vlasnički, stoji uglavnom privatni kapital. Počnimo od KAP-a i 360 miliona priznatih potraživanja, mada stečajni upravnik Veselin Perišić nije priznao dugovanja vrijedna još 100 miliona (u toku je 50-ak sudskih postupaka na tu temu). Slijedi serija stečajnih postupaka nad poslovnom imperijom tranzicionog heroja Dragana Brkovića koja se, pod okriljem kompanije Vektra Montenegro, protegla od Bara i Herceg Novog, preko Podgorice, Kolašina i Mojkovca, sve do Pljevalja. Uz priznata dugovanja od 230 miliona eura. Brković je, uz pomoć izvršnih i sudskih vlasti, usvajanjem planova o reorganizaciji za neko vrijeme odložio pritisak povjerilaca (uglavnom radnika i kreditora) ali pravi rasplet te priče tek predstoji. Na popisu „najvećih” slijedi bankrotirala Željezara Nikšić iza koje su ostali dugovi od 125 miliona. Pa,onda, redom: Radoje Dakić – 80 miliona priznatih potraživanja; Obod Cetinje – 52 miliona; Plus Commerce Nikšić – 24 miliona; Prerada (KAP) – 37 miliona eura; MCC Inžinjering – 35 miliona eura…

Većina pomenutih stečajnih postupaka do danas nije okončana. A ogromnom imovinom, praktično bez bilo kakve kontrole, upravljaju stečajne sudije iz Privrednog suda u Podgorici i stečajni upravnici koje oni imenuju. Uglavnom po vlastitom nahođenju.

Sasvim dovoljno razloga da, nedavno završena, javna rasprava o Nacrtu izmjena i dopuna zakon o stečaju privuče veliku pažnju zainteresovanih. Ostaje da se vidi koliko će u Vladi imati sluha za primjedbe koje su stigle tokom javne rasprave, ali je izvjesno da od najavljenih izmjena najviše strahuju – i od njih najviše očekuju – radnici angažovani u preduzećima u stečaju, odnosno oni koji slute da bi se njihovo preduzeće uskoro moglo naći u toj poziciji.

Razloga za strah ima sasvim dovoljno. Navedimo samo jedan primjer. Od 1.300 stalno zaposlenih radnika KAP-a koji su na radnim mjestima dočekali uvođenje stečaja 2013. godine, danas u nekadašnjem Kombinatu radi njih oko 600. Njih, zapravo, stečajni upravnik Veselin Perišić iznajmljuje Unipromu Veselina Pejovića po osnovu ugovora o tehničkoj saradnji. Pa se zapošljeni angažuju na mjesec dana, nemaju pravo na odmor i bolovanje, dok su im slobodni dani – zbog rada u tri smjene – značajno redukovani . Ni benificirani radni staž niko više ne pominje.

Nadležna Inspekcija rada tvrdi – mada to nije eksplicitno navedeno ni u jednom važećem propisu u Crnoj Gori – da njeni inspektori nemaju nikakve ingerencije nad firmama u stečaju. Sa druge strane, radnici se ne žale jer strahuju da bi, po okončanju stečajnog postupka, umjesto stalnog zapošljenja mogli dobiti ekspresan otkaz ili još nepovoljnije radne uslove. Pošto firma može zaposliti mlađe i jeftinije radnike.

Predloženim izmjenama Zakona, to stanje bi ostalo nepromijenjeno za preduzeća u kojima je već započeo stečajni postupak. Vlada je tako ignorisala zahtijev Unije slobodnih sindikata koja je još prije tri godine od Skupštine CG tražila da se amandmanima na Zakon o stečaju precizira da za radnike u tim kompanijama važe sva prava koja imaju i ostali zaposleni u Crnoj Gori.

„Ako Vlada sada ne bude ispravila sve nepravde prema licima radno angažovanim u stečajnim preduzećima, ostaje da oni i dalje budu u potpunosti nezaštićeni : nemaju pravo na odmor, slobodne dane – zbog čega su neizbježne česte povrede na radu, nemaju pravo na sindikalno organizovanje, a inspekcijski organi neće obavljati i nadzor u ovim preduzećima, itd”, navode iz USS CG, uz opasku da će u suprotnom njihove kolege iz preduzeća u stečaju i dalje imati tretman „najamne radne snage”.

Uz zapošljene i njihove sindikalne zastupnike, predloženim izmjenama Zakona o stečaju nezadovoljni su i stečajni upravnici sa liste Komore stečajnih upravnika. Ili, makar, većina od njih 225 koji u ovom trenutku imaju licencu.

Njima je, prije svega, zasmetalo to što je Vlada ostala dosljedna ideji da stečajne sudije mogu, prema vlastitom nahođenju, birati stečajne upravnike koje će angažovati u dodijeljenim predmetima. Bez objašnjenja i bez kontrole. Zapravo, predloženim Nacrtom to bi bilo ozakonjeno , pošto je predviđena mogućnost da se stečajni uprevnici imenuju redom sa liste, izuzev ako stečajni sudija ne utvrdi da upravnik kome treba dodijeliti predmet „ne posjeduje znanje i iskustvo u složenim predmetima”. U tom slučaju može izabrati upravnika po sopstvenom nahođenju.

A to je već vladajući princip.

Monitor je u posjedu analize koja pokazuje da najveći broj stečajnih postupaka (602 prošle, oko 550 stečaja pretprošle godine) završi u rukama nekoliko sudija i desetak stečajnih upravnika. Uglavnom, među njima je moguće povući direktne i čvrste (ne)profesionalne veze.

Predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić uporedo obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Bjelasici Radi, mljekari Nika, Onogoštu… On je, samo prošle godine, u rad dobio više od 100 stečajnih postupaka. Njegov kum Žarko Ostojić (i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) bio je, ili je i danas, angažovan kao stečajni upravnik u preduzećima Brodogradilište, Solana Ulcinj, Nivel Budva, Primorka Bar… Još jedan Jovanićev kum, Sreten Mrvaljević bio je stečajni upravnik u preduzećima: Nivel Invest Bjelasica Rada, Vektra Boka… Da ne širimo priču – od 1.600 stečajnih postupaka koji su pokrenuti u posljednje tri godine, pet najčešće angažovanih stečajnih upravnika dobilo je 255 postupaka li 15,5 odsto ukupnog posla.

U Komori stečajnih upravnika žele da zaustave taj trend. Zato su od predlagača Nacrta zatražili da objasni pravičnost rješenja prema kome „sudija ima pravo da ocjenjuje stručnost stečajnog upravnika i ako je on prije toga položio stručni ispit i licenciran, a da pri tome nije dobio priliku da se bavi konkretnim stečajnim postupkom”. I predlažu da ,,slučaju da predložena norma bude usvojena, neophodno je da stečajni sudija obrazloži zašto nije prihvatio stečajnog upravnika, obrazloži zašto je imenovao novog i da pravni lijek za donesenu odluku”.

Prema važećem pravilniku Ministarstva finansija, najmanja naknada za stečajnog upravnika uznosi 400 eura po postupku. Oni koji vode postupke sa većom stečajnom masom, dobijaju mjesečnu naknadu od 2,5 prosječne plate (oko 1.300 eura). Plus nagradu na kraju postupka.

Pretpostavlja se da privilegovani stečajni upravnici tako zarađuju više od 100 hiljada eura godišnje. Te da nijesu jedini kojima stečajevi donose mala i velika bogatstva. Za sada, to je samo javna tajna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo