Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NJEGOŠ I PRIKLJUČENIJA: Mutne vode

Objavljeno prije

na

husovic

Opsadno stanje vlada u Crnoj Gori – Bošnjaci hoće da ukinu Njegoša. Nema ko se nije izjasnio. Priča i dalje pršti, ali ishod se da nazrijeti: kao na bini – kad se pogase svjetla, rasprše dimne zavjese i popadaju konfete – ostaće mrak.

Ova runda obračuna oko istorije, tradicije, književnosti, mitova, zločina, poezije i ostaloga počela je naslovima u medijima ,,Bošnjačka dijaspora traži zabranu Njegoša i Kiša u školama” ili ,,Bošnjaci traže da se zabrane Njegoš i Kiš”.

,,Više bošnjačkih organizacija iz dijaspore zatražilo je od regionalnih, a posebno crnogorskih vlasti da zabrane i iz obavezne lektire uklone ‘Gorski vijenac’ Petra II Petrovića Njegoša i ‘Peščanik’ Danila Kiša, ocjenjujući da se radi o ‘nacionalističkim djelima prema islamu i muslimanima'”, glasila je jedna verzija.

Druga je bila znatno nakićenija: “Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU), Bošnjačko nacionalono vijeće savjet u Crnoj Gori, Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji, Bošnjačka kulturna zajednica i grupa drugih bošnjačkih organizacija uputili su apel ministarstvima prosvjete i kulture Crne Gore da pokrenu postupke zabrane i uklanjanja iz svojih školskih programa….”. Niko nije pomenuo da je tekst izvorno objavljen na internet stranici bošnjaci.net.

Tu sad ide kvaka. Apel potpisuju: Pravda – BiH, KSPD Sandžak u Sloveniji, Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Institut za istraživanje genocida Kanada

U tekstu piše da je ,,apel na znanje upućen i i bošnjačkim institucijama”: Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU), KZB Preporod, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Bošnjačko nacionalno vijeće u CG i Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji, Matica bošnjačka, Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ)…

U onome što je prenijela većina medija u Crnoj Gori nekako su se potpisnici apela pomiješali sa onima kojima je apel ,,dat na znanje”. Suviše je trapavo da bi bilo slučajno. Više liči na udbaški rukopis. Čije udbe – ‘tice mu ga znale.

Vlada Crne Gore pozvana je da poništi odluku o ,,tzv. Njegoševoj nagradi”. Rok da se postupi po apelu je sto dana.

Nigdje u apelu nije napisano ni jedno ime. Poznavaoci prilika u crnogorskoj dijaspori uglavnom nijesu čuli gotovo ni za jednu od organizacija – potpisnica apela.

Stiglo je i nekoliko demantija. Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori nazvalo je apel ,,misterioznim”. Ocijenili su da je objavljeni članak ,,senzacionalistička podmetačina kojom se pokušava raspiriti sumnjičenje, isprovocirati nacionalna i vjerska netrpeljivost u Crnoj Gori”.

Kulturno i Sportsko društvo Sandžak iz Slovenije, uputilo je demant u kojem piše da odbijaju bilo kakvu umiješanost ,,vezano za neku peticiju protiv Njegoša i Kiša”. ,,Očigledno je da je neko zloupotrijebijo naše udruženje za svoje ciljeve s ciljem sijanja mržnje i netrpeljivosti”, piše u saopštenju koje, ovoga puta, ima potpis predsjednika Mirsada Adrovića.

Naravno da demanti nije zaslužio naslovnu stranu. Većina medija ga nije ni objavila.

Zahtjev za izbacivanje Njegoša i Kiša iz učionica bio je regionalna vijest. BZK Preporod iz Sarajeva, na primjer, oglasio se saopštenjem u kojem upućuje pripadnike bošnjačkog naroda koji se u dijaspori organiziraju putem raznovrsnih udruženja ,,da se koncentriraju na afirmiranje vlastite kulture i identiteta”, a ne da se bave pokretanjem posve nepotrebnog „lova na književne vještice, koji je počesto i naučno neutemeljen, ali i neukusan”. Takav stav izazvao je gnijevne reakcije na sajtu bošnjaci.net. Ta se polemika tamo nastavlja, ali crnogorskoj javnosti više nije interesantna.

Nijedna pametna glava dosad se nije usudila da prognozira – čemu sve ovo. Opsadno stanje proizvodi se već mjesecima, pljušti ,,agresivno svetosavlje”, ,,napada” se i “spašava” Njegoš, okamenjuje se crkva na Rumiji, plamte uspomene na Podgoričku skupštinu. O bilbordima i oslobodilačkoj srpskoj vojsci da ne pričamo. Za, recimo, prodaju Aerodroma – mnogo je. Za utjerivanje crnogorstva – previše je raštrkano.

U nekom trenutku moglo je da liči na disciplinovanje koalicionih partnera. Nakon ,,apela” Vlada je reagovala nesvakidašnjom brzinom. Iz Ministarstva prosvjete odbiacili su ideju o izbacivanju Njegoša iz škola, iz Ministarstva kulture zahtjev da se ukine Njegoševa nagrada.

Nije tu stalo. Na pitanje šta misle o izbacivanju Njegoša, iz Bošnjačke stranke su odgovorili da je zahtjev legitiman i dodali da je ,,visoko na agendi Bošnjačke stranke” i zahtjev da se na zastavu Crne Gore, pored krsta, stavi polumjesec.

Opet se oglasila i Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija. Saopštili su da postojeći crnogorski državni simboli ugrožavaju i vrijeđaju nacionalna i vjerska osjećanja bošnjačkog naroda. Predlažu da simboli treba da budu u vedroj svjetloplavoj boji, ili pak modroj boji mora i rijeka, koja će se razlivati na platnu sa konturama državnih granica da ne ,,liče na kuhinjski stolnjak”. Kad pokušate da na internetu pronađete i Bošnjačko-američku nacionalnu asocijaciju – svaki klik odvešće vas na bošnjaci.net.

Potpredsjednik Vlade i lider Bošnjačke stranke Rafet Husović kazao je da njegova partija ne odustaje od zahtjeva da na grbu crnogorske zastave bude i polumjesec, te da je to potpuno opravdan i legitiman zahtjev. Ta inicijativa, kao je kazao, nije politički hir, niti politička trgovina.

Zanimljivo je kako spreman i odlučan stav ima predsjednik Bošnjačke stranke oko zastave i polumjeseca. Prosto zato što nije poznat po odlučnosti i po jasnim stavovima. Mnogo više suptilnosti pokazuje Bošnjačka stranka kada je riječ o ovovremenim stvarima, jučerašnjim zločinima. Biti uspravan dok se debatuje o tome šta je rekao Vuk Mandušić i nikad ne pitati koalicionog partnera o zločinima iz devedesetih, jasno pokazuje kvalitet Bošnjačke stranke. Riječ je o povjerenicima vlasti u bošnjačkom narodu. Nije se čulo gdje im je na agendi pitanje nekažnjenih ratnih zločina u Crnoj Gori. Za jedno mjesto generalnog direktora generalnog direktorata, spremni su da povjeruju u svaku laž DPS-a, da budu saučesnici u krečenju njihovih prljavih biografija.

Pored toga, puno ime funkcije na kojoj je predsjednik Bošnjačke stranke je: potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj. Znamo kako tu stvari stoje. Sa vrlo malo pretjerivanja moglo bi se reći da je Husović potpredsjednik za pustu zemlju. Sto polumjeseca da se posadi na crnogorsku zastavu neće vratiti nijednog čovjeka što je od straha devedesetih ili od siromaštva u nezavisnoj Crnoj Gori pobjegao iz Plava, Gusinja, Petnjice, Bijelog Polja i drugih krajeva u kojima žive Bošnjaci. I da se Njegošu ime zatre, stvar bi bila ista.

Formacijski, Rafetu Husoviću je to najpreči posao. Za to da mladi ljudi mogu da nađu posao u 17 opština u Crnoj Gori u kojima se smanjuje broj stanovnika – on je najvažniji čovjek u državi.Ne zna se da je slovo izustio, recimo, o tome što su sjevernjaci naglo počeli da uče njemački, da se Bijelo Polje probija u vrh opština iz kojih ljudi bježe, da nema daha živosti u Petnjici i Gusinju, džaba opštine.

Godina je 2018, doba je kratke pažnje i široke rasporostranjenosti informacija, ono što nazivamo javnošću stavove temelji na naslovima. Poput onih da Bošnjaci traže da se zabrane Njegoš i Kiš. Naslovi se, opet, savršeno slažu sa uopštenim mišljenjem dijela Crne Gore koji stoji na braniku pravoslavlja, ali i sa stavovima onih drugih koji se u po glasa smijulje vicu da sjednice Vlade počinju sa ,,merhaba”. Fakat da već dva mandata vladavina DPS-a počiva na plećima Bošnjačke stranke, podgrijava netrpeljivost prema Bošnjacima. Ne odnosi se to samo na opozicione birače. Iz drugih razloga – zato što smatraju da Bošnjacima pripada previše – jednako su nezadovoljne pravoslavne glave iz vladajućih stranaka.

Možda će se u danima pred nama razjasniti odakle vjetar duva i ko povlači konce u ratovanju sa Njegošem i sličnom. Možda i neće. Sigurno je samo da će ostati – zla krv.

Njegoš i osnovci

Kako se uči Njegoš u crnogorskim školama, najbolje pokazuju odgovori odlikaša na pitanje: O čemu se radi u Gorskom vijencu?

,,O politici nekoj. Neka ljuba je bila izgubljena. Bilo je i koliko oćeš Turaka”, kaže mladi Monitorov sagovornik, proljetos izašao iz osnovne škole. Njegova vršnjakinja, za nijansu je preciznija: ,,O bitkama za Crnu Goru. To su ciklusi pjesama o toj temi. Vladika Danilo bio je nešto u dilemi kako da motiviše svoj narod, ja mislim Cetinjane, da se biju, da brane svoju otadžbinu od Turaka. Uf, ne znam zašto je Vuk Mandušić sanjao o onoj đevojci”.

Ako se pogledaju udžbenici za osnovnu školu i za njih izabrani djelovi Gorskog vijenca, jasno je da djeca i nijesu tako glupa. Fragmentirano, silom na sramotu ,,pacfikovano”, nerazumljivo. San Vuka Mandušića i dio u kojem Mustaj kadija opisuje ljepotu – “O Stambole,zemaljsko veselje, kupo meda, goro od šećera” – iščupani iz konteksta uništavaju mogućnost da neko od 14- 15 godina išta shvati.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo