Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NJEGOŠ I PRIKLJUČENIJA: Mutne vode

Objavljeno prije

na

husovic

Opsadno stanje vlada u Crnoj Gori – Bošnjaci hoće da ukinu Njegoša. Nema ko se nije izjasnio. Priča i dalje pršti, ali ishod se da nazrijeti: kao na bini – kad se pogase svjetla, rasprše dimne zavjese i popadaju konfete – ostaće mrak.

Ova runda obračuna oko istorije, tradicije, književnosti, mitova, zločina, poezije i ostaloga počela je naslovima u medijima ,,Bošnjačka dijaspora traži zabranu Njegoša i Kiša u školama” ili ,,Bošnjaci traže da se zabrane Njegoš i Kiš”.

,,Više bošnjačkih organizacija iz dijaspore zatražilo je od regionalnih, a posebno crnogorskih vlasti da zabrane i iz obavezne lektire uklone ‘Gorski vijenac’ Petra II Petrovića Njegoša i ‘Peščanik’ Danila Kiša, ocjenjujući da se radi o ‘nacionalističkim djelima prema islamu i muslimanima'”, glasila je jedna verzija.

Druga je bila znatno nakićenija: “Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU), Bošnjačko nacionalono vijeće savjet u Crnoj Gori, Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji, Bošnjačka kulturna zajednica i grupa drugih bošnjačkih organizacija uputili su apel ministarstvima prosvjete i kulture Crne Gore da pokrenu postupke zabrane i uklanjanja iz svojih školskih programa….”. Niko nije pomenuo da je tekst izvorno objavljen na internet stranici bošnjaci.net.

Tu sad ide kvaka. Apel potpisuju: Pravda – BiH, KSPD Sandžak u Sloveniji, Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Institut za istraživanje genocida Kanada

U tekstu piše da je ,,apel na znanje upućen i i bošnjačkim institucijama”: Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU), KZB Preporod, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Bošnjačko nacionalno vijeće u CG i Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji, Matica bošnjačka, Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ)…

U onome što je prenijela većina medija u Crnoj Gori nekako su se potpisnici apela pomiješali sa onima kojima je apel ,,dat na znanje”. Suviše je trapavo da bi bilo slučajno. Više liči na udbaški rukopis. Čije udbe – ‘tice mu ga znale.

Vlada Crne Gore pozvana je da poništi odluku o ,,tzv. Njegoševoj nagradi”. Rok da se postupi po apelu je sto dana.

Nigdje u apelu nije napisano ni jedno ime. Poznavaoci prilika u crnogorskoj dijaspori uglavnom nijesu čuli gotovo ni za jednu od organizacija – potpisnica apela.

Stiglo je i nekoliko demantija. Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori nazvalo je apel ,,misterioznim”. Ocijenili su da je objavljeni članak ,,senzacionalistička podmetačina kojom se pokušava raspiriti sumnjičenje, isprovocirati nacionalna i vjerska netrpeljivost u Crnoj Gori”.

Kulturno i Sportsko društvo Sandžak iz Slovenije, uputilo je demant u kojem piše da odbijaju bilo kakvu umiješanost ,,vezano za neku peticiju protiv Njegoša i Kiša”. ,,Očigledno je da je neko zloupotrijebijo naše udruženje za svoje ciljeve s ciljem sijanja mržnje i netrpeljivosti”, piše u saopštenju koje, ovoga puta, ima potpis predsjednika Mirsada Adrovića.

Naravno da demanti nije zaslužio naslovnu stranu. Većina medija ga nije ni objavila.

Zahtjev za izbacivanje Njegoša i Kiša iz učionica bio je regionalna vijest. BZK Preporod iz Sarajeva, na primjer, oglasio se saopštenjem u kojem upućuje pripadnike bošnjačkog naroda koji se u dijaspori organiziraju putem raznovrsnih udruženja ,,da se koncentriraju na afirmiranje vlastite kulture i identiteta”, a ne da se bave pokretanjem posve nepotrebnog „lova na književne vještice, koji je počesto i naučno neutemeljen, ali i neukusan”. Takav stav izazvao je gnijevne reakcije na sajtu bošnjaci.net. Ta se polemika tamo nastavlja, ali crnogorskoj javnosti više nije interesantna.

Nijedna pametna glava dosad se nije usudila da prognozira – čemu sve ovo. Opsadno stanje proizvodi se već mjesecima, pljušti ,,agresivno svetosavlje”, ,,napada” se i “spašava” Njegoš, okamenjuje se crkva na Rumiji, plamte uspomene na Podgoričku skupštinu. O bilbordima i oslobodilačkoj srpskoj vojsci da ne pričamo. Za, recimo, prodaju Aerodroma – mnogo je. Za utjerivanje crnogorstva – previše je raštrkano.

U nekom trenutku moglo je da liči na disciplinovanje koalicionih partnera. Nakon ,,apela” Vlada je reagovala nesvakidašnjom brzinom. Iz Ministarstva prosvjete odbiacili su ideju o izbacivanju Njegoša iz škola, iz Ministarstva kulture zahtjev da se ukine Njegoševa nagrada.

Nije tu stalo. Na pitanje šta misle o izbacivanju Njegoša, iz Bošnjačke stranke su odgovorili da je zahtjev legitiman i dodali da je ,,visoko na agendi Bošnjačke stranke” i zahtjev da se na zastavu Crne Gore, pored krsta, stavi polumjesec.

Opet se oglasila i Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija. Saopštili su da postojeći crnogorski državni simboli ugrožavaju i vrijeđaju nacionalna i vjerska osjećanja bošnjačkog naroda. Predlažu da simboli treba da budu u vedroj svjetloplavoj boji, ili pak modroj boji mora i rijeka, koja će se razlivati na platnu sa konturama državnih granica da ne ,,liče na kuhinjski stolnjak”. Kad pokušate da na internetu pronađete i Bošnjačko-američku nacionalnu asocijaciju – svaki klik odvešće vas na bošnjaci.net.

Potpredsjednik Vlade i lider Bošnjačke stranke Rafet Husović kazao je da njegova partija ne odustaje od zahtjeva da na grbu crnogorske zastave bude i polumjesec, te da je to potpuno opravdan i legitiman zahtjev. Ta inicijativa, kao je kazao, nije politički hir, niti politička trgovina.

Zanimljivo je kako spreman i odlučan stav ima predsjednik Bošnjačke stranke oko zastave i polumjeseca. Prosto zato što nije poznat po odlučnosti i po jasnim stavovima. Mnogo više suptilnosti pokazuje Bošnjačka stranka kada je riječ o ovovremenim stvarima, jučerašnjim zločinima. Biti uspravan dok se debatuje o tome šta je rekao Vuk Mandušić i nikad ne pitati koalicionog partnera o zločinima iz devedesetih, jasno pokazuje kvalitet Bošnjačke stranke. Riječ je o povjerenicima vlasti u bošnjačkom narodu. Nije se čulo gdje im je na agendi pitanje nekažnjenih ratnih zločina u Crnoj Gori. Za jedno mjesto generalnog direktora generalnog direktorata, spremni su da povjeruju u svaku laž DPS-a, da budu saučesnici u krečenju njihovih prljavih biografija.

Pored toga, puno ime funkcije na kojoj je predsjednik Bošnjačke stranke je: potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj. Znamo kako tu stvari stoje. Sa vrlo malo pretjerivanja moglo bi se reći da je Husović potpredsjednik za pustu zemlju. Sto polumjeseca da se posadi na crnogorsku zastavu neće vratiti nijednog čovjeka što je od straha devedesetih ili od siromaštva u nezavisnoj Crnoj Gori pobjegao iz Plava, Gusinja, Petnjice, Bijelog Polja i drugih krajeva u kojima žive Bošnjaci. I da se Njegošu ime zatre, stvar bi bila ista.

Formacijski, Rafetu Husoviću je to najpreči posao. Za to da mladi ljudi mogu da nađu posao u 17 opština u Crnoj Gori u kojima se smanjuje broj stanovnika – on je najvažniji čovjek u državi.Ne zna se da je slovo izustio, recimo, o tome što su sjevernjaci naglo počeli da uče njemački, da se Bijelo Polje probija u vrh opština iz kojih ljudi bježe, da nema daha živosti u Petnjici i Gusinju, džaba opštine.

Godina je 2018, doba je kratke pažnje i široke rasporostranjenosti informacija, ono što nazivamo javnošću stavove temelji na naslovima. Poput onih da Bošnjaci traže da se zabrane Njegoš i Kiš. Naslovi se, opet, savršeno slažu sa uopštenim mišljenjem dijela Crne Gore koji stoji na braniku pravoslavlja, ali i sa stavovima onih drugih koji se u po glasa smijulje vicu da sjednice Vlade počinju sa ,,merhaba”. Fakat da već dva mandata vladavina DPS-a počiva na plećima Bošnjačke stranke, podgrijava netrpeljivost prema Bošnjacima. Ne odnosi se to samo na opozicione birače. Iz drugih razloga – zato što smatraju da Bošnjacima pripada previše – jednako su nezadovoljne pravoslavne glave iz vladajućih stranaka.

Možda će se u danima pred nama razjasniti odakle vjetar duva i ko povlači konce u ratovanju sa Njegošem i sličnom. Možda i neće. Sigurno je samo da će ostati – zla krv.

Njegoš i osnovci

Kako se uči Njegoš u crnogorskim školama, najbolje pokazuju odgovori odlikaša na pitanje: O čemu se radi u Gorskom vijencu?

,,O politici nekoj. Neka ljuba je bila izgubljena. Bilo je i koliko oćeš Turaka”, kaže mladi Monitorov sagovornik, proljetos izašao iz osnovne škole. Njegova vršnjakinja, za nijansu je preciznija: ,,O bitkama za Crnu Goru. To su ciklusi pjesama o toj temi. Vladika Danilo bio je nešto u dilemi kako da motiviše svoj narod, ja mislim Cetinjane, da se biju, da brane svoju otadžbinu od Turaka. Uf, ne znam zašto je Vuk Mandušić sanjao o onoj đevojci”.

Ako se pogledaju udžbenici za osnovnu školu i za njih izabrani djelovi Gorskog vijenca, jasno je da djeca i nijesu tako glupa. Fragmentirano, silom na sramotu ,,pacfikovano”, nerazumljivo. San Vuka Mandušića i dio u kojem Mustaj kadija opisuje ljepotu – “O Stambole,zemaljsko veselje, kupo meda, goro od šećera” – iščupani iz konteksta uništavaju mogućnost da neko od 14- 15 godina išta shvati.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELIJERI ZAZIDALI PRILAZ KULTURNOM DOBRU: Napoleonov most okovan betonom i gvožđem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nelegalnom dogradnjom hotela,  biznismen Veselin Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka.  Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta

 

Turistička sezona u najpoznaitjoj turističkoj opštini i zvanično je počela dok je građevinska sezona okončana. U prvoj gradskoj zoni građevinski radovi obustavljaju se na osnovu opštinskih uredbi 15. maja, najkasnije do kraja tog mjeseca. Međutim, pravila ne važe podjednako za sve. Oni koji se osjećaju moćno i zaštićeno, za koje zabrane, kazne, zakoni i propisi ne predstavljaju nikakvu prepreku, nastavljaju sa gradnjom svojih gabaritnih objekata ne osvrćući se na propise i turiste koji se ne mogu načuditi gdje su se obreli.

Zbog pohlepe moćnih i bahatih investitora građanima Budve svakodnevni život postaje otežan. Oni uzurpiraju sve što misle da će im zatrebati, javne prostore, ulice, trotoare, zelene površine, kako bi njihova zdanja bila što veća a oni posjedovali što više soba i kreveta, stolica i stolova, jedine vrijednosti i jedine valute priznate u turističkoj prijestonici Crne Gore. Ako im se kakvo kulturno dobro nađe na putu, nema te zaštite koja će ga spasiti od njihovih pogubnih planova.

Jedan od investitora koji odgovara opisu je prebogati nikšićki biznismen Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, pozicioniranig na glavnom budvanskom šetalištu uz Slovensku obalu. I pored toga što mu je nadležna inspekcijska služba Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno uručila rješenje o rušenju bespravno podignutog dijela hotela Budva, uprkos zabrani daljeg izvođenja građevinskih radova, Pejović prkosno, u centru Budve, ovih dana gradi i dovršava svoj divlji objekat. Biznismen iz Nikšića, pobjednik tranzicije i novokomponovani hotelijer, pred Budvanima javno demonstrira moć, pokazuje da je  iznad zakona, MORT-a i lokalne uprave, važećih planova i svega onoga što ovakvo ponašanje deklarativno sankcioniše. Rješenje o rušenju donijeto je 24. aprila a 5. juna on i dalje,u centru Budve, neometan, gradi.

Da apsurd bude veći, nelegalnom dogradnjom hotela, Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka. Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta.

Doprinos takvom statusu starog spomenika kulture dao je i vlasnik susjednog hotela Oaza, koji je zatvorio prilaz mostu sa svoje strane gvozdenim ogradama i saksijama sa cvijećem, da mu prolaznici ne kvare atmosferu. Dio pješačke staze  uz potok, označenom u planu DUP Budva Centar kao zelena površina, zazidao je i treći investitor, ICL Inženjering iz Podgorice, vlasnik kompleksa od četiri solitera u centru grada. Vlasnicima okolnih nebodera i hotela nije bilo dovoljno što su amputirali Napoleonov most iz upotrebe, već su ga dodatno omeđili ogradama od kovanog gvožđa sa sve četiri strane, do potpunog besmisla. Tako je Napoleonov most postao –  most kome niko ne može prići i kojim niko ne prolazi.

Mali skladni kameni most iz Napoleonove epohe, izgrađen na Bubuća potoku, na potezu Velje vode, između 1807. i 1813. godine, za vrijeme kratke vladavine Francuza Budvom, sačuvan je do danas u svom originalnom obliku. Popularno je nazvan Napoleonov most i ima status kulturnog dobra od 1956. godine. Upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 876/1-56. Most koji povezuje morsku obalu, odnosno budvansku promenadu sa unutrašnjim dijelom grada smatra se prvosagrađenim mostom u Budvi. Međutim, ovo vrijedno graditeljsko nasljeđe Budve nije dostupno  građanima i posjetiocima.

Upitan za stav povodom bespravne dogradnje hotela Budva, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, nedavno je kazao kako je urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva, kompanije Uniprom hoteli, te da je investitor podnio žalbu.„Živimo u civilizovanoj zemlji koja je kandidat za ulazak u EU, ne možemo tek tako da rušimo objekte. Upravni postupak po žalbi mora se sprovesti do kraja“, poentirao je Radulović

Zanimljivo je kakve će dalje korake u slučaju „civilizovanog“ nasilja nad kulturnim dobrom  Napoleonov most i zauzimanju javnih površina, zauzeti Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Postavlja se i pitanje kako je hotelijer Pejović uzurpirao javnu pješačku stazu JT peš-st. br. 37-37, koja pod ovom oznakom egzistira u važećem DUP-u Budva centar. Da li je možda kupio ovu javnu prometnicu, što u Budvi nije nemoguće. Zaziđivanje javnog puta krivično je djelo, pa treba vidjeti kakve korake će preduzeti lokalna uprava u Budvi, ne samo prema firmi Uniprom hoteli nego i susjedima koji su prisvojili dio staze duž Bubuć potoka, po DUP-u JT – peš.staza 31-31, jer su im njihove parcele od više hiljada kvadrata bile male.

Da ironija bude veća u slučaju Napoleonovog mosta, Projektom revalorizacije kulturnih dobara koju je započelo Ministarstvo kulture prije nekoliko godina, obuhvaćeno je i ovo kulturno dobro u Budvi. Osnovana je Komisija za revalorizaciju Napoleonovog mosta, raspisan je konkurs za sanaciju mosta prema izrađenom konzervatorskom projektu. Posao je dodijeljen kompaniji Montal DSD DOO iz Podgorice. Ministarstvo je izdvojilo oko 30.000 eura za sanaciju mosta koji je bio u prilično zapuštenom stanju. Radovi su izvedeni u decembru 2015. godine, novac je uložen, most je saniran ali je ostao izvan upotrebe. Zašto je uopšte vršena sanacija ako Komisija za revalorizaciju i Ministarstvo kulture nisu postupkom revalorizacije omogućili „unapređenje stanja kulturnog dobra“, „održivo upravljanje kulturnim dobrom“, „turističku valorizaciju, popularizaciju i prezentaciju kulturne baštine“, kako se taj postupak opisuje u svim godišnjim programima zaštite i očuvanja kulturnih dobara Crne Gore. Valjda se podrazumijeva da se postupkom sanacije obezbijedi slobodan pristup mostu, da se uklone nelegalno postavljene ograde, te da se takav, obnovljen za sve pare, preda na upotrebu građanima Budve i mnogobrojnim turistima. Zar nije nelogično da se studiozno renoviranom Napoleonovom mostu ne može prići niotkuda.  Čemu re-valorizacija ako most ne služi svojoj svrsi, da povezuje a ne da zaboravljen i okovan gvožđem u centru turističke Budve, podsjeća na neki logor. Na samom kamenom mostu nema oznake da predstavlja registrovano kulturno dobro. Da uopšte postoji ukazuje jedna tabla, putokaz na prilazu Budvi ka kulturnim spomenicima i znamenitostima grada.

Ne može se ni lokalna uprava u Budvi pohvaliti brigom za stanje kulturne baštine na svojoj teritoriji. Budva je jedan od rijetkih gradova koji u organizaciji lokalne uprave nema poseban sektor posvećen kulturi. Nerijetko ranije gradske vlasti znale su da se koriste šupljom poštapalicom kako je Budva prijestonica ne samo turizma nego i klulture. Valjda su mislili kako festival Grad teatar, ulični karnevali ili muzički koncerti na koje su utrošeni nebrojeni milioni eura iz gradske kase, predstavljaju vrhunske kulturne domete. Dok im je vrijedno srednjevjekovno graditeljsko nasljeđe naočigled propadalo, prepušteno devastaciji i zloupotrebama od strane moćnih i zaštićenih investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA IZMEĐU TELEOPERATERA, OGLAŠIVAČA I BEZBJEDNOSNIH AGENCIJA: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je došao do podatka koji pokazuju da su naši lični podaci – makar oni koji su bili dostupni (nekim?) ovdašnjim teleoperaterima – godinama bili dostupni i zainteresovanim profesionalcima van granica Crne Gore.  A da li su ih i koliko oni koristili – ne zna se

 

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Simo Rašović ponovo je, kao nezakonit,  poništio sporazum koji je Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) omogućio nesmetan pristup svim podacima o građanima Crne Gore koji se nalaze u bazi Ministarstva unutrašnjih poslova – jedinstveni matični broj, lična dokumenta, prebivalište, državljanstvo,  bračno i porodično stanje, evidencija vozila, ličnog i lovačkog naoružanja….

Ponovo, pošto je Viši sud jednom već ukinuo presudu u sporu koji je poveden prije nekoliko godina, po tužbi zaposlenih u  NVO MANS. U obrazloženju Višeg suda navodi se da narečena saradnja bezbjednosne Agencije i MUP-a, koliko god da (ne)legitimno ugrožava pravo na privatnost građana, može biti u interesu nacionalne bezbjednosti. Pa valja nanovo izvagati.

I Rašović je to učinio. Teško, ipak, da će se na tome završiti priča o velikom bratu koji sebi daje za pravo da motri na svaki korak i svaku našu riječ. Suviše je toga u igri.

Sjetimo se kako su, početkom decenije, trebale da prođu godine, i makar jedan sudski proces, pa da na zahtjev Agencije za zaštitu ličnih podataka budu ispravljene sporne odredbe ugovora kojima su sva tri operatera mobilne telefonije u Crnoj Gori Upravi policije dozvolile da njihovim bazama podata pristupa lakše, i u mnogo većem obimu, nego što je to predviđao zakon. Tada smo (2011. godina) saznali, doduše nezvanično, da su pojedini policijski službenici fleksibilne ugovore sa pojedinim teleoperaterima zloupotrebljavali i tako što su, nezakonito, nadzirali komunikaciju svojih supruga, djevojaka i ljubavnica. To je valjda bio taj, kako se ono kaže, interes nacionalne bezbjednosti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo