Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SISTEMSKA KORUPCIJA U ZDRAVSTVU: Ljekari optužuju Ministarstvo i Fond

Objavljeno prije

na

hrapovic

Skoro dvije trećine crnogorskih ljekara smatra da je korupcija prisutna u ustanovi u kojoj rade, i kao glavne krivce za takvo stanje označavaju Ministarstvo zdravlja, Fond za zdravstveno osiguranje i rukovodioce zdravstvenih ustanova. To su rezultati istraživanja Korupcija u zdravstvu iz ugla ljekara, koje je sproveo Sindikat doktora medicine Crne Gore (SDMCG) u partnerstvu sa Ljekarskom komorom Crne Gore, u okviru projekta Struka ispred politike, Centra za građansko obrazovanje (CGO).

Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 312 ljekara (21 odsto od ukupno 1.649 ljekara) iz Kliničkog centra, Institutu za javno zdravlje, tri opšte bolnice – bjelopoljske, nikšićke i kotorske, te ljekara iz sedam domova zdravlja.

Čak 91,3 odsto anketiranih ljekara smatra da je korupcija najizraženija u Fondu za zdravstveno osguranje, 90,3 odsto u Ministarstvu zdravlja i 91,1 odsto u KCCG. I nezadovoljstvo radom Ministarstva je veliko – 90 odsto, a nezadovoljno radom Fonda je prisutno kod 89 odsto anketiranih.

Odgovornost za korupciju u javnom zdravstvu ljekari su pored pobrojanih institucija – Ministarstva i Fonda, adresirali i na rukovodioce zdravstvenih ustanova i pacijente.

Ljekari su i sami sebe, nenamjerno, pridodali ovom spisku – čak dvije trećine ispitanih, 63,7 odsto, ne bi prijavilo korupciju počinjenu od kolega, a više od polovine 51,2 odsto ne bi prijavilo korupciju počinjenu od menadžmenta u zdravstvu. I to sve uz činjenicu da se 62,9 odsto anketiranih izjavilo da u njihovoj ustanovi postoji korupcija. Nije opravdanje, ali ljekari, kao i ostali građani, nemaju ili imaju veoma malo povjerenje u institucije – nedostatak povjerenja da će prijava ostati anonima iznijelo je 35,7 odsto anketiranih, 21 odsto i ne zna kome bi prijavili korupciju, dok bojazan od mogućih posljedica ima 33,7 odsto ljekara.

Neuobičajeno za ovdašnje institucije, rezultati ankete su odmah po objavljivanju izazvali reakciju nadležnih.

Ministarstvo zdravlja, na čijem čelu je Kenan Hrapović, nije zabrinulo to što većina ljekara smatra da korupcije itekako ima, te da se protiv nje i ne vodi borba, već je zatražilo hitnu reakciju Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) i drugih nadležnih organa.

„Smatramo neophodnim da, u skladu sa nadležnostima, reaguju u što kraćem roku, kako bi se spriječilo uznemiravanje javnosti i skinula stigma sa profesije ljekara i ključnih institucija u zdravstvenom sistemu”, kaže se u reagovanju Ministarstva.

Dodali su i da nude punu podršku i saradnju svim nadležnim organima u provjeri podataka i ulozi tog resora i institucija sistema u navodnoj korupciji u zdravstvu. Ajde da zanemarimo punu podršku, ali uznemiravanje javnosti? Koje – zdravima je ionako svejedno, a pacijenti itekako znaju u kakvom je stanju zdravstveni sistem, tako da ih teško što više može uznemiriti.

Po ugledu na Ministarstvo i u Fondu zdravstva, čiji je direktor Sead Čirgić, kažu da ,,istraživanje SDM svakako treba da bude predmet interesovanja nadležnih institucija, pa očekujemo njihovu reakciju” i u tom pogledu stoje na usluzi.

U Fondu, sa punom moralnom i profesionalnom odgovornošću, tvrde da u ovoj instituciji nema korupcije i da menadžment Fonda predano radi na uspostavljanju mehanizama za transparentnost u svom, ali i u radu u zdravstvenim ustanovama, te da je mogućnot korupcije – svedena na minimum.

Pošto je diskretno poslata poruka da ljekari u istraživanju u stvari lažu, u oba saopštenja se iznosi briga u smislu da je potrebno skinuti stigmu sa ljekarske profesije, te da su u ,,takozvanom istraživanju iznešene teške optužbe na račun ljekarske profesije”. Računa se valjda da će teške optužbe koje su sami ljekari uputili na račun menadžmenta, Ministarstva i Fonda riješiti ASK. To je završeno.

Iz Kliničkog centra (KCCG) su istakli da istraživanje o korupciji u zdravstvu nije interpretirano na pravi način: ,,Ljekari u Kliničkom centru Crne Gore profesionalno i odgovorno obavljaju posao i rukovodstvo KCCG u potpunosti podržava i cijeni njihov rad, tako da smo ubijeđeni da istraživanje koje su sproveli Sindikat doktora medicine i Ljekarska komora nije interpretirano na pravi način i da ovakve priče o stepenu korupcije u zdravstvu ne odgovaraju stvarnom stanju”.

Iz Sindikata su nakon ovih reagovanja objasnili da je tendeciozno protumačen podatak da 62,9 anketiranih ljekara smatra da u njihovoj ustanovi postoji korupcija, ,, ali ne u njihovim redovima kako se manipuliše u javnosti već u zapošljavanju, rješavanju stambenog pitanja i postavljanju direktora, prilikom dodjele specijalizacija, omogućavanja kontinuirane edukacije ali i u javnim nabavkama”. Anketirani ljekari korupciju ponajmanje vide u pojedinačnoj korumpiranosti ljekara – samo 11 odsto.

Podsjetili su i da neke od crnogorskih javnih zdravstvenih ustanova i 15 godina vode isti ljudi, za čiji kvalitet rada ne postoji nikakva evaluacija.

Koliko god percepcija korupcije bila različita, teško će ASK uz pomoć ostalih nadležnih institucija, pobiti sljedeće rezultate istraživanja: većina ljekara, njih 87,3 odsto, ocijenila je postojeći sistem borbe protiv korupcije kao neefikasan; većina anketiranih ljekara navela je da nijesu članovi političkih partija (82,9 odsto), ali prepoznaju da partijsko-političke veze dominantno vode do zapošljavanja (86,6 odsto); mali broj anketiranih smatra da partijsko-političke veze, usluga za uslugu, davanje poklona/novca, rođačke veze nemaju uticaj na zapošljavanje; da će do zapošljavanja dovesti i usluga za uslugu (84 odsto) i rođačke veze (82,6 odsto) takođe smatra većina anketiranih ljekara.

Milena Popović Samardžić, predsjednica Sindikata doktora medicine je u ovonedjeljnom intervjuu izjavila: ,,Kad se kaže korupcija u zdravstvu, vrlo nepravedno se najprije pomisli na ljekare. Razlog je što se godinama unazad rade istraživanja samo na temu pojedinačne, tj. sporadične korupcije u zdravstvenom sistemu Crne Gore. To je nepovezani, neorganizovani i povremeni vid korupcije koji gdje je prisutan nanosi moralnu štetu zdravstvenom sistemu time što unosi razlike među pacijentima, što za rezultat ima etiketiranje cijele struke kao korumpirane”.

Ona je apostrofirala pogubnost političke i sistemske korupcije, kao oblika organizovane korupcije koji ugrožavaju državu finansijski ali i urušava kvalitet zdravstvene zaštite: ,,Nakon ovog istraživanja nadamo se da će javnost razmišljati u istoj ako ne i u većoj mjeri o zapošljavanju ljudi po partijskoj, rođačkoj ili nekoj drugoj vezi, o načinu izbora rukovodećeg kadra, o načinu dodjele specijalizacija, o tenderskim procedurama, javnim nabavkama jer su upravo to segmenti koji definišu kvalitet i održivost sistema javnog zdravstva. Sve pobrojano je izvor zadovoljstva, tj. nezadovoljstva građana Crne Gore javnim zdravstvenim sistemom”, kazala je Popović Samardžić u intervjuu za Fos media.

Odmah nakon istraživanja stigao je još jedan udar na Ministarstvo zdravlja. Ovog puta sa vrha, iz Vlade. Naime, sa 28,6 odsto realizovanog programa u prva tri kvartala ove godine, Ministarstvo zdravlja se našlo ubjedljivo na posljednjem mjestu u Vladinom izvještaju, svojevrsnoj rang listi rada ministarstava. Koliko je to loše, govori podatak da je pretposljednje bilo Ministarstvo rada i socijalnog staranja sa 53,8 odsto realizovanog. Za prolaznu treba 60 odsto ostvarenih rezultata.

Iz Ministarstva zdravlja su se opravdali tvrdnjom da je premijer Duško Marković zadovoljan učinkom Vlade od 80,3 odsto u prva tri kvartala, te da je realizacija programa rada Ministarstva zdravlja zavisila od usaglašavanja zakona sa Evropskom komisijom. Naravno uvijek je neko drugi kriv, ako ne Sindikat, onda Brisel.

Da su učinci Ministarstva zdravlja porazni smatra potpredsjednica Skupštine Ljekarske komore i član Izvršnog odbora Sindikata doktora medicine doktorka Žanka Cerović. Ona je javno zatražila od ministra Hrapovića da podnese ostavku i apelovala na premijera da shvati ozbiljnost situacije.

Oglasio se i premijer i na Tviter nalogu Vlade napisao da je zadovoljan učinkom, ali i da je pozvao ministre da ,,dodatno daju gas”!

Ministar Hrapović je još ranije, na medijske špekulacije o njegovoj rokadi sa ministarske na ambasadorsku fotelju, kazao da od toga nema ništa, te da ostaje ministar do kraja mandata.

I da, korupcije nema, to najbolje znaju pacijenti.

Opet bura u Ljekarskoj komori

Nakon što je objavljeno istraživanje Sindikata doktora medicine, koje je rađeno u saradnji sa Ljekarskom komorom, predsjednik Komore Aleksandar Mugoša se ogradio od njega.

Način na koji je Sindikat prezentovao rezultate ankete sprovedene u okviru projekta Struka ispred politike, nanio je ogromnu štetu ugledu ljekarske profesije i članovima Ljekarske komore, ocijenio je Mugoša.

On je istakao da je partnersku izjavu o učestvovanju Ljekarske komore u tom projektu potpisao 14. februara, ali da od tada nije učestvovao ni u jednoj njegovoj fazi. Mugoša je u saopštenju naveo da je, kao predsjednik i odgovorno lice Komore, shodno osnovnim odredbama Statuta, u obavezi da štiti prava i zastupa interese doktora medicine, kao i da se stara o ugledu i časti medicinske struke.

Ovakav stav izazvao je javnu rekaciju dijela doktora koji su predsjednika Komore takođe optužili za nanošenje štete profesiji.

Dr Nenad Todorović, predsjednik Komisije za primarnu zdravstvenu zaštitu u Ljekarskoj komori, izjavio je da ,,i Sindikat doktora medicine i Ljekarska komora čekaju odgovor dr Mugoše, da bi vidjeli šta i kako”.

Zabrinjavajući materijalni status

Od 312 anketiranih ljekara samo četvoro je ,,izuzetno zadovoljno” svojim materijalnim statusom.

Predsjednik skupštine Ljekarske komore Nebojša Sekulić smatra poražavajućim podatak iz istraživanja da se skoro 80 odsto ljekara izjašnjava da je nezadovoljno svojom materijalnom situacijom.

U istraživanju je 42,5 odsto ljekara svoju materijalnu situaciju ocijenilo kao podnošljivu, čak 33,8 odsto kao lošu i 9,1 odsto kao nepodnošljivu.

Tokom ranijeg istraživanje Sindikata – Stepen zadovoljstva ljekara poslom nezadovoljstvo platom iskazalo je čak 91 odsto anketiranih ljekara.

,,Nažalost građanima se već godinama servira informacija da ljekari ne žive od svoje plate već od korupcije ili dopunskog rada u privatnoj praksi. Da podsjetimo, direktor Fonda za zdravstveno osiguranje prije pola godine medijima je servirao informaciju o vrlo visokim zaradama 100 ljekara u javnom zdravstvenom sistemu, pri tom ne pominjući 500 ljekara koji žive od zarade koja je ispod 600 eura. Takođe, nigdje nije obrazložio koliko ljekari sa zaradom preko 1000 eura za nju moraju raditi”, izjavila je Popović-Samardžić.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELIJERI ZAZIDALI PRILAZ KULTURNOM DOBRU: Napoleonov most okovan betonom i gvožđem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nelegalnom dogradnjom hotela,  biznismen Veselin Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka.  Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta

 

Turistička sezona u najpoznaitjoj turističkoj opštini i zvanično je počela dok je građevinska sezona okončana. U prvoj gradskoj zoni građevinski radovi obustavljaju se na osnovu opštinskih uredbi 15. maja, najkasnije do kraja tog mjeseca. Međutim, pravila ne važe podjednako za sve. Oni koji se osjećaju moćno i zaštićeno, za koje zabrane, kazne, zakoni i propisi ne predstavljaju nikakvu prepreku, nastavljaju sa gradnjom svojih gabaritnih objekata ne osvrćući se na propise i turiste koji se ne mogu načuditi gdje su se obreli.

Zbog pohlepe moćnih i bahatih investitora građanima Budve svakodnevni život postaje otežan. Oni uzurpiraju sve što misle da će im zatrebati, javne prostore, ulice, trotoare, zelene površine, kako bi njihova zdanja bila što veća a oni posjedovali što više soba i kreveta, stolica i stolova, jedine vrijednosti i jedine valute priznate u turističkoj prijestonici Crne Gore. Ako im se kakvo kulturno dobro nađe na putu, nema te zaštite koja će ga spasiti od njihovih pogubnih planova.

Jedan od investitora koji odgovara opisu je prebogati nikšićki biznismen Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, pozicioniranig na glavnom budvanskom šetalištu uz Slovensku obalu. I pored toga što mu je nadležna inspekcijska služba Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno uručila rješenje o rušenju bespravno podignutog dijela hotela Budva, uprkos zabrani daljeg izvođenja građevinskih radova, Pejović prkosno, u centru Budve, ovih dana gradi i dovršava svoj divlji objekat. Biznismen iz Nikšića, pobjednik tranzicije i novokomponovani hotelijer, pred Budvanima javno demonstrira moć, pokazuje da je  iznad zakona, MORT-a i lokalne uprave, važećih planova i svega onoga što ovakvo ponašanje deklarativno sankcioniše. Rješenje o rušenju donijeto je 24. aprila a 5. juna on i dalje,u centru Budve, neometan, gradi.

Da apsurd bude veći, nelegalnom dogradnjom hotela, Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka. Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta.

Doprinos takvom statusu starog spomenika kulture dao je i vlasnik susjednog hotela Oaza, koji je zatvorio prilaz mostu sa svoje strane gvozdenim ogradama i saksijama sa cvijećem, da mu prolaznici ne kvare atmosferu. Dio pješačke staze  uz potok, označenom u planu DUP Budva Centar kao zelena površina, zazidao je i treći investitor, ICL Inženjering iz Podgorice, vlasnik kompleksa od četiri solitera u centru grada. Vlasnicima okolnih nebodera i hotela nije bilo dovoljno što su amputirali Napoleonov most iz upotrebe, već su ga dodatno omeđili ogradama od kovanog gvožđa sa sve četiri strane, do potpunog besmisla. Tako je Napoleonov most postao –  most kome niko ne može prići i kojim niko ne prolazi.

Mali skladni kameni most iz Napoleonove epohe, izgrađen na Bubuća potoku, na potezu Velje vode, između 1807. i 1813. godine, za vrijeme kratke vladavine Francuza Budvom, sačuvan je do danas u svom originalnom obliku. Popularno je nazvan Napoleonov most i ima status kulturnog dobra od 1956. godine. Upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 876/1-56. Most koji povezuje morsku obalu, odnosno budvansku promenadu sa unutrašnjim dijelom grada smatra se prvosagrađenim mostom u Budvi. Međutim, ovo vrijedno graditeljsko nasljeđe Budve nije dostupno  građanima i posjetiocima.

Upitan za stav povodom bespravne dogradnje hotela Budva, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, nedavno je kazao kako je urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva, kompanije Uniprom hoteli, te da je investitor podnio žalbu.„Živimo u civilizovanoj zemlji koja je kandidat za ulazak u EU, ne možemo tek tako da rušimo objekte. Upravni postupak po žalbi mora se sprovesti do kraja“, poentirao je Radulović

Zanimljivo je kakve će dalje korake u slučaju „civilizovanog“ nasilja nad kulturnim dobrom  Napoleonov most i zauzimanju javnih površina, zauzeti Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Postavlja se i pitanje kako je hotelijer Pejović uzurpirao javnu pješačku stazu JT peš-st. br. 37-37, koja pod ovom oznakom egzistira u važećem DUP-u Budva centar. Da li je možda kupio ovu javnu prometnicu, što u Budvi nije nemoguće. Zaziđivanje javnog puta krivično je djelo, pa treba vidjeti kakve korake će preduzeti lokalna uprava u Budvi, ne samo prema firmi Uniprom hoteli nego i susjedima koji su prisvojili dio staze duž Bubuć potoka, po DUP-u JT – peš.staza 31-31, jer su im njihove parcele od više hiljada kvadrata bile male.

Da ironija bude veća u slučaju Napoleonovog mosta, Projektom revalorizacije kulturnih dobara koju je započelo Ministarstvo kulture prije nekoliko godina, obuhvaćeno je i ovo kulturno dobro u Budvi. Osnovana je Komisija za revalorizaciju Napoleonovog mosta, raspisan je konkurs za sanaciju mosta prema izrađenom konzervatorskom projektu. Posao je dodijeljen kompaniji Montal DSD DOO iz Podgorice. Ministarstvo je izdvojilo oko 30.000 eura za sanaciju mosta koji je bio u prilično zapuštenom stanju. Radovi su izvedeni u decembru 2015. godine, novac je uložen, most je saniran ali je ostao izvan upotrebe. Zašto je uopšte vršena sanacija ako Komisija za revalorizaciju i Ministarstvo kulture nisu postupkom revalorizacije omogućili „unapređenje stanja kulturnog dobra“, „održivo upravljanje kulturnim dobrom“, „turističku valorizaciju, popularizaciju i prezentaciju kulturne baštine“, kako se taj postupak opisuje u svim godišnjim programima zaštite i očuvanja kulturnih dobara Crne Gore. Valjda se podrazumijeva da se postupkom sanacije obezbijedi slobodan pristup mostu, da se uklone nelegalno postavljene ograde, te da se takav, obnovljen za sve pare, preda na upotrebu građanima Budve i mnogobrojnim turistima. Zar nije nelogično da se studiozno renoviranom Napoleonovom mostu ne može prići niotkuda.  Čemu re-valorizacija ako most ne služi svojoj svrsi, da povezuje a ne da zaboravljen i okovan gvožđem u centru turističke Budve, podsjeća na neki logor. Na samom kamenom mostu nema oznake da predstavlja registrovano kulturno dobro. Da uopšte postoji ukazuje jedna tabla, putokaz na prilazu Budvi ka kulturnim spomenicima i znamenitostima grada.

Ne može se ni lokalna uprava u Budvi pohvaliti brigom za stanje kulturne baštine na svojoj teritoriji. Budva je jedan od rijetkih gradova koji u organizaciji lokalne uprave nema poseban sektor posvećen kulturi. Nerijetko ranije gradske vlasti znale su da se koriste šupljom poštapalicom kako je Budva prijestonica ne samo turizma nego i klulture. Valjda su mislili kako festival Grad teatar, ulični karnevali ili muzički koncerti na koje su utrošeni nebrojeni milioni eura iz gradske kase, predstavljaju vrhunske kulturne domete. Dok im je vrijedno srednjevjekovno graditeljsko nasljeđe naočigled propadalo, prepušteno devastaciji i zloupotrebama od strane moćnih i zaštićenih investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA IZMEĐU TELEOPERATERA, OGLAŠIVAČA I BEZBJEDNOSNIH AGENCIJA: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je došao do podatka koji pokazuju da su naši lični podaci – makar oni koji su bili dostupni (nekim?) ovdašnjim teleoperaterima – godinama bili dostupni i zainteresovanim profesionalcima van granica Crne Gore.  A da li su ih i koliko oni koristili – ne zna se

 

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Simo Rašović ponovo je, kao nezakonit,  poništio sporazum koji je Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) omogućio nesmetan pristup svim podacima o građanima Crne Gore koji se nalaze u bazi Ministarstva unutrašnjih poslova – jedinstveni matični broj, lična dokumenta, prebivalište, državljanstvo,  bračno i porodično stanje, evidencija vozila, ličnog i lovačkog naoružanja….

Ponovo, pošto je Viši sud jednom već ukinuo presudu u sporu koji je poveden prije nekoliko godina, po tužbi zaposlenih u  NVO MANS. U obrazloženju Višeg suda navodi se da narečena saradnja bezbjednosne Agencije i MUP-a, koliko god da (ne)legitimno ugrožava pravo na privatnost građana, može biti u interesu nacionalne bezbjednosti. Pa valja nanovo izvagati.

I Rašović je to učinio. Teško, ipak, da će se na tome završiti priča o velikom bratu koji sebi daje za pravo da motri na svaki korak i svaku našu riječ. Suviše je toga u igri.

Sjetimo se kako su, početkom decenije, trebale da prođu godine, i makar jedan sudski proces, pa da na zahtjev Agencije za zaštitu ličnih podataka budu ispravljene sporne odredbe ugovora kojima su sva tri operatera mobilne telefonije u Crnoj Gori Upravi policije dozvolile da njihovim bazama podata pristupa lakše, i u mnogo većem obimu, nego što je to predviđao zakon. Tada smo (2011. godina) saznali, doduše nezvanično, da su pojedini policijski službenici fleksibilne ugovore sa pojedinim teleoperaterima zloupotrebljavali i tako što su, nezakonito, nadzirali komunikaciju svojih supruga, djevojaka i ljubavnica. To je valjda bio taj, kako se ono kaže, interes nacionalne bezbjednosti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo