Uncategorized
BUDVA: NEVESELI JUBILEJ GRAD TEATRA: I festival pod lupom tužilaštva

Budvanski pozorišni festival Grad teatar ove turističke sezone proslavlja jubilej 30 godina od osnivanja. U programu rada jubilarnog festivala koji će se pred odbornicima SO Budva naći na narednoj sjednici zakazanoj za 17. maj, navodi se, kako je, „prije tri decenije započeta realizacija ekskluzivnog, mulitimedijalnog i internacionalnog kulturnog festivala, kako bi turistička metropola Budva postala jako kulturno središte Crne Gore, sa vizijom da jedno od najatraktivnijih mjesta postane „kulturna provincija”.
Uz uobičajene hvalospjeve značaja i kvaliteta dugogodišnjeg ljetnjeg festivala koji se u ovakvim, svečarskim prilikama pišu, izostala je kritička analiza rada festivala i stvaranja ambijenta u kome se ova, nekada značajna kulturna institucija u Budvi, sve češće pominje u negativnoj konotaciji i u vezi istraga Specijalnog državnog tužilaštva.
Kulturnoj provinciji, iz programa koji direktor Javne ustanove Grad teatar Blažo Radoman, podnosi parlamentarcima, tridesetak godina kasnije, nedostaje prefiks „ne”. Budva je postala nekulturna provincija u svakom smislu te riječi, uz njegov značajan doprinos.
Kraci budvanske kriminalne hobotnice nisu zaobišli ni ovu ustanovu kulture, pa se poslovanje Grad teatra našlo pod istragom Specijalnog državnog tužilaštva i tužioca Milorada Katnića.
Renomirani festival kompromitovan je na razne načine, počev od neodgovarajućih kadrovskih rješenja pa do finansijskih malverzacija nedostojnih ovakve ustanove.
Porazno djeluje podatak po kome su čak i pozorišne predstave, cijeli dramski program, kao jedan od više segmenata festivala, postali izvor nezakonite zarade za članove budvanske kriminalne grupe. Preko organizacije dramskog programa, zaklonjeni iza zvučnih imena predstava, poznatih književnika, glumaca i pozorišnih trupa, kojima su zamajavali istrajne poštovaoce festivala, grupa budvanskih moćnika izvlačila je finansijsku korist.
Mozak ovih operacija i glavni režiser budvanskog teatra apsurda, kakav je Grad teatar postao, svakako je Budvanin Marko Kentera, preko čijih se firmi, Kopirajt i Multimedia, novac prebacivao u njegove i džepove gradskih funkcionera i političara.
Kentera i drugovi osmislili su veoma uspješan sistem zavlačenja ruke u gradsku kasu putem prinudnih, sudskih naplata potraživanja.
Najprije bi sa čelnicima Opštine zaključili ugovore o isporuci određene vrste usluga i prozivoda za fiksno utvrđen iznos. Poenta je u tome da Opština kao ugovorna strana, garant i platilac, u ugovorenom roku ne izvrši svoje obaveze. Tada Kentera stupa na scenu, obraća se sudu sa zahtjevom za naplatu potraživanja. Sklapa se sporazum o međusobnom regulisanju prava i obaveza u kome Opština na sve pristaje, zatim dolazi do sudskog poravnanja, i ako Opština ni dalje ne izvršava svoje obaveze, potraživanja se naplaćuju sudskim putem, blokadom računa, na iznose koji uz obračunate visoke zatezne kamate i sudske troškove, dostižu višestruke, milionske vrijednosti.
Princip je isti u gotovo svim aranžmanima koje je Kentera imao sa lokalnom upravom u Budvi.
Tužilaštvo je preuzelo dokumentaciju o poslovanju firme Multimedia sa Grad teatrom. Iako ova opštinska javna ustanova broji oko 30 zaposlenih, za organizaciju dramskog programa angažovana je privatna firma Multimedia.
U martu 2007. godine zaključen je ugovor – O realizaciji autorskog djela – dramskog programa festivala za period 2007-2009. godine, između Multimedia grupe, Društva za razvoj turizma, zaštitu autorskih prava i pružanju usluga, sa jedne strane i Grad teatra i Opštine sa druge.
Ugovor sa Kenterom u ime Opštine potpisao je tada predsjednik Rajko Kuljača, dok je u ime Grada teatra išla dupla ovjera, Rajka Mihovića predsjednika Upravnog odbora festivala i tadašnjeg v.d. direktora Merina Smailagića.
Grad teatar se obavezao da za svaku pozorišnu sezonu isplati Kenteri fiskni iznos od 460.000 eura, bez PDV. Ovome je dodata i tehnička podrška tokom trajanja festivala u iznosu od 40.000 eura. Zanimljivo je da su troškovi prevoza i smještaja pozorišnih trupa na bazi polupansiona za period do najviše sedam dana, u hotelima sa najmanje tri zvjezdice, isključivo u strogom centru Budve, pali na teret Grad teatra. Ugovor je naknadno produžen do 2012. godine uz isti iznos nadoknade za isporučene pozorišne predstave u spostvenoj produkciji ili koprodukciji, kao i za gostujuće inostrane trupe. Vrijednost ugovora iznosila je oko tri miliona eura i zaključen je bez sprovođenja procedure javnih nabavki.
Po navedenom scenariju, Grad teatar kao naručilac Kenterovog „autorskog djela” i Opština kao garant plaćanja, nisu ispunili preuzete obaveze, usljed čega je preduzeće Multimedia početkom 2009. podnijelo predlog Privrednom sudu o potpisivanju sporazuma o međusobnom regulisanju prava i obaveza. Zaključena su dva takva sporazuma do isteka trajanja ugovora. Prvi sa Rajkom Kuljačom a drugi sa njegovim nasljednikom Lazarom Rađenovićem.
Kentera je o svom trošku pravio dramski program festivala Grad teatar zahvaljujući kreditima podignutim uz saglasnost Opštine, kod Komercijalne banke AD Budva. Zato se Opština sporazumom obavezala da podmiri sva dugovanja Multimedie po osnovu kredita i sve druge troškove oko realizacije programa uvećane za iznos zateznih kamata i sudskih troškova.
U izvještaju Državne revizorske institucije o završnom računu Opštine Budva za 2014. godinu, navode se podaci o poslovanju Grad teatra i Multimedia grupe, po kojima je najveći dio obaveza u 2011. godini plaćen prinudnim putem ili poravnanja, uz primjer gdje je uz osnovni dug od 650.600 eura Opština platila i zatezne kamate u iznosu od 274.754 eura.
Tako je početnih ugovorenih tri miliona na kraju volšebno naraslo na više miliona eura, identično kao u slučaju poslovanja Opštine sa firmom Kopirajt, koji je prerastao u aferu za koju je tužilaštvo okrivilo oba gradonačelnika Kuljaču i Rađenovića, kao i Svetozara Marovića.
Zanimljivo je da je direktor Grad teatra, Merin Smailagić potpisao dodatni ugovor sa Kenterom koji se odnosi na „realizaciju plaćanja troškova nastalih u vezi realizacije festivala Grad teatar za 2009. godinu”. Što znači da preduzeće Multimedia na pisane zamolnice Grad teatra, plaća njegove troškove oko festivala. Ova posrednička, bankarska usluga Multimedie, opravdava se finansijskim problemima sa kojima se tada suočavao Grad teatar, ali gubi taj smisao odrednicom ugovora po kojoj je Grad tetar obavezan da ta sredstva vraća u roku od 14 dana od dana uplate.
Naravno da Smailagić nije izvršio preuzete obaveze, pa je Kentera opet bio „primoran” da putem suda, sporazuma, poravnanja i prinude, naplati svoja uvećana potraživanja.
Međutim, vrhunac finansijskih mahinacija na relaciji Kenterine firme – Opština, predstavlja prodaja lokacije dječjeg igrališta kod Jadranskog sajma. Stranim donacijama uređeno dječje igralište, uprkos protivljenju opozicije, prodato je kompaniji Monte-CO iz Budve za iznos od 1,4 miliona eura. Cijela suma, umjesto u budžet Opštine, uplaćena je preduzećima Kopirajt, 928.000 i Multimedia 479.000, ugovorima o preuzimanuju duga, koje potpisuje Rajko Kuljača.
Na mjestu dječjeg igrališta kompaniji Monte-Co ucrtana je zgrada od 13 spratova.
U jubilarnu godinu JU Grad teatar ulazi kao osramoćena kulturna ustanova, pod teretom tužilačkih istraga zbog finansijskih prevara, sa dugovima, blokiranim žiro računom, sa platama koje kasne tri do četiri mjeseca, sa pekobrojnim zaposlenima…
Grad teatar je ove godine dobio zaseban žiro-račun i sredstva iz budžeta za 2016. u iznosu od 900.000 eura, za sve svoje potrebe. Uprava planira podizanje kredita za pripremu jubileja, kao što je učinjeno i prošlog ljeta, ukoliko takav predlog dobije saglasnost većine odbornika.
Ne gube nadu da će uskoro stići potvrdan odgovor Ministarstva kulture na više puta upućivan zahtjev, da ovaj festival dobije status kulturne manifestacije od nacionalnog značaja.
Ambiciozna očekivanja u situaciji u kojoj je poslovanje festivala predmet istrage državnog tužilaštva, u kojoj bahati direktori zaobilaze zakon i milionske poslove daju privatnim firmama bez javnog oglašavanja.
Grad teatar je postao prava familijarna kompanija u kojoj su zastupljene su najraznovrsnije porodične kombinacije. Tu rade zajedno bračni drugovi, majka i ćerka, otac i ćerka, đever i snaha… Na 30 zaposlenih ima sedam rukovodilaca. Grad teatar služi za zbrinjavanje članova rodbine direktora i poslovnih partnera koji posao dobijaju bez konkursa. Neki od njih ni ne dolaze na posao a primaju plate, a neki nakon dugodišnjeg nedolaska na posao odlaze iz Grad teatra uz urednu otpremninu ili stan. Dok neko radi kao vozač, iako festival nema svoje auto ili garderoberka bez pozorišta i garderobe.Nakon tri decenije ulaganja miliona u ovu javnu ustanovu, Grad teatar nema ništa osim imena.
U nizu malverzacija koje se vezuju za ovaj festival, najtragičnija je preprodaja gradske tvrđave Citadela, koja je prešla u vlasništvo jednog tajkuna, u vrijeme kada je festival dostigao svoj vrhunac. Zato je proslava jubileja neprimjerena za festival koji je izgubio i svoju pozorišnu scenu.
Branka PLAMENAC
Komentari
Uncategorized
Ekološka, ali naški
Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar
Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?
Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.
Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).
Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.
Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.
Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.
Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.
Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.
O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.
Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Uncategorized
Knjige i vatra
Možemo se složiti ili ne složiti sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili
Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.
Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.
Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.
“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.
Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.
Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.
Iz vlade su pitanja ignorisali. Ostalo je samo da nagađamo jesu li premijer Abazović, koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).
Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je tužilaštvu predložio da tog građanina, po službenoj dužnosti, goni zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog. Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.
Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.
Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”
Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati. “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.
Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Uncategorized
DNEVNI BORAVAK ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN: Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama
Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku. Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo, koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.
Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze u funkcionisanju tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese. Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.
„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.
Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…
Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.
„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.
Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.
„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.
U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.
„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.
Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.
„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.
Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno1 dan
ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIČKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU: Kad misliš počinjati
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine