Povežite se sa nama

Uncategorized

BUDVA: NEVESELI JUBILEJ GRAD TEATRA: I festival pod lupom tužilaštva

Objavljeno prije

na

Budvanski pozorišni festival Grad teatar ove turističke sezone proslavlja jubilej 30 godina od osnivanja. U programu rada jubilarnog festivala koji će se pred odbornicima SO Budva naći na narednoj sjednici zakazanoj za 17. maj, navodi se, kako je, „prije tri decenije započeta realizacija ekskluzivnog, mulitimedijalnog i internacionalnog kulturnog festivala, kako bi turistička metropola Budva postala jako kulturno središte Crne Gore, sa vizijom da jedno od najatraktivnijih mjesta postane „kulturna provincija”.

Uz uobičajene hvalospjeve značaja i kvaliteta dugogodišnjeg ljetnjeg festivala koji se u ovakvim, svečarskim prilikama pišu, izostala je kritička analiza rada festivala i stvaranja ambijenta u kome se ova, nekada značajna kulturna institucija u Budvi, sve češće pominje u negativnoj konotaciji i u vezi istraga Specijalnog državnog tužilaštva.

Kulturnoj provinciji, iz programa koji direktor Javne ustanove Grad teatar Blažo Radoman, podnosi parlamentarcima, tridesetak godina kasnije, nedostaje prefiks „ne”. Budva je postala nekulturna provincija u svakom smislu te riječi, uz njegov značajan doprinos.

Kraci budvanske kriminalne hobotnice nisu zaobišli ni ovu ustanovu kulture, pa se poslovanje Grad teatra našlo pod istragom Specijalnog državnog tužilaštva i tužioca Milorada Katnića.

Renomirani festival kompromitovan je na razne načine, počev od neodgovarajućih kadrovskih rješenja pa do finansijskih malverzacija nedostojnih ovakve ustanove.

Porazno djeluje podatak po kome su čak i pozorišne predstave, cijeli dramski program, kao jedan od više segmenata festivala, postali izvor nezakonite zarade za članove budvanske kriminalne grupe. Preko organizacije dramskog programa, zaklonjeni iza zvučnih imena predstava, poznatih književnika, glumaca i pozorišnih trupa, kojima su zamajavali istrajne poštovaoce festivala, grupa budvanskih moćnika izvlačila je finansijsku korist.

Mozak ovih operacija i glavni režiser budvanskog teatra apsurda, kakav je Grad teatar postao, svakako je Budvanin Marko Kentera, preko čijih se firmi, Kopirajt i Multimedia, novac prebacivao u njegove i džepove gradskih funkcionera i političara.

Kentera i drugovi osmislili su veoma uspješan sistem zavlačenja ruke u gradsku kasu putem prinudnih, sudskih naplata potraživanja.

Najprije bi sa čelnicima Opštine zaključili ugovore o isporuci određene vrste usluga i prozivoda za fiksno utvrđen iznos. Poenta je u tome da Opština kao ugovorna strana, garant i platilac, u ugovorenom roku ne izvrši svoje obaveze. Tada Kentera stupa na scenu, obraća se sudu sa zahtjevom za naplatu potraživanja. Sklapa se sporazum o međusobnom regulisanju prava i obaveza u kome Opština na sve pristaje, zatim dolazi do sudskog poravnanja, i ako Opština ni dalje ne izvršava svoje obaveze, potraživanja se naplaćuju sudskim putem, blokadom računa, na iznose koji uz obračunate visoke zatezne kamate i sudske troškove, dostižu višestruke, milionske vrijednosti.

Princip je isti u gotovo svim aranžmanima koje je Kentera imao sa lokalnom upravom u Budvi.

Tužilaštvo je preuzelo dokumentaciju o poslovanju firme Multimedia sa Grad teatrom. Iako ova opštinska javna ustanova broji oko 30 zaposlenih, za organizaciju dramskog programa angažovana je privatna firma Multimedia.

U martu 2007. godine zaključen je ugovor – O realizaciji autorskog djela – dramskog programa festivala za period 2007-2009. godine, između Multimedia grupe, Društva za razvoj turizma, zaštitu autorskih prava i pružanju usluga, sa jedne strane i Grad teatra i Opštine sa druge.

Ugovor sa Kenterom u ime Opštine potpisao je tada predsjednik Rajko Kuljača, dok je u ime Grada teatra išla dupla ovjera, Rajka Mihovića predsjednika Upravnog odbora festivala i tadašnjeg v.d. direktora Merina Smailagića.

Grad teatar se obavezao da za svaku pozorišnu sezonu isplati Kenteri fiskni iznos od 460.000 eura, bez PDV. Ovome je dodata i tehnička podrška tokom trajanja festivala u iznosu od 40.000 eura. Zanimljivo je da su troškovi prevoza i smještaja pozorišnih trupa na bazi polupansiona za period do najviše sedam dana, u hotelima sa najmanje tri zvjezdice, isključivo u strogom centru Budve, pali na teret Grad teatra. Ugovor je naknadno produžen do 2012. godine uz isti iznos nadoknade za isporučene pozorišne predstave u spostvenoj produkciji ili koprodukciji, kao i za gostujuće inostrane trupe. Vrijednost ugovora iznosila je oko tri miliona eura i zaključen je bez sprovođenja procedure javnih nabavki.

Po navedenom scenariju, Grad teatar kao naručilac Kenterovog „autorskog djela” i Opština kao garant plaćanja, nisu ispunili preuzete obaveze, usljed čega je preduzeće Multimedia početkom 2009. podnijelo predlog Privrednom sudu o potpisivanju sporazuma o međusobnom regulisanju prava i obaveza. Zaključena su dva takva sporazuma do isteka trajanja ugovora. Prvi sa Rajkom Kuljačom a drugi sa njegovim nasljednikom Lazarom Rađenovićem.

Kentera je o svom trošku pravio dramski program festivala Grad teatar zahvaljujući kreditima podignutim uz saglasnost Opštine, kod Komercijalne banke AD Budva. Zato se Opština sporazumom obavezala da podmiri sva dugovanja Multimedie po osnovu kredita i sve druge troškove oko realizacije programa uvećane za iznos zateznih kamata i sudskih troškova.

U izvještaju Državne revizorske institucije o završnom računu Opštine Budva za 2014. godinu, navode se podaci o poslovanju Grad teatra i Multimedia grupe, po kojima je najveći dio obaveza u 2011. godini plaćen prinudnim putem ili poravnanja, uz primjer gdje je uz osnovni dug od 650.600 eura Opština platila i zatezne kamate u iznosu od 274.754 eura.

Tako je početnih ugovorenih tri miliona na kraju volšebno naraslo na više miliona eura, identično kao u slučaju poslovanja Opštine sa firmom Kopirajt, koji je prerastao u aferu za koju je tužilaštvo okrivilo oba gradonačelnika Kuljaču i Rađenovića, kao i Svetozara Marovića.

Zanimljivo je da je direktor Grad teatra, Merin Smailagić potpisao dodatni ugovor sa Kenterom koji se odnosi na „realizaciju plaćanja troškova nastalih u vezi realizacije festivala Grad teatar za 2009. godinu”. Što znači da preduzeće Multimedia na pisane zamolnice Grad teatra, plaća njegove troškove oko festivala. Ova posrednička, bankarska usluga Multimedie, opravdava se finansijskim problemima sa kojima se tada suočavao Grad teatar, ali gubi taj smisao odrednicom ugovora po kojoj je Grad tetar obavezan da ta sredstva vraća u roku od 14 dana od dana uplate.

Naravno da Smailagić nije izvršio preuzete obaveze, pa je Kentera opet bio „primoran” da putem suda, sporazuma, poravnanja i prinude, naplati svoja uvećana potraživanja.

Međutim, vrhunac finansijskih mahinacija na relaciji Kenterine firme – Opština, predstavlja prodaja lokacije dječjeg igrališta kod Jadranskog sajma. Stranim donacijama uređeno dječje igralište, uprkos protivljenju opozicije, prodato je kompaniji Monte-CO iz Budve za iznos od 1,4 miliona eura. Cijela suma, umjesto u budžet Opštine, uplaćena je preduzećima Kopirajt, 928.000 i Multimedia 479.000, ugovorima o preuzimanuju duga, koje potpisuje Rajko Kuljača.

Na mjestu dječjeg igrališta kompaniji Monte-Co ucrtana je zgrada od 13 spratova.

U jubilarnu godinu JU Grad teatar ulazi kao osramoćena kulturna ustanova, pod teretom tužilačkih istraga zbog finansijskih prevara, sa dugovima, blokiranim žiro računom, sa platama koje kasne tri do četiri mjeseca, sa pekobrojnim zaposlenima…

Grad teatar je ove godine dobio zaseban žiro-račun i sredstva iz budžeta za 2016. u iznosu od 900.000 eura, za sve svoje potrebe. Uprava planira podizanje kredita za pripremu jubileja, kao što je učinjeno i prošlog ljeta, ukoliko takav predlog dobije saglasnost većine odbornika.

Ne gube nadu da će uskoro stići potvrdan odgovor Ministarstva kulture na više puta upućivan zahtjev, da ovaj festival dobije status kulturne manifestacije od nacionalnog značaja.

Ambiciozna očekivanja u situaciji u kojoj je poslovanje festivala predmet istrage državnog tužilaštva, u kojoj bahati direktori zaobilaze zakon i milionske poslove daju privatnim firmama bez javnog oglašavanja.

Grad teatar je postao prava familijarna kompanija u kojoj su zastupljene su najraznovrsnije porodične kombinacije. Tu rade zajedno bračni drugovi, majka i ćerka, otac i ćerka, đever i snaha… Na 30 zaposlenih ima sedam rukovodilaca. Grad teatar služi za zbrinjavanje članova rodbine direktora i poslovnih partnera koji posao dobijaju bez konkursa. Neki od njih ni ne dolaze na posao a primaju plate, a neki nakon dugodišnjeg nedolaska na posao odlaze iz Grad teatra uz urednu otpremninu ili stan. Dok neko radi kao vozač, iako festival nema svoje auto ili garderoberka bez pozorišta i garderobe.Nakon tri decenije ulaganja miliona u ovu javnu ustanovu, Grad teatar nema ništa osim imena.

U nizu malverzacija koje se vezuju za ovaj festival, najtragičnija je preprodaja gradske tvrđave Citadela, koja je prešla u vlasništvo jednog tajkuna, u vrijeme kada je festival dostigao svoj vrhunac. Zato je proslava jubileja neprimjerena za festival koji je izgubio i svoju pozorišnu scenu.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo