Iz Italije je stigla vijest: Đuzepe Šelzi je odlučio da se, nakon više od 20 godina, povuče sa mjesta specijalnog tužioca područja Barija. ZAŠTO ĐUZEPE: Pozivajući se na pouzdane izvore, regionalni dnevnik Gazeta di Mezođorno obavještava čitaoce da se legendarni tužilac nije uplašio osvete mafijaša sa kojima ratuje decenijama. Šelzi je, podsjetimo se, zaslužan i za presudu kojom je na višegodišnju robiju osuđen Frančesko Prudentino – u domovini poznat kao mafijaš sa nadimkom Don Ćićo, a u Crnoj Gori kao vlasnik ekskluzivne licence za tranzit cigareta preko Jadrana, i jedan od prvih strateških partnera vlada višestrukog premijera Mila Đukanovića.
Nije Šelziju dodijalo, kažu, ni višegodišnje preganjanje sa švercerima cigareta iz Crne Gore. Istraga započeta još krajem prošlog vijeka, a koja je u jednom trenutku dovela i do upisivanja bivšeg crnogorskog premijera u registar osoba pod istragom (prije nego je Đukanović zbog imuniteta izuzet iz postupka), dovela je pred sud šest državljana Crne Gore i Srbije. Ipak, proces protiv Stanka Subotića Caneta, Branislava Mićunovića, Veselina Barovića, Branka Vujoševića, Andrije Draškovića i Dušanke Jeknić odavno je u fazi odugovlačenja i beskonačnih proceduralnih odlaganja, tako da je njegov epilog neizvjestan. Mediji špekulišu da bi se Šelzi prije definitivnog odlaska iz tužilaštva u Bariju mogao pojaviti i na narednom ročištu, zakazanom za 21. jun.
Ono što bi se, prema pisanju italijanskih medija, moglo pokazati kao razlog zbog koga će slavni tužilac otići iz Barija jeste istraga koju vodi od 2008. godine, a koja se tiče žurki u lokalnoj rezidenciji italijanskog premijera Silvija Berluskonija. Šelzi je otkrio da na Berluskonijevim zabavama gostuju i plaćene djevojke za poslovnu pratnju, od kojih se zahtijeva da po završetku zabave noć provedu sa premijerom. Pošto nije želio da ultrabogatom političaru pogleda kroz prste, i poput Slobodana Lekovića (DPS-ov predsjednik Komisije za sprječavanje konflikta interesa) u slučaju Đukanović zaključi kako premijer ,,nije prekršio zakon iako ga nije poštovao”, Šelzi je odlučio da pokrene postupak zasnovan na svjedočenju bivše manekenke Patricije D’Adario. Pretpostavlja se da presporo odvijanje tog procesa i opstrukcija na koju je naišao u vlastitoj firmi, čine neke od razloga za njegovo nezadovoljstvo.
Ključni problem je, ipak, Šelzijevo neslaganje sa njegovim šefom, glavnim tužiocem u Bariju Antonijem Laudatijem. Svjedoci tog konflikta postali su, početkom godine, i pažljiviji čitaoci dnevne štampe iz Crne Gore. Samo nekoliko dana nakon što je Šelzi za Vijesti ocijenio da tužilaštvo u Bariju treba da razmotri mogućnost pokretanja postupka protiv Đukanovića nakon njegove decembarske ostavke, Laudati je, kao njegov nadređeni, u Dan-u ocijenio da je taj slučaj ,,prošlost”.
ČUDO NEVIĐENO: Sa Laudetijem se slaže i Đukanovićev italijanski advokat Enrike Tućilo. ,,Ne znam više na koji način da vam objasnim da je priča sa Đukanovićem gotova, i da nema šanse da taj slučaj više bude otvoren”, saopštio je Tućilo pozvan da razjasni nedoumice koje su ostavile oprečne izjave Šelzija i njegovog šefa.
Pošto djela govore bolje do riječi, u Podgoricu je prije neki dan objelodanjen način na koji se Crna Gora zahvalila advokatskom timu koji pred sudovima u Italiji brani srpsko-crnogorsku duvansku ekipu. Frančesko Gala Trinkera, advokat Stanka Subotića koji sa Tućilom dijeli kancelariju, imenovan je za počasnog konzula Crne Gore u Napulju. Nemamo ideju šta je Milana Roćena ministra vanjskih poslova navelo na odluku da Crna Gora baš u Napulju dobije konzula? Kao što se ne zna ni po kojim kriterijumima je izbor pao baš na gospodina Trinkera.
Pošto nadležni ne pokazuju želju da ponude bilo kakva objašnjenja, preostaju nagađanja. Pada na pamet da je, u vrijeme kada su Roćen i Trinkera ugovorali ovaj diplomatski angažman, na obije strane Jadrana bila popularna knjiga Gomora, Roberta Savijanija. I, možda je neko pronašao inspiraciju u međunarodnom bestseleru koji se, uglavnom, bavi poslovnim mogućnostima u Napulju i okolini koje agilnim i ne previše obzirnim preduzetnicima garantuju: bogatstvo, dugogodišnju robiju ili nasilnu smrt. Nešto tipa – kako eliminisati biznis barijere (i konkurenciju, ako je to moguće).
Javlja se, istovremeno, i primisao da povezivanje Crnogoraca i Napolitanaca nema veze sa nevladinom organizacijom poznatom pod imenom mafija, već sa italijanskim državnim preduzećem A2A. To je firma koja je iz Rima dobila zadatak da iz deponija u Napulju pravi električnu energiju. Dok bi od Crne Gore, takođe praveći struju, mogla napraviti – deponiju.
Ni ova se hipoteza, nažalost, nije mogla provjeriti. Najvažnije glave Elektroprivrede CG (A2A kao manjinski vlasnik gazduje ovom kompanijom) na čelu sa predsjednikom borda Srđanom Kovačevićem, ovih su dana na nekom referisanju u Italiji. Poslovima u Crnoj Gori se bave tek koliko je potrebno da se još nekih tri miliona eura sa računa EPCG upumpa u akcijski kapital Prve banke, kapitalni projekat braće Mila i Aca Đukanovića, i spriječi njen kolaps. To je sitnica koja je, izgleda, prepoznata kao nacionalni interes – sa obije strane Jadranskog mora. Novac samo utiče u bezdane Prve. Jedni misle to je zbog kralja Nikole i njegove ćerke, italijanske kraljice Jelena Savojske. Drugi kažu da stvarne zasluge za projekat A2A –EPCG- Prva banka pripadaju preduzetničkim instinktima Đukanovića i Berluskonija. Isti pozivaju da neko, nalik na specijalnog tužioca Šelzija, provjeri postojeće sumnje. Za sada uzalud.
ZAŠTO LJUBIŠA: I dok su u Prvoj banci i ujedinjenoj crnogorskoj berzi sa nestrpljenjem čekali da stignu obaćani milioni – preko Rima, Nikšića i Podgorice – Crnogorci su ostali zatečeni vijestima koje su nam, preko Londona, stigle iz Rogama.
Odatle se iz svog vinograda, preko agencije Rojters, oglasio ljetos razriješeni predsjednik Savjeta Centralne banke CG Ljubiša Krgović. Đukanovićeva Prva banka, njen uticaj na ovdašnji finansijskih sistem i pozicija CBCG kao monetarnih vlasti u galimatijasu koji su napravili Aco, braco i njihovi finansijski i marketinški umjetnici našla se i u središtu te priče.
,,Ljut sam na sebe zato što nijesam prepoznao ono šta će se dogoditi. Proveo sam 10 godina gradeći sistem, instituciju i na kraju oni su sve to uništili. Potrošio sam previše energije nizašta”, požalio se Krgović, ,,Mi smo se sada vratili unazad u CBCG. Stavili smo administraciju pod političku kontrolu. Političari, uključujući i Mila Đukanovića, žele da kontrolišu sve…”.
Monitor se, još prije godinu ili čak dvije, ljutio na CBCG i Ljubišu Krgovića iz doslovno istih razloga. Tako da nam to i nije bilo neko otkriće. Što ne znači da nemamo poštovanja prema Krgovićevom priznanju i spremnosti na (samo)kritiku.
Ipak, mnogo interesantniji dio priče čini se onaj o sastanku sa ,,predstavnikom lokalne kompanije” koji je guverneru CBCG nudio kovertu s novcem “u zamjenu za poseban tretman”. Krgović je odbio. “Bilo je veoma teško reći njemu to direktno, kazao sam: „Molim Vas tim novcem podržite nešto drugo…”, prisjeća se.
Ništa ne bi bilo lakše nego sada udariti po bivšem čelniku Centralne banke – zašto nije objavio, kome je prijavio, zašto je tajio, od koga se stravio. Većina nas nije bila u prilici da, poput Ljubiše Krgovića, vidi šta znači imati naklonost i podršku, a kako je nositi se sa gnjevom moćnika koji sebe vide kao bogove iz grčke mitologije. I kome je, uostalom, guverner mogao da prijavi pokušaj korupcije? A da ge ne optuže – zato što nije uzeo.
ČEKAJUĆI ŠELZIJA: Sada samo pokušajmo da zamislimo kako je more ispreturalo neke ljude, stvari i odnose. Pa je, tako u mašti, Đuzepe Šelzi specijalni tužilac u Podgorici.
Da li bi taj Šelzi već dvije i po godine u fioci držao materijal koji mu je CBCG dostavila kao uvid u poslovanje Prve banke. Ili bi još tada podnio ostavku. Da li bi i on pristao da mu nadređena državna tužiteljica Ranka Čarapić donosi odluke, arhivira žive predmete, piše i potpisuje saopštenja… Dok mu ne istekne mandat, pa ga umjesto reizbora zamijene drugim – još kooperativnijim, kao što se desilo Šelzijevoj koleginici u Podgorici Stojanki Radović. A može i – novi zakon, nove institucije, novi podobniji ljudi. Kao što se dogodilo Krgoviću.
,,Oni imaju mnogo načina da utiču, ako ja odlučim da ostanem u Crnoj Gori i da radim ovdje. To će biti veoma teško”, objašnjavao je Krgović novinaru Rojtersa. Njegovi nasljednici u CBCG odrađuju domaći zadatak, i sa visine saopštavaju kako “neće detaljno komentarisati zakašnjele, vaninstitucionalne, lične i paušalne Krgovićeve ocjene”. I objašnjavaju da je CB ,,od naimenovanja novog menadžmenta, ojačala kontrolne kapacitete i doprinijela finansijskoj stabilnosti”.
Da li to oni zaboravljaju ili možda ne vide da i njih čeka prva banka. Ona ili neka druga. I to, možda, mnogo prije nego se nadaju.
Priče o Šelziju i Krgoviću na svoj način svjedoče o sličnostima vladanja najmoćnijih ljudi u Italiji i Crnoj Gori – Berluskonija i Đukanovića. Obojica nastoje da vlastiti interes proglase za opštedruštveni, i tome je podređeno sve. Naravno, ove priče ukazuju i na razlike između crnogorskog i italijanskog društva. Ovdje potčinjavanje uspijeva mnogo bolje.
Zoran RADULOVIĆ