Povežite se sa nama

MONITORING

Cijena izbora

Objavljeno prije

na

Iz Italije je stigla vijest: Đuzepe Šelzi je odlučio da se, nakon više od 20 godina, povuče sa mjesta specijalnog tužioca područja Barija. ZAŠTO ĐUZEPE: Pozivajući se na pouzdane izvore, regionalni dnevnik Gazeta di Mezođorno obavještava čitaoce da se legendarni tužilac nije uplašio osvete mafijaša sa kojima ratuje decenijama. Šelzi je, podsjetimo se, zaslužan i za presudu kojom je na višegodišnju robiju osuđen Frančesko Prudentino – u domovini poznat kao mafijaš sa nadimkom Don Ćićo, a u Crnoj Gori kao vlasnik ekskluzivne licence za tranzit cigareta preko Jadrana, i jedan od prvih strateških partnera vlada višestrukog premijera Mila Đukanovića.

Nije Šelziju dodijalo, kažu, ni višegodišnje preganjanje sa švercerima cigareta iz Crne Gore. Istraga započeta još krajem prošlog vijeka, a koja je u jednom trenutku dovela i do upisivanja bivšeg crnogorskog premijera u registar osoba pod istragom (prije nego je Đukanović zbog imuniteta izuzet iz postupka), dovela je pred sud šest državljana Crne Gore i Srbije. Ipak, proces protiv Stanka Subotića Caneta, Branislava Mićunovića, Veselina Barovića, Branka Vujoševića, Andrije Draškovića i Dušanke Jeknić odavno je u fazi odugovlačenja i beskonačnih proceduralnih odlaganja, tako da je njegov epilog neizvjestan. Mediji špekulišu da bi se Šelzi prije definitivnog odlaska iz tužilaštva u Bariju mogao pojaviti i na narednom ročištu, zakazanom za 21. jun.

Ono što bi se, prema pisanju italijanskih medija, moglo pokazati kao razlog zbog koga će slavni tužilac otići iz Barija jeste istraga koju vodi od 2008. godine, a koja se tiče žurki u lokalnoj rezidenciji italijanskog premijera Silvija Berluskonija. Šelzi je otkrio da na Berluskonijevim zabavama gostuju i plaćene djevojke za poslovnu pratnju, od kojih se zahtijeva da po završetku zabave noć provedu sa premijerom. Pošto nije želio da ultrabogatom političaru pogleda kroz prste, i poput Slobodana Lekovića (DPS-ov predsjednik Komisije za sprječavanje konflikta interesa) u slučaju Đukanović zaključi kako premijer ,,nije prekršio zakon iako ga nije poštovao”, Šelzi je odlučio da pokrene postupak zasnovan na svjedočenju bivše manekenke Patricije D'Adario. Pretpostavlja se da presporo odvijanje tog procesa i opstrukcija na koju je naišao u vlastitoj firmi, čine neke od razloga za njegovo nezadovoljstvo.

Ključni problem je, ipak, Šelzijevo neslaganje sa njegovim šefom, glavnim tužiocem u Bariju Antonijem Laudatijem. Svjedoci tog konflikta postali su, početkom godine, i pažljiviji čitaoci dnevne štampe iz Crne Gore. Samo nekoliko dana nakon što je Šelzi za Vijesti ocijenio da tužilaštvo u Bariju treba da razmotri mogućnost pokretanja postupka protiv Đukanovića nakon njegove decembarske ostavke, Laudati je, kao njegov nadređeni, u Dan-u ocijenio da je taj slučaj ,,prošlost”.

ČUDO NEVIĐENO: Sa Laudetijem se slaže i Đukanovićev italijanski advokat Enrike Tućilo. ,,Ne znam više na koji način da vam objasnim da je priča sa Đukanovićem gotova, i da nema šanse da taj slučaj više bude otvoren”, saopštio je Tućilo pozvan da razjasni nedoumice koje su ostavile oprečne izjave Šelzija i njegovog šefa.

Pošto djela govore bolje do riječi, u Podgoricu je prije neki dan objelodanjen način na koji se Crna Gora zahvalila advokatskom timu koji pred sudovima u Italiji brani srpsko-crnogorsku duvansku ekipu. Frančesko Gala Trinkera, advokat Stanka Subotića koji sa Tućilom dijeli kancelariju, imenovan je za počasnog konzula Crne Gore u Napulju. Nemamo ideju šta je Milana Roćena ministra vanjskih poslova navelo na odluku da Crna Gora baš u Napulju dobije konzula? Kao što se ne zna ni po kojim kriterijumima je izbor pao baš na gospodina Trinkera.

Pošto nadležni ne pokazuju želju da ponude bilo kakva objašnjenja, preostaju nagađanja. Pada na pamet da je, u vrijeme kada su Roćen i Trinkera ugovorali ovaj diplomatski angažman, na obije strane Jadrana bila popularna knjiga Gomora, Roberta Savijanija. I, možda je neko pronašao inspiraciju u međunarodnom bestseleru koji se, uglavnom, bavi poslovnim mogućnostima u Napulju i okolini koje agilnim i ne previše obzirnim preduzetnicima garantuju: bogatstvo, dugogodišnju robiju ili nasilnu smrt. Nešto tipa – kako eliminisati biznis barijere (i konkurenciju, ako je to moguće).

Javlja se, istovremeno, i primisao da povezivanje Crnogoraca i Napolitanaca nema veze sa nevladinom organizacijom poznatom pod imenom mafija, već sa italijanskim državnim preduzećem A2A. To je firma koja je iz Rima dobila zadatak da iz deponija u Napulju pravi električnu energiju. Dok bi od Crne Gore, takođe praveći struju, mogla napraviti – deponiju.

Ni ova se hipoteza, nažalost, nije mogla provjeriti. Najvažnije glave Elektroprivrede CG (A2A kao manjinski vlasnik gazduje ovom kompanijom) na čelu sa predsjednikom borda Srđanom Kovačevićem, ovih su dana na nekom referisanju u Italiji. Poslovima u Crnoj Gori se bave tek koliko je potrebno da se još nekih tri miliona eura sa računa EPCG upumpa u akcijski kapital Prve banke, kapitalni projekat braće Mila i Aca Đukanovića, i spriječi njen kolaps. To je sitnica koja je, izgleda, prepoznata kao nacionalni interes – sa obije strane Jadranskog mora. Novac samo utiče u bezdane Prve. Jedni misle to je zbog kralja Nikole i njegove ćerke, italijanske kraljice Jelena Savojske. Drugi kažu da stvarne zasluge za projekat A2A –EPCG- Prva banka pripadaju preduzetničkim instinktima Đukanovića i Berluskonija. Isti pozivaju da neko, nalik na specijalnog tužioca Šelzija, provjeri postojeće sumnje. Za sada uzalud.

ZAŠTO LJUBIŠA: I dok su u Prvoj banci i ujedinjenoj crnogorskoj berzi sa nestrpljenjem čekali da stignu obaćani milioni – preko Rima, Nikšića i Podgorice – Crnogorci su ostali zatečeni vijestima koje su nam, preko Londona, stigle iz Rogama.

Odatle se iz svog vinograda, preko agencije Rojters, oglasio ljetos razriješeni predsjednik Savjeta Centralne banke CG Ljubiša Krgović. Đukanovićeva Prva banka, njen uticaj na ovdašnji finansijskih sistem i pozicija CBCG kao monetarnih vlasti u galimatijasu koji su napravili Aco, braco i njihovi finansijski i marketinški umjetnici našla se i u središtu te priče.

,,Ljut sam na sebe zato što nijesam prepoznao ono šta će se dogoditi. Proveo sam 10 godina gradeći sistem, instituciju i na kraju oni su sve to uništili. Potrošio sam previše energije nizašta”, požalio se Krgović, ,,Mi smo se sada vratili unazad u CBCG. Stavili smo administraciju pod političku kontrolu. Političari, uključujući i Mila Đukanovića, žele da kontrolišu sve…”.

Monitor se, još prije godinu ili čak dvije, ljutio na CBCG i Ljubišu Krgovića iz doslovno istih razloga. Tako da nam to i nije bilo neko otkriće. Što ne znači da nemamo poštovanja prema Krgovićevom priznanju i spremnosti na (samo)kritiku.

Ipak, mnogo interesantniji dio priče čini se onaj o sastanku sa ,,predstavnikom lokalne kompanije” koji je guverneru CBCG nudio kovertu s novcem “u zamjenu za poseban tretman”. Krgović je odbio. “Bilo je veoma teško reći njemu to direktno, kazao sam: „Molim Vas tim novcem podržite nešto drugo…”, prisjeća se.

Ništa ne bi bilo lakše nego sada udariti po bivšem čelniku Centralne banke – zašto nije objavio, kome je prijavio, zašto je tajio, od koga se stravio. Većina nas nije bila u prilici da, poput Ljubiše Krgovića, vidi šta znači imati naklonost i podršku, a kako je nositi se sa gnjevom moćnika koji sebe vide kao bogove iz grčke mitologije. I kome je, uostalom, guverner mogao da prijavi pokušaj korupcije? A da ge ne optuže – zato što nije uzeo.

ČEKAJUĆI ŠELZIJA: Sada samo pokušajmo da zamislimo kako je more ispreturalo neke ljude, stvari i odnose. Pa je, tako u mašti, Đuzepe Šelzi specijalni tužilac u Podgorici.

Da li bi taj Šelzi već dvije i po godine u fioci držao materijal koji mu je CBCG dostavila kao uvid u poslovanje Prve banke. Ili bi još tada podnio ostavku. Da li bi i on pristao da mu nadređena državna tužiteljica Ranka Čarapić donosi odluke, arhivira žive predmete, piše i potpisuje saopštenja… Dok mu ne istekne mandat, pa ga umjesto reizbora zamijene drugim – još kooperativnijim, kao što se desilo Šelzijevoj koleginici u Podgorici Stojanki Radović. A može i – novi zakon, nove institucije, novi podobniji ljudi. Kao što se dogodilo Krgoviću.

,,Oni imaju mnogo načina da utiču, ako ja odlučim da ostanem u Crnoj Gori i da radim ovdje. To će biti veoma teško”, objašnjavao je Krgović novinaru Rojtersa. Njegovi nasljednici u CBCG odrađuju domaći zadatak, i sa visine saopštavaju kako “neće detaljno komentarisati zakašnjele, vaninstitucionalne, lične i paušalne Krgovićeve ocjene”. I objašnjavaju da je CB ,,od naimenovanja novog menadžmenta, ojačala kontrolne kapacitete i doprinijela finansijskoj stabilnosti”.

Da li to oni zaboravljaju ili možda ne vide da i njih čeka prva banka. Ona ili neka druga. I to, možda, mnogo prije nego se nadaju.

Priče o Šelziju i Krgoviću na svoj način svjedoče o sličnostima vladanja najmoćnijih ljudi u Italiji i Crnoj Gori – Berluskonija i Đukanovića. Obojica nastoje da vlastiti interes proglase za opštedruštveni, i tome je podređeno sve. Naravno, ove priče ukazuju i na razlike između crnogorskog i italijanskog društva. Ovdje potčinjavanje uspijeva mnogo bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo