Povežite se sa nama

MONITORING

Cijena izbora

Objavljeno prije

na

Iz Italije je stigla vijest: Đuzepe Šelzi je odlučio da se, nakon više od 20 godina, povuče sa mjesta specijalnog tužioca područja Barija. ZAŠTO ĐUZEPE: Pozivajući se na pouzdane izvore, regionalni dnevnik Gazeta di Mezođorno obavještava čitaoce da se legendarni tužilac nije uplašio osvete mafijaša sa kojima ratuje decenijama. Šelzi je, podsjetimo se, zaslužan i za presudu kojom je na višegodišnju robiju osuđen Frančesko Prudentino – u domovini poznat kao mafijaš sa nadimkom Don Ćićo, a u Crnoj Gori kao vlasnik ekskluzivne licence za tranzit cigareta preko Jadrana, i jedan od prvih strateških partnera vlada višestrukog premijera Mila Đukanovića.

Nije Šelziju dodijalo, kažu, ni višegodišnje preganjanje sa švercerima cigareta iz Crne Gore. Istraga započeta još krajem prošlog vijeka, a koja je u jednom trenutku dovela i do upisivanja bivšeg crnogorskog premijera u registar osoba pod istragom (prije nego je Đukanović zbog imuniteta izuzet iz postupka), dovela je pred sud šest državljana Crne Gore i Srbije. Ipak, proces protiv Stanka Subotića Caneta, Branislava Mićunovića, Veselina Barovića, Branka Vujoševića, Andrije Draškovića i Dušanke Jeknić odavno je u fazi odugovlačenja i beskonačnih proceduralnih odlaganja, tako da je njegov epilog neizvjestan. Mediji špekulišu da bi se Šelzi prije definitivnog odlaska iz tužilaštva u Bariju mogao pojaviti i na narednom ročištu, zakazanom za 21. jun.

Ono što bi se, prema pisanju italijanskih medija, moglo pokazati kao razlog zbog koga će slavni tužilac otići iz Barija jeste istraga koju vodi od 2008. godine, a koja se tiče žurki u lokalnoj rezidenciji italijanskog premijera Silvija Berluskonija. Šelzi je otkrio da na Berluskonijevim zabavama gostuju i plaćene djevojke za poslovnu pratnju, od kojih se zahtijeva da po završetku zabave noć provedu sa premijerom. Pošto nije želio da ultrabogatom političaru pogleda kroz prste, i poput Slobodana Lekovića (DPS-ov predsjednik Komisije za sprječavanje konflikta interesa) u slučaju Đukanović zaključi kako premijer ,,nije prekršio zakon iako ga nije poštovao”, Šelzi je odlučio da pokrene postupak zasnovan na svjedočenju bivše manekenke Patricije D'Adario. Pretpostavlja se da presporo odvijanje tog procesa i opstrukcija na koju je naišao u vlastitoj firmi, čine neke od razloga za njegovo nezadovoljstvo.

Ključni problem je, ipak, Šelzijevo neslaganje sa njegovim šefom, glavnim tužiocem u Bariju Antonijem Laudatijem. Svjedoci tog konflikta postali su, početkom godine, i pažljiviji čitaoci dnevne štampe iz Crne Gore. Samo nekoliko dana nakon što je Šelzi za Vijesti ocijenio da tužilaštvo u Bariju treba da razmotri mogućnost pokretanja postupka protiv Đukanovića nakon njegove decembarske ostavke, Laudati je, kao njegov nadređeni, u Dan-u ocijenio da je taj slučaj ,,prošlost”.

ČUDO NEVIĐENO: Sa Laudetijem se slaže i Đukanovićev italijanski advokat Enrike Tućilo. ,,Ne znam više na koji način da vam objasnim da je priča sa Đukanovićem gotova, i da nema šanse da taj slučaj više bude otvoren”, saopštio je Tućilo pozvan da razjasni nedoumice koje su ostavile oprečne izjave Šelzija i njegovog šefa.

Pošto djela govore bolje do riječi, u Podgoricu je prije neki dan objelodanjen način na koji se Crna Gora zahvalila advokatskom timu koji pred sudovima u Italiji brani srpsko-crnogorsku duvansku ekipu. Frančesko Gala Trinkera, advokat Stanka Subotića koji sa Tućilom dijeli kancelariju, imenovan je za počasnog konzula Crne Gore u Napulju. Nemamo ideju šta je Milana Roćena ministra vanjskih poslova navelo na odluku da Crna Gora baš u Napulju dobije konzula? Kao što se ne zna ni po kojim kriterijumima je izbor pao baš na gospodina Trinkera.

Pošto nadležni ne pokazuju želju da ponude bilo kakva objašnjenja, preostaju nagađanja. Pada na pamet da je, u vrijeme kada su Roćen i Trinkera ugovorali ovaj diplomatski angažman, na obije strane Jadrana bila popularna knjiga Gomora, Roberta Savijanija. I, možda je neko pronašao inspiraciju u međunarodnom bestseleru koji se, uglavnom, bavi poslovnim mogućnostima u Napulju i okolini koje agilnim i ne previše obzirnim preduzetnicima garantuju: bogatstvo, dugogodišnju robiju ili nasilnu smrt. Nešto tipa – kako eliminisati biznis barijere (i konkurenciju, ako je to moguće).

Javlja se, istovremeno, i primisao da povezivanje Crnogoraca i Napolitanaca nema veze sa nevladinom organizacijom poznatom pod imenom mafija, već sa italijanskim državnim preduzećem A2A. To je firma koja je iz Rima dobila zadatak da iz deponija u Napulju pravi električnu energiju. Dok bi od Crne Gore, takođe praveći struju, mogla napraviti – deponiju.

Ni ova se hipoteza, nažalost, nije mogla provjeriti. Najvažnije glave Elektroprivrede CG (A2A kao manjinski vlasnik gazduje ovom kompanijom) na čelu sa predsjednikom borda Srđanom Kovačevićem, ovih su dana na nekom referisanju u Italiji. Poslovima u Crnoj Gori se bave tek koliko je potrebno da se još nekih tri miliona eura sa računa EPCG upumpa u akcijski kapital Prve banke, kapitalni projekat braće Mila i Aca Đukanovića, i spriječi njen kolaps. To je sitnica koja je, izgleda, prepoznata kao nacionalni interes – sa obije strane Jadranskog mora. Novac samo utiče u bezdane Prve. Jedni misle to je zbog kralja Nikole i njegove ćerke, italijanske kraljice Jelena Savojske. Drugi kažu da stvarne zasluge za projekat A2A –EPCG- Prva banka pripadaju preduzetničkim instinktima Đukanovića i Berluskonija. Isti pozivaju da neko, nalik na specijalnog tužioca Šelzija, provjeri postojeće sumnje. Za sada uzalud.

ZAŠTO LJUBIŠA: I dok su u Prvoj banci i ujedinjenoj crnogorskoj berzi sa nestrpljenjem čekali da stignu obaćani milioni – preko Rima, Nikšića i Podgorice – Crnogorci su ostali zatečeni vijestima koje su nam, preko Londona, stigle iz Rogama.

Odatle se iz svog vinograda, preko agencije Rojters, oglasio ljetos razriješeni predsjednik Savjeta Centralne banke CG Ljubiša Krgović. Đukanovićeva Prva banka, njen uticaj na ovdašnji finansijskih sistem i pozicija CBCG kao monetarnih vlasti u galimatijasu koji su napravili Aco, braco i njihovi finansijski i marketinški umjetnici našla se i u središtu te priče.

,,Ljut sam na sebe zato što nijesam prepoznao ono šta će se dogoditi. Proveo sam 10 godina gradeći sistem, instituciju i na kraju oni su sve to uništili. Potrošio sam previše energije nizašta”, požalio se Krgović, ,,Mi smo se sada vratili unazad u CBCG. Stavili smo administraciju pod političku kontrolu. Političari, uključujući i Mila Đukanovića, žele da kontrolišu sve…”.

Monitor se, još prije godinu ili čak dvije, ljutio na CBCG i Ljubišu Krgovića iz doslovno istih razloga. Tako da nam to i nije bilo neko otkriće. Što ne znači da nemamo poštovanja prema Krgovićevom priznanju i spremnosti na (samo)kritiku.

Ipak, mnogo interesantniji dio priče čini se onaj o sastanku sa ,,predstavnikom lokalne kompanije” koji je guverneru CBCG nudio kovertu s novcem “u zamjenu za poseban tretman”. Krgović je odbio. “Bilo je veoma teško reći njemu to direktno, kazao sam: „Molim Vas tim novcem podržite nešto drugo…”, prisjeća se.

Ništa ne bi bilo lakše nego sada udariti po bivšem čelniku Centralne banke – zašto nije objavio, kome je prijavio, zašto je tajio, od koga se stravio. Većina nas nije bila u prilici da, poput Ljubiše Krgovića, vidi šta znači imati naklonost i podršku, a kako je nositi se sa gnjevom moćnika koji sebe vide kao bogove iz grčke mitologije. I kome je, uostalom, guverner mogao da prijavi pokušaj korupcije? A da ge ne optuže – zato što nije uzeo.

ČEKAJUĆI ŠELZIJA: Sada samo pokušajmo da zamislimo kako je more ispreturalo neke ljude, stvari i odnose. Pa je, tako u mašti, Đuzepe Šelzi specijalni tužilac u Podgorici.

Da li bi taj Šelzi već dvije i po godine u fioci držao materijal koji mu je CBCG dostavila kao uvid u poslovanje Prve banke. Ili bi još tada podnio ostavku. Da li bi i on pristao da mu nadređena državna tužiteljica Ranka Čarapić donosi odluke, arhivira žive predmete, piše i potpisuje saopštenja… Dok mu ne istekne mandat, pa ga umjesto reizbora zamijene drugim – još kooperativnijim, kao što se desilo Šelzijevoj koleginici u Podgorici Stojanki Radović. A može i – novi zakon, nove institucije, novi podobniji ljudi. Kao što se dogodilo Krgoviću.

,,Oni imaju mnogo načina da utiču, ako ja odlučim da ostanem u Crnoj Gori i da radim ovdje. To će biti veoma teško”, objašnjavao je Krgović novinaru Rojtersa. Njegovi nasljednici u CBCG odrađuju domaći zadatak, i sa visine saopštavaju kako “neće detaljno komentarisati zakašnjele, vaninstitucionalne, lične i paušalne Krgovićeve ocjene”. I objašnjavaju da je CB ,,od naimenovanja novog menadžmenta, ojačala kontrolne kapacitete i doprinijela finansijskoj stabilnosti”.

Da li to oni zaboravljaju ili možda ne vide da i njih čeka prva banka. Ona ili neka druga. I to, možda, mnogo prije nego se nadaju.

Priče o Šelziju i Krgoviću na svoj način svjedoče o sličnostima vladanja najmoćnijih ljudi u Italiji i Crnoj Gori – Berluskonija i Đukanovića. Obojica nastoje da vlastiti interes proglase za opštedruštveni, i tome je podređeno sve. Naravno, ove priče ukazuju i na razlike između crnogorskog i italijanskog društva. Ovdje potčinjavanje uspijeva mnogo bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo