Povežite se sa nama

PERISKOP

Čitava povijest u srušenoj vijećnici

Objavljeno prije

na

Svakoga dana na zidu dnevne sobe pogled mi zastaje na slici Irfana Hoze, zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi

 

Irfan Hozo slikar je zamamnih, nerijetko džinovskih kompozicija.

Ali, jednako je Hozo uspješan u likovnoj komornosti, gdje u svoje uratke naprosto utkiva majstorski ugravira takove detalje koji plijene pažljive likovne znalce prefinjenih osjećaja za detalj i drugoplanu akcentuaciju.

Svakoga dana na zidu dnevne sobe, od jutarnje kave do kasnog gustiranja „Temjanike“, pogled mi zastaje na slici zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Ova remek studija Vijećnice u jednom stadiju njene obnove i rekonstrukcije donosi u ravni realnog iznimno precizan slikarov sken prostora kolonade i stepeništa, sa detaljima datim crtačkim virtuozitetom Hozine koliko imaginacije toliko i cijelih izmaštanih prizora.

Logičkim prepletima te dvije ravnine slikar je napravio svojevrsnu analitičku učitanost u prostor; ali i bitne vremenske metamorfoze koje uvjetuju njegov novi impulzivitet u narednoj fazi ulaska u bit slike…

Kao što je slikajući svojedobno pojedine građane koji svojim kompletnim tjelesnim habitima, ali i nevjerojatno preciznim studijima svakog pojedinačnog portreta donose splin gradskosti i specifične sarajevštine, tako Hozo rafinirano, opet crtačkom preciznošću i virtuozitetom unosi na pojedine predjele devastacije Vijećnice likove što naznačuju hod kroz stoljeća grada podno Trebevića… Te fine, drugoplane gravure na golemoj draperijskoj intonaciji zagasite smeđosti sarajevske Vijećnice…. To donošenje karakterističnih likova sa odjećom iz adekvatnih perioda snažnom asocijativnošću otvara svakom gledatelju čitav roj asocijacija na konkretni povijesni period.

Irfan se Hozo umjesto artizma, koji njegovom metjeu nikad nije mogao biti problemom, predaje savršenom osvještavanju pojedinih kamenih i ciglanih elemenata barbarski uništavanih i srušenih, ostavljenih u foajeima, da ne govorimo asocijativima na knjige koje su bile prije barbarizma glavni stanari Vijećnice. Ta fina učitanost Irfana Hoze u sve slojeve negdanjeg mobilijara, kao i svega što je nastalo devastacionim udarima, trijumfira upravo slikarevim filigranizmom obrade – krajnje strastvene posvećenosti za detalje i njihove uklopljenosti u likovnu atraktivnost ove drage mi slike.

Irfan Hozo me ovom sjajnom grafikom podsjeća na nenadmašne slikare, ikonopisce i zografe.

Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi. Hozo nije izravan niti u jednoj svojoj grafičkoj virtuozi. Kao i u svom slikarskom opusu, i u grafikama, on se služi naznakama koje svoju umjetničku violenciju razvijaju u finoj konkordiji cerebralne sfere gledateljeve sa krajnjom namjerom grafičara koji nije samo vrhunski majstor metjea nego itekakakav likovni mislilac sa filozofskom potkom koja pledira na široki intelektualni angažman kod svakog gledatelja vjernika ove suptilne umjetnine.

Kao malo koji umjetnik naših duhovnih paralela on podrazumijeva intelektualno-filozofski dijalog između budućeg gledatelja i njegovog virtuoznog grafičkog lista. Približava se tu njegov metje  i nevjerojatnoj intelektualno-slikarsko-grafičkoj odanosti umjetničkom angažmanu velikog crnogorsko-hrvatskog  likovnog stvaraoca Dimitrija Popovića.

Trijumf istinske umjetnosti!!!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo