Povežite se sa nama

PERISKOP

Shvatam svoje godine

Objavljeno prije

na

Mostarski teatar mladih obilježava, a da je para, i slavio bi pedeset godina kontinuiranog djelovanja, koje ni agresija na BiH nije prekinula. Nešto što smo Stole Lasić, Tahir Nikšić i moja malenkost brižno stvarali, trudeći se da Mostar dobije prvo alternativno teatarsko jezgro, ostalo je na nogama

 

Jučer je stigla mejl pozivnica iz Mostara. Trebao bih prisustvovati polustoljetnom piru jednoga kazališnog organizma, koji je bio mojim izravnim izumom, u čijem sam utemeljenju itekako podmetnuo leđa. Mostarski teatar mladih obilježava, a da je para, i slavio bi krupnu obljetnicu, pedeset godina kontinuiranog djelovanja, koje ni agresija na BiH nije prekinula. Dakle, nešto što smo Stole Lasić, Tahir Nikšić i moja malenkost brižno stvarali, trudeći se da Mostar dobije prvo alternativno teatarsko jezgro. Činjenica da je naše kazališno čedo pored brojnih uspjeha i nagrada doživjelo i preživjelo brojne turbulencije nimalo lakog i jednostavnog ambijenta poratnog i podijeljenoga grada ipak „ostalo na svojim nogama“ itekako raduje, hrabri i govori da su „temelji bili zdravi“. Ali govori i mnogo više, da je MTM u polustoljetnom hodu osnivao festivale, temeljio prestižna priznaja u oblasti teatarske edukacije, autorske poetike, konačno, iznjedrio veći broj glumaca danas afirmiranih diljem svijeta…

Znam da će obljetnica zahvaljujući mostarskoj teatarskoj mladosti, ali i predvodniku im, vrijednom glumcu i redatelju, biti obilježena kako i priliči, ali mene je ovaj pozivni mejl upozorio na jedan krajnje osoban, intiman detalj. Niti jedan moj rođendan nije upozoravao na godine koje su se nakupile, kao ovaj vezan za MTM. Postao sam svjestan da je samo pedeset (!!!) godina proteklo od osnivanja, a pridodam li tome bar dvadeset ljeta, koliko sam bio star u trenu osnivanja dragog teatra postaje jasno, kako vijek koji živim, bez obzira koliko i kako sadržajno bio ispunjen, nije niti kratak niti malo uzbudljiv… „Gazim“ osmu banku, kako god okrenemo stvar.

Postao sam svjestan koliko ova obljetnica signalizira, koliko se valja i pripaziti…

Barem biti na oprezu!

A to sve znači i da pisanje, a kamo li redateljstvo treba primiriti, bar…

I ne samo to… Postao sam u trenu čitanja mejla, koji je stigao sa mostarske adrese, svjestan i da su neki dragi ljudi iz osnivačkog tima, kao i ansambla MTM već neko vrijeme na drugoj strani rijeke aherontske, da ih je lađar prebacio u carstvo sjenki. Eto, tek da pomenem divnog čovjeka i odličnog glumca Velimira Velčija Pšeničnika Njirića, koji nas je napustio neki dan… A mogao bih nastaviti…

Ali, ipak neka ljepše i veselije stvari okončaju ovaj Periskop…

Saznao sam da će po tekstu afirmiranog povjesničara, izdanka antifašističke mostarske obitelji Markovina, pripremati teatarski akt o mostarskom 14. februaru, danu oslobođenja Mostara od fašista u Drugom svjetskom ratu.

Svjestan svojih poznih godišta i evidentnog približavanja obali aherontskoj promišljao sam kako najbolje pristupiti tom istinskom i životnom i tvoračkom kraju…

Kako lađu privesti kraju bez dodatnih oluja?

Svjestan da sam samo podario mali dio sebe Mostarskom teatru mladih, koji me činio i danas čini mlađim nego što mi krštenica zbori…

A ona žuti li žuti…

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pjesnik Mostara u Ekseteru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

 

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo