Povežite se sa nama

FOKUS

STANJE REDOVNO: Ne vide, ne čuju, tvituju

Objavljeno prije

na

Ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer  Abazović ili, poput predsjednika Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u  u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku, onda vam i naša svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti

 

Sve je u najboljem redu. „Ja ne znam šta se ovdje vanredno dešava”, predočio je, neki dan, premijer Dritan Abazović. ,,Volio bih da me neko ubijedi koji dio crnogorskog sistema ne funkcioniše ili ne pruža one usluge koje je pružao. Ako izuzmemo Ustavni sud…“.

Izjava je došla kao neka vrsta odgovora  na javne kritike  zapadnih partnera. Vrijedi ih ponoviti pošto se nešto slično rijetko može čuti u jeziku diplomatije.

„Od zemlje koja je bila najuspješnija na putu ka EU, Crna Gora sada postaje zemlja problem”, poručila je ministarka vanjskih poslova Slovenije Tanja Fajon. ,,Crna Gora ostaje rak rana EU”, dodala je uz poruku ,,obavezali smo se da ćemo dalje pomagati Crnoj Gori”. Slična upozorenja stigla su i sa one strane Atlantika. ,,Crna Gora je u veoma dubokoj krizi. Blizu je institucionalnog kolapsa kakvog skoro nisam vidio u bilo kojoj zemlji”, saopštio je specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar upozoravajući na  ,,mnogo mogućih posljedica” takvog stanja.

Abazović, kazao je, ne osjeća odgovornost . ,,Da kažem da ne osjećam odgovornost zvučaću arogantno, ali da osjećam ono što neki ljudi nameću – ne osjećam. Vlada je završila sve svoje obaveze. Da nisu srušili Vladu i ove obaveze iz evropske agende bile bi završene”, predočio je premijer pomalo zatečenim novinarima. ,,I zašto  bih osjećao odgovornost? Tehnička Vlada radi bolje nego ona koja je bila u punom mandatu”.

Sve je, dakle, u osjećajima. Odnosno, percepciji. Pa ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer (,,hvala domaćinima što su mi ispunili jedan od dječačkih snova”) ili, poput predsjednika Mila Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u luksuznom hotelu Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku (nije nas udostojio komentara), onda svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti.

Nedavno smo iz Instituta za javno zdravlje dobili informaciju – alarmantno upozorenje  – da je dvoje od petoro (40 odsto) djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori nevakcinisano. Ili, da se ograničimo samo na mandat aktuelne (odlazeće, tehničke) Vlade: u 2022. godini vakcinisano je tek svako deseto dijete (11 odsto) rođeno prethodne godine. Vakine su tu, propisi su jasni, nedostajala je snaga države, ako nas već ima toliko koji više vjerujemo Guglu i Tviteru nego ljekarima.

Bez najave, prošlog petka Vlada je odložila početak drugog polugođa školske 22/23. Zvanično, kako bi omogućila bolju zaradu turističkim poslenicima sa sjevera!? Nezvanično, problem je bilo to što tek kupljeno gorivo (mazut) nije dopremljen do školskih kotlarnica, pa bi đake prošlog ponedjeljka dočekale hladne učionice.

Samo je do najupornijih doprla vijest da je Jugopetrol,  tek početkom nedjelje,  distribuirao neophodno gorivo. Alibi je bio mnogo glasniji. ,,Ako nema grijanja u školama, obratite se onima koji su planirali prethodni budžet (za 2022. godinu – prim. Monitora) i koji su zakinuli stavku vezanu za grijanje u školama u Ministarstvu prosvjete”, saopštio je premijer krajem novembra. Isto smo mogli čuti i od njegovih ministara zdravlja i prosvjete Dragloslava Šćekića i Miomira Vojinovića.

Svi skupa zaboravljaju da je ova Vlada prvi rebalans prošlogodišnjeg budžeta radila još prošlog proljeća. I, da su registrovali manjak novca za grijanje škola, imali su vremena da reaguju.  Pride, direktor Uprave za katastar i državnu imovinu Koča Đurišić  je, krajem prošle godine, na listu razloga zbog kojih njegova Uprava kasni sa tenderom za nabavku mazuta dodao i pomalo zaboravljene sajber napade na dio Vladinih sajtova. Uglavnom, grijanje je zakasnilo.  Za to, po  prilici, nijesu krivi ni DPS ni Moskva ili Brisel.

Ova Vlada je, sjetimo se, i u septembru pomjerila početak školske godine za pet dana. Ministar Vojinović je tada objašnjavao kako će to ,,doprinijeti kvalitetnijoj pripremi za nove školske obaveze i produžetku, odnosno nastavku uspješne turističke sezone u našoj državi”. O kvalitetu obrazovanja ni ljetos ni sada nije bilo riječi.

Svako malo saznamo kako pacijenti u Crnoj Gori ne mogu doći do neophodnih ljekova. Na neočekivanoj muci našli su se onkološki pacijenti, dijabetičari, srčani bolesnici a nedostajalo je i antibiotika za djecu, terapija za HIV pacijente, liječene zavisnike… Čak su i iz KBC-a  pacijente ili njihovu rodbinu slali u  apoteke da kupe nedostajući lijek, gazu, vatu, ubruse  ili hidrogen. Umjesto izvinjenja premijer nudi – samohvalu. I nova obećanja. Vlada će, prvi put, formirati fond za liječenje rijetkih bolesti a u ovu godinu smo, opet prvi put, ušli bez prenesenih dugova Fonda za zdravstvo. Pa će, sve skupa, jednom biti bolje.

Borba protiv kriminala i korpupcije je na vrhu liste. Nesporno je da su rezultati 42. i 43. Vlade na tom planu neuporedivo bolji od DPS-ovih. Što nije bilo ni malo teško. Ali, prošle su dvije godine kako se Petar Ivanović, poslanik, nekadašnji ministar poljoprivrede i kreator afere Abu Dabi fond našao na naslovnim stranama. Prošlo je godinu dok mu nije skinut imunitet. Pa još godinu da saznamo kako istraga nije završena iako su rokovi za podizanje optužnice istekli. Treba saslušati još neke svjedoke. Produžen je rok za podizanje optužnice i u slučaju Plantaže. Iz sličnih razloga.

Krstovići, otac i ćerka, oslobođeni su optužbi za učešće u švercu kokaina koji je za ishod imao rekordnu zapljenu narkotika na teritoriji Crne Gore. Drugih optuženih nema. Kokain iz Volijevog magacina  zaplijenjen je bez optuženih.

Od svih švercera duvana o kojima pričamo decenijama uhapšen je – Abazovićev partijski saradnik i bivši  v.d. direktor Uprave prihoda i carina Rade Milošević. I par vozača kamiona sa ilegalnim teretom.  Dokumenta, navodno povjerljiva, koja je objavio Raško Konjević sugerišu da su u švercu učestvovali ili makar za njega znali još neki funkcioneri URA-e. Zaboravili smo, sve je prilika, aferu televizor ali i ljetošnje hapšenje ruskih špijuna. Od kako je Abazović  smijenio direktora ANB-a Sava Kenteru ni o toj  aferi nije progovorena ni riječ.

Maji Jovanović, vršiocu dužnosti VDT-a drugi, prema zakonu posljednji,  v.d. mandat ističe 5. februara. Pokušavajući da nađu način za njegovo produženje iz Vlade su inicirali izmjene Zakona. O njima će se raspravljati 4. februara. U minut do 12.  Kako sada stoje stvari, makar DF i DPS glasaće protiv. To znači da Jovanović neće dobiti novi mandat, pa će tužilaštvo dobiti novog v.d. starješinu za narednih šest mjeseci. Pa onda sve ispočetka.

Politički predvodnici su jednako uspješni  i na zadatku normalizacije odnosa u regionu. Nemamo ambasadora ni u jednoj od zemalja sa kojom se graničimo. Ministri Aleksandar Damjanović i Marko Kovač ,,unaprijedili” su odnose sa BiH nedavnim odlaskom na svečanost povodom neustavnog Dana Republike Srpske. Milan Knežević je najavio povlačenje odluke o priznanju Kosova (šta ako Aleksandar Vučić, u međuvremenu, taj problem skine sa dnevnog reda?). Svetozar Marović još čeka izručenje, samo što ga iz Podgorice, izgleda, više niko ne traži. Nema ni najavljene normalizacije platnog prometa između dvije države. Teško je banke nagovoriti da se odreknu višemilionskog prihoda koji je, ujedno, potpuno nepotreban trošak za privrednike iz Crne Gore i Srbije. Koji, u krajnjem, plate njihovi potrošači.

Politička normalnost u Crnoj Gori priča je za sebe.

Aktuelno je iščuđavanje nad prijedlogom Branke Bošnjak da se, nakon političke selekcije i eliminacije dijela kandidata za sudije Ustavnog suda, upražnjena mjesta popune nekom vrstom žrijeba/lutrije. ,,Srećne dobitnike”, predlaže Bošnjak, izvlačio bi neko od predstavnika međunarodne zajednice, kako bi se izbjegle sumnje u nepristrasnost. U javnosti je ideja dočekana sa nevjericom i podsmjehom. Mnogo većim nego što ga je izazvala nedavna izjava potpredsjednika Vlade Vladimira Jokovića prema kome aktuelnoj parlamentarnoj većini pripada i većina u Ustavnom sudu. Zapalo ih.

Oktobarski izboru u Šavniku još nijesu završeni. Glasaće se – ko zna kada. I to nije do Ustavnog suda. Vlada našim novcem ulazi u neke nedefinisane projekte u Nikšiću i Baru (EPCG je kupila imovinu Željezare, država kupuje akcije Luke). Najavljuje se, istovremeno, prodaja Budvanske rivijere. Abazović i njegovi ministri u tehničko mandatu ne shvataju da nemaju mandate za dugoročne projekcije bilo koje vrste.

Čekamo primopredaju vlasti u Podgorici i Pljevljima. Parlamentarna većina se zavadila i oko planiranih izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi. Naum  je bio da Vlada uvede prinudnu upravu u tim opštinama kako bi razvlastila izborne gubitnike Ivana Vukovića i Rajka Kovačevića. Zapelo je, izgleda, oko imenovanja v.d. upravnika. Ili je riječ o tome što  dio vladajućih (Demokrate) priprema koaliciju sa Evropa sad, koji slovi za nezvaničnog pobjednika podgoričkih izbora, a to nekima ne odgovara pred dolazeće parlamentarne izbore.

Pošto su pregovori o formiranju vlade Miodraga Lekića propali, parlament bi, po slovu Ustava, trebalo da bude raspušten sredinom marta. Par dana pred prvi krug predsjedničkih izbora. Tako postaje upitna i ideja po kojoj bi predsjednica Skupštine Danijela Đurović mogla postati v.d. predsjednika države u slučaju da se predsjednički izbori zakomplikuju, a hoće ne bude li funkcionalnog Ustavnog suda,  pa ne budu završeni prije nego Đukanoviću istekne mandate (sredina maja).

Uostalom, još traje septembarska sjednica parlamenta na kojoj je DF inicirao smjenu predsjednice parlamenta. Pauza je u toku, evo četvrti mjesec.

Ima tu još sitnica koje bi se mogle pomenuti. Inflacija, Aerodromi, nacionalna avio-kompanija, auto-put, pohara rijeka i šuma, partijsko i porodično zapošljavanje, izostanak obećanih zakona o nelegalno stečenoj imovini, lustraciji, Vladi, Skupštini… Inače je sve u najboljem redu.  ,,Crna Gora pokreće svoj svemirski program”, obznanio je premijer na ovonedjeljnoj sjednici Vlade. Kao stvoreno za Tviter. Polijećemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: A kad tamo – još jedan parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor

 

Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada.  Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.

U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika.  Ali u suštini to je to.

Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).

Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicijepotpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.

PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta –  premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije.  U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede  i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo