INTERVJU
ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive
Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.
U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.
MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.
PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.
MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?
PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.
MONITOR: I kod Dostojevskog, u romanu, iskazana je kritika plemstva, crkve, sudstva, nepravde i stanja u društvu. Meni je jedna od najznačajnijih scena u predstavi kada svi zapjevate dobro poznatu pjesmu iz filma „Biće skoro propast svijeta”. Djeluje kao da je i to tema cjelokupne predstave.
PEZDIRC: U samoj predstavi kao i u romanu propada mnoštvo svjetova. Sva lica nalaze se na granici nečeg novog i nepoznatog te se grčevito drže za ustaljene norme. Mislim da nam svjetovi propadaju na dnevnoj bazi, i da je i to dio nekog progresa i napretka. Svijet u kojem živimo barem onaj dan nam od prirode, neupitno propada ali to kao da nas se uopće ne tiče. Svijet kojim vladaju prirodni zakoni i kojeg poznajemo u vrlo bliskoj budućnosti zbog djelovanja samog čovjeka neće postojati. Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive. Nepopravljivi sam tužni optimist pa vjerujem da čovječanstvo sa svim preprekama koje si u velikoj mjeri samo nameće, ipak ide dalje i da napreduje.
MONITOR: Svi oni koji su čitali „Braću Karamazove” znaju da likovi nemilosrdno gaze moralne norme, a Aljoša djeluje kao moralna čistota i dobrota. Koliko se ovaj lik kod Frljića razlikuje od onog kod Dostojevskog, naročito njegov odnos sa starcem Zosimom?
PEZDIRC: Rad sa Oliverom nevjerojatno je intenzivan, ali ispunjujuć, zabavan, poučan i iskustven. Složili smo se odmah na početku da ne želimo da je Aljoša neko bezgrešno biće kakvim ga se često doživljava, nego sazdan od krvi i mesa. Bilo je teško i ponekad frustrirajuće. Kako kaže Dostojevski u, meni, možda najljepšem poglavlju „Kana Galilejska”: „Pao je bio na zemlju kao mladac, a ustao je kao borac, nepokolebljiv do kraja života. To je spoznao i oćutio odjednom, u tom trenutku svog zanosa. I nikad, nikad nije Aljoša, do kraja života, mogao zaboraviti taj trenutak.” Svoj umjetnički angažman gledam prvenstveno iz sebičnih razloga kao na alat za vlastiti razvoj i promišljanje svijeta, stoga se nadam da sam kroz Aljošu upoznao i osnažio nekog novog sebe.
MONITOR: Jedan ste od najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Igrate u ZKM-ovoj značajnoj i nagrađivanoj predstavi „Crna mati zemla”, koja je nastala prema predlošku istoimenog romana Kristiana Novaka. Čime je Vas najviše osvojila potresna priča?
PEZDIRC: Lakoćom pisma Kristijana Novaka, ljepotom međimurskog dijalekta i maštom kakvu mogu imati samo djeca. Predstavu smo do sada odigrali rasprodanom preko osamdeset puta te se nakon četrnaestomjesečne stanke vraćamo na scenu ZeKaeM. Jako se veselim.
MONITOR: Vrlo ste i društveno angažovani. Primijetan je Vaš rad u Udruženju „BOLI ME” – koji daje podršku mentalnom zdravlju mladih, ali i svojim djelovanjem borite se i za ljudska prava i slobode. Važna je pervencija kako bi se spriječilo nasilje ili neke tragične posljedice za čovjeka i društvo.
PEZDIRC: Tako je. Svoj smo rad započeli 2014. godine video-kampanjom „Kad te boli, moraš reći“. Na društvenim mrežama te je to bila prva takva kampanja u Hrvatskoj. Kroz svoje javnozagovaračke kampanje i programe pokušavamo senzibilizirati, educirati i destigmatizirati teme povezane s mentalnim zdravljem. Kroz youtube serijal „Pričamo”, ali i Internet platformom www.pktn.hr pokušavamo stvoriti sigurni prostor za mlade kako bi ih podržali na njihovom putu odrastanja kroz teme koje su im bliske, zanimljive i korisne, a kojih se možda boje. Čini mi se da su mladi danas spremniji progovoriti o izazovima s kojima se susreću, ali mislim da je na sustavu odgovornost da pripremi i stvara prostor za razgovor. Ne možemo se ljutiti na njih i optuživati ih da su otuđeni, ako im nismo ni pokušali dati pravo na njihov glas. Na društvu je i školskom sustavu da upozna mlade i stvori mjesta sigurnosti i podrške, kako od televizijskog sadržaja, medija, interneta, tako i školskih klupa i svog sadržaja koje oplemenjuje i cijeni različitost. Vremena su se promijenila, za sve one koji i dalje pile onu rečenicu: „A kako je tek bilo nama.“ Mislim da je važno pružiti podršku i saslušati ih što nam imaju reći. Kako je rekla jedna od gošća u našem serijalu „Pričamo“: „Začudili bismo se na koliko pitanja koje mladi danas postavljaju mi ‘odrasli’ nemamo odgovora.“
MONITOR: Počele su probe za predstavu „Ćelava pjevačica”, igraćete i u ovoj predstavi. Aktuelna su dva filma „Illyricvm” i „Vikend u Hrvatskoj”. Kakvi su planovi? Priželjkujete li neki novi projekat?
PEZDIRC: Čini mi se da su se projekti, intenzitet i brzina stvaranja vratili na pretpandemijske uvjete. Što je u jednu ruku sjajno, a u drugu kao da mi opet fali sati u danu za sve ono što bih želio napraviti. Ono što sam shvatio tokom lockdowna jest koliko volim i poštujem svoj poziv. Tako da me svi projekti koji dolaze iznimno vesele i interesiraju, osobito sa pametnim ljudima moje generacije koji se ne boje pokušati istraživati neke nove teme i gradite neke bolje svjetove.
Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ
Komentari
INTERVJU
SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima
MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu. Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?
GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.
MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?
GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.
MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja. Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa?
GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima
MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?
SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.
MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?
SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.
MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?
SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?
RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?
Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.
MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?
RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.
MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?
RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.
Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.
MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?
RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.
Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.
MONITOR: Kolika je odgovornost političara za to stanje?
RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno4 dana
ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIĆKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU: Kad misliš počinjati
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno4 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
FOKUS3 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Rupa pravde
-
Izdvojeno4 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke
-
INTERVJU3 sedmice
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, DOCENTKINJA NA FPN-U I NARODNA POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Afere u Srbiji teško da mogu biti okidač radikalnih promjena