Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Kad se najmanje (na)daš

Objavljeno prije

na

Dobar je život, kad ga ima

 

Mirno sedim, lenjo klatim prekrštenu nogu, mislim svoje misli… iz daljine dopire glas koji pita šta ima za večeru. Pravim se da ne čujem. Uprkos svim nutricionistima, zdravoj ishrani, dijetama, i dalje važi staro pravilo: Glad veoma retko dolazi iz praznog stomaka. Mnogo češce je u pitanju gladna Duša, koja traži da joj se nešto lepo desi… da bi, kako-tako, pretekla. Trebalo je kao moja baba da odgovorim. Ali ne smem da napišem njene odgovore, jer nije socijalno prihvatljivo ni pristojno za današnji svileni svet. Nema boljeg kaputa za životne zime od zdravog razuma. I kad već pomenuh kaput, već sam ga zamislila na čiviluku, ali nisam mogla da se setim imena za čiviluk koji visi na vratima, pa je za mene visilica sasvim dobro ime. Znam ja šta sam htela da kažem.

Soba u neredu, gosti su otišli, bezrazložno sam se brinula. Ručak skuvan. Pomalo sunčan dan. Jutarnja kafa koja je trajala do podne. I puno (isto) bezrazložnog smeha. Lenjivost je nekad samo nagoveštaj da je nešto najzad prošlo. Pobunila bih se protiv ideje da sebe ne treba uzimati ozbiljno, ali bunim se decenijama i ništa dobrog s ljudima mi donelo nije, pa ću se držati Baš-Čelikovog  – Ne izlazi u svet.

Lako je mene pobuditi da sumnjam. Ponajpre u samu sebe i svoja zapažanja, ideje, postupke, verovanja, zamisli, doživljaje. I ne smeta mi.

*******

„Gde ti je srce?“, umeo je da me pita. „U grlu. U jednjaku. U zvuku. Barem nije više u stomaku. Kad dođe do nosa, jer neće kroz zube, onda ću da kijam, krvarilo mi dabogda do usana. Kaže: „Čekaj me, ja sam tebe čekao ceo jedan život!“, a onda i, „Iscrpljujuće je s tobom, ne mogu da  nađem pravu meru koliko tebe mogu da podnesem“. „Opreza nikad dovoljno“, kažem i ne izgovaram oprez, prezati, susprezati, uprezati, ubrazditi, mislim da zna da kao i vekovima unazad kada sam bila u pravu, samo gledam, ćutim i znam.

Šetali smo, vukli noge po bljuzgavici, rekao je kako prolazi još jedna zima, a ja njemu: „Ne prolazi, zima će ponovo doći“. Kad bih mogla, dala bih sve da vratim tu hladnu i snežnu zimu.. i te korake koje sanjam, kad bih mogla… da ponovo dođe.  Upaljena ulična svetla… drhtaj pod kožom, jedino doba dana kad se možemo sresti … stapaju se senke … I kad god mu se mislima vraćam, znam da je tu, u onom delu duše koji ne dam vremenu ni prolaznosti. Zapetljan u strminu neizrečenih reči.

Dobar je život, kad ga ima.

Upravo je ulicom, tu ispred kuće, prošao onaj sa zvučnikom: „Odnosimo staro gvožđe, stare šporete, kreke vese….!!!“ Odoh, imam prevoz.

P.S. Što nisam sad u Živogošću da pijem kafu, sunčam lobanju, gledam u more i govorim kako ovako više ne može.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Zimska hajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pazite da vam snijeg ne pada na glavu, otežano je kretanje, obucite se toplo i druga javna upozorenja savremenom čovjeku

 

 

Ustala kao veštica, pijem drugu kafu, slušam muziku, boli me uvo da idem u nabavku… Koji sam ja meni moj bivši muž! Od svega što se dešava poslednjih nedelja, komšinicu je najviše pogodilo što je produžen raspust, zbog dece. Koliko znam, ona ima samo dvoje dece: ćerku  (50) i sina (53). Zastanem. Zadržim dah. Gledam. Gledam. Gledam. Izdahnem. Ništa se ne promeni. Ali dam sebi koji sekund mira.To je taj mozak koji je nemoguće razumeti. Povremenim iracionalnim postupcima protiv davljenja u svakodnevici. Kod upornog gajenja nade, veoma je bitno da je tokom zime unesete i držite u zagrejanom prostoru, pored prozora s pogledom u daljinu i povremeno zalivate čežnjom (može i rakijom). Naravno, redovno i nežno uklanjajte prašinu zaborava, ne dozvolite da se nahvata.

Nada umire poslednja, kažu. Ali, potpuno je bespotrebna, jer, pre toga, polako i postepeno umru svi oni delovi tebe koji su čekali. Ako je do mene, nije morala ni da izlazi iz te kutije, nego da ostane na njenom dnu. Nada… Ta drolja koja se svima, bez rezerve, tako podatno pruža.

Ovaj sneg učinio je da mi slike iz detinjstva prolaze kroz glavu, kao pesma kroz grlo. Ponekad ih pomalo čujem. Da li, nakon zaborava, još uvek negde postoje, onako detinjaste, sa otvorenim vratima i majčinom dozvolom za igru?

Umalo da zaboravim na pasulj koji kuvam. I naravno da me sad mori pitanje zašto smo čupali vreže pasulja po kukuruzima i sav onaj predivni azot koji su azotofiksatorne bakterije preradile u svojim kvržicama, završio na bunjištu našeg imanja, zapaljen veštom rukom jedne babe. Nećemo reći čije. Izgubio se život u raskoraku. Između dve stranice knjige. Između dva perona. Između dve stanice. Izgubio se život između nekih datuma. Između dve raskrsnice. Nema nagrade za poštenog nalazača.

Pazite da vam sneg ne pada na glavu, otežano je kretanje, obucite se toplo i druga javna upozorenja savremenom čoveku.

Na zidu mi visi fotografija grada koji više neću videti i sebe u njemu i to je otprilike najviše što mislim o svetu danas.

P.S. Meni kilo šarene laže i može dosta paralaža, kolko stane u vreću, čisto onako da imam za sreću.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Obrlati pažnju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predrasuda nastaje kad od neprovjerene pretpostavke, u svojoj glavi, napravimo činjenicu

 

 

Gledajući ljude koji, krajnje opušteno, prilaze poslovnim i privatnim obavezama i nemaju nikakav stres zbog rokova, sve mi se više čini da sam odrastala u kasarni i to sa jednim vrlo zaje… zeznutim desetarom. Za čiste rezove u životu po sopstvenim sklonostima bira se alat. Neko reže skalpelom, neko satarom. Ako ima umešnosti, učinak je isti, samo snaga i zvuk koji ostavi satara, pojačava osećaj definitivnog.

Volela bih na svom imanju da gledam u palme i mandarine, ali prema podneblju ide i drvo. Lipa i kesten. Grab i hrast kao dva najdrvenija imena među drvećem. Interesantno je kako je i bukva jedno lepo drvo, sa bujnom krošnjom i dobrim hladom, a stablo pravo, visoko i kao građa zahvalno za svaku obradu, ali zbog izvesnih osoba ime bukva, nije na ceni. Ljudi su problem, a ne šuma. Eno, Ivan Gavrilović, muzički genije, priča za neki belosvetski radio, a Kurir prenosi, kako je super bilo devedesetih. Kaže, znao se red i ko je ko, kriminalci Arkan i Šijan bili gospoda, a ne ko danas ovi. Kao primer gospoštine navodi kako je i njega Arkan ošišao. Gospodin, bajo. Ritam je van pesme i duh van lampe… Predrasuda nastaje kad od neproverene pretpostavke, u svojoj glavi, napravimo činjenicu.

Neka nedostižna ili nerealna stvar, na trenutak ti se učini dostupnom. I, ukoliko ne shvatiš na vreme da trčiš za opsenom, upropastićeš sebi život. To je to drugo lice iluzije, njena tamna strana. Sretnem ponekad novu sebe i ne prepoznam se, samo prođem, potapšem se po ramenu i produžim dalje. Dobro je biti sam sa sobom ponekad. Čovek mora konstruktivno i dalekosežno da radi na sebi da bi, kad ostane sam, bio u dobrom društvu. No, preduga samoća nagrize i najotporniji materijal. Čuvajte se. Ukoliko pređe izvesne granice, samoća se izvitoperi i postaje opasna po život.

Bajke su skroz zeznute sve do samog kraja. Tu je stotinu nekih nevolja i peripetija. Jeste da znamo da će na kraju biti srećan kraj, ali doći do njega je baš komplikovano. Svejedno, ja živim svoju bajku.

Ne čuvam želje za kraj godine, zdravlja, dobri moji, svima, svaki dan.

P. S. Opet neke sankcije, Đura neće da nam oprosti što nas je tukao.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve ima svoju sjenu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prave se zalihe magle. Plaše se ljudi da će se izgubiti ako je nestane

 

U zoni nevidljivog i nedokučivog je šećerni prozor od svitanja. Tu se ideja vaja i rasteže kao karamel na toploti, u bezbroj niti. Samo oprezno, da srma ostane neprekidna. Dug je put do prvih redova tkanja. Nemam srca da upalim svetlo u sobi u dva popodne. Prave se zalihe magle. Plaše se ljudi da će se izgubiti ako je nestane.

Dan i ja se gledamo preko nišana. Sve me je podsetilo na davnašnji moj prvi radni dan u školi, nakon kojeg me je majka pitala koga sam upoznala. „Neke dve Snežane.“ Trebalo mi je nedelju dana da zapamtim da je jedna Zorica, a druga Milanka. Počnem da razmišljam o budućnosti i onda pomislim: „Šta ćeš da kuvaš danas za ručak?“, i sve iluzije nestanu kao rukom… Taj napor koji ulažeš u sve, a vraća ti se duplo golo, će ti samo iskidati živce i skratiti bivstvovanje (što u daljoj perspektivi možda i nije tako loše). Opusti se. Tvoj doprinos bilo čemu je ništavan. Popij čaj, čitaj knjigu. I bez tebe će se sve raspasti. Tek kada biciklom kreneš nizbrdo shvatiš da spust zavisi jedino od tebe, ne od brda. Ti kontrolišeš brzinu kočenjem, prekidanjem okretanja pedala i osećajem iskustva iz prethodnih padova. Kočenje u mestu nije opcija, zaustavljanjem ne stižeš do cilja. Procena, osećaj i ravnoteža su ključ.

Nije mi ništa. Stojim i nije mi ništa. Sedim i nije mi ništa. Ležim i nije mi ništa. Sa tavana zatvorenih kapaka, na tankoj, baš tankoj niti, sputa se Ništamije. Mota me u mrežu i odlaže alarm, iznutra me rastvara, gleda iz mene iz duboke paučine – Ništamije. Kad se u bokalu stvarnosti sve stiša, i misao kad se rastvori, kao šumeća tableta, kad prestane sa sobom da govori i zapremini sveta doda samo nijansu, radi atmosfere, tada čujem otkucaje srca, prave krugove iznad glave. Ko zna, možda su nekad u oreol suženi.

Kažu da su jedina dva načina da se utiče na ljudsko ponašanje, manipulacija i inspiracija. Samo što smo mi “inspirisani“ kasno shvatili da smo, u stvari, izmanipulisani. Sve je laž, čini mi se, oduvek. Samo je sada čak i laž izgubila kvalitet, niko da se potrudi da je bar oboji lepo. Toliko maglovitih dana zaredom tera vas da preispitate da li je sunce zaista neophodno za život ili za radost. Još me samo muzika pomera iz s(r)edišta.

P. S. „Nema veze“, sinonim za nepovrat.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo