Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Dnoživotno

Objavljeno prije

na

Život umije da priredi neočekivane obrte, uglavnom iz šupljeg u prazno

 

Kada je prazan i čist put, misli nekontrolisano izleću iz glave. Odlaze u visinu, obuhvataju horizont. Ne jednom, ispred mene se isprečila misao. Najavljivala je oluje ili je samo stajala kao zid ili je otvarala vrata iskušenjima. Tada bi menjala kurs. Tako je to sa unutrašnjim glasovima. Bez opiranja ih prihvatam kao dašak povoljnog vetra. Možda bih našla svoje mesto pod suncem da nije bilo oblačno.

Tek ponekad, u nekom razgovoru, kada dođe vreme za žalbe i prigovore upućene životu, tvorcu, kocki koja uvek padne na od jedan do tri, žigne me osećaj da se ne smem ni na šta više požaliti osim svakodnevnih gluposti, jer se plašim kako ću, davno sahranjenom sanjaru, sebe objasniti. Ma samo ne kopaj duboko, manje ćeš se iskopati, a što se manje iskopaš manje ćeš vrištati, manje ćeš i sebi smetati. Srećom, ne čuje to niko osim tebe. Duboko verujem da sebi za života dižemo spomenik, a užasava me što ću u ovakav neobeležen grob. Kamen već dugo ne klešem. Ako svi budemo terali vodu na svoju vodenicu, stvoriće se pustinja.

Ima onih ljudi što prizivaju nove početke, sve bi oni drugačije… Ja bih na istom mestu poklekla, pala ili se podigla, na istom legla i pravila se mrtva… Ništa novi počeci. Samo da se pristojno izborim sa ovim što sam i gde sam. Da me ne pretekne zamor materijala. Život ume da priredi neočekivane obrte, uglavnom iz šupljeg u prazno. Zaboli intenzivno, samo u trenutku prepoznavanja. Kasnije, polako izbledi. Kao i ta posebnost, za koju misliš da je imaš s nekim. Treba se naviknuti da ljudi odustaju od nas, doduše odustajemo i mi od drugih. Odustajanje je imanentno tužnom ljudskom stadu, ne možeš nikog vezati za sebe.

Znate li kako se čovjek pakuje za beg od sebe? Ništa voljeno i drago ne smeš poneti, da se ne prepoznaš. Onda čekaš godinama. Tamo. Ni u kome. Ne smeš se naći, ne smeju te naći. Samo sediš i bežiš i nikada ne stižeš. Za svima ostaju tragovi, ali neke od nas niko ne sledi. Zaborav nije večnošću zacrnjena rupa. Zaborav je u hiljadu slojeva zidan bedem. Zaborav je setiti se da se zaključaš, svaki dan iznova. Zaborav je zauvek reći zbogom delu sebe, do nove praznine. Zaborav je molitva da izgubiš stečeno.

Iznenadni pozdrav od osobe od koje to nisam očekivala i sa kojom se dugo nisam čula, popravio je dan. Neću vam poručiti da pokušate slično, ko zna žele li ti ljudi da im dan bude uz nas. No, javimo im se za laku noć. Bar će imati koga da okrive za noćne more.

P.S. Hladnoća je stigla. Ušunjala se u dvorište. Stisla bambus, okovala bunar. Samo džepove joj ne dam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Ne drži me presto

Objavljeno prije

na

Objavio:

Inspiracija mi je danas došla sa rokom trajanja i taj rok je istekao. Pobjegla je, ali i tišina može da bude priča. U toj praznini je sve moje što nisam rekla…

 

 

U srcu Srema preleću me ptice i oblaci, a vreme stoji. Jutro, slatko i sveže kao dodir praštanja. Ako vam jutro osvane bez čarolije, spavajte duže. Ili je stvorite. Dok ostali spavaju. Tiho.

A onda kao prvu vest pročitajte kako su Ujedinjene nacije 2021. godine glasale o jednoj od najjednostavnijih ideja koje se mogu zamisliti. Da pristup hrani treba priznati kao osnovno ljudsko pravo. Od 188 zemalja je zatraženo da glasaju tokom zasedanja Generalne skupštine. 186 je glasalo sa da. Samo 2 zemlje su rekle ne. SAD i Izrael. Rezolucija nije tražila od bilo koje zemlje da prehrani svet. Nije zahtevala novac ili resurse. Bilo je to simbolično priznanje da svako ljudsko biće na Zemlji zaslužuje pristup dovoljnoj količini hrane da bi preživelo. Ništa više. Nemilosrdni, samoživi, moćni, bez trunke empatije, uvek u pokušaju da naprave svet po svojoj volji. Što je najgore, u mnogo toga i uspevaju.

Meni je samo žao, kad je već odlučeno da se rodim, što se nisam rodila kao, recimo, Mogli, ali da me nikada civilizacija ne otkrije… Da provedem život u simbiozi sa prirodom i da me nijedan zakon, koji je osmislio čovek, nikada ne dotakne. Ipak sam ponosna što su moja deca bolja od mene. Nije im bilo ni teško. Pravi uspeh nije ono što imaš, ni ono što si stekao, nego kakve ljude si ostavio iza sebe.

Prava mera je alat kojim čovek, svestan svojih ograničenja, održava balans između onoga što oseća, onog što zna i onoga što radi po navici, na svoju i tuđu korist. Ne prepoznaju svi meru, neki je spoznaju prekasno i zato se često dešava da se umerenost dobrih, pogrešno tumači kao slabost i zloupotrebljava. Zato mera mora da ima granice, inače prestane da štiti i počinje da troši onoga ko je nosi.

Inspiracija mi je danas došla sa rokom trajanja i taj rok je istekao. Pobegla je, ali i tišina može da bude priča. U toj praznini je sve moje što nisam rekla… Nešto sam provukla između redova, a ono što nisam, neka čuva tišina. Neke su se ideje samo odstajale, a neke se izgubile u hodniku svesti i više ne znaju kroz koja vrata da se vrate, pa ih odbacim na smetlište.

Pa… do novog puta… naći ce se opet nešto na papiru… rasuto ovde.

P. S. „Dom za s uma sišavše“, zvuči tako utešno, kao da postoji nada…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Posveta bez knjige

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad dođe dan i shvatiš da ne živiš kako si želio, nego kako si navikao, tek onda vidiš koliko navike umiju da potroše život. Navika je lukava stvar

 

 Prva jutarnja kafa u dvorištu. To što mi se ptica istovarila tik pored šoljice kafe, shvatiću bukvalno: sreća je nadomak moje šolje čaja. Stvorena sam za maštanje o sreći, dok pišem o nesreći. S druge strane, da mi se ptica istovarila direktno u kafu, bila bih jedna veoma besna srećna žena. Bolje ovako.

Zdravo za gotovo je uvek gotovo, i tu nema ništa zdravo. Uvek se ispolji ono naše čudotvorno balkansko burgijanje i rovokopanje, smireno i domaćinski, koje reši problem čak i kad su svi mogući resursi iscrpljeni. Kad najiskusniji počnu da gube strpljenje i živci im tarlahaju kao poderane gaće na štriku, kad dođe do zida, rešenje postoji. Volela bih da sam dirigent i da u transu dirigujem simfonijskim orkestrom i horom koji izvodi Hendriksovu verziju „All along the watchtower“. Bilo bi nas svukuda.

Čitav dan mi nisu sve ovce na broju, nekoliko njih mi je pobeglo… Radim i odjednom zaboravim i šta radim, o čemu treba da razmislim i šta rešavam. Nula memorije. Kao da nikada nije ni postojalo. Čista magija. Bar sam svesna da sam zaboravila, dakle, nije demencija, ali jeste ozbiljno preopterećenje sistema. Htela sam i vreme da vratim, ali nisam znala čije je. Kad dođe dan i shvatiš da ne živiš kako si želeo, nego kako si navikao, tek onda vidiš koliko navike umeju da potroše život. Navika je lukava stvar. Kad je čovek mlad, sve je vedro, i ono što je oblačno, samo, kad je mlad, on to ne zna, a kad ostari, sa tom zakasnelom spoznajom više ne može ništa. Danas i ovde, ni moja radoznalost nije više vedra. Puna je straha i slutnje, strepnje i iščekivanja. Potrošite mladost dok je vreme…

Procvetao je đurđevak u dvorištu. Najviše od svog cveća volim đurđevak. Diskretan je i kada se zagledaš, uočiš lepotu i savršenstvo snežno-belih, ljupkih zvončića i vitkih listova. Miris mu je nezaboravno opijajući i omamljujući, sladunjav, verujte mi na reč, ostaje utisnut u podsvesti. Jedinstven, jer u vazi mora da bude sam. Otrovan je. Zaustih da kažem sreći da je đurđevak procvetao, al’ san se rasu, kao šleper šljunka, po Milenkovoj ćupriji.

P.S. Sarmice od zelja (sa kiselim mlekom) , a ne zvona i praporci.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Raznodušnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najveća zabluda je da je zlo nešto što je upadljivo odvratno i odbojno i da privlači loše ljude. Naprotiv, i zlo i izdaja su primamljivi, logični i pragmatični, dok je za dobro potreban napor koji iziskuje podvig i nadvladavanje lične udobnosti i slabosti

 

 

Jutro je. Razmišljam o ceni mladih krompirića, uz drugu šolju blagodatne kafe i onda, pročitavši vesti, presamitim se od jada i potvrdim sebi da ovom društvu, ne da nema spasa, već da je ključ psihičkog zdravlja da iznajmiš Artemidu i vrtiš se po orbitama dok ne skončaš.

Najveća zabluda je da je zlo nešto što je upadljivo odvratno i odbojno i da privlači loše ljude. Naprotiv, i zlo i izdaja su primamljivi, logični i pragmatični, dok je za dobro potreban napor koji iziskuje podvig i nadvladavanje lične udobnosti i slabosti. Poslednjih nekoliko nedelja toliko razgovaram i kako te razgovore ne ostavljam nedovršene, nego ih nosim dalje, vrtim, razlažem i dovodim do kraja, usput sam neke stvari o sebi preispitala, neke ostavila negde usput, a na nekima sam, prvi put bez odlaganja, zapravo i radila. Sporazumevanje nemuštim jezikom mi je najdraže. Nemate vi pojma šta ja sve umem da sakrijem u sebi… od sebe.

U svetu koji je kolektivno prskao, normalnost je postala čin otpora. Praviš je sam, sa ljudima koji ne žive za publiku i koji se smeju bez filtera. Mir je novi statusni simbol. Kažu nije sve crno-belo, a, u stvari, jeste. Ulazak u sivo je komplikacija, nagađanje, odlaganje, opravdanje i odugovlačenje pre nego što izabereš crno ili belo. Zatvaranje vrata dupetom nije moj manir, ali… kad jednom odem, ne vraćam se nikad, nigde i nikome. Ako me neko potraži, pod utiskom sam.

Vreme me je danas iskoristilo da prođe. Samo to. Da prođe. A ja, koja više ne mogu da ga vratim, počinjem da razmišljam kako ovaj ostatak što bolje da iskoristim. Uložim sebe kao ono kad kockar pomisli: „Evo sad će!“.

Postoji neki tok. Liči na život, moram samo da potvrdim da li je moj. Jesu li to misli bitnije, pa dolaze pre mene? Naravno da jesu, a ja ako uopšte dođem, dođem kasnije. Jer se sve ponavlja. Znam da je istina da posle kiše uvek dođe sunce, ali ako je padala dugo, ostavlja gomilu kaljuge. Tako je i u životu.

Jedna dobra pita makovnjača bi popunila prazninu koju trenutno osećam.

P.S. Istupile mi se makaze za krojenje sudbine, a izgleda da mi je i šablon loš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo