Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljeni pjesnik

Objavljeno prije

na

Zaboravljeni pisac Omer Tipura na svjetlo dana sa svojim slojevitim djelima stigao je zahvaljujući naporima svojih najbližih, ali i izdavačke djelatnosti NVO Gariwo iz Sarajeva

 

Kako je odavno poznato da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj se lako mnogo toga zaboravlja, kako slojevi zaborava prekrivaju i ljude i njihove opuse hoću se danas podsjetiti u ovom Periskopu niza značajnih imena bosanskohercegovačke literature od kojih su neki naši suvremenici, a djela su im bila itekako značajna u vremenima koja su ostala za nama… Niko danas da pomene Ahmeda Muhameda Imamovića, Stanislava Bašića, Slavka Šantića, da ne govorim o Huseinu Tahmišćiću i drugim velikim piscima, koji su nažalost odavno prešli na drugu obalu rijeke Aheront…

Jedan je bosanskohercegovački pisac, inače izvorno pjesnik, a potvrđen kao avangardan prozaist i ne samo u dobu svoga življenja posebno zanimljiv…

Upoznao sam Omera Tipuru, tada urednika u mostarskoj Prvoj književnoj komuni i listu Sloboda kada je u literaturu ulazio svojim pjesmama… Tipura je nakon toga ustrajno ispisivao vrijedne pripovjedne cjeline, ali nije njegovo djelo imalo odjek u književnoj i šire kulturnoj javnosti koje je, objektivno, zasluživalo…

Nesretna agresija na BiH učinila je njegovu sudbinu apatridskom, a interes za njegov opus objektivno, jer je pisao na bosanskom jeziku, opet nije bio niti približan onome što njegova djela zaslužuju… Postao je zaboravljeni pjesnik…

Testament je već svojom pojavom stekao naklonost tada vrlo uticajnog kritičara Ivana Fogla, koji će konstatvati njegovu inovativnost i stanoviti književni modernitet. To je proza o dilemama opterećenom odrastanju i mladalačkim enigmama, koje je svakodnevica donosila u živote ljudi šezdestih godina prošloga stoljeća. Izmjena planova u događajima koji prate glavnoga junaka donijela je ritamsku shemu do tada neprisutnu u bh književnosti, a literarno revolucioniranje forme na crti sadašnjost-mašta, onostrano i izmaštano u miksu sa tadašnjim življenjem glavnoga junaka Testamenta govorilo je u prilog autobiografske spisateljske zapućenosti u nesaznate rukavce književne meštrije.

Pišući pak roman Ljonja na temelju sudbine jedne od onih porodica koje su promjenom političkog režima iz carske Rusije lutajući Evropom stigle čak do Mostara, Omer je Tipura pokazao izrazit senzibilitet za stvaranje bogate galerije karaktera… Najvažnijom književnom pobjedom u ovom Tipurinom romanu smatram njegov odmak od historijske hronike i permanentno tendiranje ka punim životom natopljenim dramatskim prizorima… Dakle, Tipura ne rekonstruira prizore u svojoj pripovjednoj magmi, već nam pruža snažno stvaralačko imaginiranje likova i događanja.

Fino, suptilno saobražavanje njegovih likova s epohom i historijskim prilikama omogućilo mu je i savremene asocijacije na ono što su današnji adekvati radnje i likova njegove uobrazilje.

Pred čitaoca izlaze prebogati i pregospodstveni rituali življenja u carskoj Rusiji sa široko razbokorenim porijeklom svake ličnosti ove preguste savremene proze. Rijetko dojmljivim se čini sklad vremena i prilika i opisa posrnuća i tragedskih prizora patnje glavnoga junaka koji dopadne, na našim stranama, i gotovo golootočke sudbe…

Lapidarnim književnim alkemijama Tipura ostavlja svom budućem čitaocu nevjerovatne mogućnosti daljeg izmaštavanja, ali i prostora promišljanja o dubini ponora ljudske patnje.

Eto, takav rasan pripovjedač, pjesnik i romansijer koji je premlad napustio ovaj svijet, jedan je od zornih primjera kako je pripovjedačka Bosna zaboravljana od recentne kritike, pa i akademskih krugova.

Zaboravljeni pisac Omer Tipura na svjetlo dana sa svojim slojevitim djelima stigao je zahvaljujući naporima svojih najbližih, ali i izdavačke djelatnosti NVO Gariwo iz Sarajeva.

Svetlana Broz svojim rafiniranim odbirom priječi zaboravu da padne na ovako kvalitetan opus.

S golemim razlozima!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pjesnik Mostara u Ekseteru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

 

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo