Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost, mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva

Dvanaest osoba: dvoje djece, tri žene i sedam muškaraca ubio je na Cetinju mještanin Aco Martinović (45), prvog januara ove godine. Još četiri je teško ranio, od kojih je jedna osoba preminula 9. januara. Ubica je iz pištolja u nelegalnom posjedu pucao na pet različitih lokacija u gradu, međusobno udaljenih od nekoliko desetina metara do 2-3 kilometra. Potom je pred ponoć, kada je konačno lociran i opkoljen od pripadnika policije, izvršio samoubistvo. Motivi zločina nijesu poznati. Ubica je mahom pobio bliske rođake,  kumove i prijatelje.

Nepojmljivi zločin  počinjen je prije nepune dvije i po godine, nakon što je Vuk Borilović (34) u cetinjskom naselju Medovina, 12. avgusta 2022. godine, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba – mahom svojih komšija. Borilović je ubijen nakon razmjene vatre sa pristiglim policajcima i mještanima. Naknadne analize pokazale su da je smrtonosne rane zadobio iz policijskog oružja.  To je, uglavnom, sve što smo od ovdašnjih zvaničnika saznali za prethodne dvije godine i četiri mjeseca.

Nameću se brojne paralele između ova dva zločina i načina na koji su postupali pripadnici crnogorske policije.

Borilovićeve žrtve ubijene su iz lovačkog oružja, uredno prijavljenog i registrovanog. U zimu 2022. godine Borilović je napao kolegu s posla, povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenovao kuću. Priveden je u policiju ali mu oružje nije oduzeto, iako su Uprava policije i MUP imali zakonski osnov za takvu odluku.

Oružje je ostalo u posjedu budućeg masovnog ubice i  nakon što je  osuđen zbog  napada.  Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku oduzme oružje kojim je, koji mjesec kasnije, ubio desetoro. Niko zbog tog propusta nije odgovarao.

Iz Uprave policije su tada ponudili poduku: “Ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.” Olako smo prešli preko iskazane nebrige i neodgovornosti.

Aco Martinović je na svoje žrtve pucao iz neregistrovanog pištolja koji je, prema prvim informacijama iz UP i Ministarstva, donio iz kuće nakon višesatnog boravka u kafani Velestovo. Uz oružje, uzeo je i više od 100 metaka. Mediji su, u međuvremenu, problematizovali te tvrdnje nadležnih, zbog “nepoklapanja vremenske linije događaja”. Zaključili su da Martinović nije mogao otići do kuće, uzeti (skriveno?) oružje, pa se  vratiti u Velestovo i započeti seriju ubistava  za ono vrijeme za koje su čelni ljudi policije  tvrdili da je to uradio. Šest minuta.

Za pravo im je, ali naknadno, dao Lazar Šćepanović, vršilac dužnosti direktora Uprave policije. Od njega smo čuli da nijesu tačne višednevne izjave čelnika sektora bezbjednosti o momentu kada je Martinović iz lokala krenuo po oružje. Te tvrdnje su bazirane na izjavama svjedoka a ne na osnovu pregledanih nadzornih kamera, pojasnio je Šćepanović zabludu policije, potvrđujući da prezentovana satnica ne odgovara stvarnom toku događaja. “Novi prikupljeni dokazi ukazuju da je Velestovo napustio ranije”, kazao je nedavno postavljeni v.d. direktora UP.

Aco Martinović je osuđivan zbog nasilničkog ponašanja, a  kod njega je krajem 2022. pronađeno oružje i municija u ilegalnom posjedu. Prvostepena presuda protiv Martinovića za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materijala donijeta je tek dvije godine kasnije, u novembru 2024. Ubica se, u međevremenu, ponovo naoružao. Uz čiju pomoć? Hoćemo li to jednom saznati?

Još je zločin u Medovini ogolio  činjenicu da na Cetinju nema dovoljno policajaca. U vrijeme zločina  bilo ih je  12. “Naknadno je angažovano još 10 policijskih službenika”, saopštili su tada nadležni.  Pripadnici Posebne jedinice policije iz Podgorice na Cetinje su stigli nakon što je tragedija u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.

Prvog januara policajaca je bilo manje.  Lazar Šćepanović je kazao je da su u trenutku izvršenja zločina na Cetinju bile angažovane “tri patrole, jedan operativac, jedan službenik dežurne službe i dežurni starješina”. Sve skupa – devet ljudi.

Ne jednom smo, tokom nekoliko prethodnih godina, čuli kako je Cetinje postalo jedno od važnih punktova organizovanog kriminala . Prema podacima koje je saopštio ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović  na Cetinju je više od 120 pripadnika organizovanih kriminalnih grupa. U Prijestonici su, tokom prošle godine, dvije osobe ubijene aktiviranjem eksplozivne naprave, jedna egzekucija izvedena je snajperom (jedna je spriječena, tvrde nadležni) dok su dva pripadnika OKG sa Cetinja ubijena u  zasjedi na putu ka Podgorici, iako su u to vrijeme morali biti u tzv. kućnom pritvoru.

Sve to nadležnima nije bio dovoljan znak da policijske snage na Cetinju, ali ne samo tamo, treba osnažiti. Brojem, obukom i opremom. Crnoj Gori, prema važećoj sistematizaciji, nedostaje 1.500 policajaca, sa tendencijom da se taj manjak  uveća. Pa ipak, bivši direktor UP Zoran Brđanin početkom decembra navodi kako u vladinom prijedlogu budžeta za 2025. (još nije usvojen) nema novca za zapošljavanje novih policajaca, ali ni za opremu i obnovu uniformi sada aktivnih. Iz Vlade su te primjedbe – ignorisali.

Tri dana nakon novog masovnog ubistva na Cetinju, na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost odlučeno je da će se izvršiti “hitan prijem u radni odnos oko 200 svršenih akademaca Policijske akademije”. Oko 200  školovanih policajaca čeka zapošljenje dok se zvaničnici za svaki propust izgovaraju nedostatkom ljudstva. Nezvanično, riječ je o potencijalnoj političkoj (ne)podobnosti kandidata. Novim vlastima je, navodno, sumnjivo što su otškolovani policajci danilovgradsku Akademiju upisali u vrijeme DPS vladavine.

Ministar Šaranović se, poslije Martinovićevog samoubistva, zahvalio policiji na efikasnoj akciji  i poručio Cetinjanima “da se vrate normalnom funkcionisanju”. Poslije se zbog toga izvinjavao.

Dok je trajala šestosatna potraga za ubicom, Šaranović je, u prisustvu najbližih saradnika, javnosti tumačio da je u pitanju situacioni događaj (ubistvo u afektu, odnosno, na mah)koji zbog nepredvidljivosti abolira MUP i UP od  odgovornosti. To je trajalo sve dok  nije problematizovana odgovornost makar od trenutka kada je Martinović napustio Velestovo i krenuo u potragu za ostalim žrtvama.

Ministar je ostao dosljedan tvrdnji da on nema nikave odgovornosti, “ni objektivne ni subjektivne”.Sa time se, očito, saglasio i premijer Milojko Spajić.

I to je već viđeno. Prethodni ministar MUP-a Filip Adžić je nakon zločina u Medovini odbijao svaku primisao o ostavci, pravdajući se kako on nije zadužen za operativni rad policije. „Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, objašnjavao je.  Kada se ispostavilo da u OB Cetinje ni službeni sat ne funkcioniše ispravno, zaćutao je. Koliko sjutradan otišao je da pred kamerama spaljuje švercovane cigarete. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.

U vrijeme zločina Vuka Borilovića, pad tadašnje Vlade Dritana Abazovića bio je izvjestan (Skupština joj je izglasala nepovjerenje osam dana nakon ubistava u Medovini) , pa ostavke nijesu tražene. Odgovornost jeste. Građani Cetinja SDT-u podnijeli i krivičnu prijavu protiv dvojice visokopozicioniranih funkcionera UP.

Neformalna studentska grupa Kamo ***sutra organizovala je proteste na kojima se traži ostavka Šaranovića i Alekse Bečića, potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost i predsjednika Demokrata.Iz te partije krenuli su u agresivnu odbranu svojih kadrova spočitavajući nezadovoljnima kako“poziv na proteste nije glas naroda”. To je, ustvrdili su, glas Mila Đukanovića, Bemaxa, Aca Mijajlovića, kavačkog, škaljarskog i drugih klanova… Ministar Šaranović se dosjetio još jedne olakšavajuće okolnosti. Podsjetio je da je on jedini ministar unutrašnjih poslova koji je 14 mjeseci imao direktora policije (Zorana Brđanina) kome niko nije vjerovao.

Ni to nije posve tačno. Nešto manje od sedam mjeseci, Brđanin nije vodio UP zbog nezakonite smjene.  Četiri mjeseca prošlog proljeća UP je kao v.d. direktor upravljao Aleksandar Radović. Njega je na tu funkciju progurao premijer, uz protivljenje koalicionih partnera iz Demokrata. Čak je ministar policije najavljivao tužbu protiv Vlade. Koliko su samo te igre naškodile funkcionalnosti  crnogorske policije?  Da li je neko i za to odgovoran?

Nadležni su propustili i da se pozabave posljedicama zločina u Medovini. Neki dan smo saznali da se, desetak dana nakon tog zločina, tadašnjem premijeru Abazoviću i gradonačelniku prijestonice Nikoli Đuraškoviću obratila  grupa psihološkinja i psihoterapeutkinja nudeći pomoć. U pismu koje su potpisale Maruška Drašković, Ljubomirka- Ljupka Kovačević, Verica Mirović, Ervina Dabižinović i Julijana Cicović Maslovar, one navode da  „s obzirom na naše znanje i iskustvo osjećamo se odgovornima da djelujemo na ublažavanju psiholoških posledica koje će imati većina  učesnika/ca  dešavanja  na Cetinju i  pružimo konkretnu psihološku podršku  u dužem trajanju onima  kojima je potrebna“.

U skici programa prevencije ozbiljnih psiholoških problema, autorke navode kategorije učesnika tragičnog događaja kojima je neophodno pružiti pomoć. Među njima su stanovnici Medovine, medicinsko osoblje i policajci koji su se našli na licu mjesta; djeca –očevici i mještani; porodica počinitelja zločina i porodica osobe koja je tada slovila kao osumnjičena za ubistvo počinitelja…

Dio tog popisa navodimo samo da bi, svi skupa, lakše shvatili razmjere posla koji se morao uraditi. Ali nije. Iz Ministarstva zdravlja (tadašnji ministar bio je Dragoljub Šćekić) odgovorili su kako „trenutno nemaju opredijeljena sredstva za navedene aktivnosti“.  Ni lokalna vlast u Prijestonici nije se našla od ruke inicijatorkama programa. Riječ je bila o  nepunih deset hiljada eura.

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva.  Kontinuitet neodgovornosti već je imao ogromnu cijenu.

Zoran RADULOVIĆ

Propadanje Cetinja

U SFRJ Cetinje je nosilo tutulu grada heroja koja se dodjeljivala za zasluge u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. Maleno Cetinje dalo je čak 49 narodnih heroja.

Grad velike istorije, živio je  od industrije. Krajem 80-ih godina , tadašnja tri najveća  poslodavca Obod, Košuta i Tara, imali su zajedno preko 7.000 radnih mjesta.  U vrijeme kada su ab revolucionari  stigli na vlast, na Cetinju je bilo je oko 11.000 zaposlenih.  Danas ih je po  zvaničnoj statistici oko četiri hilajde.   Smanjivao se i broj stanovnika.  Početkom 90 -tih           Cetinje  je imalo 19 946 stanovnika.  Na popisu  2011, -16757. Danas dvije hiljade manje. .  Prosječna starost stanovnika Cetinja sada iznosi 43,28 godina (2011. godine 40,3 godina)

Podaci iz 2022,  pokazuju da je u Prijestonici  najveći poslodavac Komunalno  preduzeće sa – 77 zaposlenih.   Među deset najvećih cetinjskih firmi po broju radnika su  2022-te:   Gradska kafana sa 35  radnika, Javna ustanova Lovćen Bečići i Sportski centar sa po 32, Montenegro bonus sa 28…

“Prirodni priraštaj u Prijestonici bio je u kontinuitetu negativan tokom perioda 2011-2019.  Prijestonica je pogođena i kontinuiranim negativnim migracionim seldom”, navodi se u Strategiji zapošljavanje Prijestonice 2021 2024.

U  dokumentu se objašnjava: “Značajan broj zaposlenih svakodnevno putuje do posla u neku drugu opštinu”.

M.PEROVIĆ

Lekcije iz svijeta

Najviše masovnih pucnjava dešava se sa one strane Atlantika. SAD prednjače u ovoj crnoj statistici. Od početka ove godine već je bilo šest, u kojima su stradale četiri osobe, a ranjene 33. Masovna pucnjava se definiše kao incident u kojem su ranjene ili ubijene četiri ili više osoba. Nasilje vatrenim oružjem čvrsto je ukorijenjeno u američkom društvu, ali to je i izrazito političko pitanje koje suprotstavlja zagovornike kontrole oružja i one koji strastveno brane  pravo na posjedovanje istog.

Prema podacima Gun Violence Archive, u SAD-u je tokom 2024. godine zabilježeno više od 500 masovnih pucnjava. U posljednje četiri godine u prosjeku  skoro dvije dnevno. Najsmrtonosniji takav napad desio se u Las Vegasu 2017, kada je poginulo više od 50 ljudi, a ranjeno 500. Ipak, većina masovnih pucnjava ima manje od 10 žrtava. Prema istraživanju Small Arms Survey iz 2018, procjenjuje se da u SAD postoji 390 miliona komada vatrenog oružja u opticaju. To je 120,5 na svakih 100 stanovnika, daleko više od bilo koje druge zemlje.

Postoji mnogo faktora koji doprinose ovakvim napadima, a istraživanja pokazuju da je veća stopa javnih masovnih pucnjava u Americi djelimično povezana sa manje restriktivnim zakonima o oružju i većim procentom civilnog posjedovanja oružja. Primjera radi, Kina je između 2000. i 2022. godine imala tri javne masovne pucnjave, dok Japan nije imao nijedan takav incident. Bilans smrti od vatrenog oružja u Japanu jedva da je dvocifren. Stručnjaci smatraju da su niske stope ovih incidenata u Kini i Japanu vjerovatno rezultat stroge kontrole oružja, ali su tu i drugi faktori vezani za samo društvo, vaspitanje…

I druge zemlje koje su prolazile kroz ovakve priče smatraju da je ključ bezbjednosti u kontroli vatrenog oružja.

Francuska je imala dosta masovnih pucnjava, ali su one najčešće bile vezane za militantne grupe. Ta zemlja ima stroge zakone o posjedovanju oružja, ali je arsenal oružja koji su islamistički militanti koristili tokom koordinisanih napada na Pariz u novembru 2015, pokazao  koliko je teško zaustaviti protok ilegalnog oružja preko poroznih granica Evrope. Posjedovanje oružja vojnog ranga zabranjeno je. Oni koji žele posjedovati oružje sa odvojivim okvirom kapaciteta većim od tri metka moraju prolaziti godišnje provjere mentalnog i fizičkog zdravlja. Lovci su dužni da registruju svoje oružje i polažu jednodnevni teorijski ispit.

I njemačka vlada je pooštrila zakone o posjedovanju oružja nakon napada u proteklim godinama,  i nakon što su  vlasti otkrile ekstremističku mrežu koja je planirala oružani državni udar prošle godine. Uvedene su provjere svakih pet godina za vlasnike oružja.

Nakon što je 14 studenata ubijeno u učionici škole u Montrealu 1989. godine, novi zakoni Kanade su zahtijevali kurseve o sigurnosti, provjere prošlosti i povećane kazne za određene zločine povezane sa oružjem. Kada je 2020. napadač ubio 13 ljudi u Novoj Škotskoj, Kanada je zabranila više od 1.500 modela jurišnog oružja, te postavila ograničenja na razornu moć metaka.

D. LUČIĆ

Ako je parlament, kao što sada izgleda, otišao na raspust onda ćemo u novu godinu ući uz privremeno budžetsko finansiranje. Redovni rashodi poput penzija, plata, socijalnih davanja i stalnih troškova budžetskih jedinica ne bi trebalo da se dovode u pitanje. Obećane povišice su neizvjesne. Ili nemoguće do usvajanja planiranog budžeta

Kako sada stvari stoje, Crna Gora će u 2025. godinu ući bez usvojenog Zakona o budžetu.

Formalno: zbog najavljene odlučnosti opozicije da spriječi rad parlamenta, sve dok se vladajuća većina predvođena premijerom „ne urazumi“ i povuče odluku o prestanku mandata sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović. Ustavni puč, kako kažu. Suštinski, vlast i opozicija i na ovaj način žele sebi dati na značaju u očima javnosti. Da je drugačije, već bi našli način da se dogovore ili, iz perspektive većine, spriječe opoziciju da provodi, aktuelnim jezikom ovdašnje politike, parlamentarni puč.

A možda i neće, pošto je i poslanicima u parlamentu ostalo nejasno da li je predsjednik Skupštine Andrija Mandić zaključio, ili samo prekinuo, sjednicu na kojoj je trebalo glasati o predloženom budžetu.

Poslanik Socijaldemokrata Boris Mugoša tvrdi da je dogovor većine bio da sjednica, nakon njihovog protesta, prekine tako što će se dati pauza. „Ipak, vođa većine (Andrija Mandić – prim. Monitora) je odlučio da je zaključi što implicira da budžet neće biti usvojen. Međutim, ako vođa odluči može da zakaže sjednicu i narednih dana“.

Što bi rekli, može da bude ali ne mora da znači. Razmotrimo,  mogućnost da će država do daljnjeg funkcionisati po modelu privremenog finansiranja. Njega smo prvi put isprobali u prvom kvartalu 2021., nakon što Vlada Zdravka Krivokapića zbog kasnog formiranja i potrebe da ovlada materijom nakon decenijske vladavine DPS, nije pripremila prijedlog zakona o budžetu u propisanom roku (15. novembar). A onda nijesu baš ni žurili sa tim poslom.  Sada znamo da to znači da će budžetski potrošači svakog mjeseca dobijati „do 1/12 (jedne dvanaestine) stvarnih izdataka u prethodnoj fiskalnoj godini“. Što i jeste i nije problem.

Redovni rashodi poput penzija, plata, socijalnih davanja i stalnih troškova budžetskih jedinica ne bi trebalo da se dovode u pitanje. Pod uslovom da za tu isplatu postoji novac u državnoj kasi, odnosno, da nijesu neophodna zaduženja za njihovo finansiranje. Izvršna vlast tvrdi da nijesu. Redovne troškove će, najavili su, pokrivati planiranim budžetskim prihodima. Eventualna razmimoilaženje u dinamici priliva i odliva neophodnih sredstava (početak godine, tradicionalno, donosi nešto manje prihoda u državnu kasu) mogu se uravnotežiti novcem koji će se prenijeti iz ove godine.

Doduše, postoji mogućnost da se, nakon redovnog januarskog usklađivanja penzija sa rastom plata i cijena, pokaže kako su budući mjesečni troškovi fonda PIO osjetno veći od pomenute dvanaestine ovogodišnjih izdataka. U tom slučaju Vlada bi morala pronaći model za transfer nedostajućeg novca Fondu PIO mimo pravila o privremenom budžetskom finansiranju. Ili bi mogla da pokuša politički profitira tvrdnjom da je opozicija odgovorna za izostanak, odnosno kašnjenje, najavljene povišice za penzionere. Koja će prema sadašnjim proračunima biti manja od obećnih 50-60 eura.

Upravo su se na taj problem fokusirali u Vladi, pa je iz premijerovog kabineta, nakon neslavnog završetka sjednice parlamenta, stiglo saopštenje u kome se navodi: „Eventualna blokada parlamenta i privremeno finansiranje podrazumijeva da Ministarstvo finansija svim budžetskim korisnicima odobrava na mjesečnom nivou istu sumu novca kao u prethodnoj godini, što sprečava povećanje penzija po programu Evropa Sad 2, kao i povećanje srazmjernih penzija, od januara 2025. godine“.

Sličan problem može biti otplata dugova i, eventualno, najavljene kapitalne investicije. Ukoliko privremeno stanje potraje. Novca za finansiranje tih izdataka nema, niti ga može biti u državnoj kasi bez novih zaduženja. „Nedostajuća sredstva za 2025. godinu, kada govorimo o dugovima iz ranijih perioda, bez kamate, su 820 miliona. Imamo i kapitalne projekte”, predočio je ministar finansija Novica Vuković na predstavljanju predloženog budžeta. Uz kamate, za vraćanje duga valja obezbijediti oko milijardu eura. Bez usvojene Odluke o zaduživanju Crne Gore za 2025. godinu, Vlada ne može pozajmljivati novac ni kod banaka (krediti), ni na tržištu kapitala (obveznice). Kako je otplata dugova obaveza čije redovno izvršenje ne smije biti dovedeno u pitanje, jasno je da aktuelna situacija ne može potrajati.

„Neusvajanje budžeta za 2025. godinu takođe bi onemogućilo zaduženje za vraćanje starih dugova“, konstatuju iz premijerovog kabineta. „U tom slučaju država ne bi mogla da servisira obaveze, u iznosu od oko 800 miliona eura, prema domaćim i međunarodnim kreditorima, koji stižu na naplatu. Time bi bonitet Crne Gore bio ugrožen, što bi moglo voditi i smanjenju kreditnog rejtinga“.

I to govori da aktuelna situacije ne može (pre)dugo trajati. Radi se o roku koji se više mjeri nedjeljama nego mjesecima.

Šta ćemo, onda, kada budžet za 2025. godinu bude usvojen?

Odgovor na to pitanje potražimo u dijelu kapitalnog budžeta, pošto nam on govori o realnosti obećanog razvoja kroz nove investicije, i podizanje kvaliteta života jačanjem postojeće i izgradnjom nove infrastrukture, škola, bolnica…

Premijer Milojko Spajić je, predstavljajući predloženi budžet za narednu godinu, najavio kako kapitalni budžet za naredne tri godine iznosi 900 miliona eura. Samo, na dolazeću godinu ne otpada trećina iznosa, nego 280 miliona. Pod uslovom da se krene u izgradnju (pripremne radove) naredne dionice autoputa, za koju je planiran izdatak od 100,2 miliona. Ili više od trećine obećnog ukupnog kapitalnog budžeta.

Uprava za saobraćaj dobiće približno trećinu preostalog novca i on će, u dobroj mjeri, biti utrošen na već započete radove. Ipak, jedva da će poneki od njih biti završen tokom naredne godine, čak i po idealnom scenariju koji je osmislila Vlada.

Za izradu projektne dokumentacije za Jadransko-jonski autoput (procijenjena vrijednost 30 miliona) biće izdvojena samo šestina tog novca (pet miliona). Za Zapadnu obilaznicu oko Podgorice još manje. Procjena vrijednosti planiranih radova je 24,5 miliona, predviđena ulaganja u narednoj godini iznose približno osminu tog novca (3,05 miliona). Konačno, i za dionicu autoputa od Mateševa do Andrijevice planirano je izdvajanje manje od šestine ukupno procijenjenih troškova. Pa bi, tom dinamikom, posao koji je proiritet svih prioriteta bio završen tek za nekih šest godina – 2030. Ili 2031. godine.

To je realniji dio kapitalnog budžeta. Pošto on obuhvata 340 projekata ukupne vrijednosti 3,67 milijardi eura, jasno je da planirani novac nije ni približno dovoljan za njihovu realizaciju.

Slikovit primjer: za izgradnju Univerzitetsko-kliničkog centra u Podgorici, jedne od najznačajnijih investicija u crnogorsko zdravstvo u ovoj deceniji, potrebno je (makar) 199 miliona. U planu za narednu godinu – jedan milion. Tom dinamikom, bolnicu ćemo dobiti za 200 godina. Bolnica u Pljevljima – 40 miliona treba, dva miliona mogu dobiti naredne godine… Sa školama i vrtićima još je tužnija priča. Za novi grad na Veljem brdu namijenjeno je 10 miliona, iako taj projekat ne postoji  u važećim planovima, a revizori su mu dali „uslovno pozitivno mišljenje“, uz napomenu da je u pitanju tek malo bolje razrađena ideja. Uz mnoštvo nepoznanica.

Ministarstvo finansija, jedva uvijeno, potvrđuje da su se u kapitalnom budžetu našli i projekti koji nijesu spremni za realizaciju.     „Ministarstvo finansija je pripremilo prijedlog isključivo ‘zrelih kapitalnih projekata’, tj. onih koji imaju riješenu eksproprijaciju i gotov glavni projekat, sa ‘Liste prioritetnih kapitalnih projekata’ koje je ocijenila Komsija u skladu sa utvrđenim kriterijumima. Osim navedenog utvrđena je i ‘Lista projekata od izuzetnog značaja za državu’ sa akcentom na: Izradi glavnih projekata za Jadransko-jonski autoput i brzih saobraćajnica, Izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra i drugih kapitalnih projekata koji imaju snažan uticaj na ekonomski razvoj opština iz sjeverne regije”, piše u njihovom saopštenju.

Bez navođenja projekata koji su, u istoj fazi (ne)pripremljenosti prenijeti iz prošle godine u ovu, a iz ove u narednu. S priličnom izvjesnošću da će se priča nastaviti.

 Zoran RADULOVIĆ

Politički stalež, vlast i opozicija, ali i većina u Ustavnom sudu, hronično su pravo i Ustav tumačile spram okolnosti i sopstvenih interesa. Udruženo su proizvodili  institucionalni haos. Posljedica je ono što danas imamo –  partijski sud kome prijeti blokada, ili nezakonitost. Koji politički interesi stoje iza posljednje epizode, osim onog očiglednog –  borbe za prevlast u Ustavnom sudu –  brzo će se vidjeti

Da li se na ovonedjeljnoj sjednici parlametarnog Ustavnog odbora desio “ustavni puč” koji je izvela vlast s namjerom da preuzme kontrolu nad Ustavnim sudom ili da ga obezglavi, kako tvrdi opozicija, ili je, kako tvrdi premijer Milojko Spajić dimna bomba koju je opozicija aktivirala na sjednici Odbora  u stvari “lažna drama oko potpuno funkcionalnog Ustavnog suda i dimna bomba koalicije Jakova Milatovića sa Demokratskom partijom socijalista”?

Da krenemo redom. Ustavni sud je trenutno –  funkcionalan. Skupština je ove nedelje konstatovala, uprkos dimnoj bombi, prestanak mandata sutkinji Dragani Đuranović. Ustavni sud sada ima pet sudija i nije u blokadi. Do penzionisanja sutkinje Đuranović imao je šest sudija, zbog čega je donošenje odluka bilo teže, zbog mogućeg odnosa glasova tri prema tri.  Ono što se moguće promijenilo je odnos snaga u tom sudu, koji nije izgubio status – partijskog suda.

Ustavni sud ne bi bio funkcionalan  da je penzionisano svo troje sudija Ustavnog suda, kako je  parlament namjeravao da učini, nakon što ga je predsjednica tog  suda Snežana Armenko obavijestila da su se stekli uslovi za njihovo penzionisanje. U tom slučaju  sud bi bio blokiran, jer bi u Ustavnom sudu ostalo samo troje sudija. To je stopirao predsjednik Milatović.

Ustavni odbor je odlučio da raspiše javni poziv za izbor dvoje sudija Ustavnog suda, ali, kako je za njihov predlog ovlašćen predsjednik države, Milatović je morao raspisati konkurs. On je tu odluku  odložio saopštivši  da će to učiniti nakon što se Ustavni sud na sjednici izjasni da li su se stekli uslovi za penzionisanje  to dvoje sudija.

Da je Milatović izašao u susret parlamentarnoj većini, Ustavni sud bi bio blokiran.   Blokada Ustavnog suda nije nešto što nijesmo vidjeli, i zbog toga se do sada u Skupštini nijesu  dimile bombe. Ustavni sud je iz blokade izašao krajem prethodne godine, kada je Crna Gora dobila aplauze iz Brisela jer je izabrala nedostajuće sudije tog suda, nakon dugih i mučnih političkih trgovina svih partija, i opozicije i vlasti, koje sve do danas nijesu istrgovale sedmog sudiju Ustavnog suda,  boreći se za prevlast u jednoj od najviših sudskih instanci.

I crnogorskoj javnosti i Evropi bilo je i tada jasno da je funkcionalni sud koji smo krajem godine dobili “partijski”.   Baš kao što je to bio decenijama tokom vladavine DPS-a. Razlika je u tome  što su se odnosi snaga nakon avgusta 2020. u tom sudu promijenili,  ali razloga za dimne bombe nije bilo dok je odnos bio pola -pola, zbog čega je izbor sedmog sudije ostao nedostižan do danas. Lider URA Dritan Abazović, koji sada uz ostatak opozicije strahuje zbog blokade Ustavnog suda i odnosa vlasti prema nezavisnosti te sudske instance, bio je premijer u vriijeme dok je taj sud bio godinu dana u blokadi. Istovremeno, mnogo puta ga je prozvao da je partijski.

Godinama traje rasprava o tome da li sudije Ustavnog suda idu u penziju u skladu sa Zakonom o radu ili Zakonom o PIO.  Dok je dio stručnjaka i civilnog sektora decidan da bi sudije tog suda trebalo da idu u penziju u skladu sa Zakonom o PIO, kao i sve ostale sudije u Crnoj Gori, taj stav su u zavisnosti od interesa mijenjale  političke partije.   Iz istog razloga i same sudije Ustavnog suda.

Interesantan je  primjer bivšeg sudije tog suda Milorada Gogića. Gogić je sada  savjetnik predsjednika parlamenta Andrije Mandića, svježe je odlikovan ordenom Svetog Petra Drugog koji mu je uručio mitropolit Joanikije jer je bio na čelu tog suda kada je, po mjeri  SPC odlučio o Temeljnom ugovoru između Crne Gore i SPC.  „Gogić je, odlikovan  jer je dijelio pravdu onako kako zakoni propisuju, a ne pod uticajem bilo koje politike i zemaljskih moćnika“. objasnio je mitropolit Joanikije.

Gogić je penzionisan po Zakonu o radu,  pošto je većina sudija u Ustavnom sudu i tada kao i ranije tumačila da se na njih odnosi Zakon o radu a ne Zakon o PIO. Među njima i Gogić. Sudije po odredbama Zakona o radu mogu da ostanu duže na funkciji.  Sudija Gogić međutim imao je drugačije mišljenje kada je glasao o sebi, a drugačije kada se radilo o kolegi Dragoljubu Draškoviću.  U jesen 2021.  sa nekadašnjim kolegom Miodragom Iličkovićem, zastupao je stav da se sudije Ustavnog suda penzionišu u skladu sa Zakonom o PIO.  Miličković i Gogić su odbili tada da učestvuju u radu Ustavnog suda, sjednica i vijeća u kojima je njihov tadašnji kolega  Dragoljub Drašković, jer su tvrdili da on više nije sudija, pošto je stekao uslove za penziju po Zakonu o PIO. Tada su optuživani da uvode anarhiju u Sud, da ga blokiraju i da ne priznaju odluke većine.

Iako je Drašković tada ispunio uslove za penziju u skladu sa Zakonom o PIO, tadašnji predsjednik US Budimir Šćepanović o tome nije obavijestio Skupštinu.  “Ustavni sudija koji je ispunio uslove za starosnu penziju ne smije sudjelovati u suđenjima, niti odlučivati, jer bi u protivnom zbog učešća lica koje nije sudija bile zahvaćene povredom nezakonitog sastava suda”, dodatno je  tada saopštio Milorad Gogić. Gogićevom tadašnjom logikom može se problematizovati  odluka US vezano za Temeljni ugovor, zbog koje je dobio orden SPC, jer je  on u to vrijeme bio ispunio uslove za penziju po Zakonu o PIO.  Penzionisan je po Zakonu o radu u maju ove godine.  I nije jedina.

Gogić je, međutim, promijenio mišljenje kada je on trebalo da bude penzionisan. Takođe, parlamentarna većina tada nije problematizovala to što sudije Ustavnog suda, među njima i  Gogić, odlaze u penziju po Zakonu o radu, a ne u skladu sa Zakonom o PIO, kao sada u slučaju  troje sudija Ustavnog suda.  Vlast je, dok je ministar pravde bio Andrej Milović, na sve načine pokušavala da Gogiću, ali i sudijama Ustavnog suda koje je sada ispratila u penziju po Zakonu o PIO, produži mandat, inicijativama da se mijenjaju različiti zakoni, između ostalih Zakon o Ustavnom sudu i Zakon o PIO.

Poslanik PES-a Vasilije Čarapić, ove je sedmice saopštio da je Ustavni sud funkcionalan, te da je odlazak troje sudija po Zakonu o PIO u penziju „ustavan i zakonit“.  U vrijeme kada je vlast planirala  Gogiću i  drugim sudijama da produži mandat, govorio je ovako: „Smatramo da je opravdano napraviti izuzetak od opšteg pravila za sudije Ustavnog suda zbog značaja ove institucije, kao i činjenice da su uslovi za penziju niži od onih koji su ranije usaglašeni s Venecijanskom komisijom. Podsjećam da je uređivanje granice starosne penzije za određene poslove ili kategorije lica na način drugačiji od opšteg pravila redovna pojava, tako da Zakon o PIO poznaje do sada  19 takvih izuzetaka, pa se ne može govoriti da se predlogom vrši  diskriminacija”.

Slučaj  Gogić opozicija danas koristi kao dokaz da vlast nije principijelna.  Istovremeno, tražeći da se nastavi sa problematičnom praksom.

Advokat Veselin Radulović za Monitor ocjenjuje:  „To što je na Gogića pogrešno primijenjen zakon njegovom i voljom ovih što sada treba da im prestane funkcija, nije razlog da se nastavi sa nezakonitom praksom. Ustavni sud i političari su nas doveli do toga da sada biramo između suda koji će biti u blokadi i suda koji čine sudije koji su tu suprotno Ustavu i zakonu”.

Kada su u pitanju pravo, zakon i Ustav  problematizuje se i to što je predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko obavijestila parlament da su sudije stekle uslov za penziju, mimo stava Ustavnog suda, odnosno odluke većine tih sudija na sjednici.  Ustav predviđa raspisivanje javnog poziva za izbor sudije Ustavnog suda nakon što prethodno Ustavni sud na sjednici utvrdi razloge za prestanak funkcije ili razrješenje sudije. To je i bila dosadašnja praksa. No, istovremeno, Ustavni sud je tako većinom glasova godinama primjenjivao odredbe zakona koje su im u interesu. Uzurpirajući pozicije.

Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za demokratsku traziciju (CDT) su u novembru ove godine, kada se proslavljalo 60 godina Ustavnog suda, ocijenili da se postavlja ozbiljno pitanje  – da li je Ustavni sud na Ustavu i zakonu utemeljena institucija?  Tada su upozorili  da je dvoje od šest sudija uveliko ispunilo uslove za starosnu penziju na osnovu Zakona o PIO.

“Funkcija im je morala prestati na osnovu Ustava (član 154, stav 1). Treća sutkinja ispunjava te uslove u decembru. Uprkos tome, obje sudije i dalje sude, a ovlašćeni predlagači novih kandidata o tome nijesu obaviješteni. Iako nadležni predlagači o datumu prestanka funkcija sudijama moraju biti obaviješteni šest mjeseci unaprijed, Ustavni sud o tome nije obavijestio ni Skupštinu ni predsjednika države, jer su, na sjednici u junu mjesecu, sve njegove sudije „glasale” o tome kada funkcija treba da im prestaje, pa je većina (4:2) zaključila da na funkciji treba da ostaju duže, dok ne nastupi obavezni prekid radnog odnosa iz Zakona o radu, umjesto da napuste funkciju u skladu s Ustavom i Zakonom o PIO”, saopštili su.

Opozicija je problematizovala to što je Armenko istupila samostalno i obavijestila nadležne. DPS tvrdi da je ona saučesnik u ustavnom puču, i da treba da podnese ostavku.  Predsjednik Milatović se takođe ogradio, saopštivši da će raspisati oglas kad Ustavni sud utvrdi da li su sudijama nastupili uslovi za penziju, vraćajući tako opet cijelu stvar u ruke Ustavnog suda. On je saopštio da mu je nejasno zbog čega je Ustavni odbor Skupštine, “kreiranjem različite prakse u istovjetnim pravnim stvarima, ugrozio pravnu sigurnost i protivpravno preuzeo nadležnost Ustavnog suda”. Neki od pravnika sa kojima je Monitor razgovarao, smatraju da je Armenko pokušala da odblokira tu situaciju.

„Teško je iz neprava govoriti o tome šta je sada zakonito i na čijoj je strani pravo“, kaže za Monitor sagovornica iz  pravosuđa.

Politički stalež, vlast i opozicija, ali i većina u Ustavnom sudu, hronično su pravo i Ustav tumačile spram okolnosti i sopstvenih interesa. Tako su udruženo proizvodili institucionalni haos. Posljedica je ono što danas imamo –  partijski sud kome prijeti blokada, ili nezakonitost. Koji politički interesi stoje iza posljednje epizode, osim onog očiglednog –  borbe za prevlast u Ustavnom sudu –   pokazaće se brzo.

Epizoda Ustavni sud i pregovori u Podgorici

Pokret za Podgoricu (PzPG) navodno je korak bliže odluci da u glavnom gradu formira vlast s Demokratskom partijom socijalista (DPS) i ostalom opozicijom, nego s vladajućim strankama s državnog nivoa, objavile su nezvanično Vijesti.

Prema pisanju tog lista  Pokret za Podgoricu blizak Milatoviću oko pregovora o formiranju vlasti u Podgorici ima kontakte i sa DPS-om i sa  PES-om,  ali navodno  “zbog posljednjih političkih dešavanja”, među kojima je i situacija sa Ustavnim sudom, ne vide mogućnost da naprave dogovor s vladajućim partijama.

“S dešavanjima u vezi sa Ustavnim sudom, ANB-om , PUP-om Podgorice samo nam pomažu u odluci. Većina u našoj koaliciji s GP URA je za to da idemo s DPS-om”, tvrdi sagovornik lista, koji je javio da bi PzPG konačnu odluku o tome s kim će u savez donijeti u petak.  Navodno, trenutno je problem samo jedan od četiri poslanika te poliitčke strukture, koji nije za koaliciju sa DPS-om.  Milatović će se u petak, kako je objavljeno, sastati sa predstavnicima DPS-a i opozicije oko “situacije u Ustavnom sudu”.

Ubrzo je  reagovao premijer Spajić. On je na mreži X napisao: „Ponudili smo razgovore i prije nego sam se vratio u Crnu Goru – ne žele, ponudili smo da Ustavni sud ocijeni ustavnost poteza Skupštine – ni to ne žele. Srećno bilo u oba doma, sljedeći put da vidimo ružičasti dim na gender reveal party”, poručio je Spajić

Spajić je u vrijeme epizode u parlamentu bio u Briselu, odakle je poručio da poziva opoziciju na sastanak i da nije istina da će se mijenjati Zakon o crnogorskom državljanstvu, bez opšteg konsenzusa,  reagujući na  tvrdnju opozciije da je razlog navodnog ustavnog puča pokušpaj da se sprovedu takve  inciijative.  Opozicija je odbila sastanak.

Spajić je najavio i da će tražiti mišljenje Ustavnog suda u vezi prestanka mandata sudije. “Za rješavanje svih dilema potreban je institucionalni odgovor, te pozivamo Ustavni sud da da svoje mišljenje o prestanku mandata sudije”.

Milena  PEROVIĆ