INTERVJU
Srđan Majstorović, predsednik Upravnog odbora Centra za evropske politike: Istinski lideri bi trebalo da imaju širu viziju regiona

Stav SPC će uticati i na raspoloženje javnosti prema mogućem dogovoru sa Prištinom, a time i na dalje Vučićeve poteze
MONITOR: Burna dva dana u Skupštini Srbije, gdje je Aleksandar Vučić predstavljao Vladin izvještaj o pregovorima o Kosovu, završena su kako se i moglo očekivati – usvajanjem Izvještaja. Vučić je nešto šturo rekao o francusko-njemačkom prijedlogu. Da li je tajnost prijedloga način da se on prilagodi dinamici pregovora i „stanju na terenu“?
MAJSTOROVIĆ: Prilikom vođenja ovako složenih pregovora uobičajeno je da postoji doza tajnosti kako bi se učesnici oslobodili neposrednog pritiska javnosti i lakše fokusirali na kompromisna rešenja. Međutim, i u takvim situacijama postoje načini da se uključe i informišu predstavnici građana. To se ni ovoga puta nije desilo. Srpska javnost danas ne zna šta je sadržina evropskog predloga, izuzev onoga što su preneli mediji. Objavljivanje predloga u javnosti na način kako je to učinjeno ima isključivo svrhu sondaže raspoloženja javnog mnjenja. Da li je ta verzija predloga relevantna i verodostojna, možemo samo da nagađamo što otvara mogućnost za manipulaciju javnim mnjenjem. Imajući u vidu poruke koje vlasti šalju putem strogo kontrolisanih medija prethodnih deset godina, kao i kontinuirano promovisanje atmosfere straha, javno mnjenje u Srbiji i ne može biti drugačije do skeptično.
MONITOR: Albin Kurti je ovih dana zaoštrio poziciju. Prethodno je tražio da Kosovo prizna pet država EU i termin kada će se reagovati na zahtjev Kosova za prijem u EU i NATO. Ponovo, međutim, zahtjev Kosova za prijem u Savjet Evrope nije stavljen na dnevni red. Kako razumijete zahtjeve premijera Kosova?
MAJSTOROVIĆ: A. Kurti ima maksimalistički pristup pregovorima i želi da iskoristi širi kontekst, rat u Ukrajini, kako bi ostvario svoje ciljeve. Njegovi rigidni stavovi, nerealni zahtevi u vezi sa garancijama priznanja i neispunjavanje prethodno dogovorenih obaveza u vezi sa formiranjem ZSO, ne idu mu u prilog. Prvi put u poslednjih 20-ak godina, utisak je da među većinom zapadnih zemalja trenutno postoji više razumevanja za stavove Beograda, dok se na Prištinu gleda kao na nepredvidivog partnera. Stavovi Kurtija su zasnovani na platformi koja mu je donela pobedu na izborima, i činjenici da Kosovo u ovom trenutku nema mnogo da izgubi s obzirom na nedostatak jasne evropske perspektive. Međutim, izbor nije komplikovan – ili će se krenuti sa pragmatičnim „omekšavanjem“ stavova, ili će se insistirati na „tvrdim“ zahtevima čime će i srpska strana biti demotivisana za nastavak pregovora. Kurti bi trebalo da pokaže neophodnu dozu strateškog strpljenja i proces postepene normalizacije sagleda u širem okviru integracije regiona u EU. Naravno, to je lakše reći nego pretočiti u politiku koju će podržati javnost, ali istinski lideri bi trebalo da imaju širu viziju regiona i gledaju u narednih 20 godina.
MONITOR: Sulejman Ugljaninom i Šaip Kamberi su od Kurtija tražili da se založi za reciprotitet prava bošnjačke i albanske manjine u Srbiji. Može li odugovlačenje i uslovljavanja oko sporazuma Beograda i Prištine, otvoriti balkansku Pandorinu kutiju, a da francusko-njemački prijedlog ne doživi uspjeh?
MAJSTOROVIĆ: Širenje straha je moćno oružje u rukama manipulativnih političara u regionu. Tvrditi da ne postoji rizik od nove eskalacije u regionu bilo bi neoprezno i naivno. Mogući su pojedinačni incidenti manjih razmera, koji su takođe opasni po mir i stabilnost regiona, međutim nije realno očekivati eskalaciju širih razmera. Prvo, EU je 90-ih godina prošlog veka naučila lekciju u vezi sa prevencijom brzim reagovanjem na krize u njenom predsoblju, i upravo iz te perspektive potrebno je posmatrati evropski predlog za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova. Drugo, najveći deo zemalja šireg regiona danas su članice NATO čije su snage prisutne i na Kosovu. Srbija takođe ima brojne kontakte, redovne zajedničke vežbe i uređenu saradnju sa ovim savezom. Treće, iako ekstremisti postoje na svim stranama i predstavljaju realnu opasnost po mir, oni su i dalje u manjini. Konačno, demografska struktura društava u regionu uzrokovana niskom stopom nataliteta, starenjem populacije i emigracijom građana ne dozvoljava široku društvenu mobilizaciju te je u toliko i kapacitet za sukobe i rizik značajno manji.
MONITOR: U Srbiji je skladna veza „trona i oltara“ i sve veći uticaj SPC-a na unutrašnju a još više, čini se, spoljnu politiku države Srbije. Tu su – kako način na koji je SPC prisutna u državama regiona i akutne teme najnovijeg prijedloga sporazuma za Kosovo kao i pitanje uvođenja sankcija „pravoslavnoj Rusiji“. U ovom unutarpolitičkom i globalnom momentumu, međutim, kao da nije izvjesno da će tako i ostati?
MAJSTOROVIĆ: Srpske vlasti su tokom prethodne tri decenije pažljivo osluškivale stavove SPC-a po brojnim pitanjima zbog tradicionalno visokog ugleda koji crkva uživa u javnost. Svaka vlast iz krajnje populističkih razloga želi da u ključnim trenucima ima crkveni „blagoslov“ uprkos činjenici da je Ustav jasan po pitanju odvojenosti države i crkve. Ono što je interesantno u ovom trenutku je da još uvek nema zvanične reakcije vrha SPC-a o evropskom predlogu iako se dobar deo odredbi predloga sporazuma upravo odnosi na status SPC-a i garancije njene imovine na Kosovu. Stav SPC-a će svakako uticati i na raspoloženje javnosti prema mogućem dogovoru sa Prištinom, a time i na dalje poteze A. Vučića. Za budućnost Srbije, regiona, ali i SPC, bilo bi blagotvorno vratiti odnose države i crkve u okvire Ustavom definisanih pravila.
MONITOR: EU nije ušla u recesiju, očekuje se da se to neće ni desiti. Međutim, rat u Ukrajini se nastavlja. Ako EU ekonomski ide ka stabilizaciji, kakva je njena politička budućnost, ne samo kada se radi o autoritetu briselskih institucija EU već i s obzirom na njen globalni geopolitički uticaj i značaj?
MAJSTOROVIĆ: Istorija nastanka i razvoja EU koincidira sa istorijom evropskih kriza. Svaka kriza je doprinosila snažnijoj integraciji članica, pa tako i danas. Nakon napada Rusije, više od 50 milijardi evra pomoći je upućeno Ukrajini, uključujući vojnu pomoć što predstavlja presedan za EU. Dakle, EU ima kapacitete da se nosi sa raznovrsnim krizama. Međutim, EU nikada neće biti vojna svetska sila, to joj uostalom nikada nije bio cilj. Njena snaga na međunarodnoj sceni se meri kvalitetom demokratije, ekonomskim standardom i snagom njenih pravila koja utiču i na najveće sile što je čini prvom svetskom normativnom silom. EU će u budućnosti mnogo više ulagati u zajedničke odbrambene kapacitete, istovremeno nastavljajući saradnju sa NATO-om; uložiće mnogo više u reindustrijalizaciju i realokaciju lanaca proizvodnje i snabdevanja bliže svom tržištu, i raditi na snaženju energetske nezavisnosti. Racionalno sagledavanje dugoročnih strateških interesa EU uključuje svakako i njen odnos prema Zapadnog Balkanu. Taj odnos je u ovom trenutku vrlo jasan – bez integracije Zapadnog Balkana, EU nije kompletna, a njena strateška autonomija u odnosu na velike sile nije realna.
Javnost nije pripremljena za pomake oko Kosova
MONITOR: Poslije dolaska „petorke“ je, prvi put bilo ozbiljnih uslovljavanja oko rješenja za Kosovo. Kako Vi vidite izlaz iz pritisaka ove „šatl diplomatije“ kombinovane sa Vučićevom stabilokratskom politikom i populizmom kojim se do sada odlikovao svaki njegov potez i javni nastup?
MAJSTOROVIĆ: Novi pokušaj ubrzavanja procesa normalizacije odnosa Srbije i Kosova zasnovan je na širem geopolitičkom kontekstu. Nakon ruske invazije na Ukrajinu EU želi da obezbedi mir u regionu koji u ovom trenutku predstavlja potencijalnu tačku značajnijeg remetilačkog Putinovog uticaja u Evropi. Izvesno je da su dve strane i dalje daleko od postizanja konačnog sporazuma o normalizaciji, kao i da se realizacija postignutih dogovora odvija u atmosferi obostranog nepoverenja. Zapadni akteri su shvatili da je potrebno prevenirati ponovnu eskalaciju i ponuditi okvir za postepeno približavanje dveju strana. Od lidera se zahteva da iskorače iz uskih okvira nacionalne politike i preuzmu odgovornost za važne odluke ukoliko žele napredak dveju zemalja. Utisak je da uprkos načelnom prihvatanju koncepta predloga u Beogradu i Prištini, ne postoji preterani entuzijazam za naredne korake. Obojica lidera se suočavaju sa otporom opozicije i činjenicom da javnost nije pripremljena za pomake. Pominje se i mogućnost vanrednih izbora kao oprobane taktike kupovine vremena i odricanja od odgovornosti. U ovakvim istorijskim trenucima potrebno je prosvećeno liderstvo. Postizanje sporazuma i njegova iskrena primena bila bi šansa za izgradnju poverenja između dva naroda. Neophodno je da obe strane rade mnogo više na upoznavanju građana sa prednostima sporazuma i pokušaju da obezbede širu podršku javnosti bez koje ne može biti pune normalizacije odnosa.
Proširenje EU na Zapadni Balkan je strateška neminnovnost
MONITOR: Nezvanično se pominje da bi sve zemlje Zapadnog Balkana zajedno, mogle ući u EU 2030. godine. Da li je to realno?
MAJSTOROVIĆ: Proširenje EU na Zapadni Balkan je strateška neminovnost – za obe strane. Integraciju regiona u EU potrebno je posmatrati iz perspektive trenutnih i budućih odnosa Unije sa Rusijom. Činjenica je da je politika proširenja EU dobila ubrzanje nakon napada Rusije na Ukrajinu – otpočeli su pregovori sa Albanijom i Severnom Makedonijom; BiH je dobila status kandidata za članstvo, kao i Ukrajina i Moldavija (i uslovno Gruzija). Sada je potrebno vratiti poverenje i verodostojnost procesu i učiniti ga opipljivijim za građane. Centar za evropske politike je predložio kako da se uspešni kandidati nakon ispunjavanja uslova brže integrišu u politike i institucije EU i dobiju pristup značajnijim sredstvima neophodnim za strukturne reforme na putu do konačnog članstva u Uniji – tzv. metod faznog pristupanja. Međutim, i najbolji metodi i strategije ostaju slovo na papiru ukoliko nema jasne i nedvosmislene političke volje država članica EU i kandidata, da razreše sva otvorena pitanja i dovrše strateško proširenje Unije.
Ove godine obeležava se 20 godina od kako je u Solunu održan prvi samit između EU i zemalja Zapadnog Balkana na kojem je definisana evropska budućnost regiona. Vreme je da se izađe iz začaranog kruga koji se pokazao neefikasnim i pribegne inovativnim rešenjima. EU i zemlje kandidati bi trebalo da postignu novi konsenzus i usvoje Zajednički plan integracije Evrope do 2030. koji bi trebalo da definiše strateški nedvosmislenu budućnosti Evrope. Važno je napomenuti da navođenje godine ne bi trebalo shvatiti kao definisanje konkretnog datuma pristupanja kandidata Uniji, već kao okvir za rešavanje otvorenih pitanja unutar Unije kako bi se stvorili uslovi za prijem novih članica, i za završetak svih neophodnih priprema kandidata za pristupanje Uniji, uključujući rešavanje bilateralnih sporova.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom