Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost, mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva

Dvanaest osoba: dvoje djece, tri žene i sedam muškaraca ubio je na Cetinju mještanin Aco Martinović (45), prvog januara ove godine. Još četiri je teško ranio, od kojih je jedna osoba preminula 9. januara. Ubica je iz pištolja u nelegalnom posjedu pucao na pet različitih lokacija u gradu, međusobno udaljenih od nekoliko desetina metara do 2-3 kilometra. Potom je pred ponoć, kada je konačno lociran i opkoljen od pripadnika policije, izvršio samoubistvo. Motivi zločina nijesu poznati. Ubica je mahom pobio bliske rođake,  kumove i prijatelje.

Nepojmljivi zločin  počinjen je prije nepune dvije i po godine, nakon što je Vuk Borilović (34) u cetinjskom naselju Medovina, 12. avgusta 2022. godine, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba – mahom svojih komšija. Borilović je ubijen nakon razmjene vatre sa pristiglim policajcima i mještanima. Naknadne analize pokazale su da je smrtonosne rane zadobio iz policijskog oružja.  To je, uglavnom, sve što smo od ovdašnjih zvaničnika saznali za prethodne dvije godine i četiri mjeseca.

Nameću se brojne paralele između ova dva zločina i načina na koji su postupali pripadnici crnogorske policije.

Borilovićeve žrtve ubijene su iz lovačkog oružja, uredno prijavljenog i registrovanog. U zimu 2022. godine Borilović je napao kolegu s posla, povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenovao kuću. Priveden je u policiju ali mu oružje nije oduzeto, iako su Uprava policije i MUP imali zakonski osnov za takvu odluku.

Oružje je ostalo u posjedu budućeg masovnog ubice i  nakon što je  osuđen zbog  napada.  Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku oduzme oružje kojim je, koji mjesec kasnije, ubio desetoro. Niko zbog tog propusta nije odgovarao.

Iz Uprave policije su tada ponudili poduku: “Ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.” Olako smo prešli preko iskazane nebrige i neodgovornosti.

Aco Martinović je na svoje žrtve pucao iz neregistrovanog pištolja koji je, prema prvim informacijama iz UP i Ministarstva, donio iz kuće nakon višesatnog boravka u kafani Velestovo. Uz oružje, uzeo je i više od 100 metaka. Mediji su, u međuvremenu, problematizovali te tvrdnje nadležnih, zbog “nepoklapanja vremenske linije događaja”. Zaključili su da Martinović nije mogao otići do kuće, uzeti (skriveno?) oružje, pa se  vratiti u Velestovo i započeti seriju ubistava  za ono vrijeme za koje su čelni ljudi policije  tvrdili da je to uradio. Šest minuta.

Za pravo im je, ali naknadno, dao Lazar Šćepanović, vršilac dužnosti direktora Uprave policije. Od njega smo čuli da nijesu tačne višednevne izjave čelnika sektora bezbjednosti o momentu kada je Martinović iz lokala krenuo po oružje. Te tvrdnje su bazirane na izjavama svjedoka a ne na osnovu pregledanih nadzornih kamera, pojasnio je Šćepanović zabludu policije, potvrđujući da prezentovana satnica ne odgovara stvarnom toku događaja. “Novi prikupljeni dokazi ukazuju da je Velestovo napustio ranije”, kazao je nedavno postavljeni v.d. direktora UP.

Aco Martinović je osuđivan zbog nasilničkog ponašanja, a  kod njega je krajem 2022. pronađeno oružje i municija u ilegalnom posjedu. Prvostepena presuda protiv Martinovića za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materijala donijeta je tek dvije godine kasnije, u novembru 2024. Ubica se, u međevremenu, ponovo naoružao. Uz čiju pomoć? Hoćemo li to jednom saznati?

Još je zločin u Medovini ogolio  činjenicu da na Cetinju nema dovoljno policajaca. U vrijeme zločina  bilo ih je  12. “Naknadno je angažovano još 10 policijskih službenika”, saopštili su tada nadležni.  Pripadnici Posebne jedinice policije iz Podgorice na Cetinje su stigli nakon što je tragedija u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.

Prvog januara policajaca je bilo manje.  Lazar Šćepanović je kazao je da su u trenutku izvršenja zločina na Cetinju bile angažovane “tri patrole, jedan operativac, jedan službenik dežurne službe i dežurni starješina”. Sve skupa – devet ljudi.

Ne jednom smo, tokom nekoliko prethodnih godina, čuli kako je Cetinje postalo jedno od važnih punktova organizovanog kriminala . Prema podacima koje je saopštio ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović  na Cetinju je više od 120 pripadnika organizovanih kriminalnih grupa. U Prijestonici su, tokom prošle godine, dvije osobe ubijene aktiviranjem eksplozivne naprave, jedna egzekucija izvedena je snajperom (jedna je spriječena, tvrde nadležni) dok su dva pripadnika OKG sa Cetinja ubijena u  zasjedi na putu ka Podgorici, iako su u to vrijeme morali biti u tzv. kućnom pritvoru.

Sve to nadležnima nije bio dovoljan znak da policijske snage na Cetinju, ali ne samo tamo, treba osnažiti. Brojem, obukom i opremom. Crnoj Gori, prema važećoj sistematizaciji, nedostaje 1.500 policajaca, sa tendencijom da se taj manjak  uveća. Pa ipak, bivši direktor UP Zoran Brđanin početkom decembra navodi kako u vladinom prijedlogu budžeta za 2025. (još nije usvojen) nema novca za zapošljavanje novih policajaca, ali ni za opremu i obnovu uniformi sada aktivnih. Iz Vlade su te primjedbe – ignorisali.

Tri dana nakon novog masovnog ubistva na Cetinju, na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost odlučeno je da će se izvršiti “hitan prijem u radni odnos oko 200 svršenih akademaca Policijske akademije”. Oko 200  školovanih policajaca čeka zapošljenje dok se zvaničnici za svaki propust izgovaraju nedostatkom ljudstva. Nezvanično, riječ je o potencijalnoj političkoj (ne)podobnosti kandidata. Novim vlastima je, navodno, sumnjivo što su otškolovani policajci danilovgradsku Akademiju upisali u vrijeme DPS vladavine.

Ministar Šaranović se, poslije Martinovićevog samoubistva, zahvalio policiji na efikasnoj akciji  i poručio Cetinjanima “da se vrate normalnom funkcionisanju”. Poslije se zbog toga izvinjavao.

Dok je trajala šestosatna potraga za ubicom, Šaranović je, u prisustvu najbližih saradnika, javnosti tumačio da je u pitanju situacioni događaj (ubistvo u afektu, odnosno, na mah)koji zbog nepredvidljivosti abolira MUP i UP od  odgovornosti. To je trajalo sve dok  nije problematizovana odgovornost makar od trenutka kada je Martinović napustio Velestovo i krenuo u potragu za ostalim žrtvama.

Ministar je ostao dosljedan tvrdnji da on nema nikave odgovornosti, “ni objektivne ni subjektivne”.Sa time se, očito, saglasio i premijer Milojko Spajić.

I to je već viđeno. Prethodni ministar MUP-a Filip Adžić je nakon zločina u Medovini odbijao svaku primisao o ostavci, pravdajući se kako on nije zadužen za operativni rad policije. „Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, objašnjavao je.  Kada se ispostavilo da u OB Cetinje ni službeni sat ne funkcioniše ispravno, zaćutao je. Koliko sjutradan otišao je da pred kamerama spaljuje švercovane cigarete. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.

U vrijeme zločina Vuka Borilovića, pad tadašnje Vlade Dritana Abazovića bio je izvjestan (Skupština joj je izglasala nepovjerenje osam dana nakon ubistava u Medovini) , pa ostavke nijesu tražene. Odgovornost jeste. Građani Cetinja SDT-u podnijeli i krivičnu prijavu protiv dvojice visokopozicioniranih funkcionera UP.

Neformalna studentska grupa Kamo ***sutra organizovala je proteste na kojima se traži ostavka Šaranovića i Alekse Bečića, potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost i predsjednika Demokrata.Iz te partije krenuli su u agresivnu odbranu svojih kadrova spočitavajući nezadovoljnima kako“poziv na proteste nije glas naroda”. To je, ustvrdili su, glas Mila Đukanovića, Bemaxa, Aca Mijajlovića, kavačkog, škaljarskog i drugih klanova… Ministar Šaranović se dosjetio još jedne olakšavajuće okolnosti. Podsjetio je da je on jedini ministar unutrašnjih poslova koji je 14 mjeseci imao direktora policije (Zorana Brđanina) kome niko nije vjerovao.

Ni to nije posve tačno. Nešto manje od sedam mjeseci, Brđanin nije vodio UP zbog nezakonite smjene.  Četiri mjeseca prošlog proljeća UP je kao v.d. direktor upravljao Aleksandar Radović. Njega je na tu funkciju progurao premijer, uz protivljenje koalicionih partnera iz Demokrata. Čak je ministar policije najavljivao tužbu protiv Vlade. Koliko su samo te igre naškodile funkcionalnosti  crnogorske policije?  Da li je neko i za to odgovoran?

Nadležni su propustili i da se pozabave posljedicama zločina u Medovini. Neki dan smo saznali da se, desetak dana nakon tog zločina, tadašnjem premijeru Abazoviću i gradonačelniku prijestonice Nikoli Đuraškoviću obratila  grupa psihološkinja i psihoterapeutkinja nudeći pomoć. U pismu koje su potpisale Maruška Drašković, Ljubomirka- Ljupka Kovačević, Verica Mirović, Ervina Dabižinović i Julijana Cicović Maslovar, one navode da  „s obzirom na naše znanje i iskustvo osjećamo se odgovornima da djelujemo na ublažavanju psiholoških posledica koje će imati većina  učesnika/ca  dešavanja  na Cetinju i  pružimo konkretnu psihološku podršku  u dužem trajanju onima  kojima je potrebna“.

U skici programa prevencije ozbiljnih psiholoških problema, autorke navode kategorije učesnika tragičnog događaja kojima je neophodno pružiti pomoć. Među njima su stanovnici Medovine, medicinsko osoblje i policajci koji su se našli na licu mjesta; djeca –očevici i mještani; porodica počinitelja zločina i porodica osobe koja je tada slovila kao osumnjičena za ubistvo počinitelja…

Dio tog popisa navodimo samo da bi, svi skupa, lakše shvatili razmjere posla koji se morao uraditi. Ali nije. Iz Ministarstva zdravlja (tadašnji ministar bio je Dragoljub Šćekić) odgovorili su kako „trenutno nemaju opredijeljena sredstva za navedene aktivnosti“.  Ni lokalna vlast u Prijestonici nije se našla od ruke inicijatorkama programa. Riječ je bila o  nepunih deset hiljada eura.

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva.  Kontinuitet neodgovornosti već je imao ogromnu cijenu.

Zoran RADULOVIĆ

Propadanje Cetinja

U SFRJ Cetinje je nosilo tutulu grada heroja koja se dodjeljivala za zasluge u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. Maleno Cetinje dalo je čak 49 narodnih heroja.

Grad velike istorije, živio je  od industrije. Krajem 80-ih godina , tadašnja tri najveća  poslodavca Obod, Košuta i Tara, imali su zajedno preko 7.000 radnih mjesta.  U vrijeme kada su ab revolucionari  stigli na vlast, na Cetinju je bilo je oko 11.000 zaposlenih.  Danas ih je po  zvaničnoj statistici oko četiri hilajde.   Smanjivao se i broj stanovnika.  Početkom 90 -tih           Cetinje  je imalo 19 946 stanovnika.  Na popisu  2011, -16757. Danas dvije hiljade manje. .  Prosječna starost stanovnika Cetinja sada iznosi 43,28 godina (2011. godine 40,3 godina)

Podaci iz 2022,  pokazuju da je u Prijestonici  najveći poslodavac Komunalno  preduzeće sa – 77 zaposlenih.   Među deset najvećih cetinjskih firmi po broju radnika su  2022-te:   Gradska kafana sa 35  radnika, Javna ustanova Lovćen Bečići i Sportski centar sa po 32, Montenegro bonus sa 28…

“Prirodni priraštaj u Prijestonici bio je u kontinuitetu negativan tokom perioda 2011-2019.  Prijestonica je pogođena i kontinuiranim negativnim migracionim seldom”, navodi se u Strategiji zapošljavanje Prijestonice 2021 2024.

U  dokumentu se objašnjava: “Značajan broj zaposlenih svakodnevno putuje do posla u neku drugu opštinu”.

M.PEROVIĆ

Lekcije iz svijeta

Najviše masovnih pucnjava dešava se sa one strane Atlantika. SAD prednjače u ovoj crnoj statistici. Od početka ove godine već je bilo šest, u kojima su stradale četiri osobe, a ranjene 33. Masovna pucnjava se definiše kao incident u kojem su ranjene ili ubijene četiri ili više osoba. Nasilje vatrenim oružjem čvrsto je ukorijenjeno u američkom društvu, ali to je i izrazito političko pitanje koje suprotstavlja zagovornike kontrole oružja i one koji strastveno brane  pravo na posjedovanje istog.

Prema podacima Gun Violence Archive, u SAD-u je tokom 2024. godine zabilježeno više od 500 masovnih pucnjava. U posljednje četiri godine u prosjeku  skoro dvije dnevno. Najsmrtonosniji takav napad desio se u Las Vegasu 2017, kada je poginulo više od 50 ljudi, a ranjeno 500. Ipak, većina masovnih pucnjava ima manje od 10 žrtava. Prema istraživanju Small Arms Survey iz 2018, procjenjuje se da u SAD postoji 390 miliona komada vatrenog oružja u opticaju. To je 120,5 na svakih 100 stanovnika, daleko više od bilo koje druge zemlje.

Postoji mnogo faktora koji doprinose ovakvim napadima, a istraživanja pokazuju da je veća stopa javnih masovnih pucnjava u Americi djelimično povezana sa manje restriktivnim zakonima o oružju i većim procentom civilnog posjedovanja oružja. Primjera radi, Kina je između 2000. i 2022. godine imala tri javne masovne pucnjave, dok Japan nije imao nijedan takav incident. Bilans smrti od vatrenog oružja u Japanu jedva da je dvocifren. Stručnjaci smatraju da su niske stope ovih incidenata u Kini i Japanu vjerovatno rezultat stroge kontrole oružja, ali su tu i drugi faktori vezani za samo društvo, vaspitanje…

I druge zemlje koje su prolazile kroz ovakve priče smatraju da je ključ bezbjednosti u kontroli vatrenog oružja.

Francuska je imala dosta masovnih pucnjava, ali su one najčešće bile vezane za militantne grupe. Ta zemlja ima stroge zakone o posjedovanju oružja, ali je arsenal oružja koji su islamistički militanti koristili tokom koordinisanih napada na Pariz u novembru 2015, pokazao  koliko je teško zaustaviti protok ilegalnog oružja preko poroznih granica Evrope. Posjedovanje oružja vojnog ranga zabranjeno je. Oni koji žele posjedovati oružje sa odvojivim okvirom kapaciteta većim od tri metka moraju prolaziti godišnje provjere mentalnog i fizičkog zdravlja. Lovci su dužni da registruju svoje oružje i polažu jednodnevni teorijski ispit.

I njemačka vlada je pooštrila zakone o posjedovanju oružja nakon napada u proteklim godinama,  i nakon što su  vlasti otkrile ekstremističku mrežu koja je planirala oružani državni udar prošle godine. Uvedene su provjere svakih pet godina za vlasnike oružja.

Nakon što je 14 studenata ubijeno u učionici škole u Montrealu 1989. godine, novi zakoni Kanade su zahtijevali kurseve o sigurnosti, provjere prošlosti i povećane kazne za određene zločine povezane sa oružjem. Kada je 2020. napadač ubio 13 ljudi u Novoj Škotskoj, Kanada je zabranila više od 1.500 modela jurišnog oružja, te postavila ograničenja na razornu moć metaka.

D. LUČIĆ

Kao i mnogi drugi sporni datumi i događaji koji se u Crnoj Gori i šire različito tumače i politički rabe, tako je i komemoracija Mojkovačke bitke poslužila za novo političarenje. Vijence na spomenik nespornim junacima Mojkovačke bitke položili su predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokatratije (NSD) Andrija Mandić i formalni premijer Srbije Miloš Vučević koji je navodno došao na poziv Mandića. Premijer Spajić Vučevića nije pozvao u Mojkovac, niti se vidio sa njim dok je bio u Crnoj Gori

Obilježen  je dan mojkovačke opštine koji pada na Božić po julijanskom kalendaru i koji se poklopio sa komemoracijom Mojkovačke bitke (6-7 januara 1916.) iz Prvog svjetskog rata. Tada je oko 6500 slabo naoružanih i opremljenih vojnika kraljevske crnogorske vojske pod zapovjednikom generalom Jankom Vukotićem zaustavilo prodor tri puta brojnije austro-ugarske vojske generala Vilhelma von Rajnera. Kao i mnogi drugi sporni datumi i događaji koji se u Crnoj Gori i šire različito tumače i politički rabe, tako je i ova komemoracija poslužila za novo političarenje i poentiranje. Vijence na spomenik nespornim junacima Mojkovačke bitke položili su predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokatratije (NSD) Andrija Mandić i formalni premijer Srbije Miloš Vučević koji je navodno došao na poziv Mandića. Prisutni su bili i NSD-ov predsjednik opštine Mojkovac Vesko Delić, predsjednik Skupštine opštine Marko Janketić i Marko Kovačević, javnosti poznati Mandićev nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Nikšića.

Mandić je istakao da “želimo da gradimo budućnost Mojkovca, Crne Gore i boljih odnosa sa bratskom Srbijom sa kojom smo sto godina bili u istoj državi”. U tih “100 godina nismo imali ni najmanjih sukoba ni nesporazuma” izjavio je, ne trepnuvši. Potom je napomenuo da u našoj zemlji “živi više od trećine građana koji su Srbi, isti narod kao i u Srbiji, većina građana govori srpskim jezikom a to su važne niti koje nas povezuju“. Onda se Mandić okrenuo pohvalama gradonačelniku (kojim osim partijske pripadnosti i tvrdnje da je Srbin nema nikakvu drugu zvaničnu biografiju) rekavši da je Delić “izložio važne projekte a nadam se da će ovo o čemu smo pričali biti podržano od strane Vlade Republike Srbije“.

Delić je postao poznatiji našoj javnosti početkom januara 2023. Tada je obznanjena informacija da su predstavnici šest crnogorskih opština iz tadašnjeg Demokratskog fronta (DF), uključujući i Delića, otišli na poklonjenje srbijanskoj vlasti u Beograd 13. decembra 2022. DF-ovi predstavnici lokalnih vlasti iz Nikšića, Mojkovca, Berana, Tivta, Herceg Novog i Danilovgrada su raportirali Odboru za dijasporu Skupštine Srbije o položaju Srba u Crnoj Gori u njihovim lokalnim samoupravama. Tamo su poručili  da im je Srbija “država matica” i obavijestili da su u kabinete vratili trobojke i ćirilicu. Predstavili su i planove za dalje jačanje vučićevske verzije srpstva u Crnoj Gori. Tadašnja predsjedavajuća Odbora za dijasporu i sadašnja ministarka za brigu o porodici i demografiju Milica Đurđević Stamenkovski, je pozdravila poklonike iz Crne Gore rečenicom; “U Srbiji kažemo – dok postoji Herceg Novi, Srbija ima izlaz na more”.

Delić je prije odlaska u Beograd poslao podaničko pismo Aleksandru Vučiću u kome “prije svega želi” da ga pozdravi i da se zahvali “za nesebičnu podršku koju svih ovih godina pruža srpskom narodu u Crnoj Gori”. Tu spadaju “i brojne donacije Vlade (Srbije) za kulturno, identitetsko i istorijsko očuvanje nasljeđa srpskog naroda” i da se Vučićeva “briga o Srbima koji žive izvan granice Republike Srbije najbolje reflektuje u Crnoj Gori”. Pismo je završeno željom da Vučić što prije dođe  i bude “počasni gost na svečanoj sjednici Dana opštine Mojkovac”. Slično pismo je poslao i Ani Brnabić, ali sa manje ulagivanja nego glavnom šefu. Iako je srbijanski vladar nekoliko puta najavljivao posjetu Srbima u Crnoj Gori sada je poslao svog  premijera Vučevića koga srbijanska opozicija naziva “batlerom porodice Vučić”.

Vučević je akter brojnih korupcionaških afera još iz vremena dok je bio formalni gradonačelnik Novog Sada po budvanskom modelu Svetozara Marovića koji sada uživa zaštitu Prve familije Srbije od odlaska u zatvor. Vučević je i javni prijatelj pravosnažno osuđivanih kriminalaca koji rade za Srpsku naprednu stranku (SNS) i ljude u službi Prvog brata koje procurjeli srpski policijski izvještaji i SKY transkripti opisuju kao narko bosove koji između ostalih posluju i s albanskom mafijom na Kosovu.

Vučević je posjetu Mojkovcu iskoristio i za promociju srbijanskog istorijskog revizionizma i propagande rekavši da nije bilo Mojkovačke bitke, ne bi bilo ni Solunskog fronta ni pobjede 1918. godine. “Duboko poštujemo veliku žrtvu hrabrih sokolova koji su zaštitili povlačenje srpske vojske preko Crne Gore i Albanije” objasnio je na polaganju vijenca. “Zbog toga Republika Srbija, celokupan naš narod… duboko poštuju veliku žrtvu, hrabrost, bratstvo svih junaka” zaključio je Vučević na 109. godišnjici bitke. Servirana priča Beograda i njegovih crnogorskih marioneta da je crnogorska vojska štitila povlačenje srpske vojske preko Albanije i Crne Gore kako im Austrijanci ne bi odsjekli put ka moru i kasnije Krfu je veoma upitna.  I zvanični narativ srpskog Ministarstva odbrane (MO) govori suprotno od Vučevićevog  obraćanja u Mojkovcu. Na portalu MO stoji da “glavnina srpske vojske se između 15. i 21. decembra 1915. prikupila u okolini Skadra. Tu se našlo oko 160 hiljada srpskih vojnika, koji su čekali dalje korake saveznika vezane za reorganizaciju na tom prostoru ili dalju evakuaciju”. Već 4. januara je posljednji srpski vojnik napustio Skadar na putu za Krf. Bitka koja se desila 6. i 7. januara nije mogla služiti kao odstupnica već odstupljenoj vojsci. Njemačka komanda ionako više nije pridavala značaj srbijanskoj vojsci u Albaniji i prestala je sa objavljivanjem komunikea sa tog ratišta.

Crnogorski vojnici su, ne prvi put, nepotrebno žrtvovani u zakulisnim igrama vrhovne srbijanske komande koja je sve učinila da se crnogorska vojska ne povuče zajedno sa njihovom vojskom. Kralj Nikola je još 1910. godine pod pritiskom Rusije potpisao nepovoljan vojni sporazum sa Srbijom. U Veljem ratu crnogorskom vojskom je komandovao tadašnji srpski pukovnik Petar Pešić koji je  po nalogu Beograda učinio sve da oslabi odbranu Lovćena i izdejstvuje predaju Crnogoraca kako ne bi odstupili za Albaniju i kasnije na Krf.  Pešić će , za uspješnu realizaciju “bratskog” žrtvovanja, u Srbiji biti nagrađen činom generala, načelnika generalštaba, ministra vojske i kraljevskog senatora. Nakon proboja Solunskog fronta srpska kraljevska vlast se “bratski” odužila Crnoj Gori. Sami srpski generali pišu u izvještajima da su okupirali Crnu Goru koja je uništena kao država uz nebrojene zločine prema navodno istorodnom narodu.

Da bi ispeglao kršenje diplomatskog protokola, jer nije došao na poziv svog crnogorskog kolege, Vučević je u zemlji domaćina dodao da je spreman za sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem “kada god i gde god treba”. Predložio je da je “prirodnije da se vidimo ili u Podgorici ili u Beogradu, nego da se srećemo u nekim evropskim metropolama”. Spajić Vučevića nije pozvao u Mojkovac, niti se vidio sa njim dok je bio u Crnoj Gori. Vućevićeva “posjeta” je i službeno otćutana od crnogorske vlade. Spajić je inače u intervjuu prestižnom američkom Vol strit žurnalu (WSJ), rekao da je bio žrtva spletki srpske državne bezbjednosti u Aferi Do Kvon koja je prije toga pružila utočište ovom svjetskom kriptovalutnom prevarantu.

Da je Andrija Mandić zvao Anu Brnabić kao svoju koleginicu iz Srbije komemoracija u Mojkovcu bi imala više smisla. Ovako ispada da je skup u Mojkovcu bio sastanak Vučićevih podanika kod kuće i u Crnoj Gori.

Vučević je na novinarsko pitanje rekao i da nije mnogo urađeno da se studentima iz Crne Gore, koji se izjašnjavaju kao Srbi omogući besplatno školovanje u Srbiji. “To je bila obostrana incijativa Saveza crnogorskih studenta i Vlade Srbije” objasnio je on i dodao da “dajemo privilegiju kod školovanja i studiranja za građane koji se osjećaju kao dio srpskog naroda”. Problem za Vučevića su zloupotrebe.  “Nije lijepo da se  neko dok se upisuje na fakultete izjasni kao Srbin, a sutradan se suprotno izjašnjava”.

Vučević je krajem oktobra 2023. godine u susret popisu stanovništva u Crnoj Gori, kao ministar odbrane primio tobožnje predstavnike fiktivnog Saveza studenata CG u Srbiji. “Studenti” su predložili ministru odbrane da se potpisnica sa popisa koristi umjesto dosadašnje pravno neobavezujuće izjave, kao vrsta dodatnog pritiska da se što više Crnogoraca izjasne kao Srbi da bi bili sigurniji da će ostvarivati prava u Srbiji. U delegaciji su bili Vuk Orović, student beogradskog Pravnog fakulteta koji je u julu 2020. godine uhapšen kao huligan tokom sukoba sa policijom ispred Skupštine Srbije. Huligani su tada skandirali ime ratnog zločinca Ratka Mladića, kao i parole protiv Vučića i njegovog prijatelja Mila Đukanovića. Oroviću je određen pritvor od 30 dana ali je nakon sedam dana pušten – što se može protumačiti kao vrbovanje.  Osim Orovića u “delegaciji” je bila i Jelena Dobričanin, ćerka poslanika Ujedinjene Crne Gore Vladimira Dobričanina koji takođe pripada vučićevskom bloku.

Propaganda Srpskog sveta i srpskog organizovanog kriminala se nastavlja.

Jovo MARTINOVIĆ

Pitali smo: Šta nakon ponovljenog zločina na Cetinju?

RADOJE CEROVIĆ, KLINIČKI PSIHOLOG
Uzroci duboko u socioekonomskom raslojavanju i identitetskom cijepanju

Ovo masovno ubistvo nije izolovani slučaj, već dio šireg trenda povećanja nasilja u Crnoj Gori. Podaci ukazuju na to da su uzroci ovakvih fenomena duboko ukorijenjeni u “socioekonomskom raslojavanju”, ali i “identitetskom cijepanju”. To izaziva nagli rast jaza i nepovjerenja izmedju socijalnih klasa, ali i identitetskih jedinica (vjera, nacija i političkih opredjeljenja). Radi se o “fragmentaciji” društva na mikrocjeline.  Upravo ti procesi u stanju su da aktiviraju u svima nama instinkte nasilja i agresije. Iako nismo svi jednako podložni tim fenomenima, uvijek postoji neko ko “prvi puca po šavovima”. Vladajuće stranke govore o “pomirenju”, ali realnost je da tenzije dramatično rastu, a nasilje postaje sve učestalije – vršnjačko, porodično, femicid, itd.
Jedan od ključnih problema koji je postao vidljiv nakon ovog incidenta je  “nedostatak policijskih snaga” na Cetinju, ali i u cijeloj Crnoj Gori.  Postavlja se pitanje o brojnosti, pripremljenosti i resursima Uprave policije. Tačno je da su se proslave Nove godine odvijale širom Crne Gore, ali je proslava bila predviđena i na Cetinju.  Ne usuđujem se da tvrdim da je policijska akcija sama po sebi bila loša, bila je svakako bolja u odnosu na onaj Borilovićev masakr. Ali je ova situacija ukazala na nezamislivi deficit ljudstva i resursa.

Ministar ne može olako da se pravda “mafijaškim infiltracijama”! Ne možete da demontirate Policiju, bez ikakvog plana i strategije! Jer je u pitanju upravo demontiranje institucije policije. Vjerovatnoća da se radi o političkom revanšizmu, čistkama i oslobađanju prostora za sopstvene birače je ipak suviše vjerovatna. Jesu li svi penzionisani, udaljeni i suspendovani bili pripadnici OKG? Gdje su te optužnice makar, ako ne presude? Da li bih vjerovao Ministru na riječ? S obzirom na način na koji su pripadnici njegove partije “upravljali ljudskim resursima” u državnim preduzećima i institucijama, nijesam tome sklon.

Javnu komunikaciju vlasti u toku i nakon ovog tragičnog događaja odlikuje amaterizam i improvizacija, na momente panična. Ministar i direktor policije u  izjavama pripisuju uzroke ovog “situacionog” događaja “mentalnim oboljenjima” ubice, bez ikakvog osnova, demonizujući tako ljude sa psihološkim poteškoćama. Ovo je izazvalo kritiku cjelokupne zajednice profesionalaca u domenu mentalnog zdravlja, psihologa i psihijatara.

Bečićev pokušaj da obmane javnost slikama u kojima navodno pali svijeće za žrtve masakra, a koje su se ispostavile kao lažne, je još jedna patetična improvizacija.
Da ne govorimo o stepenu blamaže  kada su Demokrate, koji rukovode MUP-om, pogrešno identifikovali učesnicu protesta Jasnu Čirgić kao osobu povezanu sa porodicom Mijajlović.  Ovakvi postupci ne samo da dodatno destabilizuju situaciju već i svjedoče o “profesionalnom debaklu” Ministarstva unutrašnjih poslova.

Pojavila se i koordinisana lavina manipulacije putem tabloida i društvenih mreža. Radi se o strateški usmjerenoj lavini manupulacija emocijama građana,  posebno vjernika, kako bi se demonizovalo Cetinje i njegovi stanovnici. Tvrdnje o prokletstvu nad Cetinjem i potrebi da se vrati kapelica služe samo kao alat za mobilizaciju javnosti, generalna proba paljenja etničkih fitilja u Crnoj Gori. I u ovoj situaciji izostala je reakcija vlasti, koje su bile previše zaokupljene stavljanjem zakrpa na sopstvene greške. Ili je možda cijeli proces pogodan kao skretanje pažnje sa očiglednih propusta.

Masovno ubistvo na Cetinju predstavlja alarmantan signal o stanju društva u Crnoj Gori. Umjesto da se suoče sa pravim uzrocima nasilja i preduzmu konkretne mjere za poboljšanje bezbjednosti, vlasti se bave površnim populističkim rješenjima, izmišljaju “detektore pucnjeva” i pokreću lov na vještice prijeteći legalnim vlasnicima oružja koji istorijski ne predstavljaju i nikad nisu predstavljali problem.

Svaka sličnost sa Vučićevim targetiranjem i omalovažavanjem protesta i pojedinaca, iznošenjem ličnih podataka učesnika protesta, ili povezivanjem demonstracija sa špijunima, kriminalcima i opozicijom je sasvim namjerna. Jasno je da je ideološka matrica vlasti u Podgorici i u Beogradu, ali i njihova komunikacijska strategija sasvim je ista. Nonšalantno negiranje ili ignorisanje zjapećih rupa u društvu i državnom sistemu, uz klapnjenje o ulasku u Evropsku uniju.

I dok opozicija nema ni strategiju, ni inicijativu, a bojim se ni kredibilitet, Mandićev sarkastični osmjeh iza govornice najavljuje dalju devastaciju društvenog tkiva i pad međusobne saradnje i povjerenja – a s njima i sunovrat osnovnih preduslova za mir, demokratiju i vladavinu prava.

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA
Društvo bez utvrđene odgovornosti, kada tad će uništiti sebe

Kada jednom pokušamo da sakrijemo tragove zločina, tragovi se otisnu iznova. Negirali smo devedesetih zločine učinjene u ime svih nas. Obje politike koje su od višestranačja u Crnoj Gori negirale su i zatirale tragove. Te politike imaju sada rezultat u ponovljenom nasilju na Cetinju. Žrtve pokazuju da je poricanje uzaludno a da je užas neizreciv.

Da je bilo prihvatanja istine u prvom događaju u Medovini o neodgovornosti institucija i okašnjeloj reakciji institucija vlasti, društvu koje toleriše nasilje,  Cetinje bi bilo danas u  boljem stanju. Da je bilo politički odgovornih slušali bi struku i pokušali da daju najveći doprinost trudu stručnih lica, političkom voljom i stavljanjem svih resursa na raspolaganje. Bolje bi bili pripremljeni a proces iscjeljenja zajednice bi trajao. Tim procesom bi se moglo preduprijediti da se događaj ne ponovi.

Politička klasa treba da prizna vlastitu odgovornost da nije uradila za zajednicu ništa od onog što nas je moglo zaštititi i ozdraviti. Naprotiv, nastavlja da politizuje i sije mržnju na sve strane. Politički akteri reaguju na neprimjeren način ili pak opasan po dalji razvoj događaja. Pojedini zahtijevaju kaznene mjere, pojačavanje represije aparata, traže da se gradovi okupiraju video nadzorom i formiraju timovi koji će da detektuju i upere prst u delikventna ponašanja!!! Na svakog od nas jedan specijalac sa dugom cijevi!!! Za početak trebalo bi da se prestane sa takvim idejama i inicijativama. Nema ad hock reakcija.

Treba priznati neznanje i nesposobnost, obezbijediti političku  volju, konsultovati struku, nužan je institucionalni odgovor, treba znaveno i profesionalno kreirati atmosferu i ambijent, da se izgubljeno povjerenje, nebezbjednost i nasilje pokušaju definisati. Da se makar i prihvati da stvari tako stoje.

Treba i da se prestane sa neodgovornim i neadekvatnim izjavama. Zaustaviti kreiranje ambijenta u kojem se stigmatizuju  ljudi čije mentalno zdravlje ne umijemo da sačuvamo od sebe.Ne završava se sve na ličnosti počinioca.

Zagovaranje klime da nas je ovo snašlo, kako to čine političke klase, sakrivanje je iza sudbine i dokaz nemoći politika. Vlast i sistem institucija su zakazala ponovo. To nije sudbina. Najgore, krije se neuspjeh istih iz prethodnog zločina. Najglasniji su u odbrani vlastitih privilegija i stolica, negiranja i poricanja po svim nivoima odgovornosti.

Psihologija zna što to znači izostanak ili defekt moralne odgovornosti i rasuđivanja. Izostanak moralne odgovornosti na nivou kolektiva govori od kakvog su kvaliteta politike koje vode naše političke elite, koje su kreirale i kreiraju društvo bez utvrđene odgovornosti. A takvo društvo će kad tad uništiti sebe i sve oko sebe. Gdje nema regulacije, nepravda preuzme.

Oporavak društva i odgovornost za zajednicu može da počne kada se istina prizna da nismo radili dobro i da danas ne znamo korake kako iz ovog vrtloga razderane zajednice kojoj se ne da šansa da se suoči sa traumom već se neadekvatnim odgovorom zaoštrava mržnja i nesigurnost. Do novog zločina.

Donekle je nada što je struka ovog puta odgovorila politici. Došao je i odgovor građana. Malo je više glasova koji su protiv ćutanja, malo je više glasova koji političko ekonomski kontekst povezuju sa nasiljem i zločinom, koji složenost ljudskih činova vide u vezi sa onim što se dešava na političkom i ekonomskim procesima.

BOŽIDAR IVANOVIĆ, ŠAHOVSKI VELEMAJSTOR
Političke turbulencije koje traju decenijama

Svaki tragičan događaj mora se ozbiljno shvatiti i učiniti sve da se ne bi ponovio. To nije urađeno poslije zločina 2022. g. i tek sad se traži krivac. Generalno gledano krive su političke turbulencije koje se kod nas odvijaju već više decenija. One su dovele i do poremećaja društvene svijesti inficirajući je ideološkim virusom. “Snalažljivi” pojedinci su nalazili lijek u enormnom, najčešće nezakonitom bogaćenju, ostavljajući radnike da u siromaštvu prežive. Sjetimo se “neukrotivog” šverca cigareta, goriva, droge i surovih likvidacija bez sudskog epiloga. To divljanje je natjeralo mnoge mlade ljude da odlaze iz zemlje ili da se predaju surovim zakonima ulice. Ekonomski efekti takvog društvenog života bilježe 2010. godine da su nove tvorevine, nastale raspadom SFRJ, bile dužne 184 milijarde dolara a da je Jugoslavija, godinu prije raspada, bila dužna 13,5  milijardi.

Nova vlast, koja je stupila na scenu 2020. godine, nastavila je sličnim putem iako su  njena obećanja sijala od optimizma. Naprotiv, pokazalo se da faktor vrijeme za nju ne postoji a pokazala je i nebrigu izborom nepouzdanih stručnih kadrova.

Tako smo stigli do kraja 2024. godine a prvi dan Nove 2025. osvanuo je šokantnim događajem kojim nam je život nametnuo sudbinski zahtjev : svi sa suprotstavljenim  političkim ciljevima, treba javno da odgovore čemu teže i da li se zalažu za put Crne Gore u EU. Ako to prikrivaju onda su jedini lijek vanredni izbori.

Bez obzira, neophodno je zavesti red u policiji jer, vršeći osnovnu djelatnost, po zakonu i drugim propisima, ona je garant bezbjednosti države i njenih građana. Da je to učinjeno prije 01. januara ne bi se desila tragedija na Cetinju. Zato, u datim okolnostima, svi službenici policije treba da daju doprinos opštoj bezbjednosti a ko nije spreman za najčasniji čin moralne ili profesionalne ostavke, taj ne osjeća odgovornost za bezbjednost države i svih njenih građana.

MAJA RAIČEVIĆ, CENTAR ZA ŽENSKA PRAVA
Potrebno je mnogo više od ad hoc mjera

Prije svega želim da izrazim saosjećanje sa porodicama nastradalih i sa građanima i građankama Cetinja, koji su u dvije i po godine doživjeli dva masovna ubistva.  Posledice zločina ovakvih razmjera iziskuju empatično i mudro liderstvo i preuzimanje političke odgovornosti ne samo za stanje u sektoru bezbjednosti nego i za evidentni kolaps institucija.

Umjesto toga imamo targetiranje studenata i ljudi koji mirno protestuju , svakodnevna nesuvisla saopštenja Demokrata, kojima truju javni prostor i nastoje da diskredituju  mlade inicijatore protesta služeći se neutemeljenim optužbama za koje ne nude nikakve dokaze. Njihova je odgovornost utoliko veća jer su u vrhu vlasti, pa bi trebali da se bave rješavanjem ove izuzetno složene društvene situacije , umjesto političkim spinovima.

Ovakvo stanje u društvu zahtijeva mnogo više od ad hoc mjera koje je ponudio premijer  nakon sjednice Savjeta za bezbjednost. One ne uključuju dugoročni strateški pristup pitanju bezbjednosti , niti razvoju prijeko potrebnih nedostajućih  servisa  za podršku građanima, prevazilaženje toksične  (ne)kulture koja uzorkuje i porodično i društveno nasilje i koja je Crnu Goru svrstala na treće mjesto u svijetu po broju oružja koje se nalazi kod građana. Podsjećam da smo zahtjeve koji se odnose na rješavanje te problematike premijeru  direktno uručile na protestu  organizovanom 28. decembra 2023. kada smo tražile ponovno uspostavljanje “policije u zajednici”, reviziju dozvola za držanje oružja , kontrolu neovlašćenog držanja oružja i niz drugih zahtjeva na koje nikad nismo dobile odgovor. Ponovile smo neke od njih i u nedavnom reagovanju Centra za ženska prava i Akcije za ljudska prava, a tražile smo i uspostavljanje moratorijuma na izdavanje dozvola za posjedovanje i držanje oružja do izmjene Zakona o oružju. Kako je odgovor izostao i ovoga puta, mogu samo da konstatujem da je zabrinjavajuće što se u ovako maloj zemlji ne koriste svi raspoloživi resursi  i znanja,  koja očigledno nedostaju bespotrebno glomaznoj i neefikasnoj Vladi Crne Gore.

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Treba hladne glave identifikovati probleme

Teško je bilo sto reći nakon ovakve tragedije. Što god da se kaže nedovoljno je, pogrešno…Jednostavno ovakvi događaji ostavljaju u čuđenju, zbunjenosti, konfuziji. Da probam, svjestan nedorečenosti stava.
Crnogorsko društvo reaguje, generalno govoreći, prilično situaciji, dostojanstveno i solidarno. Postoji u našem društvu zdrava osnova, samo je moramo ohrabrivati. Tačno je da postoje i oni drugi, koji od ove tragedije prave prostor za građenje ili bolje rečeno produbljivanje mržnje, netrpeljivosti, koji se hrane nesrećom. Nažalost medijski prostor je i njima otvoren. Političari reaguje zavisno od političke pozicije na kojoj se nalaze. Političko profitiranje djeluje, najblaže rečeno neukusno.

Treba sačekati da se “ hladne” glave analizira čitav dogadjaj. Da se jasno identifikuju individualne i sistemske greške i uloži napor da se one isprave. Da li je to apsolutna garancija? Nije. Može li se popraviti stanje? Mora. Svi moramo da razmislimo sto u svakodnevnom životu gradimo i čemu dajemo doprinos

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Društveni dijalog ili dezintegracija

Iako je paradoksalno, smatram da odgovara istini to da je lakše “prepisati” šta treba raditi nego kako naše društvo “nagovoriti” da to radi. Toliko smo, kao cjelina, pogrešno nasađeni, razvučeni sitnim partijskim interesima koji preko svojih mreža utiču na javnost da je teško gledati na bilo koji događaj van partijskih naočara. Ako pak i pogledamo, kako prevazići njihove interese i nametnuti temu? To je pitanje koje bih postavio prije onog šta treba uraditi, pitanje “kako”? Na žalost, ne vidim odgovor, zahvat političke klase je toliko sveobuhvatan, i materijalno i medijski i zakonski.

A ono što nam je potrebno je društveni dijalog prije svega. Sva pitanja koja su otvorena se moraju adresirati – i ono o rasprostranjenosti nelegalnog oružja, i ono o suviše rutinskim uslovima koje treba ispuniti za legalno oružje,  a prije svega pitanje  o društvenoj atmosferi, o konstantnoj posvađanosti i sve većim rovovima za koje je opet zaslužna isključivo politička klasa.

Ako nismo spremni i voljni da uđemo u taj dijalog, jedino što nas čeka je dalja dezintegracija u svakom smislu.

Milena PEROVIĆ