Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (I): Nikčević, Banović i Dinoša napuštaju Komisiju

Objavljeno prije

na

Povodom vijesti da je italijansko tužilaštvo zatražilo oslobađanje Stanka Subotića Caneta od optužbi za šverc cigareta preko Jadrana od 1991. do 2004. godine, Monitor objavljuje Izvještaj parlamentarne Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom Nacionalu pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u tom listu. Izvještaj je usvojila Skupština Crne Gore 25. jula 2002. godine. Na čelu Skupštine bila je Vesna Perović, funkcioner Liberalnog saveza, a predsjednik Komisije Vuksan Simonović, poslanik SNP-a

……………………………

Skupština Republike Crne Gore na sjednici Prvog redovnog zasjedanja u 2001. godini održanoj 31. jula 2001. godine, donijela je Odluku o obrazovanju Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti, i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom listu Nacional pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu, koja je stupila na snagu danom objavljivanja u Službenom listu RCG, odnosno 03. avgusta 2001. godine.

Odlukom je utvrđeno da Komisija ima zadatak da utvrdi činjenice, okolnosti i bitne elemente o navodima u tekstovima objavljenim u zagrebačkom listu Nacional, kao i da je u izvršavanju postavljenog zadatka dužna da ostvari saradnju sa nadležnim državnim organima i direktorima crnogorskih preduzeća koji su u tekstovima Nacionala označeni da su učestvovali u poslovima tranzita i šverca cigaretama, a koji su dužni da Komisiji pruže svu neophodnu pomoć i stave na raspolaganje svu potrebnu dokumentaciju. Takođe je utvrđeno da će, u cilju izvršavanja svog zadatka Komisija ostvariti neposrednu komunikaciju sa međunarodnim organizacijama za borbu protiv organizovanog kriminala. Ovom Odlukom takođe je utvrđeno da je Komisija dužna da Skupštini podnese Izvještaj u pisanoj formi, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Odluke.

Skupština Republike Crne Gore je, u skladu sa članom 1 stav 2 Odluke, za predsjednika Komisije izabrala poslanika Vuksana Simonovića, a za članove poslanike: Radivoja Nikčevića, Predraga Popovića, Borislava Banovića, Miroslava Vickovića, Novaka Radulovića i Ferhata Dinošu.

Komisija je, kao radno tijelo Skupštine RCG, radila u skladu sa Odlukom o obrazovanju Komisije i Poslovnikom Skupštine Republike Crne Gore, uz punu javnost rada. Komisija je u toku svog cjelokupnog rada održala 15 sjednica, a na Šestoj sjednici je prisustvovao predstavnik Evropske unije na lični zahtjev.

Komisija je saglasno članu 4 Odluke o obrazovanju bila dužna da Skupštini podnese Izvještaj o izvršenom zadatku u pisanoj formi, do 03. novembra 2001. godine. Kako u navedenom periodu Komisija nije bila u mogućnosti da dođe do svih bitnih podataka za utvrđivanje tačnosti navoda objavljenih u Nacionalu, dijelom zbog opstrukcije rada Komisije od strane pojedinih državnih organa Republike Crne Gore i drugih subjekata kojima se obraćala, a dijelom zbog određenih objektivnih razloga i okolnosti, to je na sjednici održanoj 02. novembra 2001. godine, Komisija Skupštini podnijela Izvještaj o svom dotadašnjem radu.

Polazeći od navedenih konstatacija, članovi Komisije: Vuksan Simonović, Miroslav Vicković, Predrag Popović, Novak Radulović i Ferhat Dinoša su 29. oktobra 2001. godine, podnijeli Predlog Odluke o izmjenama Odluke o obrazovanju Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata o navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom listu Nacional pod naslovom “Glavni mafijaški bos Balkana” i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu. S tim u vezi Skupština Republike Crne Gore, je na Prvoj sjednici drugog redovnog zasijedanja u 2001. godini, održanoj dana 11. decembra 2001. godine, donijela Odluku o izmjeni ove Odluke kojom je Komisiji omogućeno da nastavi rad uz obavezu da Skupštini podnese Izvještaj u pisanoj formi najkasnije do 10. marta 2002. godine.

Imajući u vidu činjenicu da je u posjeti Sjedinjenim Američkim Državama od 08. februara do 03. marta 2002. godine boravila delegacija Skupštine Crne Gore, u čijem sastavu su bili i poslanici Miroslav Vicković i Novak Radulović, koji su članovi ove Komisije, te da u tom vremenu Komisija nije mogla održavati sjednice, odnosno punovažno raspravljati i odlučivati o predmetnoj materiji, poslanici Predrag Popović i Vuksan Simonović podnijeli su Predlog Odluke kojom je traženo da se Komisiji produži rok za rad za 25 dana, odnosno za ono vrijeme za koje Komisija nije bila u mogućnosti da radi.

Skupština Republike Crne Gore na sjednici održanoj 11. juna 2002. godine donijela je Odluku o produžetku rada Komisije za 25 dana, računajući od dana stupanja na snagu navedene Odluke.

Napominjemo da je povodom odluke Komisije da sa Srećkom Kestnerom, Goranom Stanjevićem i direktorom Nacionala Ivom Pukanićem, koji su izrazili spremnost da Komisiji prezentiraju dokaze i saznanja o navodima iznijetim u Nacionalu, na njihov zahtjev, a zbog razloga njihove lične bezbjednosti, obavi anketu van Crne Gore, član Komisije Radivoje Nikčević je na Petoj sjednici Komisije saopštio: ,,Da napušta rad Komisije, uz obrazloženje da bi to bilo ponižavanje Skupštine i države Crne Gore, jer sa licima koja su kreirala ovu aferu, a pri tom nijesu ponudili nikakve dokaze, a neki od njih su i sami, kako su izjavili, učestvovali u kriminalnim radnjama”.

Ostavku na rad u Komisiji podnio je i poslanik SDP-a, Borislav Banović, nakon Osme sjednice, na kojoj je Komisija razmatrala okolnosti i činjenice u vezi sa tranzitom i švercom cigareta u Crnoj Gori, povodom intervjua tadašnjeg potpredsjednika Vlade Republike Crne Gore mr Žarka Rakčevića, datog dnevnom listu Vijesti od 10. oktobra 2001. godine, pod naslovom Rakčević: Borba za legalizaciju uvoza cigareta je opasna.

Nakon toga, dana 7. februara 2002. godine, putem saopštenja za javnost ostavku na mjesto člana Komisije, podnio je Ferhat Dinoša, sa obrazloženjem da nema mandat da putuje u Zagreb ,,kod gospodina Pukanića”.

U cilju realizacije utvrđenog zadatka Komisija se obraćala svim subjektima koji su u tekstovima objavljenim u Nacionalu označeni kao direktni ili indirektni učesnici u poslovima tranzita i šverca cigaretama kroz Crnu Goru, ili su svojim saznanjima mogli biti od pomoći Komisiji za utvrđivanje činjenica i okolnosti vezanim za ove poslove.

U tom cilju Komisija se obratila:
Milu Đukanoviću, predsjedniku Republike Crne Gore;
Svetozaru Maroviću, bivšem predsjedniku Skupštine RCG;
Momiru Bulatoviću, bivšem predsjedniku Republike Crne Gore;
Novaku Kilibardi, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Asimu Telaćeviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Predragu Goranoviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Dragiši Burzanu, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Vuku Boškoviću, bivšem pomoćniku ministra unutrašnjih poslova Crne Gore i aktuelnom savjetniku predsjednika Vlade za unutrašnju bezbjednost;
Ranku Kaluđeroviću, osnivaču Preduzeća MTT;
Žarku Rakčeviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Branku Jokiću, novinaru ljubljanskog lista Delo – na njegov zahtjev;
Srećku Kestneru;
Stanku Subotiću – Canetu;
Ivu Pukaniću, direktoru lista Nacional;
Goranu Stanjeviću;
Vladi Republike Crne Gore, odnosno predsjedniku Vlade Filipu Vujanoviću;
Ministarstvu finansija u Vladi Republike Crne Gore;
Ministarstvu unutrašnjih poslova u Vladi RCG;
Ministarstvu trgovine u Vladi RCG;
Ministarstvu pomorstva i saobraćaja u Vladi RCG;
Državnom tužiocu Crne Gore;
Višem tužiocu u Podgorici;
Privrednom sudu Podgorica;
Saveznom ministarstvu pravde;
Saveznom ministarstvu za saobraćaj i veze – Saveznoj upravi za kontrolu letenja;
Generalštabu Vojske Jugoslavije;
Saveznoj upravi Carina;
Upravi carina Crne Gore;
Upravi carina Slovenije – Carinarnici Kopar;
Preduzeću AD Zetatrans-Podgorica;
Preduzeću Luka Bar-Bar;
Lučkoj kapetaniji Bar;
Privatnom preduzeću MIA Podgorica;
Privatnom preduzeću MTT Podgorica;
Privatnom preduzeću JUBE Podgorica;
Privatnom preduzeću KOLINEKS Bar;
Evropskoj komisiji;
Ambasadoru SAD u SR Jugoslaviji;
Ambasadoru Švajcarske u SR Jugoslaviji;
Ambasadorima Lihtenštajna i Kipra;

Napominjemo da je Komisija dopise naslovljene Srećku Kestneru, Ivu Pukaniću i Stanku Subotiću upućivala posredstvom Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Crnoj Gori iz razloga što nije bilo moguće pribaviti njihove adrese. Uz to Komisija je uputila javni poziv ovim licima kao i Goranu Stanjeviću, da Komisiju obavijeste o svojim adresama. Od Srećka Kestnera i Gorana Stanjevića Komisija nije dobila odgovor.

Dopise Upravi Carina Republike Slovenije – Carinarnici Kopar, Komisija je dostavila posredstvom Generalnog konzulata Republike Slovenije u RCG, ali i pored urgencija odgovor nije dobila.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo