FELJTON
CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (I): Nikčević, Banović i Dinoša napuštaju Komisiju
Povodom vijesti da je italijansko tužilaštvo zatražilo oslobađanje Stanka Subotića Caneta od optužbi za šverc cigareta preko Jadrana od 1991. do 2004. godine, Monitor objavljuje Izvještaj parlamentarne Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom Nacionalu pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u tom listu. Izvještaj je usvojila Skupština Crne Gore 25. jula 2002. godine. Na čelu Skupštine bila je Vesna Perović, funkcioner Liberalnog saveza, a predsjednik Komisije Vuksan Simonović, poslanik SNP-a
……………………………
Skupština Republike Crne Gore na sjednici Prvog redovnog zasjedanja u 2001. godini održanoj 31. jula 2001. godine, donijela je Odluku o obrazovanju Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti, i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom listu Nacional pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu, koja je stupila na snagu danom objavljivanja u Službenom listu RCG, odnosno 03. avgusta 2001. godine.
Odlukom je utvrđeno da Komisija ima zadatak da utvrdi činjenice, okolnosti i bitne elemente o navodima u tekstovima objavljenim u zagrebačkom listu Nacional, kao i da je u izvršavanju postavljenog zadatka dužna da ostvari saradnju sa nadležnim državnim organima i direktorima crnogorskih preduzeća koji su u tekstovima Nacionala označeni da su učestvovali u poslovima tranzita i šverca cigaretama, a koji su dužni da Komisiji pruže svu neophodnu pomoć i stave na raspolaganje svu potrebnu dokumentaciju. Takođe je utvrđeno da će, u cilju izvršavanja svog zadatka Komisija ostvariti neposrednu komunikaciju sa međunarodnim organizacijama za borbu protiv organizovanog kriminala. Ovom Odlukom takođe je utvrđeno da je Komisija dužna da Skupštini podnese Izvještaj u pisanoj formi, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Odluke.
Skupština Republike Crne Gore je, u skladu sa članom 1 stav 2 Odluke, za predsjednika Komisije izabrala poslanika Vuksana Simonovića, a za članove poslanike: Radivoja Nikčevića, Predraga Popovića, Borislava Banovića, Miroslava Vickovića, Novaka Radulovića i Ferhata Dinošu.
Komisija je, kao radno tijelo Skupštine RCG, radila u skladu sa Odlukom o obrazovanju Komisije i Poslovnikom Skupštine Republike Crne Gore, uz punu javnost rada. Komisija je u toku svog cjelokupnog rada održala 15 sjednica, a na Šestoj sjednici je prisustvovao predstavnik Evropske unije na lični zahtjev.
Komisija je saglasno članu 4 Odluke o obrazovanju bila dužna da Skupštini podnese Izvještaj o izvršenom zadatku u pisanoj formi, do 03. novembra 2001. godine. Kako u navedenom periodu Komisija nije bila u mogućnosti da dođe do svih bitnih podataka za utvrđivanje tačnosti navoda objavljenih u Nacionalu, dijelom zbog opstrukcije rada Komisije od strane pojedinih državnih organa Republike Crne Gore i drugih subjekata kojima se obraćala, a dijelom zbog određenih objektivnih razloga i okolnosti, to je na sjednici održanoj 02. novembra 2001. godine, Komisija Skupštini podnijela Izvještaj o svom dotadašnjem radu.
Polazeći od navedenih konstatacija, članovi Komisije: Vuksan Simonović, Miroslav Vicković, Predrag Popović, Novak Radulović i Ferhat Dinoša su 29. oktobra 2001. godine, podnijeli Predlog Odluke o izmjenama Odluke o obrazovanju Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata o navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom listu Nacional pod naslovom “Glavni mafijaški bos Balkana” i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu. S tim u vezi Skupština Republike Crne Gore, je na Prvoj sjednici drugog redovnog zasijedanja u 2001. godini, održanoj dana 11. decembra 2001. godine, donijela Odluku o izmjeni ove Odluke kojom je Komisiji omogućeno da nastavi rad uz obavezu da Skupštini podnese Izvještaj u pisanoj formi najkasnije do 10. marta 2002. godine.
Imajući u vidu činjenicu da je u posjeti Sjedinjenim Američkim Državama od 08. februara do 03. marta 2002. godine boravila delegacija Skupštine Crne Gore, u čijem sastavu su bili i poslanici Miroslav Vicković i Novak Radulović, koji su članovi ove Komisije, te da u tom vremenu Komisija nije mogla održavati sjednice, odnosno punovažno raspravljati i odlučivati o predmetnoj materiji, poslanici Predrag Popović i Vuksan Simonović podnijeli su Predlog Odluke kojom je traženo da se Komisiji produži rok za rad za 25 dana, odnosno za ono vrijeme za koje Komisija nije bila u mogućnosti da radi.
Skupština Republike Crne Gore na sjednici održanoj 11. juna 2002. godine donijela je Odluku o produžetku rada Komisije za 25 dana, računajući od dana stupanja na snagu navedene Odluke.
Napominjemo da je povodom odluke Komisije da sa Srećkom Kestnerom, Goranom Stanjevićem i direktorom Nacionala Ivom Pukanićem, koji su izrazili spremnost da Komisiji prezentiraju dokaze i saznanja o navodima iznijetim u Nacionalu, na njihov zahtjev, a zbog razloga njihove lične bezbjednosti, obavi anketu van Crne Gore, član Komisije Radivoje Nikčević je na Petoj sjednici Komisije saopštio: ,,Da napušta rad Komisije, uz obrazloženje da bi to bilo ponižavanje Skupštine i države Crne Gore, jer sa licima koja su kreirala ovu aferu, a pri tom nijesu ponudili nikakve dokaze, a neki od njih su i sami, kako su izjavili, učestvovali u kriminalnim radnjama”.
Ostavku na rad u Komisiji podnio je i poslanik SDP-a, Borislav Banović, nakon Osme sjednice, na kojoj je Komisija razmatrala okolnosti i činjenice u vezi sa tranzitom i švercom cigareta u Crnoj Gori, povodom intervjua tadašnjeg potpredsjednika Vlade Republike Crne Gore mr Žarka Rakčevića, datog dnevnom listu Vijesti od 10. oktobra 2001. godine, pod naslovom Rakčević: Borba za legalizaciju uvoza cigareta je opasna.
Nakon toga, dana 7. februara 2002. godine, putem saopštenja za javnost ostavku na mjesto člana Komisije, podnio je Ferhat Dinoša, sa obrazloženjem da nema mandat da putuje u Zagreb ,,kod gospodina Pukanića”.
U cilju realizacije utvrđenog zadatka Komisija se obraćala svim subjektima koji su u tekstovima objavljenim u Nacionalu označeni kao direktni ili indirektni učesnici u poslovima tranzita i šverca cigaretama kroz Crnu Goru, ili su svojim saznanjima mogli biti od pomoći Komisiji za utvrđivanje činjenica i okolnosti vezanim za ove poslove.
U tom cilju Komisija se obratila:
Milu Đukanoviću, predsjedniku Republike Crne Gore;
Svetozaru Maroviću, bivšem predsjedniku Skupštine RCG;
Momiru Bulatoviću, bivšem predsjedniku Republike Crne Gore;
Novaku Kilibardi, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Asimu Telaćeviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Predragu Goranoviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Dragiši Burzanu, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Vuku Boškoviću, bivšem pomoćniku ministra unutrašnjih poslova Crne Gore i aktuelnom savjetniku predsjednika Vlade za unutrašnju bezbjednost;
Ranku Kaluđeroviću, osnivaču Preduzeća MTT;
Žarku Rakčeviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Branku Jokiću, novinaru ljubljanskog lista Delo – na njegov zahtjev;
Srećku Kestneru;
Stanku Subotiću – Canetu;
Ivu Pukaniću, direktoru lista Nacional;
Goranu Stanjeviću;
Vladi Republike Crne Gore, odnosno predsjedniku Vlade Filipu Vujanoviću;
Ministarstvu finansija u Vladi Republike Crne Gore;
Ministarstvu unutrašnjih poslova u Vladi RCG;
Ministarstvu trgovine u Vladi RCG;
Ministarstvu pomorstva i saobraćaja u Vladi RCG;
Državnom tužiocu Crne Gore;
Višem tužiocu u Podgorici;
Privrednom sudu Podgorica;
Saveznom ministarstvu pravde;
Saveznom ministarstvu za saobraćaj i veze – Saveznoj upravi za kontrolu letenja;
Generalštabu Vojske Jugoslavije;
Saveznoj upravi Carina;
Upravi carina Crne Gore;
Upravi carina Slovenije – Carinarnici Kopar;
Preduzeću AD Zetatrans-Podgorica;
Preduzeću Luka Bar-Bar;
Lučkoj kapetaniji Bar;
Privatnom preduzeću MIA Podgorica;
Privatnom preduzeću MTT Podgorica;
Privatnom preduzeću JUBE Podgorica;
Privatnom preduzeću KOLINEKS Bar;
Evropskoj komisiji;
Ambasadoru SAD u SR Jugoslaviji;
Ambasadoru Švajcarske u SR Jugoslaviji;
Ambasadorima Lihtenštajna i Kipra;
Napominjemo da je Komisija dopise naslovljene Srećku Kestneru, Ivu Pukaniću i Stanku Subotiću upućivala posredstvom Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Crnoj Gori iz razloga što nije bilo moguće pribaviti njihove adrese. Uz to Komisija je uputila javni poziv ovim licima kao i Goranu Stanjeviću, da Komisiju obavijeste o svojim adresama. Od Srećka Kestnera i Gorana Stanjevića Komisija nije dobila odgovor.
Dopise Upravi Carina Republike Slovenije – Carinarnici Kopar, Komisija je dostavila posredstvom Generalnog konzulata Republike Slovenije u RCG, ali i pored urgencija odgovor nije dobila.
(Nastavlja se)
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Mogu li reći više nego što sam rekao (VI)

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Jeste li ikada razmišljali o pisanju romana poput mnogih pjesnika koji su na marginama svoje poezije napisali roman?
Uz moju neograničenu ljubav prema romanu, nisam nikada pomislio da ga napišem. Ali zavidim piscima jer je njihov svijet širi. Roman može obuhvatiti sve oblike znanja, kulture, problema, briga i životnih iskustava. Može apsorbovati poeziju i druge književne žanrove i imati najveću korist od njih. Lijepa stvar u romanu je što nije podložan krizama, jer u svakom čovjeku postoji priča. To je dovoljno milionima godina, a romanopisca samo treba inspisirati iskustvom. Nisam razmišljao o pisanju romana jer nisam mogao garantovati rezultate. Roman zahtijeva trud i strpljenje, koji mi nisu dostupni. Mnogi pjesnici su savladali poeziju i pripovijedanje. Neki od njih proširili su svoju naraciju na svoju poeziju, a neki su zasjenili svoju poeziju, pa je ona postala pjesnički roman, dok roman mora imati jezik pripovijedanja i logiku likova i drugih. Volim roman – priču. Ne sviđa mi se roman koji nije fikcija i smatram ga jezičkim brbljanjem. Možda je to lijepo, ali to nije žanr koji volim. Nedavno sam pročitao roman koji me je zadivio Yacoubianova zgrada, egipatskog autora Ala al-Aswanija. Ono što me iznenadilo u vezi s tim romanom je da mu ne treba pisanje ili književni jezik, jer snaga ljudskog iskustva u njemu obogatila ga je jezikom.
Šta mislite o izreci da je budućnost u romanu, a ne u poeziji? I da je sada vrijeme za roman?
Podsjetio bih Vas da je prošlo vrijeme kratke priče. Takva priča ima godišnja doba. Ponekad cvjeta, a ponekad blijedi i nestaje. Roman je u izvjesnom smislu novo pisanje, jer mu poezija prethodi hiljadama godina. Roman je na iskušenju kada se kaže da je sada došlo njegovo vrijeme i da je postao „Divan Arapa“, kako kažu. Lično, ne sviđa mi se taj sukob između dva pisanja. Roman ima svoj svijet, a poezija svoj. U nekim društvima roman je razvijeniji od poezije, a u drugim društvima poezija je razvijenija od romana. Niko ne može naslikati sliku budućnosti niti je monopolizovati. Mislim da je budućnost rezervisana za poeziju isto koliko i za roman.
Ali mislite li da je poezija sposobna izraziti sve što Vam je u duši i sve one misli koje se vrte u glavi?
Postoje pjesnici koji kažu da im jezik ne može udovoljiti i da su veći od jezika. I upornost pjesnika u objavljivanju velikih citata može biti prihvatljiva. Da li mi poezija dozvoljava da kažem sve što želim reći? To nije pitanje koje sebi postavljam. Umjesto toga, glasi: mogu li reći više nego što sam rekao? To je ono što me brine. Ali niko ne može napisati sve što ima u sebi. Postoje pisci koji su napisali više nego što mogu podnijeti, što znači da su njihove riječi veće od njihovog unutrašnjeg svijeta i njihovog životnog i ljudskog iskustva. Lično se ne žalim na ovo. Vjerujem da mogu reći ono što osjećam, o čemu sanjam i što je misteriozno u različitim oblicima. Ali na kraju može biti istina da pjesnik govori jedno, a romanopisac drugo. Međutim, o čemu je riječ? Pjesnik piše da dođe do te stvari, da sazna šta želi reći.
Sve dok govorimo o sufizmu, priznajem da osjećam da imate mističnu tendenciju ispunjenu metafizičkom dimenzijom, posebno u Vašoj dugoj pjesmi Mural u kojoj ste doživjeli iskustvo smrti? Šta za Vas znači mistična poezija? Da li je čitate?
Čitao sam i čitam sufijsku literaturu. Moje zapažanje je da poezija nije najbolja u njoj, već prozni tekst. Na primjer, Ibn Arabi, njegov prozni tekst mnogo je bogatiji od njegovog pjesničkog teksta, pun je semantike, ali je puniji misterija i tajanstveniji od njegove poezije. Na sufizam gledam intelektualnim ili filozofskim gledištem, gledam na njega sa poetičnim pogledom u smislu avanture odlaska na al-Aksu i pokušaja drugačije komunikacije sa svemirom i pokušaja traženja onoga što stoji iza ovog univerzuma, šta je izvan prirode i egzistencijalna pitanja. Ne zanima me sufijsko iskustvo, njegovo značenje, koliko me brinu jezični i mistični napori da dosegnu ono što druge avanture ne mogu dosegnuti. To je književna avantura koja je učinila prozu superiornom u odnosu na poeziju u pisanju. Ako želimo potražiti prave izvore koji su uticali na proznu pjesmu, naći ćemo sufijske prozne spise poput al-Nafarija, Bastamija, Suhrawardija i Ibn Arabija. To su bili pjesnici druge vrste, odnosno sa svojim teretom otisnuli su se na što dalji put. Ne možemo otići tamo gdje su oni otišli. To je kreativna strana sufizma, ali postoji sufizam koji podsjeća na čarobnjaštvo i magiju.
Šta mislite o pjesnicima koji koriste stare sufijske izraze u pisanju moderne sufijske poezije?
Mene lično to pitanje ne zanima. I mislim da u našem modernom i burnom dobu nema mjesta za sufijsku poeziju.
A novi sufizam koji nema veze sa starim terminima?
Taj moderni sufizam oblik je pobune protiv prirode savremenog života i reifikacije čovjeka i njegove udaljenosti od duhovnog i vjerskog pitanja. Ono što čitamo u poeziji je intarzija nekih sufijskih izraza koji su izvan konteksta.
Šta je s metafizičkom dimenzijom svojstvenom Vašoj poeziji?
Možda je pitanje smrti u mojoj poeziji usko povezano s metafizičkom dimenzijom. Postoje dva pogleda na smrt: vjerski stav kaže da je smrt prelaz iz efemernog u besmrtno, iz smrtnog u vječno i iz dunjaluka na ahiret. Drugi pogled ili filozofsko gledište smatra ga svojevrsnim postajanjem i smatra da su život i smrt praćeni zemaljskom dijalektikom. Ponekad pišem o smrti, ali ne ulazeći previše duboko u to pitanje. Doći do krajnosti tog pitanja je stvar puna mina koje se ne mogu ukloniti niti detonirati. U Muralu sam pisao o ličnom iskustvu, što mi je bio povod da pređem na pitanje smrti, budući da su najstariji tekstovi koji su govorili o smrti, uključujući i Ep o Gilgamešu, koji je takođe govorio o besmrtnosti i životu. Ovo iskustvo za mene je bilo prikladan okvir za naraciju ili nešto poput biografije. U trenutku smrti, vaš život prolazi ispred vas kao da je na brzoj traci. Živio sam to i vidio. Sve vizije koje sam napisao u pjesmi bile su stvarne: Maarri i susret Heideggera i René Chara… Vidio sam mnogo i nisam sve napisao. Ali primijetio sam da je pjesma više naklonjena pitanju života nego pitanju smrti. I pjesma u zaključku bila je himna života. Najvažnija lekcija koju sam naučio iz ovog pitanja je da je život lijep dar, lijep poklon, neograničena božanska velikodušnost, i moramo ga živjeti svaki minut. Što se tiče pitanja besmrtnosti, na njega nije odgovoreno još od Epa o Gilgamešu do danas. Postoji vjerski odgovor, ali kao pjesnik ne volim ulaziti u vjersku raspravu. Čovjek vjeruje u ono što zna, i u ono šta ne zna. Pored toga, vezan je za vjerovanje u ono što se ne zna, a najvažnija stvar u borbi između života i smrti je da stane na stranu života.
Sve dok govorimo o religiji, primjećujemo da u Vašoj poeziji postoji biblijski trag, posebno iz „Pjesme nad pjesmama”, koja je zastupljena u Vašoj visokoj lirici u zbirci „Krevet strankinje” i drugima! Šta Vas kao pjesnika privlači u biblijskom tekstu i kako je to uticalo na Vas?
U početku sam studirao na okupiranim teritorijama, a neke knjige Tore bile su obavezne u programu na hebrejskom jeziku, a ja sam ih tada proučavao. Ali, na Toru ne gledam s vjerskog gledišta, čitao sam je kao književno djelo, a ne vjersko ili historijsko. Čak i ozbiljni jevrejski istoričari ne bi prihvatili Toru kao istorijsku referencu. Ili makar gledam književnu stranu Tore. Tri su knjige ispunjene poezijom i izražavaju visoko ljudsko iskustvo: Knjiga o Jovu, Knjiga propovjednika koja postavlja pitanje smrti i Pjesma nad pjesmama.
Psalmi?
Neki od psalama manje su književni od knjiga koje sam spomenuo. Dakle, Tora je za mene književna knjiga i ima visoka književna i pjesnička poglavlja.
Je li Tora jedan od Vaših izvora?
Nema sumnje da je ona jedan od mojih književnih izvora.
Jeste li ponovo pročitali Toru na arapskom?
Da, pročitao sam nekoliko arapskih prevoda, uključujući i one moderne. Sviđa mi se malo suptilnosti. Takve knjige moraju biti prevedene na poseban način. Veliki pjesnici u svijetu smatraju Pjesmu nad pjesmama jednom od najvažnijih pastirskih pjesama u istoriji poezije, bez obzira na izvore te faraonske ili asirske himne.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Oživljavanje jezika

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Šta je sa inspiracijom?
Mislim da postoji inspiracija! Ali šta je inspiracija? Jednom sam pokušao da je upoznam i rekao da je njena podsvijest pronašla njene riječi. Ali ovo je netačna i neopipljiva definicija. Inspiracija je ponekad kompatibilnost vanjskih elemenata s unutrašnjim elementima, otvorenost uma prema spokoju i način da se hemijskim procesom čiji se elementi ne mogu odrediti pretvori vidljivo u nevidljivo, a nevidljivo u vidljivo. Mislim da postoji neka tajna poetskog motiva. Zašto pjesnik ustaje i piše? Zašto dolazi s bijelim papirima i trudi se, a ne zna kuda ide? Opasnost poetskog djela leži u činjenici da nema sigurnih garancija uspjeha. Pisanje je trajna i opasna avantura i nema sigurnosti. Zapravo ne postoji osiguravajuće društvo koje se uopšte slaže s poetskom avanturom, a u poeziji ima toliko „saobraćajnih nesreća“ (smijeh). Ponekad osjećate da imate goruću želju za pisanjem. Sjednete za sto i ne napišete ništa. Ponekad lijeno odete do stola i iznenadite se da je inspiracija u vama, pa se okrenete pisanju. Neki su pisci oklijevali oko inspiracije, postojala ona ili ne. Ali ako postoji inspiracija, moramo je znati čekati, jer ona ne dolazi sama. Moramo sarađivati s njom kao što sarađujemo s tajanstvenim i nepoznatim kako bi nešto postalo jasno.
Šta je sa prvim stihom o kojem Valerie govori!
Prvi stih je kroz moje iskustvo manje važan od ostalih redaka. Poezija počinje bez poezije. A put do pjesme će biti trnovit na početku. Lično nemam prvi stih koji je tako važan jer nemam nijedan poetski stih. Pjesma se rađa i postepeno uzdiže. Ponekad pjesnička inspiracija može biti loša, ali daje dobar rezultat. Nije problem. I ponovo pitam šta znači inspiracija: inspiracija vam govori: Sjedite i radite i radite, i onda ode. Ona vas priprema poetično, pere vas iznutra ili animira iznutra ili balansira toplinu i hladnoću, a ostalo je na vama, kao pjesniku, da zavisite o sebi, o svom iskustvu i o tome kako pronaći vlastiti tekst koji drži u sjećanju čitavo vaše pisanje. Bijeli papir pred vama ispunjen je prethodnim zapisima, vašim zapisima. Sjećam se da je Eliot rekao kako je književna zrelost sjećanje na naše pretke i osjećaj da iza tog pjesničkog teksta stoje preci.
Čak i u pjesmama koje proizlaze iz određene teme ili određene činjenice? Na primjer, Vaša pjesma o sjećanju na Sayyaba ili o Muhammedu Durri ili Edwardu Saidu! Je li Vas tema motivisala da ih napišete? Je li to isti način pisanja? Odnosno, da li tema prethodi pjesmi?
Postoji poezija koja stvara svoj predmet pisanja. Ali kad pišete, imate na umu nešto potpuno nedefinisano, ali imenovano. Postoji naziv za ono što želite napisati, na kraju ćete pisati poeziju. Stavovi i ideje koje pišete ne definišu vašu temu, već način na koji je izražavate. Postoje pjesme koje nemaju temu, ili su one samostalne i pune jezičke napetosti, jezičke igre ili jezičke pobune protiv vas, ili vašeg pokušaja da kontrolišete jezik. Problem je u tome što pjesnik misli da upravlja jezikom. To nije istina. Jezik više kontroliše pjesnika jer ima svoje pamćenje, sistem, format, istoriju i naslijeđe. Ono što pjesnik može učiniti je da oživi jezik koji je postao poznat i uobičajen. Kako kaže Heidegger, pjesnik je sredstvo jezika, a jezik nije sredstvo pjesnika.
Patite li od dileme bijelog papira, te dileme o kojoj govore mnogi pjesnici?
Kad pišete, idete svojoj sudbini sami, bez ičije pomoći. A ako nađete nekoga ko vam pomaže, on zapravo od vas vrši otklon zbog jačine svog prisustva. Svaki pjesnik ima u sebi hiljade pjesnika. Nema pjesnika koji polazi od praznine ili bjeline, pjesnik može završiti u bjelini. Bijela boja ne postoji u pisanom obliku. U svakom pjesniku postoji istorija poezije, od usmene pastorale do pisane poezije, od klasične poezije do moderne poezije. Tada se pjesnik plaši svojih čitanja, da će nešto od njih nesvjesno skočiti u njegov tekst, nešto će mu biti dvosmisleno. Mislim da to nije poseban tekst za određenog pjesnika. Pjesnik nosi karakteristike ili crte svih pjesnika koje je čitao, ali ne skrivajući svoje crte, tj. poput unuka koji nosi crte svog djeda, a da pritom ne nestane vlastitih crta. Teško pitanje koje se postavlja svakom pjesniku je: na kojoj strani bijelog papira može dodati nešto novo? To je prava poteškoća. Stoga je prava poezija malobrojna i rijetka.
Kad čitam Vaše pjesme ne osjećam da imate krizu u pisanju ili izražavanju! Vaš pjesnički leksikon je vrlo raskošan, što ukazuje na to da ste prevazišli krizu „bijelih papira“. Poezija Vam je tečna i nadiruća! Odakle dolazi ta poetska širina ili prostranost i ta svjetlost? Je li to iz pjesničkog sidra ili iz internog iskustva?
Prije svega, hvala Vam na tom mišljenju, koje je kritičko mišljenje, koje izuzetno cijenim. Zašto? Zato što se moja kriza ne pojavljuje u mojoj pjesmi, već u pred-pjesmi. Moja kriza je s prošlošću pjesme. U pjesmi ne biste trebali pokazati svoju patnju kao pjesnika, niti svoju muku koja joj prethodi. Čitaoc vidi novorođenče a ne zna šta je porod. On vidi stvar u njenom zrelom obliku. Što se tiče onoga što stoji iza toga, ne. Da je poezija bila tako laka, bijeli papir ne bi sadržavao pjesme. Ne. Pjesnik mora sakriti svoju patnju i pojaviti se kao da je njegova pjesma sama napisana. Napetost se ne treba pojaviti. Sjećam se šta je njemački pjesnik Rilke rekao u vezi s tim: „Ako želite napisati jedan redak poezije, morate posjetiti mnoge gradove, vidjeti mnogo stvari i ubrati mnogo cvijeća. Pjesma je oličenje sve te patnje i iskustva“.
Ali iz toga proizlazi raskošnost Vašeg pjesničkog vokabulara? Postoje veliki pjesnici na svijetu čiji je vokabular uzak?
Bojao sam se da će moj pjesnički leksikon biti gori od toga. Zaista sam se bojao. Primjećujem, na primjer, da neki važni arapski pjesnici imaju loš leksikon. Ne želim nikoga ovdje imenovati.
Ja ću imenovati Saida Akla, na primjer. On je veliki pjesnik, ali mu je fond riječi ograničen.
Neću nikoga imenovati. Možda kontradiktorni svjetovi koje osjećam oko sebe, svaki opstoji s drugačijim leksikonom. Mislim, stavljam nebesko na stranu zemaljskog, metafizičko na stranu materijalnog…
Rusa sa sufijom…!
Volim odnose između kontradikcija i potreban im je jezik koji podnosi tu napetost. Ne mogu Vam reći da puno čitam. I možda prvi put u životu izjavljujem nešto: imam svakodnevni sport, svako jutro nasumice otvaram „Lisan al-Arab“ i čitam o nekoj riječi na koju naiđem, o njenoj istoriji, porijeklu i izvedenicama koje iz nje proizilaze. Uvijek otkrijem da arapski ne pišem dobro.
Možda je tamo Vaša snaga.
Priznavanje neznanja uči. Najbolji učitelj ili najbolji poticaj za učenje je znati da ne znate.
Vaša poezija ne izražava da ste pjesnik rječitosti, elokvencije i leksikografije…!
Pokušavam pojednostaviti svoj jezik i riješiti se mrtvog rječnika, ali imam stalne vježbe za bolje razumijevanje jezika.
Čitate li, na primjer, romane?
Naravno.
Čitate li poeziju, Vi ste taj koji poziva pjesnika da ne čita mnogo poezije?
Mislim da je to dobar savjet u određenim godinama. Jer poezija, poput svega lijepog, donosi neku vrstu sitosti. Niko ne može pojesti kilogram meda. Stropoštat će se s gađenjem. Poezija je toliko intenzivna da je čak ni dobar želudac ne može tako lako svariti. Tako da i mala količina poezije može zauzeti pravo mjesto i funkciju. Ali na početku pjesnik mora čitati dosta poezije kako bi ublažio ritam, izgladio jezik i odgojio svoju tvrdoglavost koja ako se otupi pomaže pjesniku da se riješi pjesničke mrzovolje. Poezija, bez obzira na svoje filozofske ideje i dimenzije, mora djelovati spontano, a to seže do čina pristojnih manira. Mnogo čitam istorijske knjige, čitao sam intelektualne i filozofske knjige i neke knjige koje nemaju veze sa poezijom, poput „Povijesti gusara“ ili „Povijesti soli“. Volim svestrana čitanja, posebno u području geografije, mora i zemalja.
Posjećujete li bioskop i pozorište?
Da naravno.
Jesu li to dva Vaša pjesnička izvora?
Bioskop kao moj vizuelni izvor da. Ali to je vrlo nejasan izvor. Međutim, priznajem da sam veliki ljubitelj romana.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Nema poezije bez avanture

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Muzika u pjesmi je jača od spoljašnje težine… Zar se ne slažete sa mnom da pjesma taf'ila trpi krizu?
Zaista postoji problem. Ali taj problem povezan je sa samom poezijom, pjesničkim talentom i pjesničkim iskustvom. Pjesma taf'ila svoj ritmički legitimitet izvodi iz rušenja tradicionalnog poretka, ali kada padne u drugi tradicionalni sistem gubi svoj legitimitet. Tako da ova pjesma može razviti svoje ritmove i strukturu. Na primjer: ja nemam redak stiha, moja pjesma se kreće kao kružna masa, rotira se. Moja rima to krije na početku ili u sredini rečenice. Dakle, postoji način slušanja jezika koji pjesnika mora osloboditi monotonije, a pjesnik mora znati kako da se pobuni protiv monotonije muzike. Ponekad postoji visok ritam koji samo uljepšava određena monotonija. Postoji, dakle, razmjena između ritmičke dimenzije i proze.
Zašto ste rekli da ćete, ako se suočite s poetskom krizom, otići u prozu? Zašto niste rekli da idete u proznu pjesmu? Zašto odbacujete izraz prozna pjesma?
Zato što ću i tada pisati poeziju. Prozna pjesma je poezija. Istina je da postoji prožimanje između proze i poezije, te da postoji književni rod koji se zove proza i drugi žanr koji se naziva poezija. U ovom rodu postoji mjerena pjesma, a postoji i prozna pjesma. Proza kao rod je drugo pitanje. Ako izađem iz poezije, izaći ću iz poezije u cjelosti. Možda je moj odgovor pogrešan. Ne mogu znati kakva mi je pjesnička budućnost. Zašto se raspravljam s Vama po ovom pitanju? Priznajem da je ovo na čemu sada radim prozni tekst. Sada u rukama imam, zaista, prozni tekst. To po prvi put priznajem. Što se tiče ograničavanja da u budućnosti napišem proznu pjesmu, to je pogrešan zaključak i nadam se da ćete ga ispraviti. No, mislim da je rasprava da je budućnost poezije i arapske pjesničke modernosti definisana samo u proznoj pjesmi zaista nepoštena. To je intelektualna tiranija, a isto tako i unutrašnja muzika dolazi samo iz proze… Mislim da moramo podići granice između svih ovih poetskih opcija, jer se prava arapska pjesnička scena može posmatrati samo iz ugla sinteze svih pjesničkih žanrova. Nema konačnog rješenja za pitanje poezije. Poezija je dvosmislena i neograničena, a njeno ograničenje doseže takvu tačku da ne prepoznajemo koje je pisanje ispravno. Po mom mišljenju, ispravno pisanje je pokušaj i nastojanje da se pogriješi. Jer bez grešaka se ne možemo razviti. Stoga uvijek preferiram eksperimentisanje bez garancije rezultata u odnosu na imitaciju zajamčenih rezultata. Po mom mišljenju, nema poezije bez avanture.
Zašto mnogi insistiraju na razgovoru o dvojnosti taf'il pjesme i prozne pjesme, s obzirom na to da se ta rasprava na Zapadu završila u devetnaestom stoljeću?
Istina, ta rasprava je završena na Zapadu. Tradicionalna strana bila je ona koja se borila protiv projekta slobodnog stiha ili metra. Slobodnoj poeziji je bila potrebna legitimnost i intelektualna i kreativna odbrana njenog izbora. Generacija prozne pjesme vodila je bitku za koju mislim da je bila jedna od najžešćih za utvrđivanje njenog legitimiteta. Bilo je agresivnih teoretičara prozne pjesme. Ali moramo razumjeti motive, posebno potragu za legitimitetom te pjesme. Danas je njen legitimitet uspostavljen, a pjesnici te pjesme ili njeni teoretičari moraju priznati legitimnost drugih. Moramo prekinuti jezik antagonizma između pjesničkih izbora i pjesničkih prijedloga. Čak i jedan pjesnik može napisati slobodnu pjesmu i pjesmu u prozi. Španski pjesnik Lorka napisao je proznu pjesmu, kao i Bodler i Rimbuad. Prozna pjesma više nije tema na dnevnom redu poezije ili književnosti. To je postalo zadato pitanje i čitalac više ne gleda razliku između poetike. Htio bih reći da mnogi pjesnici i čitaoci čitaju moje nedavne knjige kao prozne pjesme.
To je lijepo!
Takođe me čini srećnim, jer smatraju da su u moju poeziju apsorbovane prozne pjesme.
Insistirate na onome što nazivate značenjem u poeziji što se razlikuje od dijalektike? Je li Vaš pjesnički trenutak intelektualni ili intuitivni trenutak?
Prvo bih želio reći da je pojam značenja beskonačan. Riječi same po sebi nemaju značenje. Odnos riječi jedni prema drugima daje pjesničko značenje. Budući da su ti odnosi beskonačni, značenje je stoga beskonačno. Što se tiče pjesničkog znanja, vjerujem da postoje tri vrste tog znanja. Postoji intuitivno znanje, vizionarsko znanje i analitičko znanje. Poezija teži intuitivnom znanju i vizionarskom znanju a može imati koristi od analitičkog znanja, međutim osnova pjesničkog procesa ili područja u kojem poezija djeluje je intuitivno i vizionarsko znanje. Ta dva znanja nisu potpuno oslobođena analitičkog znanja. Pjesma počinje na različite načine koji se odnose na same pjesnike. Pjesma za mene počinje intuicijom. Ali to u trenutku ne otvara tok pjesme, slike se moraju pretvoriti u ritmove. A kad slike nose njihov ritam, osjećam da pjesma počinje kopati svoj kanal u nedefinisane književne žanrove. U tome leži teškoća pisanja poezije. Pjesma prti svoj put u beskrajnim spisima. Teškoća u realizaciji pjesme je kako se ona otkriva i ispunjava svoj pjesnički identitet u svim tim žanrovima i tekstovima. Dakle, ritam me vodi do pisanja. A ako nema ritma, i kakve god misli ili intuicije i slike imao, osim ako se vibracije muzike ne transformišu, ne mogu pisati. Tada počinjem od muzičkog trenutka. Ali u svakom pisanju postoji misao. Pjesnik ne dolazi samo iz jezika, već iz istorije, znanja i stvarnosti. Pjesnikov subjekt pisanja nije jedan subjekt, to je grupa subjekata. Dakle, postoji misao koja pokreće rad pjesme. Ponekad se pisanje pobuni protiv ideje koja ga pokreće, pa pisanje postane pokretač same ideje. Ovdje možemo reći da sutra dolazi u prošlost, a ne obrnuto. Svaki raspored pjesme svjestan je intelektualni čin, a ako se pojave njegove karakteristike, pjesma se pretvara u grupu izreka, a takođe se pretvara u filozofiju, a odnos između filozofije i poezije postaje odnos međusobnog kontinuiteta. Sva misao, filozofija i znanje moraju se izraziti u poeziji kroz čula, moraju se stopiti u čula, u protivnom pretvorit će se u izreke kako sam naglasio.
Ali primjetno je da većina Vaših pjesama, posebno pjesama s epskom dušom, ima strukturu zasnovanu na ritmu i na ritmičkim i lirskim materijalima. Koje su faze izgradnje Vaše pjesme?
Maloprije smo razgovarali o trenutku koji je pjesnika natjerao da napiše pjesmu. Moj ključ, kao što sam rekao, je ritam. To je u odnosu na poetski podsticaj. Ali ja insistiram na tome da pjesmu gradim geometrijski, a to se odnosi i na dugačke i na kratke pjesme istovremeno. Mislim da pjesma bez strukture može biti ugrožena mekušačkim tendencijama. Volim da pjesma ima snagu. Ovo nije zakon koji slijedim, već moj pjesnički izbor. Zašto govorim o teksturama? Upoznati odnos između površina i dubina, odnos između ritma i slike i metafore i metonimije. Moraju postojati vrlo precizni odnosi između količine soli i količine ruža, krvi i blata… Mora postojati koncepcija arhitekture na kojoj se pjesma temelji. Pjesma može dovesti do druge zgrade, u kojoj vrijeme inženjer mora promijeniti njenu kartu. Ali ukratko, ne objavljujem pjesmu osim ako nema oblik, strukturu ili ono što nazivam qawwam (baza).
Francuski pjesnik Paul Valéry kaže da pjesnik u prvom redu dolazi do inspiracije, a zatim mora nastaviti sa pisanjem pjesme. Ispisujete pjesmu u nekoliko faza, a zatim je formulišete iznova i iznova. Kako se Vaša pjesma rađa i kako se završava?
Rađa se preko ritma. Prvo napišem redak, a zatim pjesma potekne. Tako je pišem, ali kad unesem izmjene u nju ili se ona sama promijeni, to postaje druga pjesma. Mnogi moji prijatelji kritičari pokušavaju doći do mojih nacrta poezije. Kažem im da ih odmah uništavam jer postoje skandali i tajne, a povremeno uopšte nema veze između prvog teksta i posljednjeg teksta. Možda bi promjena pjesničke linije mogla promijeniti cijelu strukturu pjesme, pa je njena struktura podložna pokušaju restauracije i nove izgradnje. Divim se Paulu Valeryju, kritičaru, čitaocu i piscu visoke senzibilnosti i inteligencije, a ne mogu reći da mu se divim kao pjesniku. Kao što se Octaviu Pazu više divim kao kritičaru i teoretičaru poezije nego kao pjesniku.
(Nastaviće se)
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti