Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Uzalud je bilo što se protiv referenduma izjasnilo petnaestak političkih partija i organizacija. Među njima i Građanski forum, čiji članovi su bili neki od najznačajnijih crnogorskih umjetnika dvadesetog vijeka (Dado Đurić, Vojo Stanić, Živko Nikolić, Mirko Kovač), više od pet narodnih heroja (Komnen Cerović, Boško Đuričković, Veljko Milatović, Vlado Dapčević, Vlado Kapičić), dva bivša predsjednika vlade (Rade Brajović, Vuko Vukadinović), na desetine profesora univerziteta. Uzalud su bili mitinzi i protesti na kojima su govorili novi politički prvaci i studenti. Pučistička vlast je na zasijedanju Skupštine Crne Gore 23. februara 1992. promijenila zakon o referendumu i promptno zakazala referendum za nedjelju dana kasnije. Crnogorske independističke partije su pozvale građane da bojkotuju referendum. Prvog marta održani su referendumi o nezavisnosti u Crnoj Gori i BIH (ovaj je počeo 29. februara). Bulatović i Đukanović (koji je još 1991. izjavio da „najviše mrzi stopostotne Crnogorce”) intenzivnom kampanjom i pritiskom izveli su na glasanje 66 odsto građana. Od toga je 96 odsto reklo „da” ratu i razaranjima, vjerujući u obmanu da spasavaju Jugoslaviju. Srbi u Bosni su bojkotovali referendum, pa je izlaznost bila 63 odsto. Od toga je za nezavisnost glasalo 99,7 odsto. Pošto je izlaznost bila manja od zakonom traženih 2/3, Srbi nijesu priznali referendum. Već 1. marta došlo je do pucnjave, koja se smatra početkom rata u BIH. U sukob se uključila JNA. Uskoro je sukob poprimio oblik agresije Srbije (odnosno srpsko-crnogorske JNA) na BIH.

U martu 1992. javila se Dragica sa informacijom da je nabavila dvije stare štamparske mašine oko kojih bi mogla da se organizuje štamparija o kojoj sam joj govorio tokom januarske posjete Parizu. Tražila je da ja organizujem transport iz Francuske u Crnu Goru. Nije umjela da objasni karakteristike mašina, pa nijesam bio siguran da mašine odgovaraju našim potrebama, ali po logici „darivanom konju se zubi ne gledaju”, spojio sam je s Ćanom. Dragica mu je dala papire po kojima su mašine bile poklon i Ćano je dao nalog da Montex organizuje njihov prevoz. Tako je stigla mašina Marinoni ML 29 stara 32 godine i mašina Miller TP 36 stara devet godina. Obje za crno-bijelu štampu. Marinoni je bila u radnom stanju, a Miller nije. Međutim, Marinoni je imala format C₀, najveći u štamparstvu. Takve mašine su ekonomične samo kad se štampa u velikim tiražima, reda sto hiljada. Opslužuje je nekoliko radnika i mora da ima tzv. mašine za doradu koje savijaju taj veliki format na format knjige ili časopisa. Mora da je prati nož za rezanje papira velikog formata itd. Tiraž Monitora bio je daleko ispod tiraža za koji bi cijena jednog primjerka lista bila prihvatljiva.  Pošto se u Crnoj Gori nije ništa štampalo u velikim tiražima u crno-bijeloj štampi, mašinu Marinoni prevezli smo u skladište fabrike radijatora u Danilovgradu, s nadom da ćemo naći nekog štampara izvan Crne Gore koji štampa velike crno-bijele tiraže, koji bi je kupio. Preduzeće Montimpex Establishment  imalo je zbog mašine Marinoni troškove od 20.500 DM (≈70.0000 FF), koje je planiralo da da kao ulog u preduzeće Montenegropublic. To ulaganje ja nijesam prihvatio jer nijesam želio da druga preduzeća stiču pravo učešća u upravljanju medijima. Evidentirao sam ovaj iznos kao Ćanov doprinos.

Za mašinu Miller trebalo je kupiti neke vitalne rezervne djelove. Kasnije je ispalo da se ne može dovoljno „podmladiti”, već da se mora upotrebljavati kao mašina formata B₂ iako je formalno bila formata B₁. Kako je Monitoru stalno rastao tiraž, list se nije mogao štampati na ovoj mašini jer bi štampanje trajalo dva dana (i noći). To bi smanjilo aktuelnost lista. Planirao sam da mašinu osposobimo za komercijalne usluge, a iz zarade da pomažemo Monitor. Za to nam je bio potreban nož i mašine za doradu. Pošto nijesmo imali sredstava, a Ćano nije bio raspoložen za ulaganje u štampariju, pitanje štamparije sam odložio.

Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 30. maja Jugoslaviji su uvedene sankcije, za koje su režimi u Beogradu i Titogradu govorili da su „nepravedne i ničim izazvane”, jer „Srbija (Jugoslavija) nije u ratu”. Pošto krnja Jugoslavija nije imala ekonomiju koja može da izdrži dva rata, savezna država je počela da štampa novac. Krajem proljeća-početkom ljeta počeo je da se osjeća porast inflacije. Očekivao sam da će inflacija još više rasti. Sa dugačkim intervalima isplate od strane distributera štampe, to će izazvati smanjivanje realne vrijednosti zarade od tiraža. Ćano, od koga je i tako zavisila egzistencija Monitora, morao bi da poveća pomoć. Kako su se za Montex promijenili uslovi poslovanja na teritoriji bivše Jugoslavije i na njegovom glavnom tržištu u Istočnoj Evropi i Rusiji, počeo sam da brinem. Ćano je plaćao svakih nekoliko mjeseci, ali je to u prosjeku bilo više od dogovorenih 2.500 dolara mjesečno. Ćano (neko preduzeće iz sistema Montex) uplatio je bilo u februaru na račun Montenegropublica 10.000 dolara, a u maju još 10.000 dolara. Odlučio sam da višak sredstava koji se pojavio u tom trenutku sačuvam tako što ću formirati rezerve papira, čija cijena sa isporukom u Podgorici je poslije uvođenja sankcija porasla. Planirao sam da nabavim papir slovenačkog ili evropskog proizvođača jer je bio mnogo boljeg kvaliteta od onog iz Sremske Kamenice, koji je nabavljala Pobjeda. Od fondacija koje su bile spremne da pomognu, pomoć se lakše mogla dobiti ako i mi učestvujemo u troškovima kupovine. Zatražio sam od dvije fondacije da sa svakom udružimo sredstva i kupimo po šleper papira (ukupno 48 tona). Za tiraž koji smo imali polovinom 1992. to je bilo više od jednogodišnjih potreba. Činjenica da smo mi trebali da obezbijedimo 50 odsto sredstava je bila odlučujuća i kupovina je dogovorena. To nas je koštalo oko 15.000 dolara.

Zbog ovog avansiranja imali smo problema u pokrivanju redovnih troškova. Ćano je sa simpatijom gledao na moju štedljivost i pripreme za rvanje sa finansijskim nedaćama, pa je dodatnim sredstvima pomogao u pokrivanju troškova redakcije (od juna do kraja septembra 11.000 dolara+5.000 DM≈23.500 DM). U poslovnoj evidenciji stoji da je u decembru mjesecu Ćano za papir platio još 7.500 dolara. Carinu i prevoz za sve isporuke papira platila nam je Montex banka (po dogovoru Ćana i Vuka Vukadinovića). Mislim da je to bilo 4.000–5.000 dolara. Tako je Ćanova pomoć u 1992. bila približno 75.000 DM.

S rezervama papira koje smo obezbijedili zahvaljujući Ćanovoj pomoći, bio sam siguran da će Monitor preživjeti najmanje godinu dana. Nadao sam se da ću honorare i tekuće troškove nekako podmirivati iz prodaje tiraža, pretplate i pomoći od Ćana i sponzora. U tom trenutku nijesam pretpostavljao da će inflacija u 1993. porasti do 300.000 procenata, što je jedna od nekoliko najvećih inflacija u ljudskoj istoriji. Veća nego čuvena inflacija u Njemačkoj od 1918–1923. Da će to razoriti ekonomiju i potpuno obezvrijediti zaradu od prodaje tiraža.

Tokom proljeća 1992. stalno je rastao tiraž Monitora. Esad i redakcija su radili s entuzijazmom. Krajem proljeća stalni član redakcije postao je Darko Šuković, koji je pisao pod pseudonimom Marko Vuković. (Mislim da je par tekstova napisao i 1991.) Početkom 1993. Darko će početi da potpisuje svoje tekstove pravim imenom.

Brutalnost s kojom je režim izveo referendum bila je predmet više Ćanovih i mojih razgovora. Govorili smo da nema te vlasti na svijetu koji bi se odrekla svoje države tako lako kao crnogorska vlast. Ni naroda koji bi za to glasao. Ja sam povremeno govorio o značaju koji bi imala dnevna novina i televizija za osvješćivanje naroda. On bi obično ćutao.

Pošto organizatori Londonske konferencije nijesu prihvatili naš zahtjev da predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju (o kojoj sam gore govorio) imaju zvanične predstavnike na konferenciji, Ćano se dogovorio s liberalima da jedna grupa nas ode u London da u nezvaničnim kontaktima sa učesnicima konferencije „zagrijava” crnogorsko pitanje. I uspostavi lične veze koje bi nam omogućile lakšu komunikaciju sa važnim adresama u budućnosti. Dogovorili smo u pisanoj korespondenciji više susreta s ljudima koji su bili savjetnici onih koji donose odluke. Zadužili smo nekoliko naših ljudi da pripreme materijal o crnogorskom pitanju koji ćemo na tim razgovorima dijeliti.

(Nastaviće se)

Komentari

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari