Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (X): Poslije mraka boli i svjetlo

Objavljeno prije

na

Put od zgrade suda nazad do zatvora prošao mi je u nekom to tada meni nepoznatom stanju. Činilo mi se da se sve ovo događa nekom drugom i da ja sve to posmatram iz nekog polusna. Prilikom povratka čini mi se bilo nas je desetak u furgonu marice. Sjedjeli smo jedan drugom u krilu. Za divno čudo nisam bio radostan, već bih slobodno mogao reći tužan. Opet isti osjećaj i isto stanje koje sam imao tačno prije godinu dana, kada sam gledao na televiziji hapšenje Omera Omerovića i svih onih koji su pohapšeni prije mene. Srce mi se stezalo od boli što nismo svi izašli van. Nisam registrovao trenutak kada smo stigli u krug zatvora. Zadubljen u misli, nisam osjetio otvaranje vrata furgona marice i izlazak onih koji su bili skupa sa mnom tokom ove posljednje vožnje. Ostao sam sam. Pozive komandira da i ja izađem vani nisam čuo, niti registrovao. Kao na filmskom platnu gledao sam posljednje događaje. Iznova sam preživljavao hapšenje, torturu, suđenje. Neki od komandira me uze ispod ruke i izvede van. Sve do trenutka dok ponovo nisam ušao u krug zatvora i našao se na sredini kruga po kojem sam Bog zna koliko puta šetao, držao me spomenuti osjećaj i stanje. Tek tada sam postao svjestan situacije i shvatio gdje se nalazim i šta se sve dogodilo u ovom posljednjem danu moje robije. Stajao sam kao kip, ne znajući kud da krenem i šta da radim. Bolne uspomene, kao na filmskoj traci, iznova su se ređale ispred očiju i ponovo sam preživljavao teške trenutke i događaje. Jedna misao okupirala je moj um, i u tom trenutku postojala je samo jedna jedina misao u mojoj glavi – kako ostaviti i rastati se od onih koji su morali ostati i dalje na robiji? Zaista kako izaći bez njih vani?

,,Čikiću, šta ti čekaš tu u krugu i stojiš kao spomenik? Idi uzmi stvari i pođi sa mnom u prijemno da uzmeš ostalo. Dok se ti tu čudiš i stojiš ovi ti odoše. Ne možeš ti više ovdje boraviti. Za tebe ovdje više nema mjesta. Hajde, idemo po stvari”, obrati mi se jedan od komandira i povede me uz stepenice, ka ćeliji br. 7.

Teška srca i koraka pođoh po stvari. Zveket ključeva i otvaranje teških vrata izazva i iznova povrati u jednom trenu sva ona prošla otvaranja i zatvaranja istih. Kao da sam samo prije par sekundi prvi pud doveden ovdje. Kako je sve ovo tako brzo prošlo. Samo do prije jednog sahata sve mi je izgledalo beskrajno dugo i neizvjesno. Kako je to izgledalo dugo dok sam bio unutra, a sada kada ostavljam ako Bog da sve ovo iza sebe, iz ove percepcije sve se odigralo u nekoliko trenutaka. Svega par treptaja oka i ništa više. Isti osjećaj kao u trenutku smrti. Tek tada čovjek shvati kako je brzo život prošao i koliko je sve to kratko trajalo. Na jedna vrata ušli, a na druga izašli. Slabašno li je tijelo, osjetljive li su kosti i nježna li je koža kojom čovjek treba zaraditi vječnost. Vrijeme koje imamo na raspolaganju za tako uzvišen cilj malo je duže od treptaja oka. Čovjek te istine postaje svjestan tek kad vrijeme nepovratno prođe (…)

„Ajde vas dvojica, pomozite mu da pokupi stvari i iznesite mu to do kruga, momci!” obrati se komandir, do samo par trenutaka, mojim sudbinom određenim komšijama, sa kojim sam morao tako dugo dijeliti životni prostor. Morali smo skupa spavati, jesti, hodati, jednom riječju dijeliti istu sudbinu puna dvadeset i četiri sahata, i to danima, iz dana u dan. Toliko su mi boli, jada i čemera nanijeli, ali sada mi ih postade žao. Za njihove životne priče pokušao sam naći opravdanje. Tražio sam minimum dobra u njima kako bih mogao da ih razumijem. I razumio sam ih i osjećao sažaljenje prema njima. Pitao sam se da li će i oni sami razumjeti stanje u kom se nalaze. Da li će ikada postati svjesni blagodati života koji im je podaren od Jedinog Gospodara. Hoće li iskoristiti blagodati Njegove milosti koju spušta na njih dajući im vremena da promijene način života i razmišljanja. Iskreno se nadam da hoće.

Pošto su pokupili sve moje stvari na čaršaf, svezaše krajeve u čvor i međi sobom ga izniješe do zatvorskog kruga, uz samu kapiju. Srdačno i ljubazno se pozdravih sa svima, poželjevši im skori izlazak na slobodu i mnogo sreće u budućem životu. Osjetili su iskrenost u mom glasu. Shvatili su da sam im doista želio dobro. Priđoše i plačući se pozdraviše sa mnom, dok su se izvinjavali za svoje postupke. Momci, ja vam halalim, ja sam vam sve oprostio, ali nikada neću moći sve ovo zaboraviti. Jedan od teških grijeha koji čovjek za život može napraviti jeste i zaboravnost i zato će se sigurno odgovarati. Veliki je zulum čak i sami pokušaj nekog kome je učinjena nepravda nagovarati da to zaboravi (…)

Pozdravljanje sa komandirima, čak i sa onim koji su bili neprijateljski raspoloženi prema meni i svojski se trudili da mi zagorčavaju život na robiji. Polahko me vode na glavnu, tešku, veliku ulaznu, a ovom prilikom izlaznu kapiju. Mračni hodnik dovodi do širenja moje bolesne zjenice. Naglo otvaranje teških vrata i ogromna svjetlost koja me zapljusnu, skupa sa svježim decembarskim danom, izazva strahovit bol u mom oku. Svjetlost praćena koncentričnim krugovima zelene, žute, crvene boje prikova me za jedno mjesto. Čuh teška vrata kako se s treskom zatvoriše iza mojih leđa. Ostadoh sam uz samu kapiju, držeći u ruci poveliki zavežljaj, ne znajući u kom pravcu da krenem. Iznenada začuh meni dobro poznat plačan sestrin glas: „Ibrice! Ovamo!”

Miodrag Živković, predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore
Balkanska sudbina

Knjiga Ibrahima Čikića Gdje sunce ne grije na najbolniji način podsjeća da je od svih poimanja sudbine, religijske i društvene, najgora balkanska. To nije sudbina koju nam bog zapiše rođenjem, niti sudbina koju sami ispisujemo činjenjem, to je balkanska sudbina koju nam živi, nedostojni ljudi ispisuju sudeći samo poi menu, koje čak sami ne biramo.

Nome nest omen – Ime je znak… Ibrahim (…)

Nepravda boli više od bilo čega. Vrhunska nepravda je u Crnoj Gori činjena tamo gdje joj se sudi. Politički proces, u kojem su učestvovali od državnog vrha, sudija, medija do policajaca okončan je vulgarnim pomilovanjem nedužnih. Još jedna farsa u zemlji institucionalnog mraka i ljudskog sljepila goreg od Ibrahimovog.

Onima koji su osmislili cijelu ujdurmu i onima koji su vršili torturu nad tadašnjim liderima SDA niko nije sudio. Ni javnost, ni sudovi. Proces lustracije nikada nije započet, iako su visoki i tadašnji državni funkcioneri, sudije i policajci na istim ili češće višim pozicijama. Valjda su to i zaslužili?! Na sceni je kontralustracija i pranje biografija. Pišući nove istorije, sebe nazivaju mirotvorcima i humanistima, zorno kačeći na reveru ordenja za nedjela.

Knjiga Ibrahima Čikića, pored bolnog prisjećanja i tragične ispovijesti, baca prkosno u lice čitaocu provokaciju, motiv za promišljanje, zavjet za nezaboravljanje. Čikić, sa vjerom u Boga i njegovo spasenje, nudi i čitaocu spas snažeći volju. Njegova knjiga nije samo pisan trag o jednom vremenu i sudbini „imena” koje nosimo, ona je odlučnost hrabrog čovjeka da spriječi da ćutanje ne nadglasa istinu.

(Podgorica, 2008. )

Čikić na sudu zbog knjige

U bjelopoljskom Osnovnom sudu 30. januara nastavlja se suđenje Ibrahimu Čikiću, autoru knjige Gdje sunce ne grije i Vijestima po privatnoj tužbi devet Bjelopoljaca za naknadu štete. Bivši službenici bjelopoljskog zatvora Luka Bulatović, Tomislav Karišik, Vučić Popović, Milko Kljajević, Dušan Obradović,Vukić Šuković, Blažo Marijanović, Radoman Vuković i Radojko Veličković u tužbi tvrde da ih je Čikić oklevetao, neutvrđenog dana tokom 2008. godine u knjizi „Gdje sunce ne grije” koja je u nastavcima objavljivana u Vijestima, u periodu od 20. novembra do 20. decembra 2009. godine. Za navodnu klevetu i duševne bolove oni traže sto dvadeset hiljada eura.

(Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVII): Period poratne obnove i izgradnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Po završetku Drugog svjetskog rata prioritet je bio obnova i izgradnja porušene Crne Gore, a potom izgradnja prioritetnih puteva, željeznica, škola, bolnica… svega onog što Crna Gora nije imala. U sakralne objekte se, shodno prioritetima, ulagalo samo u krajnjoj nuždi i radi zaštite kulturnog blaga i graditeljskog nasljeđa, što je posebno došlo do izražaja poslije katastrofalnog zemljotresa iz 1979. godine, u kome su stradali mnogi vjerski objekti. U ovom periodu, pored pomenutog preseljenja Pivskog manastira, iz istih razloga preseljen je i manastir Kosijerevo.

Istina,1972. godine završena je davno započeta izgradnja crkve Svetog Save u Tivtu i izgrađena dva reprezentativna crkvena objekta katoličke crkve u Crnoj Gori: Katolička crkva u Nikšiću i Katolička katedrala u Titogradu.

Nekadašnja katolička crkva u Podgorici, posvećena Presvetom Srcu Isusovom, podignuta 1901. godine, zajedno sa samostanom i župskim uredom, stradala je prilikom savezničkog bombardovanja u maju 1944. godine. Zemljište na kome se crkva nalazila, par godina nakon rata je nacionalizovano i na njemu podignut Dom Jugoslovenske narodne armije.

Crkveni velikodostojnici katoličke crkve u Crnoj Gori su pune dvije decenije vodili pregovore oko nadoknade za izvršenu eksproprijaciju i dobijanja nove lokacije i odobrenja za izgradnju nove crkve. Pregovaralo se u Titogradu, Beogradu i Vatikanu. Pregovori su urodili plodom pa je 1967. godine počela njena izgradnja.

Crkva je sagrađena prema projektu koji su uradili profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Zvonimir Vrkljan i Boris Krstulović, asistent na istom fakultetu. Izvođač radova je bilo GP ,,Prvoborac” iz Herceg Novog. Crkva je otvorena 29. juna 1969. godine. Novac za izgradnju obezbijeđen je iz donacija Crne Gore i Titograda, međunarodne humanitarne organizacije „Caritas internationalis” i doborovoljnih priloga vjernika iz Crne Gore i dijaspore. Kao i prethodna koja je porušena prilikom bombardovanja, i ova crkva je posvećena Presvetom Srcu Isusovom.

Kuća u kojoj je bila župna crkva u Nikšiću, koja potiče iz 1933. godine, porušena je 1971. godine jer se nije uklapala u novi urbanistički koncept centra grada. Pet godina kasnije, po projektu arhitekte Slobodana Vukajlovića, počela je izgradnja nove crkve u Rastocima. Izgradnja je trajala 10 godina pa je crkva svečano blagosiljana 25. jula 1986. godine.

Promjena političkog sistema nastala raspadom nekadašnje Jugoslavije karakteristična je i po ekspanziji izgradnje vjerskih objekata, koja je zahvatila sve države koje su nastale njenim raspadom.  Religija je dobila primat u političkom odlučivanju, unutrašnjoj i spoljnoj politici, prosvjeti i obrazovanju… pa i onda kad se odlučivalo o ratu ili miru. Vjerski objekti niču kao pečurke poslije kiše. Njihovu izgradnju finansiraju Vatikan, Beograd, Bliski Istok, vjernici, dijaspora, vlada, lokalne samouprave, državna preduzeća, biznismeni… i grešnici. Svi grade i svuda po Crnoj Gori, sa dozvolom i bez dozvole. Često i bez valjane tehničke dokumentacije. Dovoljan je blagoslov crkvenog velikodostojnika. Novca za njihovu izgradnju uvijek ima, a za ostalo ni danas ne smije ni da se pita. Jedino nije bilo novca za izgradnju svetilišta Crnogorske pravoslavne crkve u Podgorici.

Tako su nastale i nastaju i dalje desetine novih bogomolja. Neko gradi crkvu, neko džamiju, sjemenište, hram, medresu… Podignut je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Medresa u Milješu kod Tuzi, Hram Svetog Vladimira, Džamija Selimija i Katedrala u Baru i… U isto vrijeme nije sagrađena ni jedna nova bolnica, ni jedan kilometar nove željeznice, a nove škole i vrtiće možemo izbrojiti na prste…

Saborni hram u Podgorici: Idejno rješenje Hrama Hristovog Vaskresenja uradio je poznati arhitekta iz Beograda, prof. dr Predrag- Peđa Ristić.

Idejni projekat je urađen 1994. godine na Građevinskom fakultetu u Podgorici a njegova revizija na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Idejni projekat je uradio stručni tim u sastavu: Koordinator projekta  prof. dr Mitar Čvorović, dipl.inž. geod.; rukovodioci projekta prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh i prof. dr Radenko Pejović, dipl.inž.građ;  odgovorni projektant arhitekture prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh.; projektanti arhitekture: mr Dušan Vuksanović, dipl.inž.arh. i Dušan Lazarevski, dipl.inž.arh; odgovorni projektant konstrukcije Radivoje Mrdak, dipl.inž.građ; projektant konstrukcije Zvonko Tomanović, dipl.inž.građ; odgovorni projektant vodovoda i kanalizacije prof. dr Aleksandar Ćorović, dipl,.inž.građ a odgovorni projektant elektro instalacija Ranko Radulović, dipl.inž.el.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo