Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Ref: cano 19
28.08. 93.

Dragi Ćano,

Vlast mi je opet odložila registraciju radija za nekoliko dana. Kažu, … da će mi se javiti u ponedjeljak. Ako to, konačno, bude završeno, odmah ću registrovati i televiziju, na isti način. No dok god ne dobijem i taj posljednji papir,… ne mogu da se oslobodim i razmašem. (…)

Oni naši prijatelji… raspolažu opremom za televiziju… Predlažu da ih pustimo u Montenegropublic kao suvlasnike ili da im ga prodamo. (…) Prepuštajući tebi da odlučiš šta da se radi, dopusti da ti predočim kako stvari izgledaju iz mog ugla. Televiziju treba pokrenuti što je prije moguće.

… Budući da moje jevrejsko nasljeđe traži da se sa što manje ulaganja postigne cilj, za mene se problem svodi na pitanje kako uzeti to što nude a da im ne damo kontrolni paket dok posao koji sklapaš ovih dana malo ne odmakne… Procjenjujem da će prihod od radija i TV u toku prvih pola godine biti zanemarljivo mali, te da će za prvu godinu biti nužno blizu 500 hiljada DM. (…) Upravljačka prava da se podijele ovako: 45 odsto tebi, 10 odsto Montenegropublicu sa mnom kao njegovim zastupnikom, i 45 odsto njima. (…)

Javi mi se što prije možeš, da bih znao šta da radim dalje.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

Vlast nije željela da daje licence onima koje ne kontroliše. Montenegropublic im je promakao zahvaljujući tome što je naš zahtjev rješavan prije nego što je Panić u februaru 1993. napustio položaj saveznog premijera. Vučinići nijesu mogli da dozvolu brzo dobiju, pa su željeli da i televiziju pokrenemo zajedno. Ćano je i dalje bio optimista da će stvoriti 650.000 DM za televiziju. Na osnovu ranijih razgovora, 21. septembra poslao sam mu sljedeći predlog organizacione šeme televizije i kadrova.

Ref: cano 20
21.09. 93.

KONCEPCIJA TELEVIZIJE – skica za predlog

Televizija startuje kao informativna kuća sa jednom dnevnom (večernjom) informativnom emisijom u formi dnevnika.

• Dužnost gen. direktora vrši dr Miodrag Perović.
• Glavni urednik Žarko Mirković, kompozitor, profesor Univerziteta u Novom Sadu.
• Specijalni savjetnik gen. direktora i koordinator Mihailo Radojičić. (…)

Mirković je bio moj, a Radojičić Ćanov predlog. Sa svim ljudima razgovarao bi i plate (honorare) ugovarao Ćano, kao većinski akcionar.

Dvadeset trećeg septembra, kao grom iz vedrog neba, Savezna uprava za radio veze donijela je rješenje za izmjenu uslova u dozvolama za rad radija i televizije koje sam imao. Tada sam shvatio da je inženjer Gomilanović cijelo vrijeme sprovodio opstrukciju, ne izvršavajući svoje zakonom predviđene obaveze. Školovani dvoličnjak je čekao da mi Savezna uprava blokira posao. Saznao sam da je to učinila po dogovoru (na zahtjev) vrha crnogorskog režima. Učinio sam jedino što mi je stajalo na raspolaganju u tom trenutku. Utužio sam Saveznu upravu Saveznom sudu.

Neizvjesnost mi je teško padala. Jer dok je naša tužba kod Saveznog suda bila u postupku,  Ćano me obavijestio da kroz nekoliko mjeseci u Kazanju u Tatarstanu, treba da pusti u pogon neku fabriku za preradu drveta. To je bio znak da će naplatiti makar dio onog duga od svog pobratima. Narednih par mjeseci obojica smo bili mnogo zauzeti, pa smo rjeđe komunicirali.

Vlado je dao Montenegropublicu posao kompjuterizacije poslovanja njegovog preduzeća. Ja sam angažovao svoje studente i kolege da taj posao urade. Od zarade u tom poslu mogli smo da par mjeseci pokrivamo Monitorove gubitke.

Dragica je početkom jeseni jednu svoju nabavku isporučila preko Albanije. Tamo su je sreli moj brat Milo i zet moje sestre Milke Matjaž Popović. Mata i ja smo već imali iskustvo u prebacivanju robe, jer smo jednom preuzimali isporuku štamparskog papira za Monitor na granici Srbije i Mađarske. Mata mi je pozajmio dio sredstava za emisionu tehniku i vozio me u Njemačku i Italiju da je preuzmem. Učestvovao je kasnije i u kupovanju dodatne opreme za štampariju.

Vlado nam je sredinom jeseni dao posao štampanja kutija za Čiča Glišu. Bobo i ja smo bili srećni što ćemo neko vrijeme moći da zarađujemo plate za redakciju. Na smjenu smo obavljali posao pomoćnog majstora u štampariji. Jesen se završila sa inflacijom od preko 300 hiljada procenata, što je zbog nedjeljnog ritma naplate, gotovo potpuno obezvrjeđivalo prihod od prodaje.  Ćano je u oktobru i novembru dao pomoć od 21.000 DM. Tako je Ćanova pomoć za 1993. bila 30 hiljada i nekoliko stotina maraka. Dva i po put manja nego za 1992. Ipak, zahvaljujući poslovima koje nam je dao Vlado i papiru koji smo imali, zarada iz štamparije je ublažila posljedice smanjenja Ćanove pomoći. Uspjeli smo da održimo Monitor.

Savezni sud je 27.12.1993. poništio odluku Savezne uprave i vratio nam dozvole za radio i televiziju. Novi rok do kada moramo završiti nabavku i instalaciju opreme bio je 28. januar 1995. Republičko ministarstvo je produžilo da sprovodi opstrukciju, ali više nije moglo zaustaviti projekat. Gomilanović je ispao sitniji nego što je morao. Tražio je da plaćamo za frekvenciju od desetog februara, kad je dozvola izdata prvi put. To jest i za period kad Ministarstvo nije izvršavalo poslove predviđene zakonom, a takođe i za vrijeme rješavanja spora kod Saveznog suda. Tužio sam i Ministarstvo kod republičkih sudova i produžio da završavam poslove predviđene dozvolom. Fudbalski klub Budućnost (Zoran Božović) mi je još 1992. godine dao saglasnost da postavimo linkove za povezivanje našeg studija (koji je bio smješten u Streljačkom savezu) i repetitora u Kučima.

Očekivao sam da ću dobiti i proces pred republičkim sudovima, pa sam u komunikaciji s Ćanom obnovio pitanje transformacije Montenegropublica. Moja ideja je bila da izdijelimo preduzeće na samostalne djelove i tražimo različite partnere za razne potprojekte, slično onome što ja pokušavam da ostvarim sa braćom Vučinić. Meni je bilo važno da independističko-proevropski pokret što prije formira svoje medije.

Desetak dana iza nove godine dobio sam od Ćana sljedeće pismo.

Dragi Miško,
Nova godina, Nova Novaka.

Tebi i porodici želim sretnu novu godinu i sibirsko zdravlje. … Idemo dalje. …

Od početka formiranja Montenegropublica zastupao sam rješenje da se stvori Holding kompanija (Monitor, Radio i Televizija), a ti i ja da budemo glavni akcionari. Holding kompanija staviće se u funkciju nezavisnog informativnog sistema i nezavisne Crne Gore (crno nam je bog dao kad smo ovakvi). O tome slijedi naš dogovor. Vjerovatno treba da odškrinemo vrata jednom broju organizacija i ljudi (opredijeljenih državnosti i nezavisnosti Crne Gore) da postanu akcionari Montenegropublica. To bi bio jedan od načina prikupljanja sredstava. O drugim mogućnostima možemo prodiskutovati. … Tvoja finansijska situacija donekle mi je poznata i teško mi pada, jer sam svjestan koliko si žrtvovao za stvaranje Montenegropublica. Ovo važi i za tvoju užu i širu porodicu. Nemoj pogrešno da me shvatiš, ali za sada nema mjesta panici. Siguran sam da ćemo stvoriti izvore finansiranja, nemoj se sada smijati ,,dokle ću trpjeti tvoj optimizam”. … Razumio sam da hoćeš da zakažeš sjednicu Upravnog odbora … Prije sjednice želio bih da izmijenjamo misli o prošlom, sadašnjem i budućem radu. …

Od Televizije ne odustajem. U vremenu od 15 do 25. januara imaću 200.000 USD na raspolaganju televiziji. Pred Novu godinu obnovio sam razgovore oko kupovine opreme (izvor ti je poznat, a takođe i konstrukcija)…. O organizaciji i finansiranju razgovaraćemo prilikom susreta. Prebrodićemo krize, preskočiti prepreke i pobijediti. A ,,prezreni i gladni” nećemo biti. Vjerovatno  ćeš se vratiti svojim tezama ,,da ojačamo Monitor, štampariju i radio, televiziju ne možemo isfinansirati”, prihvatam za razmišljanje.

Pozdravi Ranka [Vukotića], Švajcarska će se dogoditi…. u kom obimu bumo videli.

Iskreni pozdrav,
Ćano

Prepuštajući Ćanu neizvjesne planove za televiziju, s Vučinićima sam nastavio poslove na otvaranju zajedničkog radija. Preraspoređivao sam skromna sredstva koja smo imali i kompletirao emisionu opremu koja je bila u obavezi Montenegropublica. Poslije deset nedjelja poslao sam Ćanu sljedeći izvještaj.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Beč
4. 05. 93.

Dragi Miško,
Izvinjavam se što nijesam odgovorio na dva pisma. Pretpostavljam da znaš, jer sam ti nagovijestio, od koje „bolesti” bolujem. Vrijeme je teško, poslovi stali, krade se, ne plaše se ni boga ni nikoga. Vjerovatno ću biti u teškoj situaciji 4 mjeseca. Za ovo vrijeme pokušaću da raščistim mnoge stvari. Radim puno. Dolazim u Titograd u četvrtak uveče. Želio bih da se vidimo. Produžavam za Nikšić uveče. U petak sam na sjednici komisije o slobodnoj carinskoj zoni.

Pozdrav,
Ćano

Komentar. Kriza o kojoj govori Ćano sastojala u sljedećem. Smanjivao se prihod Montexa. ́Ćano nije želio da se otpuštaju radnici, iako se to nametalo kao obavezni element rješenja. Ekonomija Crne Gore je propadala, pa su crnogorska preduzeća iz Montexovog sistema počela da posluju s gubicima. Ćanovi mladi saradnici tražili su da se formira novo privatno preduzeće koje bi preuzelo poslove poludržavnog Montexa. Nezadovoljni što je Ćano oklijevao, počeli su da formiraju sopstvena preduzeća u koja su prenosili referate koje su vodili u Montexu.

Bilo mi je žao velikog čovjeka iz epohe koja je nestajala, ali sa štamparijom sam se toliko zahuktao da nijesam mogao da čekam četiri mjeseca. (Sljedeća tranša Ćanove pomoći za Monitor od 4200 DM prispjela je, zaista, kroz četiri mjeseca – 20. 08. 1993. Ali ne i za štampariju i radio.) Nadao sam se da ću mašinu staviti u pogon za par mjeseci i početi da ponešto zarađujem za ispomoć Monitoru.

Mjesec dana poslije majskog pisma u kojem je najavio da do kraja avgusta neće moći ništa da pomogne čak ni za Monitor, trećeg juna došlo je na Montexov  teleks sljedeće Ćanovo pismo u kojem oživljava priču o televiziji.

Moskva,
3. 06. 93.

Tlx-0835, Montex – Podgorica, hitno hitno

Dragi i mili Miško,

Još se ne propada. Poslovi novi izviru. Perspektiva i budućnost sjajna.

Hitno pogledaj ovaj predlog. Potpisao sam ugovor. Uslovi: da dođu specijalisti i da potvrde ovo.

Javi ko dolazi od specijalista i kada? Isporuka studija promptna.

Pozdrav,
S. Koprivica
Montex – Moskva

Ćanu su, očigledno, u Moskvi bili u izgledu neki novi poslovi, pa se ponadao da može da kupi rusku opremu za našu televiziju. Već sam navikao da formulaciju „već sam potpisao ugovor” ne shvatam dramatično. Riješio sam da produžim osposobljavanje štamparije i da paralelno obavljam zadatke koje mi daje u vezi sa televizijom. Raspitao sam se kod kolega na Elektrotehničkom fakultetu i poslao Ćanu sljedeći odgovor.

Ref: cano 18
6.06. 93.

Dragi Ćano,

U vezi sa onim što si pitao teleksom stvari stoje ovako.

a) Rusi prave (donedavno su pravili) sliku u kolor televiziji pomoću 400 tačkica na jednom inču. Zapadnjaci (i mi) imamo 600–800, a u najnovije vrijeme i više od 1000 tačaka. Zato slika na ruskoj televiziji izgleda razlivena, neoštra za naše navike.

b) Čak i ako je ovo pod a) u redu, … može se desiti da potrošni materijal koji se kupuje na ovom tržištu ne odgovara tehnologiji koju oni koriste …

d) Itd.

Rečeno mi je da to što Rusi nude, ipak, zvuči primamljivo i … da bi neko odavde trebao da doputuje to da vidi. …

Poslije ovakvog teleksa očekujem da u Beču nađem injekciju za umirenje i vraćanje optimizma.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

P.S. Poslovi i u štampariji i u nabavci opreme za radio su napredovali.

Dvije nedjelje docnije u Moskvu je otišao dipl. ing. Milan Marić, moj bivši student.  Vratio se sa negativnim izvještajem. Najveći dio opreme tehnički nije odgovarao evropskim standardima koji su bili propisani u bivšoj Jugoslaviji. …

Puštanje štamparije u rad.

Moji kolege mašinski inženjeri Bobo Zeković i RatkoTomašević, koji su osnovali prve projektno-mašinske radionice u Titogradu, su obavili niz poslova na remontu Millerove mašine i izrade njene pomoćne opreme, ne postavljajući pitanje kad ću im platiti. Pitanje elektronike riješio je moj bivši student Đorđije Marković. Uz konsultacije sa dr Zoranom Mijanovićem, jednim od najboljih studenata Elektrotehničkog fakulteta kojeg sam ikad imao, nacrtao je nedostajući dio električnih šema, da bi kasnije i manje kvalifikovani električari mogli da izvrše opravku kad zatreba. Početkom ljeta počeli smo da prihvatamo najjednostavnije poslove, kao što je štampanje knjiga. Posao su neko vrijeme obavljali majstori iz Beograda kao probni rad, tokom kojeg bi se otkrivalo da mašinu treba „podmladiti” nekim rezervnim dijelom. Kako nijesmo imali nož za rezanje papira, Bobo i ja smo vozili papir u drugu štampariju da ga obrežemo na format koji treba štampati, pa nakon štampanja, ponovo na obrezivanje na konačni format. Svaki put trebalo je čekati da se u toj drugoj štampariji oslobodi nož za naše potrebe. Uz druge poslove koje smo obavljali, to je bilo i komplikovano i fizički naporno, jer količine papira koje smo utovarali i istovarali bile su teške po više desetina kilograma. Važan događaj bio je to što je inženjer Mirko Mančić iz Pobjede prihvatio da honorarno vodi poslove u našoj štampariji. Zahvaljujući njegovom umijeću da isplanira i organizuje posao počeli smo da ostvarujemo neveliki prihod.

Radi ilustracije političke klime koja je u Crnoj Gori još vladala, valja da ispričam sljedeću priču. Uzeli smo da štampamo jednu knjigu na albanskom jeziku. Taman što sam napustio štampariju i stigao u Monitor, zove me Mančić i kaže da je majstor V. O., koji je takođe počeo da honorarno radi kod nas, prekinuo posao. Rekao je da se ne osjeća dobro i otišao kući. Kad sam došao u štampariju, Mirko mi je rekao da misli da V. O. nije htio da štampa knjigu zato što je na albanskom. Otišao sam kod O. V. kući, jer drugog majstora nijesam mogao da obezbijedim za taj vikend. Rekao mi je da su ruke počele da mu drhte kad je vidio da je knjiga na albanskom. Izveo sam ga u najbližu kafanu i započeo strpljivu lekciju o suživotu i demokratiji. Objašnjavao sam da su Albanci isto takvi ljudi kao i Crnogorci i Srbi. Da ja s njima živim u Podgorici i gradim prijateljstva cio život. U njegovom selu na Durmitoru on nije imao prilike da se s njima druži i zato je propaganda uspjela da kod njega stvori pogrešnu predstavu da su Albanci naši neprijatelji. Ako Albanci u Crnoj Gori ne budu imali ista prava kao i Crnogorci i Srbi, oni neće Crnu Goru doživljavati kao svoju državu. To nije dobro ni za nas ni za njih. Nakon sat vremena sjeli smo u moja kola i vratili se u štampariju. Knjiga je u ponedjeljak bila završena.

Poslove sa većim tiražom za štampariju nijesmo mogli da uzimamo jer je mučenje sa korišćenjem noža druge štamparije bilo neizdrživo. Kad je moj brat vidio koliko truda ulažemo Bobo i ja za poslove manjeg tiraža, u avgustu 1993. kupio nam je polovni nož marke Maxima 107 za 15.500 DM. Vlado Nikaljević je od ranije bio spreman da nam da štampanje kutija za slatkiše Čiča Gliša, ali bez svog noža nijesmo mogli da uzmemo taj posao. Sad smo Bobo i ja htjeli da prihvatimo posao, ali je i nož i mašinu trebalo još dotjerivati da bismo tehnički zahtjevni posao u koloru mogli kako-tako da obavimo.

Kad smo polovinom avgusta minimalno opremili štampariju, planirao sam da dio buduće zarade usmjerim na kupovinu nedostajuće opreme za radio. Produžio sam sa braćom Vučinić saradnju na osnivanju zajedničkog radija. Glavni problem je bio to što su oni željeli da njihov radio bude sličan partijskom llistu Liberal. Ja sam želio da radio bude nezavisan od partija i u korist cijelog suverenističkog pokreta. Takav stav kod njih je izazivao nepovjerenje. Našli smo kompromis. Da ja budem nominalni glavni urednik i da imam dva ravnopravnog zamjenika. Oni bi imenovali jednog a ja drugog. Zamjenici bi radili a ja kontrolisao. Stevo i ja bismo se o svemu dogovarali. Stevo me provjerio pitanjem: Ako tebe nema, da li ja mogu da uđem u studio i naredim prekid nekog programa, ako budem smatrao neophodnim. Odgovorio sam potvrdno, uz opasku da se nadam da to nećemo nikad učiniti ni on ni ja. Ovim dogovorom moja rukovodeća pozicija je oslabljena i dogovor je za njih postao prihvatljiv.

Taman što smo postigli načelni dogovor za radio, iznenada su nastupile administrativne komplikacije, za koje sam u počeku pretpostavljao da su slučajne. Zato u prvom poslijeljetnjem pismu Ćanu nijesam tome poklanjao veliku pažnju.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Nastavak mog pisma od 5. 03. 1993.

O radiju i televiziji…. Prodao sam, odnosno dogovorio se da prodam frekvenciju u obliku 40 odsto suvlasništva… u radio-stanici koju formira Montenegropublic – na čije ime je dozvola izdata i grupa građana koja ulaže opremu… Ako već nijesi spremio pare za radio, mislim da ovom treba da daš zeleno svjetlo. … Ovih dana ću zatražiti frekvenciju u Nikšiću i tebi dati mogućnost da tamo, u rodnom kraju, formiraš sopstvenu radio-stanicu.

Kupca za televiziju nijesam htio da tražim bez konsultacije s tobom. Pošto su u pitanju velike pare, teže bih ga i našao. U prilogu ti šaljem spisak opreme neophodne za radio i televiziju. …

O meni. U toku posljednjih trideset dana sam potrošio oko 25000 DEM … jer su mi bile prispjele obaveze koje sam preuzeo ranije po dogovoru s tobom i … Rekapituliram troškove: 7000 za rtv + 8000 za montiranje mašine + 3000 za prostorije (izgubljeno?) + 2400 za plate i honorare za prošli mjesec +…

Razgovor ćemo nastaviti ovdje.

Srdačan pozdrav Veri i … Mišku Bulajiću.

Miško

P.S. Bez tebe nikada ne bi bilo Monitora i svega ovoga što činim računajući negdje u podsvijesti da ti stojiš iza mene. Ali ne bi bilo ni mojih muka. …

Narednih pet nedjelja u štampariji se stalno radilo na osposobljavanju mašine. Situacija s mašinom bila je kao da vršite generalnu opravku davno amortizovanog auta. Inženjer Bobo Zeković, koji je bio lokalni funkcioner Liberalnog saveza, izradio je dio o kojem sam pisao Ćanu i još nekoliko djelova koje je trebalo zamijeniti. Rekao mi je da se neki ljudi iz Liberalnog saveza raspituju o mom bogatstvu. Kazao im je da nije siguran da to bogatstvo postoji, jer Miško stalno u majstorskom mantilu šegrtuje majstorima. Kad se premori, spoji dvije drvene palete i na njima odspava petnaestak minuta, pa nastavi šegrtovanje.

Saglasno dozvoli za radio stanicu, trebalo je da do 28. januara 1994. kupimo i instaliramo propisanu opremu, pripremimo studio, linkove i emisione uređaje postavimo na repetitore. Trebalo je žuriti sa nabavkom i instalacijom opreme. Pošto nijesmo imali sredstava za ovu investiciju, ja sam bio otvoren za udruživanje sa independistima. Grupa građana koju sam pomenuo u pismu Ćanu bili su Stevo i Đuro Vučinić, bliski Liberalnom savezu. Linkove i emisionu tehniku trebalo je da obezbijedi Montenegropublic jer je dozvola na njega glasila. Od Sorosove fondacije sam zatražio da mi sponzoriše profesionalnu miksetu za studio, a linkove i emisionu tehniku sam odlučio da nekako kupim. Kako je SRJ bila pod sankcijama, morao sam da pronađem evropsku firmu koja će pristati da mi to proda u svojoj fabrici, a da onda to sam dovezem u Crnu Goru kao prtljag. Pisao sam i Dragici Ponorac i dogovorio se sa njom da i ona kupi neke uređaje koji su nam bili potrebni, a koji nijesu morali imati carinsku deklaraciju. (Kamion s nekoliko vrsta papira za štampariju smo ranije ugovorili.)

Kontrola osposobljenosti radija i televizije za rad bila je u nadležnost republičkog Ministarstva industrije, rudarstva i energetike. Ono je trebalo da provjeri da li oprema (kad je nabavimo) ima karakteristike koje je Savezna uprava propisala i da li je instalacija opreme pravilno izvedena. Za neke elemente instalacije (kao što je stub na kojem stoji link) takođe smo morali dobiti odobrenje Ministarstva. Ministar je bio inženjer Miodrag Gomilanović, pa sam (ispostaviće se naivno) računao da će se Ministarstvo, bez političkih motiva, držati propisa.

Ćana sam redovno obavještavao, pismima ili na susretima kad je dolazio u Titograd, kako se poslovi odvijaju. Njegov imperijalni projekat televizije sam racionalizovao i sveo na 620–650 hiljada. Ćano je počeo da me zove „moj Ješo (Jevrej)“ i uzeo na sebe da provjeri kod nekih njegovih trgovaca da li može da nabavi opremu po novom spisku.

Sljedeći isječci iz mojih pisama govore o dinamici rada na osposobljavanju štamparije i radija.

Ref: cano 14
19.03. 93

P.S.
… b) Već sam naručio projekat za frekvencije za radio i TV u Nikšiću. Telefoniraj kome treba da ostave prostor u Montexovoj zgradi u Nikšiću, najmanje 100 m². Pazi, ja sam dao nalog da se koordinate te zgrade uzmu za proračun. To znači da će dozvola predvidjeti emisione uređaje s te zgrade.

c) Mislim da je u ovom poslu kvalitet ljudi najvažnija stvar. … Zato ne obećavaj tvrdo nikome mjesto glavnog urednika radija u Nikšiću, prije nego što se raspitamo i omogućimo ti da biraš bar iz dva kandidata. …

Ref: cano 15
18.04. 93.

P.S. Vidite, molim Vas, šta je sa ona dva čipa. Veoma su nam nužni. Dalje, potrebno nam je ponovo 1500–2000 listova termootporne folije kakvu smo jednom kupovali u Beču: … Pakovanje od 100 komada tada je koštalo 72 šilinga. …

Ref: cano 16
21.04. 1993.

Dragi  Ćano,

a) Prošlo je već mjesec i po od kada si bio ovdje. U međuvremenu, ja sam dobio iz Francuske papir (Dragica Ponorac je u tome igrala značajnu ulogu) za naredna tri mjeseca. Nažalost, štamparija je još daleko od mogućnosti…, zbog toga što nemamo one prateće mašine. Ponuda koju su tvoji u Beču pribavili iznosi preko 200.000 DEM, što smatram necjelishodnim i neprihvatljivim jer ja istu tu opremu, u dobrom stanju, mogu ovdje da nađem za trećinu te sume. … Štampanje posljednja dva broja platio sam od kredita koje sam podigao kod lokalnih banaka. …

b) Ja sam onaj posao za PEN obavio. Organizovao sam bio deset ljudi koji su radili kao u partizanskim vremenima i sve završio. …

c) Istekao je rok za leasing za onu mašinu koju smo dobili iz Francuske i sada se mora platiti carina od 5000 DEM da bi se to trajno riješilo. Treba da daš neki nalog Montexu da to završi. To će ti se tretirati kao dio ukupnog osnivačkog uloga u štampariju.

Nadam se da si dobro i da vodiš računa o sebi.

Srdačan pozdrav Veri.
Miško

Ref: cano 17
30.04. 1993.

Dragi Ćano,

Koliko te ja znam, kad ne odgovaraš na ono što te pitam, onda to znači da ti nijesu po volji ili pitanja ili mogućnosti, ili oboje. I da treba neko vrijeme da te ostavim na miru. Oprosti što ovom prilikom ne mogu tako da postupim, jer neke stvari traže neodložan dogovor.

a) Već drugu nedjelju dolaze mi majstori iz Beograda koji osposobljavaju mašinu za štampanje. Sad za praznike rade petorica i nadam se da će do ponedjeljka biti spremna za prvo štampanje… ja moram odmah nabaviti minimum prateće opreme i početi prve komercijalne poslove. Ako ti ne možeš da hitno djeluješ, dopusti mi da ja ovdje pozajmim pare … i kupim ono što mi treba da bi štamparija bar nešto mogla da radi. U tom slučaju, ono što si do sada uložio u štampariju … biće uračunato kao tvoj ulog. Montenegropublic i Dragica Ponorac bi imali ulog u visini vrijednosti mašine, ja ili moj brat ovih 15000 DEM koje sam potrošio za montažu, rezervne djelove i radnike, plus vrijednost prostora za prvu godinu dana rada. …

b) Dok štamparija ne proradi i osvoji nekoliko poslova potrebna mi je, još uvijek, povelika pomoć za izdavanje Monitora … Razmišljajući od koga sve da tražim, sjetih se da mi jednom Šćepan Lučić rekao da bi nešto para mogao da mi daje svakog mjeseca ako ti kažeš da je to u redu. Mogu li ja s njim ponovo razgovarati pozivajući se na tvoju saglasnost?

c) Studijska i emisiona oprema za radio je pristigla i kompletirana. … Na osnovu dogovora prilikom tvog posljednjeg boravka ovdje, osnivači su: Montenegropublic, Stanislav-Ćano Koprivica, Žarko Rakčević i ovi momci koji su skupili i pribavili opremu: Miodrag (Miško) Vukmanović, Đuro Vučinić (bivši tehnički direktor RTVCG i šef radio amatera CG), Stevo Vučinić i Peđa Vulikić. Za ovo ti ne trebaju efektivne pare, ja sam zasluge Montenegropublica podijelio na tebe i Žarka (20+10 odsto). Predlaže se da v.d. glavnog urednika bude Miodrag Vukmanović.

Ne bih želio da učinim ništa s čime ti ne bi bio saglasan. Zato te molim da mi se javiš i kažeš kratko da li odobravaš pravce djelovanja.

Topli pozdrav tebi i Veri.
Miško

Komentar. Moje insistiranje na profesionalnim novinarskim standardima je mnogima smetalo. Da zadovoljim nezadovoljne, riješio sam da im prepustim radio. Izostavio sam sebe sa spiska vlasnika. Važno mi je bilo samo da independistički zapjeva. Računao sam da će Miško Vukmanović voditi računa o standardima. Ćano je ponovo pokušavao da približi Žarka i Slavka. Tako je osnovana radio stanica Studio M. Bez licence Montenegropublica jer su braća Vučinić željeli da stanica bude nezavisna od Montenegropublica. Uzeli su na sebe da konkurišu za drugu frekvenciju. Kroz neko vrijeme su se ponovo vratili k meni (mislim da su zakasnili na konkurs za dodjelu frekvencija), da produžimo da zajedno pravimo stanicu sa licencom koju je Montenegropublic imao. Dogovorili smo se da ćemo je nazvati Radio Antena M.

(Nastaviće se)

Komentari