Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (IX): Prvi dan suđenja

Objavljeno prije

na

Predugo iščekivanje i radujem se danu kad ću uz Božiju pomoć dobiti priliku da kažem sve ono što sam preživio i kroz šta sam sve morao proći posljednjih osam mjeseci. Iako i dalje strepim da nikada više niko od nas uhapšenih neće ugledati slobodu i vidjeti svoje najdraže. Samo kad pomislim na zlodjela koja su počinjena u najužem okruženju nad nedužnim Bošnjacima u Herceg Novom, Bukovici, Štrpcima… ledi mi krv u žilama. Odakle u našim komšijama tolika količina mržnje i zla? Imaju li ikakvih granica u činjenju zla drugima? Ko im brani i ko će ih spriječiti da krvavom spisku zločina pripišu još i Bijelo Polje? Metodi i načini počinjenih zločina i masovnih likvidacija razrađeni su od strane fašističke inteligencije. Ako je inteligencija jednog naroda spremna da osmisli najstrašnije zločine poslije Drugog svjetskog rata, šta se može očekivati od običnog puka? Zato je onih koji su spremni činiti zločine ogroman broj.

Zvanična državna politika, crkveni i intelektualni krugovi Srbije i Crne Gore uz pomoć državnih informativnih kuća, JNA i ostalih institucija bukvalno fabrikuju zločince. Ubijanje Bošnjaka postalo je najprofitabilnije zanimanje. Jedina fabrika u Srbiji i Crnoj Gori koja radi hiperaktivno. Masivne likvidacije, konc-logori, protjerivanja, silovanja, rušenja kuća i vjerskih objekata bošnjačkog naroda, nažalost prešutno podržava i tzv. međunarodna zajednica (…)

Zato sam sebi postavio prioritet. Ibrahime, moraš ostati trezven i dostojanstven u svim trenucima. Moraš izdržati do kraja. Na suđenju moraš reći sve kroz šta si prošao. Neka se čuje istina. Neka narod pamti. Saopšti istinu pa umri. Moraš ostati upamćen da nisi molio za milost (…)

Suđenje je zakazano za 10 sahata. Uglavnom u tom vremenu su zakazivana i sva sljedeća ročišta, s tim što nam je presuda pročitana 28. decembra u 12 sahata. Proces je sa manjim prekidima trajao oko tri mjeseca. Uglavnom se išlo dosta brzo, sud je radio punom parom.

Drugi dan procesa otpočeo je sa predsjednikom SDA za Crnu Goru gospodinom Harunom Hadžićem. Njegova odbrana trajala je puna dva dana. Nažalost, niko od nas iz grupe nije mogao pratiti izlaganje Haruna Hadžića. Tek onda kada bi sljedeći došao na red, mogao je prisustvovati i pratiti izlaganja onih koji su poslije njega izlagali svoju odbranu. Nikakvih informacija o toku suđenja nisam imao sve do onog dana kada sam ja došao na red. Bio sam u potpunoj informativnoj blokadi. Advokat mi nije dolazio u posjetu, a uprava se svojski trudila da do nas ne dolaze nikakve vijesti koje se tiču suđenja. Komandiri su bukvalno provodili vrijeme u krugu, tako da nije postojala ni teoretska šansa da se koriste špijunke radi eventualnog dogovora ili informisanja (…).

Moje dovođenje na proces tog i svakog sljedećeg puta bilo je slično prvom. Uvijek obavezne lisice sa predugim lancima, vođen od strane dva komandira koji su me čvrsto držali ispod ruku,. Na ovaj način željeli su me maksimalno poniziti i utjerati strah u kosti, te dodatno zastrašiti bošnjački narod. Ovo se jasno moglo vidjeti u trenucima izvođenja iz marice i uvođenja u zgradu suda. Koliko su me uplašili i uspjeli zastrašiti na najbolji način svjedoči i ova knjiga.

Uz pomoć milicije zauzeh mjesto iza optuženičke klupe. Sudija s mukom umiri prisutne u sali. Sudnica je bila prepuna, kako Bošnjaka tako i novinara, diplomatskih predstavnika (kasnije sam saznao da je taj dan vladalo ogromno interesovanje kod međunarodne javnosti zbog specifičnosti mog slučaja). Tek pošto je više puta upozorio prisutne da će isprazniti salu i suđenje nastaviti bez prisustva javnosti zavlada mir, te predsjednik sudskog vijeća otvori raspravu. Nakon uzimanja ličnih podataka i upozorenja da moram govoriti istinu, poduči me da se mogu braniti i ćutanjem, a ukoliko želim mogu odbranu u potpunosti prepustiti svom advokatu. Zatim sasvim ležerno zatraži od mene da se izjasnim po pitanju optužnice, pitajući me da li se osjećam krivim. Pa odmah nastavi sugerišući da ne pričam priču o navodnom mučenju koje smo imali u Foči, jer se te priče naslušao od onih koji su bili prije mene. Ovakav nastup i sugestiju obrazloži razlogom da se ne bi ponavljala ista priča, koju su već slušali, pa nastavi kako ne treba zamarati porotu i ostale prisutne u sali.

Pažljivo saslušah da kaže ono što želi da kaže, pri tom dobro vodeći računa kako i na koji način govori i analizirajući svaku riječ koju je izgovorio. Morao sam svaku riječ zapamtiti iz razloga što nisam u stanju pisati, kako bih kasnije mogao lakše odgovarati na njegove riječi i konstatacije (…) Pošto sudija završi svoje obraćanje ubaci se moj advokat:

„Gospodine sudija, moj klijent neće davati nikakvu izjavu sve dok sudnicu ne napuste radnici DB-a i njihovi špijuni. Tražim da vi, pošto ih dobro znate, donesete naredbu da napuste salu. U protivnom Ibro neće davati nikakvu odbranu”!

Ovakva reakcija mog advokata izazva čuđenje kod mene, sudije i ostalih prisutnih u sudnici. Nastupi mučna i neplodotvorna rasprava između mog branioca i sudije. Upornost mog advokata navede sudiju da ležerno kroz smijeh saopšti:

„Pa dobro, ukoliko neće da se brani, mi ćemo to razumjeti kao da se brani šutnjom. A što se tiče radnika i špijuna DB-a, tu mi ne možemo ništa jer njihova je pravo da kao građani prisustvuju i mogu da budu na svakom suđenju koje im se učini interesantnim.” Poslije žučne rasprave sa mojim advokatom, što je po mojoj procjeni imalo karakter teatralnog nastupa s ciljem ostvarivanja efekta kod publike, odlučih da prekinem cirkus.

„Gospodine sudija, ja ovaj dan čekam isuviše dugo da bi se tako olahko odrekao prilike koja mi se konačno ukazala. Meni je samo žao što u sudnici nema predsjednika i ostalih državnika Crne Gore. Nadam se da će ih njihovi doušnici istinito obavijestiti o onome što ću ja danas ovdje reći. Također vas molim, pošto ja nisam u stanju čitati, da mi u cijelosti pročitate optužnicu koja je od strane države podignuta protiv mene, kao bih se pojedinačno izjasnio o svakoj tački koja se nalazi u njoj. Ne želim generalno odgovarati i izjašnjavati se o tome. A što se tiče torture i mučenja koje sam doživio i preživio od strane DB-a, (Državna bezbjednost) Republike Crne Gore i Karadžićevih fašista u Foči, postoje dokazi u zapisniku istražnog sudije ovog suda. Istražni sudija lično konstatuje i svojim potpisom potvrđuje na meni tragove sile. Za takav zapisnik imam zahvaliti isključivo svom advokatu, jer sam ja bio u stanju nervnog šoka i tih detalja se ne mogu sjetiti. Molim vas pročitajte mi optužnicu naglas, polahko da je mogu razumjeti. Ako vi to nećete, onda tražim da to moj advokat uradi umjesto vas”.

Moje riječi izazvaše smirenje situacije i sudija započe čitati optužnicu. Čitao je polahko i razgovjetno, naglašavajući svaku tačku iz optužnice. Kada je pričitao do kraja upita da li sam razumio i šta imam da kažem u cilju svoje odbrane. Odgovorio sam da u cjelosti razumijem i odbacujem istu kao gomilu patoloških laži i insinuacija. Nakon ovih riječi obratih se javnom tužiocu Republike Crne Gore, Milanu Radoviću koji je na ovom procesu napravio strahovitu političku karijeru i dogurao do predsjednika Vrhovnog Suda Republike Crne Gore, a zatim generalnog sekretara Skupštine Crne Gore, da bi pod pritiskom demokratske javnosti mjesto sekretara zamijenio direktorskom foteljom u ZIKS-u. (direktor svih zatvora u Crnoj Gori) (…)

Tada sam počeo govoriti o svemu onome što je prethodilo i dovelo do tog da sam morao potpisati izjavu koju su sačinili oni što su me i uhapsili i u kojoj nema ama baš ni jednog jedinog detalja koji bi bio potkrijepljen nekom činjenicom, imenom, događajem i sl. Dok sam pričao i opisivao detalje mučenja mogli su se čuti bolni jauci i mučni uzdasi prisutnih. Plač, praćen psovkama, zahvati prisutne. Bilo je bacanja određenih sitnih predmeta od strane onih koji nisu mogli obuzdati plač prilikom napuštanja sale, jer nisu imali snage saslušati moje izlaganje do kraja. Sa sigurnošću znam da je u sali bilo i službenika DB-a, čija je jedina uloga u tom trenutku bila da zaplaše narod i da spriječe ovakve ekscese. Ali moje izlaganje o tome šta sam sve morao proći podnijeti bilo je mnogo jače i uticajnije nego strah koji su oni sijali u to vrijeme oko sebe, na sve strane i javno i tajno.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Oživljavanje jezika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

 

Šta je sa inspiracijom?

Mislim da postoji inspiracija! Ali šta je inspiracija? Jednom sam pokušao da je upoznam i rekao da je njena podsvijest pronašla njene riječi. Ali ovo je netačna i neopipljiva definicija. Inspiracija je ponekad kompatibilnost vanjskih elemenata s unutrašnjim elementima, otvorenost uma prema spokoju i način da se hemijskim procesom čiji se elementi ne mogu odrediti pretvori vidljivo u nevidljivo, a nevidljivo u vidljivo. Mislim da postoji neka tajna poetskog motiva. Zašto pjesnik ustaje i piše? Zašto dolazi s bijelim papirima i trudi se, a ne zna kuda ide? Opasnost poetskog djela leži u činjenici da nema sigurnih garancija uspjeha. Pisanje je trajna i opasna avantura i nema sigurnosti. Zapravo ne postoji osiguravajuće društvo koje se uopšte slaže s poetskom avanturom, a u poeziji ima toliko „saobraćajnih nesreća“ (smijeh). Ponekad osjećate da imate goruću želju za pisanjem. Sjednete za sto i ne napišete ništa. Ponekad lijeno odete do stola i iznenadite se da je inspiracija u vama, pa se okrenete pisanju. Neki su pisci oklijevali oko inspiracije, postojala ona ili ne. Ali ako postoji inspiracija, moramo je znati čekati, jer ona ne dolazi sama. Moramo sarađivati ​​s njom kao što sarađujemo s tajanstvenim i nepoznatim kako bi nešto postalo jasno.

Šta je sa prvim stihom o kojem Valerie govori!

Prvi stih je kroz moje iskustvo manje važan od ostalih redaka. Poezija počinje bez poezije. A put do pjesme će biti trnovit na početku. Lično nemam prvi stih koji je tako važan jer nemam nijedan poetski stih. Pjesma se rađa i postepeno uzdiže. Ponekad pjesnička inspiracija može biti loša, ali daje dobar rezultat. Nije problem. I ponovo pitam šta znači inspiracija: inspiracija vam govori: Sjedite i radite i radite, i onda ode. Ona vas priprema poetično, pere vas iznutra ili animira iznutra ili balansira toplinu i hladnoću, a ostalo je na vama, kao pjesniku, da zavisite o sebi, o svom iskustvu i o tome kako pronaći vlastiti tekst koji drži u sjećanju čitavo vaše pisanje. Bijeli papir pred vama ispunjen je prethodnim zapisima, vašim zapisima. Sjećam se da je Eliot rekao kako je književna zrelost sjećanje na naše pretke i osjećaj da iza tog pjesničkog teksta stoje preci.

Čak i u pjesmama koje proizlaze iz određene teme ili određene činjenice? Na primjer, Vaša pjesma o sjećanju na Sayyaba ili o Muhammedu Durri ili Edwardu Saidu! Je li Vas tema motivisala da ih napišete? Je li to isti način pisanja? Odnosno, da li tema prethodi pjesmi?

Postoji poezija koja stvara svoj predmet pisanja. Ali kad pišete, imate na umu nešto potpuno nedefinisano, ali imenovano. Postoji naziv za ono što želite napisati, na kraju ćete pisati poeziju. Stavovi i ideje koje pišete ne definišu vašu temu, već način na koji je izražavate. Postoje pjesme koje nemaju temu, ili su one samostalne i pune jezičke napetosti, jezičke igre ili jezičke pobune protiv vas, ili vašeg pokušaja da kontrolišete jezik. Problem je u tome što pjesnik misli da upravlja jezikom. To nije istina. Jezik više kontroliše pjesnika jer ima svoje pamćenje, sistem, format, istoriju i naslijeđe. Ono što pjesnik može učiniti je da oživi jezik koji je postao poznat i uobičajen. Kako kaže Heidegger, pjesnik je sredstvo jezika, a jezik nije sredstvo pjesnika.

Patite li od dileme bijelog papira, te dileme o kojoj govore mnogi pjesnici?

Kad pišete, idete svojoj sudbini sami, bez ičije pomoći. A ako nađete nekoga ko vam pomaže, on zapravo od vas vrši otklon zbog jačine svog prisustva. Svaki pjesnik ima u sebi hiljade pjesnika. Nema pjesnika koji polazi od praznine ili bjeline, pjesnik može završiti u bjelini. Bijela boja ne postoji u pisanom obliku. U svakom pjesniku postoji istorija poezije, od usmene pastorale do pisane poezije, od klasične poezije do moderne poezije. Tada se pjesnik plaši svojih čitanja, da će nešto od njih nesvjesno skočiti u njegov tekst, nešto će mu biti dvosmisleno. Mislim da to nije poseban tekst za određenog pjesnika. Pjesnik nosi karakteristike ili crte svih pjesnika koje je čitao, ali ne skrivajući svoje crte, tj. poput unuka koji nosi crte svog djeda, a da pritom ne nestane vlastitih crta. Teško pitanje koje se postavlja svakom pjesniku je: na kojoj strani bijelog papira može dodati nešto novo? To je prava poteškoća. Stoga je prava poezija malobrojna i rijetka.

Kad čitam Vaše pjesme ne osjećam da imate krizu u pisanju ili izražavanju! Vaš pjesnički leksikon je vrlo raskošan, što ukazuje na to da ste prevazišli krizu „bijelih papira“. Poezija Vam je tečna i nadiruća! Odakle dolazi ta poetska širina ili prostranost i ta svjetlost? Je li to iz pjesničkog sidra ili iz internog iskustva?

Prije svega, hvala Vam na tom mišljenju, koje je kritičko mišljenje, koje izuzetno cijenim. Zašto? Zato što se moja kriza ne pojavljuje u mojoj pjesmi, već u pred-pjesmi. Moja kriza je s prošlošću pjesme. U pjesmi ne biste trebali pokazati svoju patnju kao pjesnika, niti svoju muku koja joj prethodi. Čitaoc vidi novorođenče a ne zna šta je porod. On vidi stvar u njenom zrelom obliku. Što se tiče onoga što stoji iza toga, ne. Da je poezija bila tako laka, bijeli papir ne bi sadržavao pjesme. Ne. Pjesnik mora sakriti svoju patnju i pojaviti se kao da je njegova pjesma sama napisana. Napetost se ne treba pojaviti. Sjećam se šta je njemački pjesnik Rilke rekao u vezi s tim: „Ako želite napisati jedan redak poezije, morate posjetiti mnoge gradove, vidjeti mnogo stvari i ubrati mnogo cvijeća. Pjesma je oličenje sve te patnje i iskustva“.

Ali iz toga proizlazi raskošnost Vašeg pjesničkog vokabulara? Postoje veliki pjesnici na svijetu čiji je vokabular uzak?

Bojao sam se da će moj pjesnički leksikon biti gori od toga. Zaista sam se bojao. Primjećujem, na primjer, da neki važni arapski pjesnici imaju loš leksikon. Ne želim nikoga ovdje imenovati.

Ja ću imenovati Saida Akla, na primjer. On je veliki pjesnik, ali mu je fond riječi ograničen.

Neću nikoga imenovati. Možda kontradiktorni svjetovi koje osjećam oko sebe, svaki opstoji s drugačijim leksikonom. Mislim, stavljam nebesko na stranu zemaljskog, metafizičko na stranu materijalnog…

Rusa sa sufijom…!

Volim odnose između kontradikcija i potreban im je jezik koji podnosi tu napetost. Ne mogu Vam reći da puno čitam. I možda prvi put u životu izjavljujem nešto: imam svakodnevni sport, svako jutro nasumice otvaram „Lisan al-Arab“ i čitam o nekoj riječi na koju naiđem, o njenoj istoriji, porijeklu i izvedenicama koje iz nje proizilaze. Uvijek otkrijem da arapski ne pišem dobro.

Možda je tamo Vaša snaga.

Priznavanje neznanja uči. Najbolji učitelj ili najbolji poticaj za učenje je znati da ne znate.

Vaša poezija ne izražava da ste pjesnik rječitosti, elokvencije i leksikografije…!

Pokušavam pojednostaviti svoj jezik i riješiti se mrtvog rječnika, ali imam stalne vježbe za bolje razumijevanje jezika.

Čitate li, na primjer, romane?

Naravno.

Čitate li poeziju, Vi ste taj koji poziva pjesnika da ne čita mnogo poezije?

Mislim da je to dobar savjet u određenim godinama. Jer poezija, poput svega lijepog, donosi neku vrstu sitosti. Niko ne može pojesti kilogram meda. Stropoštat će se s gađenjem. Poezija je toliko intenzivna da je čak ni dobar želudac ne može tako lako svariti. Tako da i mala količina poezije može zauzeti pravo mjesto i funkciju. Ali na početku pjesnik mora čitati dosta poezije kako bi ublažio ritam, izgladio jezik i odgojio svoju tvrdoglavost koja ako se otupi pomaže pjesniku da se riješi pjesničke mrzovolje. Poezija, bez obzira na svoje filozofske ideje i dimenzije, mora djelovati spontano, a to seže do čina pristojnih manira. Mnogo čitam istorijske knjige, čitao sam intelektualne i filozofske knjige i neke knjige koje nemaju veze sa poezijom, poput „Povijesti gusara“ ili „Povijesti soli“. Volim svestrana čitanja, posebno u području geografije, mora i zemalja.

Posjećujete li bioskop i pozorište?

Da naravno.

Jesu li to dva Vaša pjesnička izvora?

Bioskop kao moj vizuelni izvor da. Ali to je vrlo nejasan izvor. Međutim, priznajem da sam veliki ljubitelj romana.

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Nema poezije bez avanture

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

 

Muzika u pjesmi je jača od spoljašnje težine… Zar se ne slažete sa mnom da pjesma taf'ila trpi krizu?

Zaista postoji problem. Ali taj problem povezan je sa samom poezijom, pjesničkim talentom i pjesničkim iskustvom. Pjesma taf'ila svoj ritmički legitimitet izvodi iz rušenja tradicionalnog poretka, ali kada padne u drugi tradicionalni sistem gubi svoj legitimitet. Tako da ova pjesma može razviti svoje ritmove i strukturu. Na primjer: ja nemam redak stiha, moja pjesma se kreće kao kružna masa, rotira se. Moja rima to krije na početku ili u sredini rečenice. Dakle, postoji način slušanja jezika koji pjesnika mora osloboditi monotonije, a pjesnik mora znati kako da se pobuni protiv monotonije muzike. Ponekad postoji visok ritam koji samo uljepšava određena monotonija. Postoji, dakle, razmjena između ritmičke dimenzije i proze.

Zašto ste rekli da ćete, ako se suočite s poetskom krizom, otići u prozu? Zašto niste rekli da idete u proznu pjesmu? Zašto odbacujete izraz prozna pjesma?

Zato što ću i tada pisati poeziju. Prozna pjesma je poezija. Istina je da postoji prožimanje između proze i poezije, te da postoji književni rod koji se zove proza ​​i drugi žanr koji se naziva poezija. U ovom rodu postoji mjerena pjesma, a postoji i prozna pjesma. Proza ​​kao rod je drugo pitanje. Ako izađem iz poezije, izaći ću iz poezije u cjelosti. Možda je moj odgovor pogrešan. Ne mogu znati kakva mi je pjesnička budućnost. Zašto se raspravljam s Vama po ovom pitanju? Priznajem da je ovo na čemu sada radim prozni tekst. Sada u rukama imam, zaista, prozni tekst. To po prvi put priznajem. Što se tiče ograničavanja da u budućnosti napišem proznu pjesmu, to je pogrešan zaključak i nadam se da ćete ga ispraviti. No, mislim da je rasprava da je budućnost poezije i arapske pjesničke modernosti definisana samo u proznoj pjesmi zaista nepoštena. To je intelektualna tiranija, a isto tako i unutrašnja muzika dolazi samo iz proze… Mislim da moramo podići granice između svih ovih poetskih opcija, jer se prava arapska pjesnička scena može posmatrati samo iz ugla sinteze svih pjesničkih žanrova. Nema konačnog rješenja za pitanje poezije. Poezija je dvosmislena i neograničena, a njeno ograničenje doseže takvu tačku da ne prepoznajemo koje je pisanje ispravno. Po mom mišljenju, ispravno pisanje je pokušaj i nastojanje da se pogriješi. Jer bez grešaka se ne možemo razviti. Stoga uvijek preferiram eksperimentisanje bez garancije rezultata u odnosu na imitaciju zajamčenih rezultata. Po mom mišljenju, nema poezije bez avanture.

Zašto mnogi insistiraju na razgovoru o dvojnosti taf'il pjesme i prozne pjesme, s obzirom na to da se ta rasprava na Zapadu završila u devetnaestom stoljeću?

Istina, ta rasprava je završena na Zapadu. Tradicionalna strana bila je ona koja se borila protiv projekta slobodnog stiha ili metra. Slobodnoj poeziji je bila potrebna legitimnost i intelektualna i kreativna odbrana njenog izbora. Generacija prozne pjesme vodila je bitku za koju mislim da je bila jedna od najžešćih za utvrđivanje njenog legitimiteta. Bilo je agresivnih teoretičara prozne pjesme. Ali moramo razumjeti motive, posebno potragu za legitimitetom te pjesme. Danas je njen legitimitet uspostavljen, a pjesnici te pjesme ili njeni teoretičari moraju priznati legitimnost drugih. Moramo prekinuti jezik antagonizma između pjesničkih izbora i pjesničkih prijedloga. Čak i jedan pjesnik može napisati slobodnu pjesmu i pjesmu u prozi. Španski pjesnik Lorka napisao je proznu pjesmu, kao i Bodler i Rimbuad. Prozna pjesma više nije tema na dnevnom redu poezije ili književnosti. To je postalo zadato pitanje i čitalac više ne gleda razliku između poetike. Htio bih reći da mnogi pjesnici i čitaoci čitaju moje nedavne knjige kao prozne pjesme.

To je lijepo!

Takođe me čini srećnim, jer smatraju da su u moju poeziju apsorbovane prozne pjesme.

Insistirate na onome što nazivate značenjem u poeziji što se razlikuje od dijalektike? Je li Vaš pjesnički trenutak intelektualni ili intuitivni trenutak?

Prvo bih želio reći da je pojam značenja beskonačan. Riječi same po sebi nemaju značenje. Odnos riječi jedni prema drugima daje pjesničko značenje. Budući da su ti odnosi beskonačni, značenje je stoga beskonačno. Što se tiče pjesničkog znanja, vjerujem da postoje tri vrste tog znanja. Postoji intuitivno znanje, vizionarsko znanje i analitičko znanje. Poezija teži intuitivnom znanju i vizionarskom znanju a može imati koristi od analitičkog znanja, međutim osnova pjesničkog procesa ili područja u kojem poezija djeluje je intuitivno i vizionarsko znanje. Ta dva znanja nisu potpuno oslobođena analitičkog znanja. Pjesma počinje na različite načine koji se odnose na same pjesnike. Pjesma za mene počinje intuicijom. Ali to u trenutku ne otvara tok pjesme, slike se moraju pretvoriti u ritmove. A kad slike nose njihov ritam, osjećam da pjesma počinje kopati svoj kanal u nedefinisane književne žanrove. U tome leži teškoća pisanja poezije. Pjesma prti svoj put u beskrajnim spisima. Teškoća u realizaciji pjesme je kako se ona otkriva i ispunjava svoj pjesnički identitet u svim tim žanrovima i tekstovima. Dakle, ritam me vodi do pisanja. A ako nema ritma, i kakve god misli ili intuicije i slike imao, osim ako se vibracije muzike ne transformišu, ne mogu pisati. Tada počinjem od muzičkog trenutka. Ali u svakom pisanju postoji misao. Pjesnik ne dolazi samo iz jezika, već iz istorije, znanja i stvarnosti. Pjesnikov subjekt pisanja nije jedan subjekt, to je grupa subjekata. Dakle, postoji misao koja pokreće rad pjesme. Ponekad se pisanje pobuni protiv ideje koja ga pokreće, pa pisanje postane pokretač same ideje. Ovdje možemo reći da sutra dolazi u prošlost, a ne obrnuto. Svaki raspored pjesme svjestan je intelektualni čin, a ako se pojave njegove karakteristike, pjesma se pretvara u grupu izreka, a takođe se pretvara u filozofiju, a odnos između filozofije i poezije postaje odnos međusobnog kontinuiteta. Sva misao, filozofija i znanje moraju se izraziti u poeziji kroz čula, moraju se stopiti u čula, u protivnom pretvorit će se u izreke kako sam naglasio.

Ali primjetno je da većina Vaših pjesama, posebno pjesama s epskom dušom, ima strukturu zasnovanu na ritmu i na ritmičkim i lirskim materijalima. Koje su faze izgradnje Vaše pjesme?

Maloprije smo razgovarali o trenutku koji je pjesnika natjerao da napiše pjesmu. Moj ključ, kao što sam rekao, je ritam. To je u odnosu na poetski podsticaj. Ali ja insistiram na tome da pjesmu gradim geometrijski, a to se odnosi i na dugačke i na kratke pjesme istovremeno. Mislim da pjesma bez strukture može biti ugrožena mekušačkim tendencijama. Volim da pjesma ima snagu. Ovo nije zakon koji slijedim, već moj pjesnički izbor. Zašto govorim o teksturama? Upoznati odnos između površina i dubina, odnos između ritma i slike i metafore i metonimije. Moraju postojati vrlo precizni odnosi između količine soli i količine ruža, krvi i blata… Mora postojati koncepcija arhitekture na kojoj se pjesma temelji. Pjesma može dovesti do druge zgrade, u kojoj vrijeme inženjer mora promijeniti njenu kartu. Ali ukratko, ne objavljujem pjesmu osim ako nema oblik, strukturu ili ono što nazivam qawwam (baza).

Francuski pjesnik Paul Valéry kaže da pjesnik u prvom redu dolazi do inspiracije, a zatim mora nastaviti sa pisanjem pjesme. Ispisujete pjesmu u nekoliko faza, a zatim je formulišete iznova i iznova. Kako se Vaša pjesma rađa i kako se završava?

Rađa se preko ritma. Prvo napišem redak, a zatim pjesma potekne. Tako je pišem, ali kad unesem izmjene u nju ili se ona sama promijeni, to postaje druga pjesma. Mnogi moji prijatelji kritičari pokušavaju doći do mojih nacrta poezije. Kažem im da ih odmah uništavam jer postoje skandali i tajne, a povremeno uopšte nema veze između prvog teksta i posljednjeg teksta. Možda bi promjena pjesničke linije mogla promijeniti cijelu strukturu pjesme, pa je njena struktura podložna pokušaju restauracije i nove izgradnje. Divim se Paulu Valeryju, kritičaru, čitaocu i piscu visoke senzibilnosti i inteligencije, a ne mogu reći da mu se divim kao pjesniku. Kao što se Octaviu Pazu više divim kao kritičaru i teoretičaru poezije nego kao pjesniku.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Estetika ritma (III)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

 

Ali ja osjećam da svaka Vaša knjiga nosi sa sobom neki novi početak…

Ako mislite da je to tačno, čini me srećnim.

Vi ste etapni pjesnik, a ako se vratimo Vašim kompletnim djelima, osjećamo da stanice postoje i da je svaka stanica novi početak…

Da, postoje pozornice i stanice.

Vjerujem da postoji tajna nit koja ih povezuje.

Da, to su kontinuirane faze i posmatrajući moj pjesnički rad primjećujem da u svakoj novoj knjizi možete pronaći sjeme koje je posijano u prethodnoj knjizi ili prethodnim knjigama. Međutim, to sjeme može proklijati ako se bude gajilo na jedan novi način i pretvoriti se u novi tekst. Pjesnik se sam rađa, iz svog iskustva, iz svog odnosa prema svijetu, svog odnosa prema postojanju i svojoj kulturi, iz svoje pjesničke svijesti, kao i iz svoje stvaralačke podsvijesti. Kako se poezija rađa? Ili šta je poezija? Takva pitanja su poput tajni. Poezija je tajna, a tajna je ono što čini da poezija traje. Nema konačnog poetskog otkrića i svo pisanje je pokušaj izmjene opšte koncepcije poezije. Međutim, svako novo pisanje ima neke dodatke, što je redefinicija poezije.

Ja sam posvećen pjesnik

S obzirom na to da ste predani pjesnik sa pjesničkim autoritetom, da li to utiče na Vas? Šta za Vas znači ta osobina?

Ako sam predani pjesnik, posvećen sam kulturnom životu ili čitaocu. Ali u odnosu između sebe i sebe nisam posvećen. Nisam se još posvetio. Ovo može zvučati ponižavajuće, ali ovo je ono što zaista osjećam. Nisam se posvetio u smislu da nisam zadovoljan svojim pjesničkim iskustvom, nikad nisam bio zadovoljan njime, a i dalje vjerujem da mu je potrebno novo iskustvo i eksperimentisanje, trajni razvoj i pobuna protiv onoga što nazivamo trenutnim postignućem. Nisam zadovoljan sobom ili ne dijelim s drugima mjesto koje držim u javnom mnjenju ili javnoj svijesti.

Bojite li se da ćete jednog dana prestati pisati?

Da.

Jeste li zaista osjetili taj strah?

To je stalni strah, posebno kad završim novi posao. Uvijek se bojim tog pitanja. To je opsesija. Tješim se da kad osjetim, ili kad priznam suhoću vode u svom pjesničkom iskustvu ili na svom jeziku, nađem priliku da napišem prozu. Mnogo volim prozu.

Ali niste napisali proznu pjesmu iako ste napisali mnogo proze?

Napisao sam mnogo proze, ali sam bio nepravedan prema svojoj prozi jer joj nisam dao status projekta. Pišem prozu na marginama poezije ili pišem višak pisanja koje nazivam prozom. Dočim, prozi nisam pridao značaj koji zaslužuje. Imajte na umu da sam vrlo pristrasan prema pisanju proze. Poezija nije bitnija od proze. Naprotiv, proza ​​može imati više slobode nego poezija. Ako moj pjesnički tekst uvehne, mogu pribjeći prozi i dati joj više vremena i ozbiljniji prioritet. Dok sam pisao prozu, osjećao sam da mi proza ​​krade poeziju. Proza je privlačna i brzo se širi i nosi više žanrova nego poezija. I može podnijeti poeziju i dati joj više prostora i pokreta. Dok sam pisao prozu, shvatio sam da sam pjesmu zaboravio i da joj se moram vratiti. Tako se snalazim između proze i poezije, ali poznato je da sam pjesnik i ne nazivam se prozaikom.

Ali zašto niste napisali proznu pjesmu?

Sve dok pišem prozu, pišem prozu, ne nazivajući je pjesmom. Zašto gledamo na prozu i kažemo da je to manje od poezije? Istina je da proza ​​teži poeziji i poezija teži prozi… Sviđaju mi ​​se riječi pjesnika Pasternaka: „Najljepše u pjesmi je onaj redak koji deluje prozno“. Ne želim previše razlikovati poeziju i prozu, ali na osnovu književne naturalizacije prozi ipak dajem ime, a poeziji njeno ime. Ali pitanje je: Kako se poezija ostvaruje u tijelu pjesme? I mislim da moramo prekinuti raspravu o razlici, različitosti, koaliciji, udaljenosti ili pristupu između prozne pjesme i pjesme. Ovu kontroverzu je sustigao svijet. Ali ako me pitate o mojoj želji da napišem proznu pjesmu, volio bih napisati prozni tekst, a da ga ne nazovem proznom pjesmom.

Ali primjetno je u Vašoj poeziji, posebno u posljednjoj fazi, da postoji dijalog između proze i poezije, a Vi ste tačno znali kako da iskoristite proznu pjesmu, pogotovo jer ste pjesnik koji je aktivan, a citirali ste i rečenicu divnog Abu Hayyana al-Tawhidija u Vašoj posljednjoj zbirci pjesama „Kao cvijeta badema ili dalje“! Ono što razlikuje Vašu pjesmu je taj raskošni prostor, prozni prostor i unutrašnja muzika zasnovana na harmoniji slova!

Prvo bih želio reći da nemam rezerve prema proznoj pjesmi. Optužba da sam dugo bio protiv prozne pjesme je lažna.
Rekao sam i uvijek govorim da je jedno od važnih pjesničkih dostignuća u arapskom svijetu pojava prozne pjesme, odnosno uspostavljanje metode pisanja drugačije od tradicionalne poezije i tradicionalne modernosti. Prozna pjesma želi se istaknuti i želi razviti ili dodati drugačiji tekst od klasične pjesme i od moderne pjesme koju je izradila pionirska generacija. To je prvo. Drugo, veliki sam ljubitelj mnogih pjesnika koji pišu prozne pjesme. Uvijek govorim da postoji kriza u takozvanoj odmjerenoj (metričkoj) pjesmi iako mrzim tu oznaku, ali za nju nema alternative. Problem je u dva načina pisanja.

Vertikalna (klasična) poezija je takođe doživjela krizu.

Ne nego se radi o krizi kojoj je predmet arapska kultura u svim svojim dimenzijama. Ali ako prebrojimo, ako želimo izabrati deset zbirki poezije objavljenih u ovoj godini ili dvadeset, vidjet ćemo da su najbolje pjesme proze i da imaju najbolji kvalitet. Međutum, to znači da je uloga pjesme metra (taf'ila) prestala ili je prestala njena sposobnost da apsorbira ritam modernog doba! Ili više ne može razvijati jezik na svoj način! Ja sam jedan od posljednjih branilaca sposobnosti pjesme taf'ila da ima koristi od prijedloga ili percepcije prozne pjesme i njenog projekta, te da novu viziju prozne pjesme napiše uravnoteženim pisanjem. Ja sam jedan od pjesnika koji je ponosan koliko je vjeran ritmu poezije. Volim muziku u poeziji. Prožet sam estetikom ritma u arapskoj poeziji. Ne mogu se pjesnički izraziti osim u pjesničkom rimovanju, ali ne u tradicionalnom smislu. Nikako. Unutar metra možemo izvesti nove ritmove i novu pjesničku metodu disanja koja poeziju izvodi iz monotonije i vanjskih udaraca. Stoga je jedan od razloga neslaganja s nekim pjesnicima prozne pjesme izvor poetskog ritma, unutrašnja muzika. Oni vide da unutrašnja muzika dolazi samo iz proze, ali ja mislim da unutrašnja muzika dolazi iz proze i ritma. Naprotiv, jasnoća ritma koji proizlazi iz metra dominira ritmom koji proizlazi iz proze. U osnovi svako pisanje ima ritam. U prozi postoji ritam, u poeziji postoji ritam, i u svakodnevnom i običnom govoru postoji ritam. Dakle, ritam postoji. Ali stvar je u tome: kako postavljamo taj ritam i kako ga činimo zvučnim ili čak vizuelnim. Mislim da je pjesnik još uvijek u stanju pjesničkog metra, ako pjesnik na to gleda na drugačiji način i ako zna kako da pomiješa pripovijedanje, liriku i epiku te kako da ima koristi čak i od obične proze, i da je u stanju da riješi neke poteškoće u potrazi za novim pjesničkim ritmom. Moje pjesničko djelo postaje kada napišem metar kao recitaciju, a prozu kao pjevanje. To je proporcija, čak dijalog između poezije i proze.

 Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo