Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (IX): Prvi dan suđenja

Objavljeno prije

na

Predugo iščekivanje i radujem se danu kad ću uz Božiju pomoć dobiti priliku da kažem sve ono što sam preživio i kroz šta sam sve morao proći posljednjih osam mjeseci. Iako i dalje strepim da nikada više niko od nas uhapšenih neće ugledati slobodu i vidjeti svoje najdraže. Samo kad pomislim na zlodjela koja su počinjena u najužem okruženju nad nedužnim Bošnjacima u Herceg Novom, Bukovici, Štrpcima… ledi mi krv u žilama. Odakle u našim komšijama tolika količina mržnje i zla? Imaju li ikakvih granica u činjenju zla drugima? Ko im brani i ko će ih spriječiti da krvavom spisku zločina pripišu još i Bijelo Polje? Metodi i načini počinjenih zločina i masovnih likvidacija razrađeni su od strane fašističke inteligencije. Ako je inteligencija jednog naroda spremna da osmisli najstrašnije zločine poslije Drugog svjetskog rata, šta se može očekivati od običnog puka? Zato je onih koji su spremni činiti zločine ogroman broj.

Zvanična državna politika, crkveni i intelektualni krugovi Srbije i Crne Gore uz pomoć državnih informativnih kuća, JNA i ostalih institucija bukvalno fabrikuju zločince. Ubijanje Bošnjaka postalo je najprofitabilnije zanimanje. Jedina fabrika u Srbiji i Crnoj Gori koja radi hiperaktivno. Masivne likvidacije, konc-logori, protjerivanja, silovanja, rušenja kuća i vjerskih objekata bošnjačkog naroda, nažalost prešutno podržava i tzv. međunarodna zajednica (…)

Zato sam sebi postavio prioritet. Ibrahime, moraš ostati trezven i dostojanstven u svim trenucima. Moraš izdržati do kraja. Na suđenju moraš reći sve kroz šta si prošao. Neka se čuje istina. Neka narod pamti. Saopšti istinu pa umri. Moraš ostati upamćen da nisi molio za milost (…)

Suđenje je zakazano za 10 sahata. Uglavnom u tom vremenu su zakazivana i sva sljedeća ročišta, s tim što nam je presuda pročitana 28. decembra u 12 sahata. Proces je sa manjim prekidima trajao oko tri mjeseca. Uglavnom se išlo dosta brzo, sud je radio punom parom.

Drugi dan procesa otpočeo je sa predsjednikom SDA za Crnu Goru gospodinom Harunom Hadžićem. Njegova odbrana trajala je puna dva dana. Nažalost, niko od nas iz grupe nije mogao pratiti izlaganje Haruna Hadžića. Tek onda kada bi sljedeći došao na red, mogao je prisustvovati i pratiti izlaganja onih koji su poslije njega izlagali svoju odbranu. Nikakvih informacija o toku suđenja nisam imao sve do onog dana kada sam ja došao na red. Bio sam u potpunoj informativnoj blokadi. Advokat mi nije dolazio u posjetu, a uprava se svojski trudila da do nas ne dolaze nikakve vijesti koje se tiču suđenja. Komandiri su bukvalno provodili vrijeme u krugu, tako da nije postojala ni teoretska šansa da se koriste špijunke radi eventualnog dogovora ili informisanja (…).

Moje dovođenje na proces tog i svakog sljedećeg puta bilo je slično prvom. Uvijek obavezne lisice sa predugim lancima, vođen od strane dva komandira koji su me čvrsto držali ispod ruku,. Na ovaj način željeli su me maksimalno poniziti i utjerati strah u kosti, te dodatno zastrašiti bošnjački narod. Ovo se jasno moglo vidjeti u trenucima izvođenja iz marice i uvođenja u zgradu suda. Koliko su me uplašili i uspjeli zastrašiti na najbolji način svjedoči i ova knjiga.

Uz pomoć milicije zauzeh mjesto iza optuženičke klupe. Sudija s mukom umiri prisutne u sali. Sudnica je bila prepuna, kako Bošnjaka tako i novinara, diplomatskih predstavnika (kasnije sam saznao da je taj dan vladalo ogromno interesovanje kod međunarodne javnosti zbog specifičnosti mog slučaja). Tek pošto je više puta upozorio prisutne da će isprazniti salu i suđenje nastaviti bez prisustva javnosti zavlada mir, te predsjednik sudskog vijeća otvori raspravu. Nakon uzimanja ličnih podataka i upozorenja da moram govoriti istinu, poduči me da se mogu braniti i ćutanjem, a ukoliko želim mogu odbranu u potpunosti prepustiti svom advokatu. Zatim sasvim ležerno zatraži od mene da se izjasnim po pitanju optužnice, pitajući me da li se osjećam krivim. Pa odmah nastavi sugerišući da ne pričam priču o navodnom mučenju koje smo imali u Foči, jer se te priče naslušao od onih koji su bili prije mene. Ovakav nastup i sugestiju obrazloži razlogom da se ne bi ponavljala ista priča, koju su već slušali, pa nastavi kako ne treba zamarati porotu i ostale prisutne u sali.

Pažljivo saslušah da kaže ono što želi da kaže, pri tom dobro vodeći računa kako i na koji način govori i analizirajući svaku riječ koju je izgovorio. Morao sam svaku riječ zapamtiti iz razloga što nisam u stanju pisati, kako bih kasnije mogao lakše odgovarati na njegove riječi i konstatacije (…) Pošto sudija završi svoje obraćanje ubaci se moj advokat:

„Gospodine sudija, moj klijent neće davati nikakvu izjavu sve dok sudnicu ne napuste radnici DB-a i njihovi špijuni. Tražim da vi, pošto ih dobro znate, donesete naredbu da napuste salu. U protivnom Ibro neće davati nikakvu odbranu”!

Ovakva reakcija mog advokata izazva čuđenje kod mene, sudije i ostalih prisutnih u sudnici. Nastupi mučna i neplodotvorna rasprava između mog branioca i sudije. Upornost mog advokata navede sudiju da ležerno kroz smijeh saopšti:

„Pa dobro, ukoliko neće da se brani, mi ćemo to razumjeti kao da se brani šutnjom. A što se tiče radnika i špijuna DB-a, tu mi ne možemo ništa jer njihova je pravo da kao građani prisustvuju i mogu da budu na svakom suđenju koje im se učini interesantnim.” Poslije žučne rasprave sa mojim advokatom, što je po mojoj procjeni imalo karakter teatralnog nastupa s ciljem ostvarivanja efekta kod publike, odlučih da prekinem cirkus.

„Gospodine sudija, ja ovaj dan čekam isuviše dugo da bi se tako olahko odrekao prilike koja mi se konačno ukazala. Meni je samo žao što u sudnici nema predsjednika i ostalih državnika Crne Gore. Nadam se da će ih njihovi doušnici istinito obavijestiti o onome što ću ja danas ovdje reći. Također vas molim, pošto ja nisam u stanju čitati, da mi u cijelosti pročitate optužnicu koja je od strane države podignuta protiv mene, kao bih se pojedinačno izjasnio o svakoj tački koja se nalazi u njoj. Ne želim generalno odgovarati i izjašnjavati se o tome. A što se tiče torture i mučenja koje sam doživio i preživio od strane DB-a, (Državna bezbjednost) Republike Crne Gore i Karadžićevih fašista u Foči, postoje dokazi u zapisniku istražnog sudije ovog suda. Istražni sudija lično konstatuje i svojim potpisom potvrđuje na meni tragove sile. Za takav zapisnik imam zahvaliti isključivo svom advokatu, jer sam ja bio u stanju nervnog šoka i tih detalja se ne mogu sjetiti. Molim vas pročitajte mi optužnicu naglas, polahko da je mogu razumjeti. Ako vi to nećete, onda tražim da to moj advokat uradi umjesto vas”.

Moje riječi izazvaše smirenje situacije i sudija započe čitati optužnicu. Čitao je polahko i razgovjetno, naglašavajući svaku tačku iz optužnice. Kada je pričitao do kraja upita da li sam razumio i šta imam da kažem u cilju svoje odbrane. Odgovorio sam da u cjelosti razumijem i odbacujem istu kao gomilu patoloških laži i insinuacija. Nakon ovih riječi obratih se javnom tužiocu Republike Crne Gore, Milanu Radoviću koji je na ovom procesu napravio strahovitu političku karijeru i dogurao do predsjednika Vrhovnog Suda Republike Crne Gore, a zatim generalnog sekretara Skupštine Crne Gore, da bi pod pritiskom demokratske javnosti mjesto sekretara zamijenio direktorskom foteljom u ZIKS-u. (direktor svih zatvora u Crnoj Gori) (…)

Tada sam počeo govoriti o svemu onome što je prethodilo i dovelo do tog da sam morao potpisati izjavu koju su sačinili oni što su me i uhapsili i u kojoj nema ama baš ni jednog jedinog detalja koji bi bio potkrijepljen nekom činjenicom, imenom, događajem i sl. Dok sam pričao i opisivao detalje mučenja mogli su se čuti bolni jauci i mučni uzdasi prisutnih. Plač, praćen psovkama, zahvati prisutne. Bilo je bacanja određenih sitnih predmeta od strane onih koji nisu mogli obuzdati plač prilikom napuštanja sale, jer nisu imali snage saslušati moje izlaganje do kraja. Sa sigurnošću znam da je u sali bilo i službenika DB-a, čija je jedina uloga u tom trenutku bila da zaplaše narod i da spriječe ovakve ekscese. Ali moje izlaganje o tome šta sam sve morao proći podnijeti bilo je mnogo jače i uticajnije nego strah koji su oni sijali u to vrijeme oko sebe, na sve strane i javno i tajno.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XII):  Referendumi, rat u BIH, sankcije i inflacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Uzalud je bilo što se protiv referenduma izjasnilo petnaestak političkih partija i organizacija. Među njima i Građanski forum, čiji članovi su bili neki od najznačajnijih crnogorskih umjetnika dvadesetog vijeka (Dado Đurić, Vojo Stanić, Živko Nikolić, Mirko Kovač), više od pet narodnih heroja (Komnen Cerović, Boško Đuričković, Veljko Milatović, Vlado Dapčević, Vlado Kapičić), dva bivša predsjednika vlade (Rade Brajović, Vuko Vukadinović), na desetine profesora univerziteta. Uzalud su bili mitinzi i protesti na kojima su govorili novi politički prvaci i studenti. Pučistička vlast je na zasijedanju Skupštine Crne Gore 23. februara 1992. promijenila zakon o referendumu i promptno zakazala referendum za nedjelju dana kasnije. Crnogorske independističke partije su pozvale građane da bojkotuju referendum. Prvog marta održani su referendumi o nezavisnosti u Crnoj Gori i BIH (ovaj je počeo 29. februara). Bulatović i Đukanović (koji je još 1991. izjavio da „najviše mrzi stopostotne Crnogorce”) intenzivnom kampanjom i pritiskom izveli su na glasanje 66 odsto građana. Od toga je 96 odsto reklo „da” ratu i razaranjima, vjerujući u obmanu da spasavaju Jugoslaviju. Srbi u Bosni su bojkotovali referendum, pa je izlaznost bila 63 odsto. Od toga je za nezavisnost glasalo 99,7 odsto. Pošto je izlaznost bila manja od zakonom traženih 2/3, Srbi nijesu priznali referendum. Već 1. marta došlo je do pucnjave, koja se smatra početkom rata u BIH. U sukob se uključila JNA. Uskoro je sukob poprimio oblik agresije Srbije (odnosno srpsko-crnogorske JNA) na BIH.

U martu 1992. javila se Dragica sa informacijom da je nabavila dvije stare štamparske mašine oko kojih bi mogla da se organizuje štamparija o kojoj sam joj govorio tokom januarske posjete Parizu. Tražila je da ja organizujem transport iz Francuske u Crnu Goru. Nije umjela da objasni karakteristike mašina, pa nijesam bio siguran da mašine odgovaraju našim potrebama, ali po logici „darivanom konju se zubi ne gledaju”, spojio sam je s Ćanom. Dragica mu je dala papire po kojima su mašine bile poklon i Ćano je dao nalog da Montex organizuje njihov prevoz. Tako je stigla mašina Marinoni ML 29 stara 32 godine i mašina Miller TP 36 stara devet godina. Obje za crno-bijelu štampu. Marinoni je bila u radnom stanju, a Miller nije. Međutim, Marinoni je imala format C0, najveći u štamparstvu. Takve mašine su ekonomične samo kad se štampa u velikim tiražima, reda sto hiljada. Opslužuje je nekoliko radnika i mora da ima tzv. mašine za doradu koje savijaju taj veliki format na format knjige ili časopisa. Mora da je prati nož za rezanje papira velikog formata itd. Tiraž Monitora bio je daleko ispod tiraža za koji bi cijena jednog primjerka lista bila prihvatljiva.  Pošto se u Crnoj Gori nije ništa štampalo u velikim tiražima u crno-bijeloj štampi, mašinu Marinoni prevezli smo u skladište fabrike radijatora u Danilovgradu, s nadom da ćemo naći nekog štampara izvan Crne Gore koji štampa velike crno-bijele tiraže, koji bi je kupio. Preduzeće Montimpex Establishment  imalo je zbog mašine Marinoni troškove od 20.500 DM (≈70.0000 FF), koje je planiralo da da kao ulog u preduzeće Montenegropublic. To ulaganje ja nijesam prihvatio jer nijesam želio da druga preduzeća stiču pravo učešća u upravljanju medijima. Evidentirao sam ovaj iznos kao Ćanov doprinos.

Za mašinu Miller trebalo je kupiti neke vitalne rezervne djelove. Kasnije je ispalo da se ne može dovoljno „podmladiti”, već da se mora upotrebljavati kao mašina formata B2 iako je formalno bila formata B1. Kako je Monitoru stalno rastao tiraž, list se nije mogao štampati na ovoj mašini jer bi štampanje trajalo dva dana (i noći). To bi smanjilo aktuelnost lista. Planirao sam da mašinu osposobimo za komercijalne usluge, a iz zarade da pomažemo Monitor. Za to nam je bio potreban nož i mašine za doradu. Pošto nijesmo imali sredstava, a Ćano nije bio raspoložen za ulaganje u štampariju, pitanje štamparije sam odložio.

Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 30. maja Jugoslaviji su uvedene sankcije, za koje su režimi u Beogradu i Titogradu govorili da su „nepravedne i ničim izazvane”, jer „Srbija (Jugoslavija) nije u ratu”. Pošto krnja Jugoslavija nije imala ekonomiju koja može da izdrži dva rata, savezna država je počela da štampa novac. Krajem proljeća-početkom ljeta počeo je da se osjeća porast inflacije. Očekivao sam da će inflacija još više rasti. Sa dugačkim intervalima isplate od strane distributera štampe, to će izazvati smanjivanje realne vrijednosti zarade od tiraža. Ćano, od koga je i tako zavisila egzistencija Monitora, morao bi da poveća pomoć. Kako su se za Montex promijenili uslovi poslovanja na teritoriji bivše Jugoslavije i na njegovom glavnom tržištu u Istočnoj Evropi i Rusiji, počeo sam da brinem. Ćano je plaćao svakih nekoliko mjeseci, ali je to u prosjeku bilo više od dogovorenih 2.500 dolara mjesečno. Ćano (neko preduzeće iz sistema Montex) uplatio je bilo u februaru na račun Montenegropublica 10.000 dolara, a u maju još 10.000 dolara. Odlučio sam da višak sredstava koji se pojavio u tom trenutku sačuvam tako što ću formirati rezerve papira, čija cijena sa isporukom u Podgorici je poslije uvođenja sankcija porasla. Planirao sam da nabavim papir slovenačkog ili evropskog proizvođača jer je bio mnogo boljeg kvaliteta od onog iz Sremske Kamenice, koji je nabavljala Pobjeda. Od fondacija koje su bile spremne da pomognu, pomoć se lakše mogla dobiti ako i mi učestvujemo u troškovima kupovine. Zatražio sam od dvije fondacije da sa svakom udružimo sredstva i kupimo po šleper papira (ukupno 48 tona). Za tiraž koji smo imali polovinom 1992. to je bilo više od jednogodišnjih potreba. Činjenica da smo mi trebali da obezbijedimo 50 odsto sredstava je bila odlučujuća i kupovina je dogovorena. To nas je koštalo oko 15.000 dolara.

Zbog ovog avansiranja imali smo problema u pokrivanju redovnih troškova. Ćano je sa simpatijom gledao na moju štedljivost i pripreme za rvanje sa finansijskim nedaćama, pa je dodatnim sredstvima pomogao u pokrivanju troškova redakcije (od juna do kraja septembra 11.000 dolara+5.000 DM≈23.500 DM). U poslovnoj evidenciji stoji da je u decembru mjesecu Ćano za papir platio još 7.500 dolara. Carinu i prevoz za sve isporuke papira platila nam je Montex banka (po dogovoru Ćana i Vuka Vukadinovića). Mislim da je to bilo 4.000–5.000 dolara. Tako je Ćanova pomoć u 1992. bila približno 75.000 DM.

S rezervama papira koje smo obezbijedili zahvaljujući Ćanovoj pomoći, bio sam siguran da će Monitor preživjeti najmanje godinu dana. Nadao sam se da ću honorare i tekuće troškove nekako podmirivati iz prodaje tiraža, pretplate i pomoći od Ćana i sponzora. U tom trenutku nijesam pretpostavljao da će inflacija u 1993. porasti do 300.000 procenata, što je jedna od nekoliko najvećih inflacija u ljudskoj istoriji. Veća nego čuvena inflacija u Njemačkoj od 1918–1923. Da će to razoriti ekonomiju i potpuno obezvrijediti zaradu od prodaje tiraža.

Tokom proljeća 1992. stalno je rastao tiraž Monitora. Esad i redakcija su radili s entuzijazmom. Krajem proljeća stalni član redakcije postao je Darko Šuković, koji je pisao pod pseudonimom Marko Vuković. (Mislim da je par tekstova napisao i 1991.) Početkom 1993. Darko će početi da potpisuje svoje tekstove pravim imenom.

Brutalnost s kojom je režim izveo referendum bila je predmet više Ćanovih i mojih razgovora. Govorili smo da nema te vlasti na svijetu koji bi se odrekla svoje države tako lako kao crnogorska vlast. Ni naroda koji bi za to glasao. Ja sam povremeno govorio o značaju koji bi imala dnevna novina i televizija za osvješćivanje naroda. On bi obično ćutao.

Pošto organizatori Londonske konferencije nijesu prihvatili naš zahtjev da predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju (o kojoj sam gore govorio) imaju zvanične predstavnike na konferenciji, Ćano se dogovorio s liberalima da jedna grupa nas ode u London da u nezvaničnim kontaktima sa učesnicima konferencije „zagrijava” crnogorsko pitanje. I uspostavi lične veze koje bi nam omogućile lakšu komunikaciju sa važnim adresama u budućnosti. Dogovorili smo u pisanoj korespondenciji više susreta s ljudima koji su bili savjetnici onih koji donose odluke. Zadužili smo nekoliko naših ljudi da pripreme materijal o crnogorskom pitanju koji ćemo na tim razgovorima dijeliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo