Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (VIII): Štrajk glađu

Objavljeno prije

na

Iako je krajnji zakonski rok za podizanje optužnice davno istekao, nikakvih nagovještaja niti znakova, kada bi moglo početi naše suđenje nismo mogli dobiti. Na sva pitanja koja su pravosudnim organima postavljali naši advokati i članovi naših porodica dobijali smo neodređene odgovore, u stilu kako se još određen broj osumnjičenih nalazi u bjekstvu, te kako su nedostupni pravosudnim organima, a da je istraga u toku. Hrabra i neumorna Nataša Kandić, predsjednica ,,Fondacije za humanitarno pravo” sa sjedištem u Beogradu, danima se bori i pregovora sa državnim organima iz institucija izvršne i zakonodavne vlasti, vršeći pritisak i preko sličnih međunarodnih institucija kako bi makar odredila datum početka sudskog procesa. Nataša je rijetki primjer humaniste i borca za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda na intelelektualnom i političkom crnom nebu Srbije i Crne Gore. Kao visoki jablan među intelektualnim šipražjem Srbije i Crne Gore, lavovski se bori za svakog pojedinca koji je dopao u ruke fašističkom režimu i osjetio neljudskost i zulum tadašnjeg državnog terorizma. Posebno interesovanje, iako je tih godina imala pune ruke posla, iskazuje prema meni zbog specifičnosti mog slučaja. Slavko Perović, predsjednik crnogorskih liberala i Žarko Rakčević, predsjednik socijaldemokrata koriste svaku priliku u Skupštini Crne Gore da pomenu moj slučaj i iskažu zabrinutost povodom mog hapšenja. Javno osuđuju policijsku akciju ,,Lim”, te zahtijevaju naše puštanje na slobodu. Par nezavisnih medija koja su tada postojali u Crnoj Gori pišu o meni određene članke sa bombastičnim naslovima: ,,Slijepi snajperista”, ,,Slijepi terorista” i ostale članke sličnog sadržaja, dok državni i režimski mediji, kojih je bilo veoma mnogo, prave tako monstruozne članke o meni da su i mog sina koji je tada imao samo nekoliko mjeseci proglasili opasnim teroristom i mudžahedinom. Iskusna Nataša odmah uviđa pogrešku ovih prvih i zlonamjernost i laž drugih te dolazi lično da me posjeti kako bi maksimalno pomogla moju odbranu. U tom pokušaju, iako je došla u društva dva ambasadora, nije dobila zeleno svjetlo i dozvolu da me posjeti. Uporna, ne odustaje i šalje svoju predstavnicu, mislim da se zvala Antonela Riha. Poslije nekoliko dana Antonela uspijeva dobiti dozvolu, tako da se poslije mnogo truda sastala sa mnom u zatvoru.

I pored svih pokušaja od strane Nataše i Međunarodnog Crvenog Krsta da se prebacim u neku očnu kliniku, kako bih dobio minimum ljekarske njege i pristojnih uvjeta za liječenje i lakše robijanje, državni organi su ostali nijemi i nikada nisu udovoljili takvim zahtjevima. Tih dana su državni organi Crne Gore poslije povratka crnogorskih rezervista sa ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Crnu Goru, dočekivani sa ogromnim simpatijama i oduševljenjem. Masovni zločini su slavljeni i doživljavani kao velike pobjede. Crkveni velikodostojnici su ubijanje ,,Turaka” (Bošnjaka) proglasili za najveći čin bogoštovlja. Popovi su blagosiljali kame i masovne zločine, a državna televizija u udarnim terminima izvještavala o viteškim pobjedama ,,golorukog srpskog naroda” nad Alijinim bojovnicima, (kako su tada zvali Armiju Republike Bosne i Hercegovine). U vremenu kolektivnog nacionalističkog i šovinističkog ludila ,,nebeskog naroda” život Bošnjaka vrijedio je cijenu metka. Nas više nisu ni računali u žive, samo su porodice gajile potajnu nadu da ćemo se možda nekada, vratiti svojim kućama.

Sasvim spontano, Omer Omerović počinje štrajk glađu. Poput munje vijest o Omerovom štrajku su proširili zatvorom, iako su se komandiri i uprava trudili da štrajk prođe nezapaženo. Odmah se još nas nekolicina priključuje Omeru i počinjemo štajk glađu. Za svega sahat vremena više od polovine uhapšenika stupi u štajk. Puna dva dana štrajkujemo i čekamo posjetu u četvrtak, kako bismo obavijestili javnost da nećemo prekinuti štrajk sve dok nam se jasno ne odredi datum početka suđenja. Bez ikakvog dogovora, jedinstveni do perfekcije. Istina, ne svi, ali dovoljno za pritisak.

Moji novi stražari i čuvari koji su sada bili oličeni u vidu petorice robijaša budno prate da ja slučajno ne stavim šta u usta i da ne uzimam hranu krijući. Dežuraju i čuvaju me čak i noću. Za vrijeme obavljanja molitve počinju se odvratno ponašati, hrokću kao svinje, puštaju oko mene vjetrove, lupaju, guraju, zovu komandira govoreći kao i dalje obavljam namaz. Procjenjujem da u ovakvim uvjetima moram obavljati molitvu u tajnosti, kako bih se sačuvao od ovakvog vida pritiska. Skrivena molitva ima posebnu duhovnu vrijednost i pruža poseban doživljaj. Vjernicima u svim situacijama uvijek je dobro. Stalno izvuku neku korist.

Štajk glađu podnosim dobro, vjerovatno zahvaljujući postu mjeseca Ramazana. Zahvaljujući roditeljima od malih nogu njegujem i prakticiram post. Dezinformacijama koje šire po zatvoru, uprava pokušava da razbije i osujeti štrajk. Glavni rasturači takvih dezinformacija po imenu su Bošnjaci. Robijaju, ali rade protiv sebe. Jadnici čemu se nadaju? Ipak ne odustajem, riješio sam da pratim Omera do kraja. Treći dan štrajka imali smo posjete. Četvrtak. Koristim priliku i obavještavam roditelje i suprugu da sam u štrajk glađu, te da neću prekinuti štajk, sve dok se ne zakaže datum početka suđenja. Zbog specifičnosti vrste bolesti štrajk je bio jako opasan po moje zdravlje. Dalje ustezanje od hrane i pića prijetilo je da kod mene izazove trajno slijepilo. Nataša se uključuje u ovaj događaj i u petak me posjećuje jedan njen službenik i ljekar specijalista koji je došao iz Beograda. U međuvremenu više od polovine onih koji su započeli štajk sami su prekinuli isti. Uporni Omer i još nekolicina nas i dalje smo u štrajku(…)

Štrajk je ipak urodio plodom, iako je onih upornih u njemu ostalo žalosno mali broj. Omer je bio najuporniji. Suđenje je konačno zakazano za oktobar. Ostvarena je prva pobjeda. Poslije skoro devet mjeseci, iz Omerove ćelije prolomi se sevdalinka. Pjesma je odraz tuge i sreće, još ako je iz dubine duše Omerove u to ne treba sumnjati(…)

Tih dana nisam imao nekih većih problema sa robijašima u mojoj ćeliji. Strasti su opale, a sa njima i tenzije. U zatvoru nikada nisi siguran. Život je pun iznenađenja,čak i na slobodi. Negdje peti ili šesti dan po dolasku Kljuno mi za vrijeme šetnje reče da bi dobro bilo da se na sudu branim šutnjom ida puno ne pričam. Na moje pitanje zašto, odgovori:

“Podigla se velika frka povodom tvog hapšenja. Mnogi su bili iznenađeni i nisu mogli vjerovati da si ti, takav kakvim su te predstavili na TV-u i štampi. Mnogi su i povjerovali. Mi koji te dobro poznajemo i znamo za tvoje probleme sa očima, od muke smo se smijali. Fric snajperista, pa to se graniči sa fantastikom. Ali koliko sam ja čuo, priča se da ako budeš dobar na suđenju, sa suđenja će te pustiti kući. Ja ti ko kažem onako drugarski. Ti kako hoćeš. Nemoj puno pričati, moj ti je savjet. Važno je da iskočiš vani”.

Tih dana se skoro svakodnevno punila ćelija br. 7. Dovedoše i tadašnjeg direktora jedne crnogorske banke, pravo u moju ćeliju. Prije dovođenja u zatvor držali su ga nekoliko sati u ćeliji koja se nalazi u zgradi MUP-a. Nekadašnji lokalni moćnik i silnik prošlog komunističkog režima, a bogme se bio dobro uklopio i u ovaj, kada je pokušao da obavi radnju koju je naučio raditi za vrijeme komunista, misleći da će mu to i kod Momira i Mila proći, grdno se prevario. Dobio je desetak dana robije u istražni zatvor. Direktor ,,Montenegro Banke” u istažnom zatvoru, kako je to uopšte moguće. Navikao na ugodan život i bahat nastup spram ljudi, a sada robijaš. Pozicija na kojoj se godinama nalazio od njega je napravila lokalnog moćnika. Ostavši bez pozicije sile koju je u ograničenom obliku imao, našavši se u ovim okolnostima bio je potpuno skrhan i na ivici nervnog sloma. Kako je sam tih dana govorio dok je bio sa mnom u zatvoru, niko ga nije ni jednom udario. Verbalno su mu prijetili i držali par sati u pritvornoj ćeliji. Dovoljan razlog da plače kao malo dijete. Njegov prezimenjak generalni sekretar SDA za Crnu Goru, profesor Rasim Šahman, hrabrio bi ga da izdrži desetak dana ,,mučne i teške” robije tješeći ga, a istovremeno se podsmjehujući njegovoj slabosti. Dok je bio uhapšen tih desetak dana, ni jednom nije izašao na krug u šetnju, bojeći se da ga neko od prijatelja ne vidi u tom izdanju, izgledao bi kao izdaja, da su ga vidjeli u ovom žalosnom stanju.

Priredio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLV): Uređivačka kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nakon što je Dragan Šoć zamijenio Novaka Kilibardu na čelu Narodne stranke, ova je u decembru 2000. objavila da ne prihvata platformu DPS-a i SDP-a o konfederalnoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, već se zalaže za dvočlanu federaciju. Narodna stranka je uskratila povjerenje vladi na vanrednom zasijedanju Skupštine u februaru 2001. Đukanović (u svojstvu predsjednika republike) je raspisao izbore za 22. april 2001. DPS i SDP su formirale koaliciju Pobjeda je Crne Gore. Liberalni savez nije ušao u ovu koaliciju jer je tražio neodložno uspostavljanje državne samostalnosti Crne Gore. Unionističke partije formirale su koaliciju Zajedno za Jugoslaviju, koju je predvodio Predrag Bulatović. Zaoštrila se razlika između Liberalnog saveza i koalicije Pobjeda je Crne Gore jer je Liberalni savez smatrao da konfederacijom Srbije i Crne Gore Đukanović hoće da obmane crnogorske independiste. Referendum o nezavisnosti postao je nezaobilazna tema. Đukanović je obećao da neće biti moratorijuma na referendum, koji je pominjan u Beogradu i međunarodnim krugovima. Odnos snaga koalicija Pobjeda je Crne Gore i Zajedno za Jugoslaviju bio je izjednačen. Šoć je iznio mišljenje da u odlučivanju o državnom statusu ne treba da učestvuju Muslimani i Albanci. 31. marta u Beogradu je uhapšen Slobodan Milošević. Koalicija Pobjeda je Crne Gore je na izborima dobila 5000 glasova više od koalicije Zajedno za Jugoslaviju, odnosno 36 prema 33 poslanička mandata. Liberalni savez je osvojio 6 poslaničkih mandata, a albanske nacionalne partije 2. Kakva parlamentarna većina, odnosno vlada će se formirati, zavisilo je od Liberalnog saveza.

Većina independista je smatrala da Liberalni savez treba da uđe u vladu sa koalicijom Pobjeda je Crne Gore i da udruženim snagama organizuju referendum o nezavisnosti. Sa LS-om i SDP-om u vlasti, to bi mogla biti i reformska vlada, koja bi prinudila DPS da prihvati demokratske reforme.  Odmah poslije izbora, u Monitorovom uvodniku pod naslovom Prekretnica napisao sam: „Prvi put od propasti crnogorske države 1918. godine, Crna Gora može da formira vlast koju ne kontroliše Beograd. To znači da su na izborima 22. aprila završene dvije epohe crnogorske istorije. S jedne strane, dokrajčena je okupacija Crne Gore uspostavljena Miloševićevim pučem 1989. godine, s druge, završava se istorijski put na kojem se kolonijalizam u njoj održavao blagodareći zanesenosti jugoslovenstvom i srpstvom.” „Liberali su dobili priliku da odigraju još jednu krupnu istorijsku ulogu u postkomunističkoj tranziciji. Prije jedanaest godina bili su na čelu političkog pokreta koji je probudio istorijsko sjećanje crnogorskog naroda. Danas mogu da Crnu Goru preusmjere sa staze totalitarizma na stazu katarze i demokratije.” „Na osnovu rezultata parlamentarnih izbora iz 1998. i ovih sadašnjih, moralo bi biti jasno LSCG-u i DPS-u da nezavisnost i demokratiju Crnoj Gori ne može donijeti nijedna politička partija, grupa ili pojedinac. Za istorijski iskorak potrebno je objediniti sve demokratski orijentisane snage u Crnoj Gori.”

Liberalni savez je smatrao da je politički prioritet razvlastiti Đukanovića i kriminogene strukture oko njega. Pošto je to mogao samo sa unionistima, krenuo je u formiranje manjinske vlade Liberalnog saveza koju bi podržala koalicija Zajedno za Jugoslaviju, koja je prihvatila i da ta vlada organizuje referendum. Independisti su se pobunili. Smatrali su da će referendum sa razjedinjenim independisitma, imati negativan rezultat za independiste. Održan je veliki miting na kojem su independistički predstavnici rekli da to nije bila izborna volja onih koji su glasali za Liberalni savez. Pod velikim pritiskom Liberalni savez je 21. maja objavio da odustaje od svoje namjere. Dvadeset osmog juna Milošević je izručen Haškom tribunalu. Prvih dana jula formirana je manjinska vlada DPS-a i SDP-a uz podršku Liberalnog saveza. Sporazum sa liberalima je predvidio da će manjinska vlada tokom godinu dana raspisati referendum o nezavisnosti.

U vezi sa formiranjem vlade dvaput sam se sreo sa Đukanovićem (u organizaciji Milana Roćena.) Prvi put dok se još nadao da će liberali ući u vladu. Na sugestiju Žarka Rakčevića ponudio mi je da budem ministar za prosvjetu i nauku i(li) potpredsjednik vlade koju će on voditi. Pretpostavljam da je njegov motiv za ovu ponudu bio da pojača „crnogorstvo” vlade s intelektualcem iz kruga izvornih independista. Zahvalio sam na ponudi i odbio. Rekao sam mu da imam patološku potrebu za ličnim integritetom, a da bih za pola godine u njegovoj vladi izgubio nezavisnost koju sam gradio decenijama i podijelio imidž njegovih korumpiranih ministara. Ali da ću mu davati podršku u pitanjima koja se tiču nezavisnosti, ako bude išao u tom pravcu. Drugi put smo se sreli u vezi sa namjerom liberala da formiraju manjinsku vladu uz podršku unionista. Rekao sam mu da na osnovu nedavnog razgovora koji sam imao sa Slavkom, mislim da će morati da prihvati uslove liberala, uključujući i ekonomsku podršku koju traže, ako želi da dobije njihove glasove za manjinsku vladu. (Prije izbora, profesor istorije na Univerzitetu u Jejlu dr Ivo Banac organizovao je na tom univerzitetu kolokvijum na kojem su četiri crnogorska intelektualca govorila o crnogorskom pitanju nakon raspada Jugoslavije i trenutnoj političkoj situaciji u Crnoj Gori: Slavko Perović, Miodrag Perović, Šerbo Rastoder i Rajko Cerović.
Crnogorski diplomata Željko Perović je nekoliko dana kasnije okupio grupu ambasadora u Ujedinjenim nacijama kojima smo govorili na istu temu.)

Tokom izborne kampanje i još više u postizbornoj krizi koju je izazvao Liberalni savez, ispoljilo se ono o čemu su neki novinari govorili kad sam pisao članak Sizif godinu ranije. Prije Draška cilj
Monitorove uređivačke politike bio je da se ojača independistički i reformski hod Crne Gore. Draško je poslije predsjedničkih izbora 1988. počeo da omekšava kritiku DPS-a i Đukanovića za korupciju i sporost u sprovođenju demokratskih reformi. Independističku orijentaciju Monitora nije bilo moguće oslabiti, jer su redakciju činili izvorni independisti. Ali je Draško bio blagonaklon prema filozofiji DPS-ove independističke politike: nezavisnost i evropski put – da, ali pod uslovom da to ne ugrožava našu vlast i privatne poslove. Rezultat: usta puna demokratije i evropeizacije, dok se vlast zaokružuje kao korumpirani autoritarni režim. Pritisak na DPS da odlučnije krene ka nezavisnosti, Draško je u početku samo ublažavao. Poslije obaranja Miloševića upinjao se da pomogne DPS-u da postane predvodnik independista. Postao sam svjestan njegovih „vještina” poslije izbora 2001. Primijetio sam da članke autora kojima nije smio da interveniše u tekstu, preusmjerava izborom naslova. Kad je Liberalni savez odustao od formiranja vlade sa unionističkom koalicijom, napisao sam članak u kojem stoji: „Politička bura koju je prošle nedjelje podiglo rukovodstvo Liberalnog saveza rezultirala je još jednim korakom u demokratskom sazrijevanju Crne Gore. Političkim elitama je osporeno pravo na postizborni raskid ugovora sklopljenog s biračima na osnovu javne predizborne ponude. I, što je najvažnije, ta javnost je dala na znanje da ima snage da zaustavi zloupotrebu.” Od liberala se „očekivalo da zaustave dalje rastakanje društva i pokušaju da preusmjere Crnu Goru prema demokratskom preporodu. Da pokažu da postoji politička alternativa i DPS-u i SNP-u” … „i da budu garant demokratskog referenduma”. Iskoristivši uredničko pravo da bira naslov teksta, Draško je ovaj tekst o uspjehu demokratije nazvao Pad, sugerišući da tekst govori o porazu Liberalnog saveza i pobjedi DPS-a i SDP-a, a ne o zahtjevu za objedinjavanjem independističkih snaga. Da bi pojačao kvalitet falsifikata, na naslovnoj korici lista stavio je kao glavnu temu Poleće soko i nisko pade. Tako sam na sopstvenom primjeru shvatio ono o čemu su drugi novinari govorili. „Prodimio” sam kad sam kupio primjerak Monitora od 25. maja 2001. Došao sam bijesan u redakciju. Draško je bio odsutan, pa sam nervozno razgovarao s Milkom pominjući Draškovu smjenu.
Milka je pravdala Draška. Rekla je da on nije tuđi igrač u našim redovima, kako sam rekao, već je plašljiv i nesiguran, pa zbog toga ponekad napravi grešku.

Ove Milkine riječi su uticale na mene, ali sam otišao sa sumnjom, jer zluradost prema Liberalnom savezu je bila protivna Monitorovoj tradiciji. Draškov falsifikat izazvao je ljutnju liberala na mene. Bio sam izložen pritisku da 15. juna odem na TV duel sa Slavkom Perovićem na državnoj televiziji. Urednica Rutović zvala je više puta govoreći da Slavko izričito traži mene kao najuticajnijeg nepartijskog independistu. Mislio sam da Slavko želi da me iskoristi da bi oslabio uticaj independista koji mu nijesu potčinjeni. Danas mislim da je Rutović dodatno podgrijavala stvar. Sukob dva istaknuta independista mogao je biti od koristi samo DPS-u kao novom konkurentu Liberalnog saveza. U emisiji sam rekao da i kad monitorovci naprave grešku, da to rade svojom glavom, iako više nijesam bio siguran da u glavi „nejakog Draška” nema neka antena.

U junu se rasplamsala tzv. duvanska afera. Zagrebački nedjeljnik Nacional je u maju počeo da objavljuje seriju tekstova o švercu cigareta na Balkanu. Nacional je pisao da je Milo Đukanović bio sponzor i partner Canetu Subotiću, kojeg je Nacional nazvao šefom cjelokupne balkanske duvanske mafije. Dnevni list Dan prenosio je tekstove iz Nacionala, dok su Vijesti, čiji glavni urednik je tada bio Aleksandar Eraković, u suštini prećutale duvansku aferu. Za tekstove u Monitoru koji su se ticali afere rečeno mi je da ih je Draško cenzurisao. Ovo je izazvalo moju dodatnu pozornost prema njemu, jer do tada u Monitoru nikad nije bilo cenzure.

I prema Erakoviću takođe, jer se o tako velikoj aferi koja je uzdrmala politički establišment Crne Gore i Srbije čitalac morao kvalitetno informisati. Počeo sam nešto pažljivije da pratim rad oba urednika. Kao čitalac, jer sam zbog obaveza na fakultetu rijetko dolazio u redakciju Monitora i još rjeđe u redakciju Vijesti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIV): Neobična istorija dva pisma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Da pokrenem Monitor inspirisao me terorista Vladimir Iljič Lenjin: „Iskra je bila iskra naše revolucije”. (Iskra je bila publikacija kojom su boljševici pripremili revoluciju.) Moja motivacija i nivo ličnih mogućnosti bili su dovoljni da ja istovremeno obavim poslove: direktora, glavnog urednika, tehničkog urednika, novinara u redakciji, prevodioca, daktilografa, vozača, dežurnog novinara u štampariji, distributera po kioscima, noćnog stražara… Budući da (iz poznatih razloga) od lista nije bilo nikakve zarade (ne vjerujem ni danas da doseže 50 odsto troškova) moje pregnuće ne bi bilo dovoljno da list preživi da mu niz ljudi nije dao moralnu i materijalnu podršku. Dvojica su se u tome izdvojila, i zato su osnivči Monitora: dr Miodrag Perović i Stanisalav Ćano Koprivica.

Prvi je u četrdeset i osmoj dobio infarkt, drugi je skoro bankrotirao zbog toga što su mu se svetili za podršku Monitoru. (Je li tako?)

Od ostalih tvojih ujeda odgovoriću danas na još jedan.  Kažeš da i ja snosim dio krivice u razjedinjavanju Crnogoraca. Moguće, ali ja sam učinio sve što sam mogao da razjedinjenost bude manja. Poništavao sam sebe od prvog dana da ne bih ugrozio druge. Na primjer, u Monitoru sam cijelo vrijeme bio v.d. direktora i glavnog urednika, da bi bilo jasno da tražim ljude koji će biti profesionalni direktor i profesionalni urednik. Za koje će to biti profesija, a ne misija kao za mene. Nikad nijesam stavio svoju sliku u novinu, da bi bilo jasno da ne planiram da budem
političar. Gledao sam da pomirim Slavka i Žarka, Slavka i Jevrema (prekriženo i rukom napisano Ćana), Žarka i Iliju i dr. Pravio sam se da sam naivan i glup i da ne vidim želje onih koji su planirali da budu predsjednici i premijeri Crne Gore, odnosno da su tražili politiku koja vodi tom cilju, iako je to bila iluzija. Nijesam ušao u rat sa novinarima da ne bih ugrozio opstanak medija. Svima koji su me gađali kamenom, vratio sam hljebom. Radio sam to jer sam osjećao da su slabiji od mene, a oni su odlazili s utiskom da sam slab i glup [prekriženo i rukom napisano: slab i pobijeđen].

Na desetogodišnjicu Monitora su pokušali da te zovu u mom prisustvu. Sekretarica je odgovorila da nijesi u Moskvi. Ostavljena je poruka da ti se prenese da su te zvali iz Monitora u vezi sa desetogodišnjicom. Činjenica je da je to moglo biti odrađeno bolje i da za dozu traljavosti ja snosim najveći dio krivice. Razlog je, vjerovatno, što sam malo otupio od iscrpljenosti od života koji sam vodio posljednjih dvanaest godina.

Za inicijativu o dječjem gradu na Prevlaci koja ti nije objavljena, nijesam čuo. Jesi li siguran da su monitorovci dobili tvoje pismo? Trebalo je da me zoveš, da provjerim o čemu se radi.

Podržaću tvoj zahtjev da Milka i Draško podnesu izvještaj i račune kad zaželiš. Dostavili su mi izvještaje za 1997. i 1998. godinu, koje čuvam arhivirane. U načelu, trebalo je davno da dobijem izvještaj za 1999. (a kroz dva mjeseca i za 2000). Preopterećenje koje imaju zbog brzine i količine događaja od bombardovanja NATO pakta 1999. je saopšteni razlog što kasne sa izvještajem. Ima bar pola godine kako stalno govore, i kad ih ne pitam, znamo da kasnimo, biće uskoro.

Ako si zaboravio ko je Pavle Spasić (a ne Savić), pitaj Maju. Ona mu je slala tvoj i moj zahtjev da kupi diskove. Ali ja ti nijesam o tome pisao zato što očekujem da ti participiraš u isplati, već, kako sam u pismu rekao, kao informaciju o ljudima i čudima. (Prošlo je 6,5 godina od tada i ja sam računao da je to bila pomoć zagrebačkih Crnogoraca.)

Kad ćeš ovamo?
Pozdravi Veru.
Miško

Iako Ćanovo pismo i moj odgovor nemaju značaja za istoriju Monitora, uključio sam ih u ovaj tekst jer su ta pisma imala neobičnu istoriju. Marko Špadijer je bio jedan od monitorovaca koji je kasnije „poginuo” braneći Đukanovića od moje i Monitorove kritike. Pošto se približio režimu, želio je da umanji moju ulogu u osnivanju Matice crnogorske. Povodom nekog jubileja Matice napisao je da sam ja odmah po osnivačkoj skupštini, na kojoj sam izabran za jednog od potpredsjednika, napustio Maticu. Navodno zbog toga što sam bio u lošim odnosima sa Božinom Ivanovićem, koji je izabran za predsjednika. Ja sam, u stvari, s Božinom imao odlične odnose još od vremena kad sam se bavio osnivanjem Prirodno-matematičkog fakulteta, kad je Božina bio ministar za obrazovanje i nauku. Naši odnosi su se produbili kad je osnovan Leksikografski zavod Crne Gore.

Božina je bio naš (Ratko Đurović, Sreten Perović, Radoš Rotković i ja) česti gost. Rukovodstvo Matice sam napustio iz dva razloga. Prije svega da bih oslobodio mjesto za nekoga od mojih kolega profesora s univerziteta, koji su željeli da daju doprinos. (Bio sam u osnivačkim tijelima niza tzv. procrnogorskih organizacija.) Tačno je da sam jednom u šali prigovorio Božini zbog nečega što je učinila CANU dok je on bio njen sekretar. Naime, CANU je za naučnika godine proglasila magistra Momira Bulatovića, koji u to vrijeme nije mogao da zadrži zvanje asistenta jer nije doktorirao u zakonom predviđenom roku od devet godina. Na sastanku predsjedništva Matice, našalio sam se na Božinin račun, koji je na dodjeljivanju nagrade stajao pored Momira: „Što ne ode u toalet da p…. kad je televizija snimala”. Poslije ove šale ja sam još podugo ostao u predsjedništvu Matice. Marko je napravio priču o netrpeljivosti s Božinom deceniju i po kasnije, jer je to bilo vrijeme kad se odricanjem od Miška Perovića na dvoru zasluživala milost. Drugi razlog što sam napustio Maticu desetak mjeseci po osnivanju (tada je to bilo kao danas pet godina), bio je, u stvari, to što je Marko žurio da smjesti Maticu u zagrljaj vlasti. Kad je 2010. počeo pritisak na mene, Marko i ja, kad bi se sreli, držali smo se na distanci koja nije odgovarala istoriji naših odnosa. U jednom susretu na groblju, bio je u društvu Milana Roćena. Milan mi je prišao i rukovali smo se. Zaustavio se i Marko, nije imao kud. Za par minuta koliko je susret trajao, uspio je da mi ispriča da kad je i u Maticu stiglo Ćanovo pismo, on ga je odmah pohranio u trezor banke. Nije me pitao da li sam odgovarao Ćanu, niti nudio da pohrani i moje pismo. Samo je sa žaljenjem konstatovao da pismo na faks papiru blijedi, pa će postati teško čitljivo.

Ćanovo pismo i moj odgovor su se u javnosti prvi put pojavili u feljtonu Srđana Kusovca 2010. u Pobjedi. To je bio početak hajke čiji cilj je bio da se uništi „medijska imperija” i tzv. Druga familija. (Tada se to odnosilo na moju porodicu i porodicu moje sestre i brata. Danas ovaj termin koriste DPS i DF za vodeće ljude u sistemu Vijesti.) Kusovac je napisao da mu je pisma donio Ćanov sin Nikola. Drugi put Ćanovo pismo je 2020. godine iskoristio Veseljko Koprivica. Tada je počela nova hajka na mene, Željka i sistem Vijesti zbog toga što nijesmo podržali –  Đukanovića i DPS na avgustovskim izborima 2020, kad su izgubili vlast. Pisali smo da je obaranje diktature mirnim putem na izborima istorijsko postignuće Crne Gore i da treba formirati vladu bez DPS-a. Da je jedini način da Crna Gora, koju je Đukanovićev režim egzistencijalno ugrozio, preživi, je da počne da demokratski miri svoje različitosti. Veseljko je objavio po dva moja i Ćanova pisma i stavio naslov Polemika Miodrag Perović – Ćano Koprivica. Objavio je moje pismo koje je rasrdilo Ćana i Ćanovo pismo, ali nije objavio moj odgovor na Ćanovo pismo, već je umjesto mog odgovora stavio moje pismo Ćanu pisano gotovo godinu dana kasnije. Htio je da stvori utisak da se zaista radi o polemici, iako i osrednje pažljiv čitalac vidi da to pismo nema logičke veze sa prethodnim Ćanovim pismom. Povodom njegovog falsifikovanja, Veseljko i ja smo razmijenili dva pisma o kojima ću govoriti kasnije.

Nekoliko stvari iz Ćanovog pisma ću, ipak, prokomentarisati ovdje. Ja nijesam volio proslave jubileja siromašnog Monitora. Proslave su organizovalii direktori i glavni urednici. Jedina svečanost koju sam ja organizovao bilo je otvaranje Radija Antena M 1994. (Na teniskom terenu ispred redakcije, bez ikakvih troškova.) Ćano je redovno pozivan, ali nije dolazio. Nije došao na otvaranje Radija Antene M (jul 1994), nije došao na petogodišnjicu Monitora (1995), nije došao na petogodišnjicu Antene M 1999. Ovo je moglo uticati na agilnost u obavještavanju o desetogodišnjici. Ipak, sigurno je da je kod sekretarice u Moskvi ostavljena poruka desetak dana prije događaja. I da je sekretarica zadužena da ponovo pozove Ćana kroz par dana (do kad je trebao da se vrati s puta). Njen poziv je morao biti malo bliži danu jubileja, ali sigurno nije bio dan pred jubilej, kako je Veseljko pisao 2020.

Bilo je neprirodno da Monitor odbije da piše o Ćanovoj ideji da se na Prevlaci podigne zajednički dječji grad Crne Gore i Hrvatske. Rečeno mi je da Ćano svoje obraćanje nije poslao na Monitor, već, možda usmeno preko Veseljka, koji je trebao da spremi tekst. Koja vrsta nesporazuma se dogodila između Draška i Veseljka nijesam shvatio.

Veseljko je 2020. pisao da nije mogao da ostvari Ćanovu želju da gornje Ćanovo pismo objavi u Monitoru. Ja u to sumnjam iz dva razloga. Ćanovo pismo je pisano kao lično pismo meni, bez ijedne riječi o objavljivanju. Drugo, jer je Veseljko znao da bih ja izvršio pritisak da se pismo objavi zajedno sa mojim odgovorom. S obzirom na ulogu koju Veseljko danas igra, ne bih se iznenadio da je nešto muvao oko objavljivanja Ćanovog pisma, ali bez mog odgovora. Da bi sakrio da je u pitanju nesporazum, a ne „polemika” kako kaže 2020. godine.

Ćanovu konstataciju da će jednog dana tražiti da mu se podnesu računi o poslovanju tumačio sam njegovom ljutnjom. Jer od kad je u septembru 1994. za direktora Monitora imenovan Željko Ivanović, ja sam o finansijama Monitora znao uglavnom ono što je pisalo u završnom računu i godišnjem izvještaju koji je direktor podnosio Upravnom odboru, čiji član je bio i Ćano.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIII): Nesporazum s Ćanom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nakon deceniju tokom koje je režim tretirao Monitor kao izdajnika (srpstva), državna radio televizija je osnivanje Monitora iznenada uključila u emisiju koja govori o važnim istorijskim događajima. U nastavku pisma htio sam da napravim šalu u vezi sa ovom promjenom u režimskoj propagandi, pa sam pismo Ćanu produžio ovako.

Prije tri nedjelje (19. oktobra) bila je desetogodišnjica Monitora. Državna televizija u svojoj emisiji Kalendar, u kojoj se kratko navode značajni datumi iz crnogorske istorije, uključila je za 19. oktobar i osnivanje Monitora. Rekli su da smo ja i ti osnivači („poznati crnogorski biznismen svoga vremena”). Eto, ostvarilo se ono što sam ti rekao, da ću te uvesti u istoriju. Prosuo si na razne strane mnogo para, i bilo bi ti sve uzalud, da nijesi crkavicu (u odnosu na druga ulaganja) dao i za Monitor.

Ja sve čekam kad ćeš da se finansijski oporaviš, pa da prihvatim tvoj poziv da dođem u Moskvu. Nijesam bio odavno, skoro deceniju.

Od problema koje imam pomenuću ti dva. Prije mjesec i po dođe Pavle Spasić iz Zagreba sa računom od 4.300DEM iz aprila 1994, kad je za Antenu M kupio kompakt diskove dalmatinske i hrvatske muzike. Veli, ovo ste Ćano i ti naručili iz Moskve (i pokaže faks-pismo), niko mi nije platio. Reče da je propao finansijski, da mu je žena umrla i da traži da mu vratim novac. Nije mi preostalo ništa drugo nego da prihvatim dug i pristanem da mu ga vratim. Budući da sam nedavno renovirao stan, nijesam imao da mu te pare dam odjednom, pa smo se dogovorili da mu ih isplatim u toku nekoliko mjeseci. Dao sam do sada 1.000 DEM, daću do Nove godine još 1.000–1.500. Ljumović (koji rukovodi Antenom M) obećao mi je da će mi davati po 500 DEM mjesečno tokom osam-devet mjeseci. Ovo je bilo samo da te informišem.

Drugi problem se sastoji u sljedećem. Monitorovci kažu da su neke firme, kod kojih su htjeli da zarade reklamu, pitale mogu li dobiti markicu pored zaglavlja Monitora na naslovnoj strani, tamo gdje stoji Montexov i znak Hipotekarne banke. Spremni su da plate koliko i Hipotekarna banka (600 DEM mjesečno). Najkraće, Monitorovci pitaju da li bi mogli, makar povremeno, da to mjesto pored zaglavlja iznajme neko vrijeme, a da znak Montexa ispuštaju ili stavljaju na drugo mjesto, dok ovaj drugi naručilac plaća? Ustručavaju se da te pitaju. Pošto sam ja davno prihvatio činjenicu da život mora dalje i kad ja nijesam glavni, ja se odlučih da se ne ustručavam. (Monitor će zauvijek biti finansijski nesposoban da preživi.)

Za sada toliko.
Pozdravi Veru,
Miško

Dva dana kasnije, zvali su me iz Monitora da mi kažu da je stigao faks iz Moskve sa pismom od Ćana. Na povratku s fakulteta, svratio sam i od čuvara preuzeo pismo.

10.11. 2000.
Dragi Miško,
Ništa me ne može iznenaditi, pa ni predlozi koje predlažeš u ime Monitora. Ja smatram da sam ja Tebe uveo u istoriju, a ne Ti mene. Ja nijesam radio za pare i istoriju, već za Crnu Goru. Pošto Ti nije poznat moj rad, nerado ću Ti navesti neke činjenice, radi Tvoje informacije.

Formiranje Montexa (980 zaposlenih), mala privreda (političke strukture bile protiv), bescarinska zona – takođe su bili protiv, uvođenje kompjutera u osnovne škole, pomoć bolnicama i školama, štampanje knjiga, pomoć u izdavanju lista Onogošt, pomoć crnogorskim muzejima, kupovina slika od mladih crnogorskih umjetnika, liječenje djece i odraslih, zajedničko stvaranje Monitora i Radija Antena M, pomoć Matici Crne Gore, početno stvaranje Crnogorskog PEN Centra, praktično uvođenje ekologije (Montex pokretač, stvoreno ekološko odjeljenje u Montexu Mont-bio, dobijena prva evropska nagrada za čisti ekološki med u Ženevi, formiranje Pogona ukrasne keramike, formiranje domaće radinosti (600 žena po selima i gradovima radile trikotažu), renoviranje Zetskog doma na Cetinju, renoviranje zgrade Zahumlja u Nikšiću, finansiranje asfaltnog puta u Banjanima (20 kilometara).

Formiranjem Montexa spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore povećala se sa 1 odsto na 11 odsto. Otvorio sam više od 20 predstavništava i firmi u inostranstvu (postojalo je samo jedno). Finansiranje filmova, neki zabranjeni – film Živka Nikolića i dokumentarni „Socijalizam u Banjanima”.

Ulaganje 22 miliona dolara u Obod Cetinje. Spriječena integracija Oboda u EI Niš.

Zbog svega navedenog i nenavedenog spadam među prve ličnosti koje su crnogorska sredstva informisanja napadala i saopštavala lažne informacije, uključujući i hapšenje na podgoričkom aerodromu.

Prvi čovjek koji je 70-ih govorio o ekonomskoj eksploataciji Crne Gore bio je Komnen Cerović, a drugi Ćano Koprivica.

Prvi put u istoriji Crne Gore izvodi se građevinska operativa Crne Gore da radi u inostranstvu. Monopol je imala građevinska operativa Srbije i Hrvatske, itd.

Što se tiče Monitora, ne želim da o tome govorim, a jednoga dana zahtijevaću da se podnesu bilansi i računi. Nije novinare strah da me pitaju, kako Ti kažeš, već stid i sramota. I Tebi ne može da služi na čast što nijesam dobio poziv za desetogodišnjicu Monitora.

Monitor nije htio da objavi otvoreno pismo koje sam uputio Predsjedniku Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci o izgradnji dječijeg grada. Objavile su ga hrvatske novine i nikšićki Onogošt. Na vrh dva mjeseca o toj ideji javlja se nepoznata osoba preko lista Pobjeda da je to njegova ideja.

Što se tiče Pavla Savića, o njemu ne znam ništa. Volio bih da vidim fax-pismo, možda sam zaboravio taj detalj. Nakon dobijanja kopije fax-pisma saopštiću Ti odluku.

O neizvjesnom ishodu Crne Gore krivi su samo Crnogorci koji su razjedinjeni i zavide jedni drugima, zbog ličnih interesa, položaja, rejtinga, crnogorske pizme, zarađenih i nezarađenih sredstava itd., itd. Sad je potrebnije nego ikad objediniti snage za nezavisnost Crne Gore. Nažalost, to nije 90, 91, 92. kada nas je ljubav prema Crnoj Gori, državnosti i nezavisnosti objedinjavala i vezala. Nemoj da računaš da dijela Tvoje krivice nema u tom međusobnom razjedinjavanju.

Na kraju želim da Ti saopštim da mi ništa nije žao što sam uradio za Crnu Goru, žao mi je što sam malo uradio.

Vrlo rado bićeš pozvan u goste i nadam se uskoro.
Ćano

Ošamutilo me ovo pismo. Ćano je bio posljednji čovjek na svijetu koga bih želio da povrijedim. Požurio sam da odmah odgovorim, kako bi nesporazum trajao što kraće.

10.11. 2000.
Dragi Ćano,

Oprosti, nijesam imao namjeru da te povrijedim. Naprotiv, želio sam da kažem da ti žrtva za Monitor nije bila uzaludna. Pamtiće buduća pokoljenja, čak i ako su ovdanašnja sklona zaboravu.

Pominjanjem istorije htio sam da se našalim, a ne da negiram vrijednost tvog ogromnog činjenja za Crnu Goru. Kad sam rekao da sam te uveo u istoriju, htio sam da kažem da ti je investicija u Monitor, gledano iz ugla pamćenja i sjećanja, jedna od najdugoročnijih. Imao sam u vidu da će kroz, recimo 50 godina, mnoge od tvojih doprinosa pokriti zaborav, a ova, tj. Monitor, nosiće u impresumu tvoje ime dok bude izlazio. Na kraju, tu istu šalu sam izgovorio bar dvaput od 1990. (Još prije mog infarkta 1995. Upravni odbor je donio odluku da u impresumu lista piše da smo ti i ja/ja i ti osnivači lista i Ranko Vukotić te o tome pismeno obavijestio.)

Osim molbe da mi oprostiš za nespretnost, imam potrebu da i ja, radi tvoje informisanosti, (nerado) kažem nekoliko riječi o sebi.

U mojoj profesiji malo što je moguće učiniti za Crnu Goru, a da se istovremeno ne radi i za istoriju. Kad neko odluči da pokuša da napravi novi korak u matematici, neizbježno se nada da će pomaći s mjesta onaj teret koji nijesu bili u stanju da pomjeraju dalje ljudi poput Pitagore, Arhimeda, Njutna, Lajbniza, Ajnštajna, … . Takav pokušaj uvijek nosi u sebi rizik neuspjeha, koji se najčešće i događa. Ali samo onaj ko se okušao u ovoj uzaludnosti, zna šta treba učiniti da bi se u Crnoj Gori uopšte mogao roditi (makar jednom u nekoliko vjekova) i neki Arhimed.

Kad smo se ti i ja udružili zbog Crne Gore, ja sam već bio učinio ponešto za Crnu Goru. To, nažalost, znači da sam se već bio izmjerio sa istorijom. Rezultati toga bili su: jedna teorija i nekoliko teorema koje je citiralo više ljudi na nekoliko kontinenata, od kojih većinu nikada nijesam sreo prije toga, uspješna karijera podgoričkog i mičigenskog profesora, dva univerzitetska udžbenika …. Želja da u Crnoj Gori stvorim uslove bez kojih su pokušaji slični mom besmisleni i uzaludni, bila me već snabdjela iskustvom u osnivanju i rukovođenju raznim institucijama i organizacijama: Prirodno-matematički fakultet (osnivač i dekan), Univerzitet (prorektor), Evropski matematički savjet (inicijativna grupa), Evropsko matematičko društvo (inicijativna grupa), Računski centar Radoja Dakića, Leksikografski zavod i Enciklopedija Crne Gore (glavni urednik za prirodno-matematičke, tehničke i medicinske nauke), Demokratska alternativa (osnivač i predsjednik) …

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo