Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (VII): Linč u režiji policije

Objavljeno prije

na

Umoran i pospan kasno uvečer stigoh u ćeliju. Sam sa bolom u očima koji je postao vjeran moj pratilac, utonuh u misli. Riječ dr Jovovića tjeraju na razmišljanje. Moram racionalno promišljati, biti realan. Šta ako sasvim oslijepim? Kako da provedem ostatak života u potpunom mraku? Postavih sebi jedno od najbolnijih pitanja u životu. Ibrahime, šta ti je sve ovo trebalo? Da li baš niko među bjelopoljskim muslimanima nije imao preči od tebe da se pokuša organizovati i instalirati SDA? Zar si ti morao biti onaj koji će ići od čovjeka do čovjeka i tražiti ljude da se politički organiziraju? Vidiš li da sada niko iz toga naroda i ne pokušava makar da te posjeti dok se ovako patiš u zatvoru? Da ti nije roditelja, žene, sestre i braće ne bi ti imao ko doći u posjetu. Sjetih se osnivanja stranke njihove opuštenosti i neshvatanja prave situacije. Pošto su na kućnim sjedeljakama, koje su održavane u tajnosti u navodno uglednoj kući bjelopoljskog intelektualca, aktiviste DPS-a i lokalnog čelnika te stranke, izabrali ženu predsjednika Narodne strane za Bijelo Polje na funkciji na kojoji nije mogla nikako biti izabrana bez glasova odbornika SDA, stvari su krenule u pogrešnom pravcu. Tada su za uzvrat dobili kancelariju, koja im je po zakonu pripadala u zgradi Skupštine opštine i podijeljeno im je još par minornih mjesta u strukturi vlasti opštine. Kada je nekolicina njih posjedala u klupe Skupštine Crne Gore, kao poslanici bošnjačkog naroda, te su dobili ono što nisu bili kadri ponijeti, (kako intelektualno tako i moralno), te počeli razmišljati u pravcu egocentrizma i samoobmane razmišljajući kako će takva situacija vječno trajati. Onog momenta kada su osjetili slasti prividne moći, novca i vlasti, počeše glumiti i izigravati prave prdonje. Ograničeni do bola, a egoisti u dubinama svojih duša, prepustiše stranku kadrovima koje im je vješto poturi DB. Kratkovidna stranačaka politika, lični interesi, glupost i neznanje dovedoše do istiskivanja čestitih ljudi iz stranke, te postavljanja ubačenih elemenata DB na čelne pozicije gradskih i stranačkih odbora. Tom prilikom visoki operativac Državne bezbjednosti zasjede za predsjednika najjače i najbrojnije bošnjačke opštine na sjeveru Crne Gore. Nažalost, iako je među ubačenim bilo čak i onih koji nisu bili u stanju sačuvati čak ni vlastitu porodicu, sada su takvi jadnici istureni da brane interese bošnjačkog naroda. Među tim poturenim navodnim kadrovima bilo je čak i onih koji su zauzimali visoka mjesta u pravosuđu i organima KPJ i bili visoki i ugledni članovi te parije, koji su muslimanskoj sirotinji dijelili i stotine godina robije, novčane kazne i sl.

Šaku iskrenih vjernika koji su doista ušli u ovu utakmicu sa jedinim ciljem postizanja Božijeg zadovoljstva i života dostojnog čovjeka, izboriti ravnopravan ili par približan status koji su imali Srbi i Crnogorci za narod kojem su i sami pripadali, još prije nego je i došlo do kongresa stranke na perifidan način udaljiše iz stranke. Onog momenta kada sam vidio kako se pljačkaju prve pare koje su u vidu donacija stigle za pomoć stranci, shvatio sam da je ideja definitivno propala. Utakmica koja još nije ni počela, sa timom koji ti sastavi protivnik ni ludom čovjeku ne uliva optimizam. Navijači i domaći teren u takvoj konstelaciji snaga nemaju nikakvog značaja.

Svjestan situacije, skrhan bolom zbog nemogućnosti da bilo šta uradim, čekao sam priliku da se na kongresu obratim prisutnim i da napustim stranku. Na kongresu sam prvi uzeo riječ. U sali Skupštine Opštine u Bijelom Polju proučih nekolio ajeta na arapskom jeziku i prevedoh ih na bosanski, a zatim rekoh i ovo:

„Gospodo, ovo je naš maksimum. Mi dalje nismo kadri voditi narod. Moramo sebi priznati da je ovo naš maksimum, u protivnom prijeti nam propast. Ova prilika samoorganizovanja bošnjačkog naroda na ovim prostorima čeka se skoro sto godina. Nemamo pravo prokockati ovu šansu koju nam Gospodar nudi. Moramo kontaktirati sve one pripadnike našeg naroda koji se do sada nisu kompromitovali, mislim u političkom smislu, i ne gledati na njihova vjerska, već nacionalna ubjeđenja i intelektualne sposobnosti i prepustiti im vođenje stranke. Normalno, to ne bi značilo naš odlazak iz stranke, mi bismo i dalje bili tu i pomagali koliko smo kadri pomoći. Sada se, gospodo, vodi politika, i to sudbinska politika, sada se rješava stanje našeg naroda za narednih sto godina. Moramo prevazići lični egoizam i egocentrizam. Treba dosta mudrosti i oratorskih sposobnosti, poznavanja filozofije i sličnih vještina pa biti partner Đukanoviću, Maroviću, Bulatoviću i njima sličnim u predstojećim nam pregovorima, kako sa njima tako i sa predstavnicima međunarodnih institucija”.

Iako nisam uspio dovršiti svoje izlaganje do kraja, jer je nastala opšta pobuna i dreka naših novopečenih stranačkih prdonja zamračenog uma zbog prividne vlasti koja ih na brzinu opi i uljulja zahvaljujući određenim privilegijama koje dobiše preko noći, bio sam zadovoljan što sam rekao onošto sam mislio i što se poslije svega ovoga mogu mirne savjesti od njih distancirati i povući iz stranke. Kada sam napustio salu Opštine i plačući otišao kući, padao je snijeg kao iz rukava. Da li je to bilo slučajno ili ne, nije ni važno, ali se sjetih one narodne: Ne pada snijeg da pokrije brijeg već da divljač pokaže svoje tragove.

Nakon kongresa, zahvaljući mom obraćanju na mene je organizovano i sistematski krenuo linč, dirigovan od strane DB. Linč i moralna diskreditacija, mene i mog političkog stajališta, potpomognuti na prvom mjestu glupošću ovih iz stranke (koje samo uzgred spomenuh), najbolniji su period mog života. Samo zahvaljući svijesti o Gospodaru, te činjenici da se On ne može prevariti izdržao sam te udare. U tim napadima posebno su prednjačili ubačeni elementi DB, potpomognuti rasturačima i plaćenim slugama dušmansko-fašističkog režima. Glavni pokretač i imperativ ovih neljudi bile su sitne privilegije, koje im je tih dana režim davao. Dželati vlastitog naroda i petokolonaši te privilegije su koristili za lično bogaćenje. Jadni, kratke i plitke pameti, stali su u službu rušenja vlastitog naroda i mog vjerskog, ljudskog i političkog diskreditovanja i daljnjeg djelovanja (…)

Život je pokazao da je glupost napuštanja parlamenta bila olakšavajuća okolnost u korist režima i jedan od nesvjesnih poteza naših lidera. Onog momenta kada je SDA napustila crnogorski parlament širom su otvorena vrata režimu za naše hapšenje. Da smo ’94 godine imali nekoliko poslanika u skupštini Crne Gore nikada se tako nešto ne bi moglo dogoditi. Da se nismo svrstavali na jednu stranu i birali između dva zla. Oni koji su morali znati suštinu zla, a ona glasi: „zlo je zlo” i nema nikakve razlike između većeg i manjeg zla, kako su godinama govorili narodu, nikada niko ne bi pozvao muslimanski narod da glasa za Momira Bulatovića, a protiv Branka Kostića. I jedan i drugi su ratni zločinci i među njima nema razlike, niti se oni razlikuju u mišljenju po pitanju bošnjačkog naroda. Da se stvari olahko nisu ispuštale iz ruku, te da se vodilo računa o vlastitim greškama nikada se ne bi desila ona bruka u parlamentu među našim predstavnicima, pred očima kamera i crnogorske javnosti, i to poslije zatvora, od strane ubačenih nam elemenata još daleke 1992. godine(…)

Mislim da na osnovu sudskih spisa koji više nisu strogo čuvani spisi, ozbiljan historičar koji zna svoj posao i sa ovolike vremenske distance može sa sigurnošću i velikom preciznošću utvrditi kako je teklo to bremenito i teško vrijeme. Nažalost, stanje u Crnoj Gori je slično vremenu devedesetih godina prošlog vijeka. Ni danas 2011. godine iako pokušavaju pune tri godine dobiti uvid u sudske spise, policiske akcije Lim, moji advokati nisu uspjeli u tome. I dvadeset godina poslije genocida nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine, te napaćenog Sandžaka, saborci Slobodana Miloševića u Crnoj Gori i dalje čuče u istim rovovima i pucaju iz njih. Ovoga puta masovna klanja i egzekucije zamijenjene su kontralustracijom i privatnim tužbama za navodne duševne boli.

Priredio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XX): Kraj gusarske epopeje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

U skadarskom sandžaku od 1733. do 1757. godine traju feudalni sukobi. Crna Gora se u tom periodu uspjela otrgnuti od vlasti sandžak-bega skadarskog, kao i ulcinjske age i begovi. Oni su 1734. godine ubili dizdara svoje Kaljaje, Veli-agu i njegovog unuka, zato što su htjeli da sprovedu naredbu sultana da se berberski gusari ne sidre u luci Valdanos. Kada je bosanski Ibrahim-paša krenuo da kazni krivce, Ulcinjani su mu se oduprjeli oružjem. Otpor je slomljen uz podršku skadarskog mutesarifa.

No, nekoliko godina kasnije veliki broj Ulcinjana je dobrovoljno otišao da brani Bosnu u ratu koji su pokrenuli i izgubili Austrijanci (1737-1739).

Ratni metež na Balkanu i naklonost bosanskog velikog vezira Ali-paše Hekimoglua su iskoristili članovi porodice Čaušoli kako bi 1739. godine došli na vlast u Skadru. Čaušoli su bili protivnici Ulcinjana, koji su se pouzdavali u lobiranje Mlečana kod sultana Mahmuda I u borbi protiv još jedne moćne skadarske porodice, Bušatlija. Sa ovim posljednjima su, inače, neki Ulcinjani, od kojih je najpoznatiji bio Rustem-beg, imali rodbinske veze već od početka 17. vijeka.

Od borbi za prevlast u Skadru ulcinjski reisi su profitirali i stvorili praktično svoju autonomnu oblast. Nijesu stoga željeli, čak ni kada su moćne i odlučne Bušatlije osvojile vlast, 1757. godine, da priznaju autoritet Mehmet-paše Starijeg. Nelagodno su se osjećali, sluteći da im oni neće dozvoliti postojanje njihove „gusarske republike“, čime se takođe nije mirio najveći broj ljudi u gradu. I zaista, prva mjera koju je donio sandžakbeg bila je izdavanje naredbe da se svaki gusarski brod, ulcinjski ili onaj sjevernoafričkih gusara, ima zapaliti zajedno s posadom ukoliko bude primijećeno da se približava obali.

U vrijeme Bušatlija, koji su suvereno vladali skadarskim pašalukom 74 godine (1757-1831.), Ulcinjani su kontrolori i zaštitnici albanske obale. Svoju snagu Bušatlije su crpjeli i iz privrednog jačanja svog primorja. Mehmet-paša je naredio da niko ne smije da ide u Berberiju, a Ulcinjani su morali da daju svečanu izjavu da se odriču nasilja na moru što se tumači kao prekretnica u njihovom gusarskom djelovanju.

U proljeće 1757. godine ulcinjski reisi sastali su se u džamiji sultana Selima II u Starom gradu i obavezali se da više neće nanositi štete mletačkim i dubrovačkim brodovima ni napadati njihovu teritoriju. Dato je uzajamno jamstvo i u slučaju prekršaja jamci su se obavezali na plaćanje novčane kazne u visini od 25.000 pjastri. Poslije takve izjave pojavile su se na skupu sve age i vojnici iz posade u tvrđavi Ulcinj, čija su imena sa autentičnim pečatima potvrđena u arč-mahzar (opštu informaciju). Oni su zaključili da, u slučaju da neki reis ili neki njihov mornar koji plovi na njihovim brodovima, nanese štetu mletačkim ili dubrovačkim brodovima, bude uhvaćen kada se vrati u Ulcinj, o čemu će Porta biti zvanično obaviještena.

Odlučnost paše vidjela se u ljeto te godine kada je na „njihove oči“ zapalio plovilo sa 34 vesla reisa Hajdara Pirija, Ulcinjanina i starog afričkog gusara, koji je izradio ovaj brod da bi otišao u Tripoli. „Mehmet-paša je sve Ulcinjane doveo u red i niko ne smije krenuti za Berberiju“, javljao je sredinom avgusta mletački konzul iz Skadra.

Neki ulcinjski reisi su uporno izbjegavali da se odreknu gusarenja, pa skadarski paša pali 1760. godine nekoliko brodova u Valdanosu, a isto se dešava i dvije godine kasnije. On nije želio dopustiti da se napadaju plovila mletačkih podanika „koji dolaze na njegovu vjeru“. U jednoj bujuruldiji, napisanoj u Ulcinju, u januaru 1762. godine, Mehmet-paša naređuje da „u priobalju Bara, Valdanosa, Šinđina ili ušća Bojane niko ne smije da uznemirava državljane Venecije, jer će mu otići glava“.

Da je konačno došlo novo vrijeme pokazuje slijedeća epizoda. Ulcinjski kapetan Ali Bylyku, koji je bio komandant na tartani Mehmet-paše od četiri hiljade stara, koja je dolazila iz Trsta, u srednjem Jadranu je krajem jula 1762. godine primijetio dva manja broda. Misleći da se možda radi o Ulcinjanima koji su tu stigli zbog nepovoljnog sjevernog vjetra, on im se približio da im pomogne. Kada ih je upitao odakle su oni su  odgovorili: Dubrovčani. No, radilo se o Paštrovićima koji su zarobili jedan brod iz Apulije sa sedmočlanom posadom, koji je iz Senigalije išao za Bari. Kada su Puljezi uzviknuli: „Mi smo robovi, oslobodite nas Turci“, Bylyku je otvorio paljbu na Paštroviće i zarobio ih. Sa njima je doplovio u Ulcinj i 10 Paštrovčana je završilo u zatvoru muteselima ulcinjskog Jahja-age, koji je o svemu brzo obavijestio pašu, koji ih je potom predao generalnom mletačkom providuru. Sve je to omogućavalo Mehmet-paši da se založi da se Ulcinjanima ukinu bilo kakva ograničenja za plovidbu na moru.

U doba ratova akcije ulcinjskih reisa su podsticane i dirigovane kao legalizovano gusarenje, pa su njihovi brodovi redovno učestvovali u borbenim poduhvatima, što je bio slučaj i u rusko-turskom ratu (1768-1774). U julu 1770. godine Ulcinjani su u Navarinu (bitka kod Česme) napali flotu kojom je komandovao grof Aleksej Orlov, a dvije godine kasnije, u oktobru 1772. godine, u blizini Patrasa, napali su eskadru kapetana Konjejeva. Mustafa-paša (sin Mehmet-paše) i njegov unuk, ulcinjski dizdar Jahja-beg, pripremili su ulcinjsku flotu i desantne snage od oko 20 hiljada ljudi za napad na Auzu (Paros) s namjerom da unište ovo jako pomorsko uporište. Ali, njihova flota, iako brojnija, bila je slabo naoružana, a ruska moćnija i modernija. Pretrpjeli su težak poraz na moru, ali ne i na kopnu. Od 30 brodova (20 ulcinjskih i 10 dubrovačkih), koji su učestvovali u tim bitkama, u ulcinjsku luku su se vratila tek tri broda. Porta je obećala da će nadoknaditi svu štetu.

U borbama u ljeto 1773. godine ulcinjski reis Daman je zarobio šest ruskih ratnih brodova, pa su Rusi razmatrali mogućnost da sa mora bombarduju Ulcinj.

Gusarski brodovi odigrali su značajnu ulogu u ovome ratu. Ruska flota je uništivši osmansku sredozemnu flotu, pokušala proboj kroz Dardanele želeći direktno ugroziti Istanbul. Uz osmansku artiljeriju na Dardanelima, gusarski brodovi uspjeli su je primorati na povlačenje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIX): Opadanje gusarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

I Beogradski mir (18.9.1739.), zaključen između Turske i Austrije, izričito zabranjuje Ulcinjanima pirateriju („sigurnost od gusarskih država i Ulcinjana“).

Krajem 1739. godine sultan je izdao novi ferman za koji Mlečani tvrde da je od „neobične i izvanredne snage i odlučnosti protiv Ulcinjana“, a pola godine kasnije još jedan. Radi nadziranja njegovog sprovođenja u ove krajeve je poslan kapidži-paša Mahmud. Nakon toga je (u julu 1740.) ulcinjski kadija Ali-efendija izdao fetvu o pojedinačnom jemstvu za svakog vlasnika ulcinjskog broda. U dokumentu su navedena imena vlasnika i za svakog od njih odgovarajući jamac. Uz navedena imena 85 vlasnika brodova za 76 njih stoji titula reis, dok se među jamcima javljaju 20 kapetana. U tekstu poslije spiska stoji da svi vlasnici, odnosno kapetani, garantuju jedan za drugog, a napose da svaki pojedini navedeni jamac odgovara svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, koja će mu se konfiskovati u slučaju kršenja mirovnih odredaba, tj. napada na mletačke podanike ili druge pomorce.

U carskim naredbama i sudskim presudama 1740. godine insistira se na finansijskim oblicima pritiska na lokalne vlasti, obustavom plata agama i oficirima, pa je godinu kasnije isplata prinadležnosti posadi ulcinjske tvrđave prenijeta na mletačkog poslanika u Istanbulu radi nadoknade štete podanicima Venecije.

Mirovnom ugovorom od 7. aprila 1740. godine potpisanom između Osmanske države i Kraljevstva Napulja i Sicilije Porta se obavezala da neće dozvoliti da ulcinjski gusari napadaju napuljske brodove.

Novi ferman donešen je krajem avgusta 1741. godine i adresiran je na skadarskog pašu i kadiju i komandante Ulcinja. Iz njega se saznaje da nijesu doslovno sprovođeni raniji fermani, te da su ulcinjske age morale iz svojih zarada da plate dio štete koja je nanijeta mletačkim podanicima. Ta odšteta, „draga Bokeljima“, iznosila je 4.200 pjastri.

Stanje se ni nakon toga nije bitnije popravilo, pa je sultan je naredio skadarskom paši Jusufu Čaušoliju da 1741. godine prenese svoju rezidenciju u Ulcinj i da tamo ostane sa svojom svitom sve dok se ne postignu željeni ciljevi. Navodi se da paša lično izdaje, uz sigurnu i jaku garanciju, isprave ulcinjskim pomorcima za slobodnu plovidbu. Bez toga niko nije smio izaći na more.

Jusuf-paša je insistirao i da jedna mletačka galija bude stalno stacionirana u Ulcinju kako bi nadzirala kretanje brodova. Krajem 1745. godine skadarski namjesnik piše mletačkom providuru mora Đakomu Boldu da Ulcinjane „koji doplove u mletačke luke bez naše bujuruldije treba da uhvatite i uhapsite, a one koji dođu sa našom bujuruldijom i našim velikim pečatom da ih primite“. Providur je odgovorio da bi najbolje bilo da se bez tog dokumenta Ulcinjanima ne dozvoli izlaz na more kako bi se izbjegle nepotrebne prepirke koje bi mogle nastati zbog hapšenja sultanovih podanika.

Mletački konzul u Skadru, Anton Duoda, gorljivi protivnik Ulcinjana, stalno je tražio progon gusara. U septembru 1746. godine zahtijevao je od ulcinjskog muteselima Šemsi-age da progna gusaricu koja je ušla u Bojanu. Kadija Ulcinja Jusuf obaviještava ga da je taj brod protjeran.

Skadarski paša je došao u luku Valdanos krajem 1748. godine kada je saznao da je Ulcinjanin Hadži Mustafa zarobio u Bojani kapetana iz Dalmacije Mateja Bona i nekoliko mornara, koji su plovili na jednom venecijanskom brodu.  Jusuf-paša je optužio ulcinjskog dizdara Ismail-agu da je dao saglasnost za ovu akciju, što je ovaj negirao. Zbog ovog incidenta u Ulcinj je stigao ferman sultana, koji je javno pročitan. Ulcinjani su poručili da će se povinovati naredbi vladara konstatujući da je u ovom slučaju Ismail-aga nevin.

Ali, nestabilna situacija u skadarskom sandžaku nakon pogibije Jusuf-paše 1749. godine, uticala je na ponovno pokretanje akcija ulcinjskih gusara. Novi fermani, čak devet u roku od dvije godine (1756-57.), koji su stizali iz Istanbula, ostajali su mrtvo slovo na papiru.

Kako je trgovački sloj u Ulcinju i naročito u Skadru veoma narastao sredinom 40-tih je postignut dogovor sa gusarima: brodovi iz Tripolija mogu se sidriti u Ulcinju, ali da ne ugrožavaju brodove susjednih zemalja, posebno Mletačke republike.

U proljeće 1751. godine Ali-paša je iz Istanbula donio ferman sultana Mahmuda I koji je predviđao da se unište ulcinjski gusarski brodovi koji se nijesu pokorili njegovom naređenju. Čim se pročitan sultanov ferman, Ulcinjani su protjerali tog kapidži-bašu.

Ohrabreni prijateljskim odnosima sa Osmanskom državom, Mlečani su svaku priliku koristili da udare na Ulcinjane. Tako je 1752. godine, u pristaništu Drača, jedan mletački ratni brod napao plovilo reisa Kučuk Zejnela koji je krcao robu za Grčku. Poginuo je njegov drug Husein, mnogo članova posade ranjeno, opljačkano 2.000 cekina, a brod teško oštećen. Kadija Drača i ulcinjski prvaci obavijestili su Istanbul o ovom zločinu.

Ipak, učestalost fermana, obećanja ulcinjskih glavara i snažnije okretanje pomorstvu i trgovini, doveli su do postepenog opadanja gusarstva. Tome je svakako pogodovala i činjenica da sjevernoafrički gusari od 1763. godine nijesu uplovljavali u Jadran.

Dvije godine kasnije, na zahtjev centralnih vlasti, mještani ulcinjske tvrđave su bili primorani da sklope dogovor da će njihovi najbliži stradati ukoliko se dalje budu bavili piratstvom.

Dva nova fermana protiv ulcinjskih gusara sultan Mustafa III je izdao 1766. godine i uputio ih rumelijskom beglerbegu. U njima se traži da se unište dva ulcinjska gusarska broda i da se obustavi isplata prinadležnosti ulcinjskim starješinama.

Posljednji fermani izdati krajem 1776. i početkom naredne godine odnosili su se na oduzimanje velike galeote sa 30 topova od ulcinjskog reisa Karakurtija, te na njegovo kažnjavanje. On se bio nastanio na Peloponezu i gusario je po Jonskom moru.

Inače ,,ferman velikog gospodara“ (firmano del Gran Signore), kako su nazivali u zapadnim mediteranskim državama ispravu osmanskog sultana, morali su imati svi oni koji su nesmetano htjeli da putuju po Sredozemlju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XVIII): Fermani sultana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Osmansko Carstvo nije bilo monolitna cjelina s neograničenim kapacitetom prisile, već složena državna zajednica koja se sastojala od višestrukih slojeva vlasti povezanih na velikim udaljenostima. Mogućnosti koje su bile na raspolaganju osmanskim kreatorima politike u Istanbulu, a koji bi inače bili skloni suzbijanju domaćeg piratstva, bile su ograničene potrebom za održavanjem granične odbrane i pristupom iskusnim pomoćnim snagama, koje su neregularne mornarice duž jadransko-jonske i sjevernoafričke obale osiguravale u doba sukoba. Bili su dodatno ograničeni ozbiljnim finansijskim poteškoćama koje su zahvatile države na Sredozemlju tokom kasnog 16. i 17. stoljeća, uzastopnim kopnenim ratovima, stalnim pobunama, kugama i teškim dinastičkim previranjima kroz prve decenije 17. vijeka. Nije bila slučajnost da se razdoblje najveće žestine i najhrabrijih aktivnosti sjevernoafričkih korsara dogodilo u doba dubokih domaćih izazova za osmansku središnju vladu, ali i za veći dio Evrope. Sposobnost Visoke Porte da komunicira sa svojim pokrajinskim čelnicima i sprovede svoju volju bila je ozbiljno oslabljena. Sjeverna Afrika, pa i Ulcinj, mogli su da djeluju nezavisno u odnosu na Istanbul. I oni su to učinili.

Ton naredbi o prekidu i odustajanju od gusarskih akcija poslanih iz Istanbula sugeriše da, barem iz perspektive centralnih vlasti, nije bilo situacije namigivanja i klimanja glavom. U vremenima mira vlast označava kao ,,haram akcije levenata” koji na moru pljačkaju pomorce i trgovce i ističu prijateljstvo sa Venecijom. U fermanu iz septembra 1618. godine (ramazan hidžretske 1027.), upućenog kadijama Skadra, Bara i Ulcinja navodi se da je mletačka vlada pokazala vezanost za Visoku Portu odanošću, mirom i prijateljstvom ,,od davnina”, tačnije od zaključenja mira 1573. godine.

Činjenica da su te naredbe stalno slane – a frustracija neposlušnih službenika je opipljiva u nekim carskim dekretima – otkriva jasne probleme koje je administracija imala sa njihovim sprovođenjem na terenu. Tako je, na primjer, 1670. godine sultan Mehmed IV naredio svojim lokalnim zapovjednicima da prekinu napade Ulcinjana na Mlečane, ali se to nije poštovalo. Jer, onemogućavanje gusarskih akcija Ulcinjana značilo bi, pored ostalog, i svođenje ulcinjskog trgovačkog pomorstva na jednu neznatnu mjeru.

S proljeća 1673. godine poslane su naredbe svim vlastima u jadranskim i jonskim okruzima, uključujući i „problematična područja poput Santa Maure i Ulcinja“, da pozovu sve vlasnike brodova. Oni koji su svoje čamce koristili za trgovinu morali su od svog mjesnog kadije dobiti potvrdu da imaju osigurane jamce. Imena i opisi svih jamaca trebali su se poslati Porti na centralnu registraciju. Svakom ko nije poštovao proceduru ili se bavio gusarstvom trebalo je uništiti brod. Slične naredbe slale su se iz Istanbula sve do početka Prvog morejskog rata.

U vremenima mira Visoka porta i Venecija nijesu blagonaklono gledale na gusare. Nakon što su Mlečani vratili Osmanlijama neke važne robove, veliki vezir Ahmed Koprulu im je 10. juna 1674. godine uputio pismo zahvalnosti i istovremeno obećao da će učiniti sve da gusari iz Ulcinja i Santa Maure ne ometaju mletačke brodove na moru.

U decembru 1706. godine Visoka Porta je naredila kadijama u Ulcinju, Draču i Valoni da ne dozvole komandantima tvrđava da podržavaju gusare Alžira, Tunisa i Tripolija. „Ako to ne učine, oni se trebaju ne samo smijeniti sa funkcije, već i oštro kazniti“, navodi se u dekretu sultana.

Grupa ulcinjskih gusara, ukupno 73 osobe, uhvaćena je 1707. godine zbog krađe robe ribara u Venecijanskom zalivu. Od paše Abdulaha je zatraženo da oni budu pritvoreni.

Veliki vezir je 1712. godine uputio u Ulcinj jednog kapidži-pašu, koji je donio sultanov ferman o zabrani Ulcinjanima da se bave gusarenjem. Ulcinjani su u pismima sultanu navodili da Mlečani nastoje omesti razvoj ulcinjske pomorske trgovine. Upravo su žalbe Ulcinjana na Mlečane i Bokelje bile jedan od formalnih razloga za početak rata (Drugog morejskog, 1714-1718) što ga je Osmanska imperija objavila Veneciji.

Sredinom te godine izdat je još jedan ferman, kojim se traži i uništenje sedam ulcinjskih galeota koje su gusarile po Jadranu.

Sklapanjem Požarevačkog mira, Venecija i Turska su zatvorile istoriju rješavanja svojih nesporazuma silom u svojim odnosima, pa su takvo ponašanje zahtijevale i od svojih državljana.

U dekretu upućenom iz Istanbula skadarskom namjesniku Arslan-paši, početkom novembra 1719. godine, navedeno je da je njegov prethodnik, Bajram-paša, smijenjen nakon što je utvrđeno da nije sprovodio odluke dogovorenog mira. Dodaje se da će, ukoliko se pokaže da je u najmanjoj mjeri i Arslan-paša nemaran prema ulcinjskim gusarima, on ne samo biti smijenjen, već i kažnjen.

Pošto su se neki Ulcinjani nastavili baviti piraterijom, njihove su kuće u Ulcinju 1726. godine srušene, a drugi su kažnjeni tako što su zarobljeni i poslani da veslaju na sultanovim galijama.

Tridesetih godina 18. vijeka. izdato je niz fermana (u prosjeku, svake godine po jedan) koji polaze od tursko-mletačkog ugovora iz 1718. godine kojim se predviđa oduzimanje brodova Ulcinjanima, naknada za pričinjenu štetu, kažnjavanje i slično. Za svako nepočinstvo ,,opasnih i nepopravljivih Ulcinjana“ (infesti ed incorreggibili Dulcignotti) Mlečani su se odmah obraćali Visokoj Porti.

U želji da se očuvaju dobri odnosi, pa ponekad i na štetu Ulcinjana, Porta je 1733. godine donijela dva fermana kojim se potvrđuje raniji sultanov berat o zabrani Ulcinjanima da pristaju u lukama koje su pod vlašću Venecije. Krajem juna naredne godine jedna ulcinjska tartana koja je plovila prema sajmu u Senigaliji sa robom skadarskih trgovaca je zarobljena od strane četiri španska broda. Posada i svi trgovci su zarobljeni i upućeni u zatvor u Napulj. U dokumentu koji su potpisali 42 Ulcinjanina i Skadranina optužuje se Venecija za ravnodušnost prema otmičarima.

Sultan Mahmud I uputio 1. juna 1736. godine ferman skadarskom paši, kadijama Skadra i Ulcinja, agama tvrđava i drugim komandantima primorskih gradova u Albaniji u kojem se navodi da su Ulcinjani izvršili neka nedjela nad mletačkim podanicima, pored ostalog, zarobili tri prčanjska broda. U vezi sa svim zločinima sultan tačno određuje kako da se izvrši obeštećenje oštećenih lica. Sem rješavanja pojedinih slučajeva, ovaj ferman sadrži i važne odredbe koje zabranjuju da se gusarima daje utočište u albanskim lukama i naređuje da se moraju spriječavati svi gusarski poduhvati u skladu sa „svetim mirovnim odredbama i časnim mirom“.

No, odredbe tog fermana nijesu bile u potpunosti izvršene, što je vidljivo iz fermana izdatog sredinom decembra 1736. godine. Skadarski paša i drugi turski činovnici žale se Porti da im nedostaje snaga da obuzdaju Ulcinjane. Sultan u fermanu navodi da će, ukoliko se nastavi po starom, ulcinjskim čelnicima biti oduzete plate. A oni su bili uvjereni da ih niko ne može obuzdati, kamoli kazniti.

Godinu kasnije, sultan u novom fermanu naređuje: „Onemogućiti Ulcinjanima da isplove radi piraterije, oduzeti im galeote i zabraniti izgradnju novih, spriječiti nanošenje svake štete trgovačkim brodovima. Oni koji su izvršili neku zaplijenu moraju nadoknaditi štetu i osloboditi zarobljene ljude, a sem toga krivci moraju biti primjereno kažnjeni kako bi takve kazne odvratile druge Ulcinjane od sličnih postupaka“. Kako ni te mjere nijesu dale dobre rezultate zbog opstrukcije na lokalnom nivou, Porta se odlučuje da smijeni starješine u Ulcinju i na albanskom primorju. U nizu fermana se zahtijevalo od Ulcinjana da na svojim brodovima ne vijore berberske zastave.

„Postupci Ulcinjana podjednako su neugodni i turskim i mletačkim podanicima“, navodi konzul Venecije u Draču Rosi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo