Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (III): Pretovareno 3.800.000 baksi cigareta

Objavljeno prije

na

Informacije, dokazi i zaključci do kojih je Komisija došla: U realizaciji utvrđenog zadatka, obraćajući se svim subjektima koji su u tekstovima objavljenim u listu Nacional označeni kao učesnici u tranzitu i švercu cigaretama kroz Crnu Goru, Komisija se 14. avgusta 2001. godine, (sa svoje Prve sjednice), obratila Preduzeću LUKA BAR u Baru, odnosno generalnom direktoru ovog Preduzeća Petrašinu Kasalici sa zahtjevom da joj dostavi potpunu informaciju sa dokumentacijom o njihovom učešću u ovom poslu, imajući u vidu da je u naznačenim tekstovima ustvrđeno da se preko Luke Bar obavljao tranzit i šverc cigaretama kroz Crnu Goru.

U odgovoru Komisiji generalnog direktora Luke Bar Petrašina Kasalice, kaže se: ” Da je tranzit cigareta preko Luke Bar vršilo Preduzeće Zetatrans iz Podgorice i to u periodu od januara 1996. do juna 2001. godine, te da su lučke usluge prekrcaja cigareta u tranzitu naplaćivane po zvaničnoj tarifi od 2 US dolara po baksi, i da je u tom periodu pretovareno 3.860.728 baksi cigareta, i da je Luka ostvarila prihod od 7.721.456 US dolara. U prilogu odgovora Komisiji dostavljene su kopije računa Luke Bar koje su ispostavljane Zetatransu za izvršene usluge.

Komisija napominje da je od Ministarstva finansija dobila podatak da je Ministarstvo finansija po osnovu prihoda od tranzita duvana, a na osnovu Sporazuma o poslovnoj saradnji između Ministarstva finansija i Zetatransa za isti period, dakle, od 1996. godine do polovine 2001. godine, prihodovalo 216.010.568 US dolara.

Nakon dobijenog Izvještaja Luke Bar, Komisija je zatražila i dobila Izvještaj Uprave carina Crne Gore – Carinarnica Bar, a koji prema dolazećim manifestima i teretnicama sadrži količine cigareta koje su dopremljene u Luku Bar po datumima, nezavisno od upućivanja, odnosno prispijeća, u kome se konstatuje da je od 18.08.1999. godine do 02.08.2001. godine, preko Luke Bar prispjelo 103 broda natovarenih cigaretama težine 28.884.391,53 kg cigareta.

Komisija je radi kompletiranja i poređenja podataka zatražila od Lučke kapetanije Bar da joj dostavi podatke o brodovima koji su uplovljavali i isplovljavali iz Luke Bar u periodu od 1993. do 2001. godine.

Lučka kapetanija Bar je dostavila traženi Izvještaj 29. oktobra 2001. godine, sa podacima o brodovima koji su uplovili, odnosno isplovili iz Luke Bar u navedenom periodu.

Prilikom upoređivanja ova dva Izvještaja za period za koji je to objektivno bilo moguće, tj. od 18. avgusta 1999. godine, do 26. septembra 2001. godine, Komisija je konstatovala da su prema Izvještaju Uprave carina Crne Gore u Luku Bar uplovila ukupno 103 broda sa cigaretama, dok prema Izvještaju Lučke kapetanije Bar u istom periodu, nije uplovio u ovu luku niti jedan brod sa isključivim teretom cigareta.

Iz Izvještaja Uprave carina se vidi da su cigarete prevozila tri broda: Juniper, Kallirjot i Hornbeam, pri čemu je Juniper uplovio u Luka Bar 38 puta, Kallirojt 62 puta i Hornbeam tri puta.

Prema Izvještaju Lučke kapetanije brod sa istim nazivom Juniper uplovio je u Luku Bar 38 puta, s tim što je teret označen kao ,,razno” ili “generalni teret”, od čega se datum uplovljavanja u Luku u oba Izvještaja poklapa samo u 21 slučaju. U istom izvještajnom periodu brod HORNBEAM je uplovio 12 puta, od čega se datum uplovljavanja u oba Izvještaja poklapa samo jedanput, dok prema Izvještaju Lučke kapetanije brod KALLIROJI nije uplovio ni jedanput.

Iz Izvještaja je takođe vidljivo da je teret koji je naznačen u Izvještaju Lučke kapetanije Bar znatno veći od tereta datog u Izvještaju Carinarnice Bar.

Komisija je konstatovala da je prema Izvještaju Lučke kapetanije Bar evidentno da se događalo da pomorski agent propusti prijavljivanje uplovljavanja broda Lučkoj kapetaniji Bar i da u tom slučaju ona nema bilo kakvu evidenciju za taj brod.

U dopisu Lučke kapetanije upućenog Komisiji između ostalog se konstatuje: ,,sasvim je moguće da je bilo brodova koji su uplovljavali u Luku Bar, a nijesu prijavljeni od strane ovlašćenog agenta. Dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”.

Imajući u vidu naprijed naznačeno Komisija je konstatovala da je očigledno da je jedan značajan broj brodova natovarenih cigaretama ušao u Luku Bar ilegalno bez prijave Carini i Lučkoj kapetaniji, ili bez prijave jednom ili drugom subjektu, odnosno preko van carinskog područja, i da su ogromne količine cigareta završile na sivom tržištu.

2. Komisija se takođe 14. avgusta 2001. godine, obratila Saveznom ministarstvu za saobraćaj i veze – kontrola letenja, s obzirom na to da je u tekstovima objavljenim u listu Nacional, naznačeno da su tranzit i šverc cigaretama obavljani u određenom vremenskom periodu vazdušnom linijom preko Aerodroma Golubovci u Podgorici, sa zahtjevom da joj dostavi informaciju sa kompletnom dokumentacijom o ovim navodima.

U odgovoru Savezne uprave za kontrolu letenja sa pratećom dokumentacijom od 28. septembra 2001. godine navodi se da je ovaj organ u periodu od decembra 1995. zaključno sa majem 1998. godine evidentirano ukupno 433 kargo slijetanja na Aerodrom u Podgorici aviona tipa Iljušin-76 – 333 slijetanja, Iljušin-18 – 2 slijetanja, AM-12 – 127 slijetanja i B-707 – 1 slijetanje, uz konstataciju da je riječ o letovima za prevoz cigareta.

Kako za navedene količine cigareta Komisija nije dobila podatke niti od Uprave carina Crne Gore, niti od Savezne uprave carina, dakle apsolutno nije bilo legalne carinske kontrole, Komisija je konstatovala da se radilo o švercu ogromne količine cigareta koje su završile na sivom tržištu.

3. Komisija se sa svoje Prve sjednice posebno obratila preduzeću AD Zetatrans iz Podgorice, koje je u tekstovima Nacionala označen kao jedan od učesnika u poslovima tranzita i šverca cigaretama sa zahtjevom da joj dostavi kompletnu informaciju sa odgovarajućom dokumentacijom o svom učešću u ovom poslu. Ovo preduzeće je odgovorilo Komisiji opširnom informacijom, navodeći da se bavilo tranzitom cigareta kao legalnim poslom i obavijestilo da se tranzit cigareta najvećim dijelom obavljao preko Luke Bar, a dijelom preko Luka Zelenika i Kotor, kao i preko Aerodroma Golubovci, a neznatan dio dopreman je i željeznicom.

Komisija je već konstatovala da cigarete koje su dobavljane preko Aerodroma u Golubovcima nijesu prošle legalnu carinsku kontrolu i da su završile na sivom tržištu. Takođe, Komisija je konstatovala šta se događalo i kako su na nelegalan i nezakonit način uplovljavali brodovi natovareni cigaretama u Luku Bar.

Na osnovu dopisa Zetatransa, Komisija je zatražila od Uprave Carina Crne Gore da joj dostavi informaciju o dopremanju cigareta preko Luka Zelenika i Kotor i dobila odgovor da u carinskim ispostavama Kotor i Zelenika nije bilo uvoza, izvoza niti prevoza cigareta, što jasno govori o potpunom nesaglasju informacije koje je dalo Preduzeće Zetatrans i Uprava carina Crne Gore – Carinske ispostave Kotor i Zelenika.

Na kraju Izvještaja AD Zetatrans je posebno istakao da je to Preduzeće od juna 1996. godine radilo po instrukcijama firme MTT koje je prema tekstovima objavljenim u Nacionalu označeno kao jedan od učesnika u ovim poslovima a kojemu se Komisija takođe obratila, ali je uprkos tvrdnjama u pismu generalnog direktora AD Zetatrans Žarka Markovića, direktor preduzeća MTT iz Podgorice Veselin Barović između ostalog odgovorio: ,,U preduzeću MTT bio sam zapošljen u periodu njegovog postojanja od maja 1996. do maja 1998. godine. Tvrdim da se preduzeće MTT i ja lično, nikada nijesmo bavili uvozom, izvozom i uopšte tranzitom cigareta”.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IV): Opismenjavanja kao proces zauvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni ,,strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio ,,naški”, na francuskom zvan serbocroate. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u budizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljeci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosprpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadorgađuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-maternjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i maternji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju”.

Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: ,,Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem”. U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i ,,vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdjegod da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. Dekontekstualizacija pisanja teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova rekontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako ,,da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: Jezik kao živi organizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema „devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. „Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju farncuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim „stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790–1815. g. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije,1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak „vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No, postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog „sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: O fantazmu materinjeg i nacionalnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje ,,zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego ,,materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu ,,čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Politički ,,teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa  ,,priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od ,,nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuske akademija, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta ,,iskonska greška ili grijeh” međutim nije u optuženom govorniku nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod naravno totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog ,,ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, ,,faire qu'elle [la langue] n'en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo dakle imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoć jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ ,,problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno i neestetski, ali ne sporim da je zaživjela. Ja sam dakle ostala pri svojoj, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno sprovođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije o porijeklu ili etimologiji nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi ,,hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: ,,Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako prepoznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko“.

Zašto pišem na francuskom i na engleskom. Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je on danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD, a naročito u latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravni među indijskim jezicima (među kojima je sada i on), danas nazivaju engleski naprosto internacionalnim jezikom koji im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja prije tridesetak godina došla kao profesor u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literatura na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam dakle u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim kontroliranim i propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo