Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (IV): Kako su kupljeni luksuzni avioni

Objavljeno prije

na

U naknadnom obraćanju Preduzeću Zetatrans Komisija je od generalnog direktora Žarka Markovića, a vezano za instrukcije firme MTT dobila kopije telefaks poruka od strane preduzeća Montenegro Tabak Transit na adresu Preduzeća Zetatrans za instrukcije i postupanje sa dopremljenim cigaretama i to jedna od 26. januara 1997. godine, za količinu od 3.548 mc i druga telefaks poruka od 31. jula 1996. godine, za količinu 7.300 mc cigareta raznog asortimana.

Na osnovu toga, Komisija je konstatovala da je preduzeće Zetatrans od 1996. godine, poslove sa cigaretama radilo po instrukcijama preduzeća MTT.

U cilju ispitivanja tačnosti navoda u tekstovima objavljenim u listu Nacional, Komisija se u više navrata obraćala predsjedniku Vlade Filipu Vujanoviću da joj dostavi Informaciju sa pratećom dokumentacijom u vezi KUPOVINE DVA LUKSUZNA AVIONA ZA POTREBE VLADE i to, kako se u listu Nacional navodi sredstvima ostvarenim od šverca cigareta.

Ovim povodom odgovorio je ministar finansija Miroslav Ivanišević da je ,,nadležni organ Vlade Republike Crne Gore u septembru 1998. godine donio Odluku o kupovini jednog novog i jednog aviona u zamjenu za postojeći LEARJET 35 za ukupnu cijenu od 26.729.200 USD (9.612.000 + 17.117.200 USD)”, i da je nabavka ovih aviona izvršena tako što je umanjena taksa od tranzita cigareta do konačnog izmirenja obaveze.

Komisija je ocijenila neprihvatljivim i nezakonitim ovakvo postupanje Vlade, odnosno njenog ,,nadležnog organa” i Ministarstva finansija u Vladi Republike Crne Gore.

U odgovoru predsjednika Vlade Filipa Vujanovića od 26. septembra 2001. godine, se navodi da tražena dokumentacija spada u grupu “povjerljivih akata” i da se kao takva shodno Uputstvu za izvršavanje Uredbe o kancelarijskom poslovanju organa državne uprave, ne može razgledati, niti prepisivati ako bi se to protivilo javnom interesu.

Ovakav odnos Vlade i predsjednika Vlade Filipa Vujanovića prema Skupštini i prema Komisiji kao radnom tijelu Skupštine, Komisija je ocijenila kao neprihvatljiv i nedopustiv, a samim tim i nezakonit.

Kako i pored daljeg insistiranja Komisije dostavljanje tražene dokumentacije nije izvršeno, članovi Komisije Predrag Popović i Novak Radulović u skladu sa Odlukom Komisije, dana 09. januara 2002. godine, izvršili su uvid u pomenutu dokumentaciju u MINISTARSTVO FINANSIJA VLADE RCG o čemu su sačinili Izvještaj u pisanoj formi.

U Izvještaju se konstatuje da je ministar finansija predložio kupovinu predmetnih letjelica tako što bi se država odrekla dijela deviznih prihoda (tranzitne takse), obzirom da nijesu predviđena dinarska sredstva u Budžetu Republike za 1999. godinu, za ovu namjenu. Odluku o tome donio je Uži kabinet Vlade RCG. U Izvještaju o uvidu u dokumentaciju Ministarstva finansija Vlade RCG Popović i Radulović naglasili su da je u vezi sa ovim poslom sačinjen Zapisnik sa sjednice ,,Užeg kabineta” Vlade, ali nije donijeta odgovarajuća odluka o kupovini aviona, niti od strane Vlade Republike CG niti od strane njenog ,,nadležnog organa” to jest “Užeg kabineta” već se prema objašnjenju iz Ministarstva finansija, ovaj Zapisnik smatra Odlukom.

Ovakav stav i donošenje odluke o kupovini aviona od strane nenadležnog organa, Komisija nije prihvatila i smatra ga nezakonitim.

U Izvještaju o uvidu u dokumentaciju Ministarstva finansija pominju se imena dva preduzeća JUBE PODGORICA i KOLINEKS BAR, koja su bila posrednici u poslu uplaćivanja neto prihoda ostvarenih od naplaćenih tranzitnih taksi u državni trezor. Popović i Radulović su posebno naznačili i istakli da ova dokumenta nemaju nikakvih pečata, a nijesu ni posebno zavedena.

Budući da u Ministarstvu finansija nijesu imali nikakvih blizih podataka, niti adrese o preduzećima JUBE i KOLINEKS niti o njihovim osnivačima, odnosno direktorima, Komisija se u cilju daljeg ispitivanja obratila Privrednom sudu u Podgorici da joj dostavi podatke iz registra toga Suda o ovim preduzećima i njihovim osnivačima.

Privredni sud u Podgorici dostavio je sljedeću Informaciju:

,,Društvo za unutrašnju i međunarodnu špediciju JUBE d.o.o. Podgorica, Aerodromska br. 16 registrovano rješenjem Privrednog suda Fi. br. 1929/97 od 10.12.1997. godine, osnivač i direktor preduzeća Efović Edin, Podgorica, usluga, saobraćaj, skladištenja i veze, građevinarstvo i spoljno-trgovinske poslove.

Društvo za unutrašnji i međunarodni transport roba i putnika export-import KOLINEX Bar, Ulica Branka Ćalovića br. 3, registrovano Rješenjem ovog suda Fi. br. 307/99 od 23.02.1999. godine, usaglašeno 30.08.2000. godine, osnivač i direktor preduzeća Ranković Duško, Podgorica, Petra Matovića br. 108, lična karta br. 73757, MUP Podgorica, JMB:3006952720057. Osnivački ulog društva čine novčana sredstva osnivača u iznosu od 5.000 USA i registrovano je za obavljanje poslova kao i prethodno preduzeće.

U cilju daljeg ispitivanja Komisija se obratila na adrese ova dva preduzeća, odnosno na adrese njihovih osnivača, ali njeni dopisi, pored više pokušaja nijesu mogli biti uručeni iz razloga koji su u Izvještaju već navedeni, zbog čega je Komisija zaključila da se radi o ,,fantomskim” preduzećima i ,,fantomskim” osnivačima, što potvrđuje i činjenica da se u Privrednom sudu u Podgorici vodi postupak za brisanje iz registra Preduzeća JUBE.

Komisija je takođe konstatovala da se cjelokupna dokumentacija u kojoj je izvršen uvid ne može smatrati validnom, jer ne poštoje odluke, ugovori, rješenja ili bilo koji drugi dokument koji potvrđuje regularnost ovog posla, a iz dokumentacije se nije moglo saznati kada i kako su avioni naručeni, kada su plaćeni i kada su preuzeti od dobavljača.

Komisija je od tadašnjih članova ,,Užeg kabineta” predsjednika Vlade i njenih potpredsjednika zatražila izjave, da li su glasali za pomenutu odluku na sjednici takozvanog ,,Užeg kabineta” održanoj 14. septembra 1998. godine, kada se odlučivalo o kupovini aviona. Potvrdan odgovor i izjavu da su glasali za pomenutu odluku Komisija je dobila od predsjednika Vlade Filipa Vujanović i potpredsjednika Dragiše Burzana i Asima Telaćevića. Tadašnji potpredsjednik Vlade Predrag Goranović, obavijestio je Komisiju da pomenutoj sjednici ,,Užeg kabineta” nije prisustvovao, dok na dopis Komisije nije odgovorio tadašnji potpredsjednik Vlade Novak Kilibarda.

U cilju potpunijeg saznanja o postupku nabavke aviona, Komisija se obratila Ministarstvu pomorstva i saobraćaja Vlade Crne Gore i Ministarstvu unutrašnjih poslova Vlade Crne Gore da joj dostave informaciju o registraciji pomenutih aviona, a takođe i zatražila odgovor da li su avioni evidentirani i upisani kao imovina Republike Crne Gore. Uslijedio je odgovor Ministarstva pomorstva i saobraćaja Vlade Republike Crne Gore u kojem se ističe da to Ministarstvo ne vrši registraciju aviona za civilni i vazdušni saobraćaj, niti bilo kojih drugih letjelica, kao i da ne vodi evidenciju o vlasništvu bilo kojih, pa ni ovih aviona, dok od Ministarstva unutrašnjih poslova Komisija uopšte nije dobila odgovor.

Međutim, posredstvom Interneta Komisija je došla do službenog registra vazduhoplova Sjedinjenih Američkih Država koji se vodi u Oklahoma Sitiju, iz koga se vidi da je avion CESNA N-888 CN registrovan na ime JACK PREWITT & ASSOCIATES INC iz grada Bedforda u državi Teksas, a da je avion LEARJET 45 registrovan na ime WILLOW AVIATION INC TRUSTEE iz grada Wilmington u državi Delaware.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (L): Obnova Monitora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad sam se poslije Ćanove smrti prvi put sreo sa njegovim sinom Nikolom, predočio sam mu kompromisno rješenje za diobu vlasništva. Umjesto po 25 odsto u Monitoru, daćemo Ćanu i meni po 18 odsto u Monitoru i po 18 odsto u Anteni M. Pošto je Ćanov doprinos za osnivanje i za održavanje radija bio višestruko manji nego ukupni doprinos ostalih osnivača, takav kompromis je razuman i pravedan. Nikola je rekao da je očekivao da će Ćano u Monitoru imati više. Ponovio sam mu da je Ćano smatrao da njemu, meni, ostalim osnivačima i novinarima treba da pripadne po 25 odsto, ali da novinari uporno traže 50 odsto. Ako to ne dobiju, procjenjujem da postoji realna opasnost da dio Monitorove redakcije napravi svoj nedjeljnik uz finansijsku podršku vlasti. Pošto je crnogorsko medijsko tržište malo i za jedan politički nedjeljnik, predočio sam mu procjenu da bi to ugrozilo opstanak Monitora. Objasnio sam mu da Monitor i Antena M posluju s gubicima i vlasnici ne dobijaju dividendu, već se od njih očekuje da na neki način daju pomoć. Novinari daju doprinos time što su i što će još dugo imati male plate ili status honorarnih saradnika, zbog čega će im penzije biti male. Dogovorili smo se da će se javiti nakon što razmisli o mom predlogu.

U međuvremenu, završio sam prikupljanje ovlašćenja nekoliko osnivača, koja još nijesam bio prikupio, da sprovedem diobu vlasništva kako sam planirao. Advokat Vanja Mugoša je osmislio pravnu proceduru: na osnovu ovlašćenja, ja postajem jedini vlasnik preduzeća Montenegropublic i zatim podijelim vlasničke udjele. (Tako se izbjegava novi odlazak u sud stotinak osnivača.) Prvi korak je obavljen početkom jeseni 2002. (Kusovac je 2010, u svom feljtonu u Pobjedi, to nazvao mojom zloupotrebom.) Pošto se Nikola Koprivica nije dugo javio, poslije izvjesnog vremena sam mu pisao i molio ga da dođe. Došao je i rekao da je išao u Privredni sud da vidi koliki je udio registrovan na Ćana. Našao je da je to oko 1.5 odsto, pa je mislio da nema mnogo smisla da dolazi. Ponovio sam mu da, po dogovoru s Ćanom, Ćanu i meni pripada podjednako i predočio mu ko bi bili ostali osnivači u Monitoru, a koji u Anteni M.

Pristao je i advokati su 25.02.2003. realizovali dogovor. Iz Montenegropublica su se izdvojila dva preduzeća, Monitor i Antena M. Monitor je bio pravni nasljednik Montenegropublica sa vlasničkom strukturom: Miodrag Perović i Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) po 18 odsto, Zoran Mišurović, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3,5 odsto, novinari 50 odsto. Preostalih 3.5 odsto dali smo privremeno jednom independisti, koji će do referenduma učestvovati u pokrivanju gubitaka. Novinari su svojih 50 odsto podijelili na 14 ili 15 njih koji su bili prisutni u Monitoru od prije 1994.

U Anteni M smo postupili drugačije, jer je zaslužnih novinara bilo manje. Tokom tri godine 1997-1999 radio je bio drastično oslabio i finansijski i uređivački. Na moj zahtjev, u akciju spasavanja 1999. je za rukovodioca radija privremeno došao Željko Ivanović, a na njegov zahtjev početkom 2001. godine vratio se Darko Šuković. On je do početka 2003. povratio staru slušanost i popularnost radija. Po kriterijumima koje smo usvojili, vlasnička struktura trebalo je da bude: Miodrag Perović, Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) i Zoran Mišurović po 18 odsto, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3.5 odsto, Mihailo Radojičić 4 odsto; ostatak od 35 odsto naznačili smo dotadašnjim direktorima i glavnim urednicima radija. Željko se odrekao od svojih 7 odsto u korist Darkovu. Pošto je Darko dao višestruko veći doprinos razvoju radija od ostalih novinara, odlučio sam da mu se dugoročno (ako duže ostane u radiju) dodijeli još 28 odsto, odnosno ukupno 35 odsto. Od toga bi se 17 odsto privremeno registrovalo na njegovog pašenoga Sretena (Srećka) Radonjića, značajnog osnivača iz Zoranove sponzorske grupe.

Želio sam da promjenu rukovodstva obavimo bez lomova i smjena. Pri izdvajanju Monitora i Antene M iz Montenegropublica statutarno smo predvidjeli da će u daljem mandat direktora i urednika trajati dvije godine. To je značilo da je početak jeseni 2003. vrijeme kad ćemo birati novo rukovodstvo. Pad tiraža i veliki gubici osporavali su aktuelno rukovodstvo. Iako je na smanjenje tiraža o kojem sam govorio moralo uticati i pokretanje dnevnih listova Vijesti i Dan, smanjenje od 600 procenata tražilo je uređivačke promjene. Od kad je Draško preuzeo dužnost direktora 2001, pojavila se i neumjerenost u gazdovanju listom. Petnaestak ljudi preveo je iz statusa honorarnih saradnika u status stalno zaposlenih. Povećao je troškove za administraciju i troškove za reklamiranje Monitora. Zbog smanjenja prihoda od tiraža, istopile su se sve rezerve i već 2002. list je pao u novu egzistencijalnu finansijsku krizu. Godinu dana sam na više načina pomagao da se održi list. Direktorice CKB Milka Ljumović i Bosa Tatar povećale su izdatke za reklamu i sponzorstva Monitoru. Animirao sam i neke stare prijatelje lista da pomognu na sličan način. Međutim, to nije bilo dovoljno. Morali su se smanjiti troškovi.

Razgovarao sam o spasavanju Monitora s Esadom. Bio je ljut na mene što sam, kako je rekao, dopustio Drašku i društvu da ugroze list. Na Monitor iz vremena kad smo ga vodili on i ja, Esad je gledao kao na svoje veliko dostignuće. Za to je imao puno razloga. List koji je osnovan kao čin pobune protiv zla i ,,okupacije”, pod njegovim uredničkim rukovodstvom postao je škola modernog crnogorskog novinarstva. Volio je Monitor kao vlastito čedo. Kako je bio jedini od meni poznatih novinara koji nikada nije želio moć izvan novinarstva, znao sam da je spreman na nove žrtve da bi se list obnovio i preživio. Međutim, isticao je da je teže obnavljati ugled i uticaj posrnulog lista, nego graditi novi. Rekao je da bi to probao jedino pod uslovom da ja budem direktor, ignorišući moje objašnjavanje da ja više nijesam u stanju da se dijelim između matematike i novinarstva. Udario sam na Esadove emocije. Rekao sam mu da mi više ne smeta što smatra da je liberalni kapitalizam neprijatelj slobode. Naprotiv, mislim da je dobro što je zasnovani ljevičar. Đukanović je proizveo ružni i nepravedni neoliberalni (ideološki neutralni) režim. Ljevičari su gotovo iščezli, a niko kao ljevičar nema dobre senzore za pitanja socijalne pravde. Našli smo kompromis. Dogovorili smo se da i dalje ne moram da dolazim na sastanke redakcije i da ću da pišem samo kad me on ubijedi da je to neophodno. Da će moj zadatak biti da redukujem broj zaposlenih i troškove svedem na nivo koji opstanak lista čini mogućim. Kad oporavimo list, mogu da odem.

Od broja 679 (24.10.2003), u impresumu lista pisalo je: Predsjednik Odbora direktora i v.d. izvršnog direktora dr Miodrag Perović, v.d. glavnog urednika Esad Kočan. Počela je borba za obnovu Monitora.

Zbog mog odsustva iz redakcijskog života, ulogu koju sam ja igrao početkom devedesetih, sad je igrala Milka Tadić. Zahvaljujući Esadovoj i Milkinoj požrtvovanosti, Monitor je počeo da vaskrsava sa svojom starom uređivačkom politikom: borba i za nezavisnost i za demokratske reforme. Za godinu dana tiraž je dupliran.

Ja sam se pozabavio redukovanjem troškova. Srećnim sticajem okolnosti, 2003. godine njemačka medijska korporacija WAZ (Western Algemeine Zeitung) kupila je 50 odsto vlasništva u Vijestima. Od nevelike sume novca koju sam dobio, počeo sam da plaćam otpremnine ljudima koji su se sporazumno vratili u status honorarnih saradnika. A prijatelji Monitora, koje sam malo prije pomenuo, produžili su da pomažu list. Daily Press je participirao u troškovima štampanja. I pored poboljšanja situacije, finansijski problemi su i dalje bili veliki. Izvršili smo jednu dokapitalizaciju tako što su u vlasništvo ušli novi ljudi. Svi ,,spasioci” bili su zainteresovani da Monitor doprinese referendumu koji se očekivao. Poslije izvjesnog vremena počeo je i lagani finansijski oporavak lista.

Dana 28.01.2005. formiran je Savjet Pokreta za nezavisnost Crne Gore. Organizator je istakao veliki značaj koji je Monitor imao za razvoj independističkog pokreta: ispred oko 130 članova u izdvojenom redu sjedjelo je šest ličnosti: Predsjednik Crne Gore i predsjednik DPS-a Milo Đukanović, Predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić, Predsjednik Građanske partije Krsto Pavićević, Rektor Univerziteta Crne Gore prof. dr Ljubiša Stanković, predstavnik crnogorske dijaspore akademik prof. dr Aga Simović i ja.

Nikola Koprivica je na finansijske probleme gledao iz ugla biznisa. Doveo je sredinom 2005. svog kuma Veselina Kljajića, koji je bio predavač na odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka u Beogradu, da honorarno bude direktor za izdavačke projekte Monitora. Kad je dobronamjerni i ljubazni profesor shvatio da su vječiti finansijski problemi lista posljedica toga što je crnogorsko tržište premalo za nedjeljnik, a ne nedovoljnog znanja onih koji prave list, 2006. napustio je poziciju u Monitoru.

U decembru 2006. prodata je Crnogorska komercijalna banka u kojoj sam bio suvlasnik. Od novca koji sam početkom 2007. dobio od te prodaje vratio sam ne male dugove koji su se akumulirali prethodnih godina. Osmorici osnivača iz sponzorske grupe Zorana Mišurovića, koji su duže od decenije pomagali Monitor, vratio sam tranšu duga od 55 000 eura. Iz velikog prostora u ulici 19. decembra, u martu 2007. preselili smo se u stan u ulicu Vuka Karadžića. Kupio sam novi server i novu mrežu kompjutera. Sponzorisao sam 2007. Monitor sa dodatnih 33.000 eura. Proces racionalizacije poslovanja Monitora bio je završen. Planirao sam da se u oktobru (poslije četiri godine rada na oporavku Monitora od Draškove ere) povučem.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIX): Novo stanje u Monitoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Stavljanjem nadnaslova lični stav iznad mojih kritičkih komentara uklonjen je zastor iza kojeg se duže od dvije godine skrivala nova stvarnost u Monitoru, koja je nastala kad je Draško izabran za glavnog urednika. U Upravnom odboru i u redakciji su od formiranja SDP-a 1993. postojale dvije komplementarne grupe. Svaka od njih je više podržavala jednu od dvije independističke partije, Liberalni savez i Socijaldemokratsku partiju. Ćano je kao član SDP-a više vjerovao procjenama rukovodstva te partije (Feljton, 26. 2. i 11. 6. ove
godine). Ja sam bio kormilar koji je mirio različitosti.

Liberalni savez je od osnivanja 1990, i nacionalnom energijom i liberalnim ideološkim diskursom, bio izmješten iz crnogorske projugoslovenske i prokumunističke dogmatske stvarnosti. Dok je ta izmještenost početkom devedesetih budila Crnu Goru iz istorijskih zabluda, krajem decenije postala je prepreka akcionom objedinjavanju independističkih snaga. Grubim odnosom prema, po prirodi, mekom SDP-u, LS je tu partiju još 1998. odgurao u koaliciju sa DPS-om. Tako je pro SDP grupa u Monitoru postala blagonaklona prema DPS-u. Draško je pripadao ovoj grupi i to je od parlamentarnih izbora 1988. počelo da se osjeća u uređivanju lista. U doba NATO intervencije 1999. i u vrijeme Miloševićevog pada 2000. to je bilo podnošljivo. Potom je Draškova benevolentnost prema režimu postala vidljiva. Kad smo na jesen 2001. Vojičića izabrali za novog urednika, mislio sam da smo stvari vratili u prirodni red. Nažalost, Vojičić je bio prvi glavni urednik koji je direktora smatrao nadređenim u uređivačkim pitanjima. Stoga je premještanje Draška sa pozicije glavnog urednika bilo uzaludno.

Da neki moj tekst urednik ne prihvati za uvodnik, već kao komentar, bilo bi prirodno za visoke profesionalne kriterijume koje smo ustanovili. Ali stavljanje nadnaslova lični stav iznad dva komentara koja su bila u potpunosti saglasna sa izdavačkom koncepcijom llista, bilo je slanje poruke nekome izvan redakcije: Ne možemo odbiti osnivaču lista da objavi članak, ali smo poručili čitaocima da se Monitor ne slaže sa njegovim stavovima. Da ne bi ispalo da osporavam uredničku autonomiju, na ograđivanje uredništva od mojih stavova nijesam reagovao. Umjesto da istjerujem duhove, čekao sam da stvari postanu jasne cijeloj redakciji. Budući da sam rijetko dolazio u list, o nekim događajima sam saznavao sa zakašnjenjem. Moji odnosi sa trojkom iz rukovodstva bili su, formalno, u redu, ali sam osjećao da sam nepoželjan. Kasnije sam saznao da je Draško odavno sistematski radio na formiranju neraspoloženja prema meni i Ćanu. Već sam rekao da je za Ćana govorio da je davao pomoć iz državnog preduzeća, a ne iz svog džepa. Ćano mi je, međutim, svojevremeno rekao da je Cinex, preko kojeg je pomoć najčešće slata, većinski njegovo preduzeće. Priče o mojim tajnim interesima, moći i bogatstvu Draško je proturao u redakciji. Vojičić, manje lukav ali poganog jezika, je bio glasnogovornik.

Ta priča se u izvjesnoj mjeri primila kod mladih novinara koji me nijesu poznavali.

Cijena Draškove nesamostalnosti je rasla. Prvo su se pojavili ekscesi u redakciji. Jednom je pri redigovanju teksta mlade novinarke promijenio smisao i faktografiju teksta. Ona je odbila da novu verziju potpiše. (Tako počinje novinarska biografija današnje direktorice Monitora). Iznenadilo me kad sam kasnije čuo da Monitorova prvakinja nije ustala u zaštitu mlađe koleginice. Kad je Draško pokušao da cenzuriše tekst jednog etabliranog Monitorovog novinara, došlo je do svađe u kojoj ga je ovaj nazvao udbašem. Draškova moć manipulacije bila je velika. Ustručavam se da napišem koga je sve ubijedio da podrži njegov predlog da Esada isključim iz redakcije. Jer je, navodno, bio pristrasan prema Liberalnom savezu u mjeri koja ga diskvalifikuje kao novinara.

Pitao sam se čime je Draško „zamađijao” nekoliko značajnih Monitorovih novinara/rki. Poslije formiranja koalicione vlade DPS-a i SDP-a 2002. iz ovog kruga mi je u jednom razgovoru rečeno: „Sad će te napustiti veliki broj ljudi”. Zvučalo je čudno, jer sam do tada bio samo prvi među jednakima i istorodnima. Shvatio sam da je dio redakcije očekivao da će Đukanović krenuti u demokratske reforme i da će RTV i Pobjeda prihvatiti proevropsku i independističku izdavačku politiku. Bilo je razumljivo da su ljudi s ovim očekivanjem bili spremni da odu u državne medije. S Monitorom su probudili značajni dio Crne Gore, s dnevnim listom i televizijom bi je cijelu stavili na evropske i independističke tračnice. Ispoljio sam sumnju da će se nama ukazati ta prilika, jer ne vjerujem da će Đukanović ikad postati Evropljanin i demokrata.

Ovaj kratki razgovor mi je pomogao da shvatim kako je Draško izgradio jaču poziciji u redakciji i Upravnom odboru, nego što je pripadalo zakašnjelom borcu sa skromnim novinarskim dometima. Kao sin Veselina Đuranovića, poslije studija političkih nauka, pripreman je za visoke pozicije u starom režimu. Pučistička vlast mu se grubo obračunala sa ocem i učinila sve što je mogla da ga moralno diskvalifikuje. Draška je izbacila iz Ministarstva spoljnih poslova. Odlaskom na Dubrovačko ratište preporučio se pučističkoj vlasti, ispoljivši spremnost da joj služi bez obzira što je ponizila i njega i oca. Pokazao je da mu je pripadnost establišmentu bitnija od integriteta i ubjeđenja. Kao Veselinov sin poznavao je sebi slične pripadnike bivšeg režima, koji su imali važne pozicije i u novom režimu. Stoga je za one novinare koji su se umorili od Monitorove oskudice, Draško bio mogući ključ koji otvara vrata do pozicija direktora i glavnih urednika državnih medija ili do neke državne funkcije.

Moju teoriju o Drašku i sumnju da je postao tuđi igrač u našim redovima, izložio sam ljudima iz Upravnog odbora, kada smo razgovarali poslije falsifikata koji je 2001. napravio sa mojim tekstom i naslovnicom Poleće soko i nisko pade. Međutim, oni su moju sumnju odbacili. Većina njih bili su ljudi koji su napravili karijeru i ugled kao kadar iz komunističkog perioda. Svi su imali pozitivan odnos prema Veselinu Đuranoviću. To osjećanje su prenosili i na Draška i računali ga za svoga. Ućutao sam i produžio da sumnjam da je Draško „na vezi”. Sada, nakon što je od mojih tekstova počeo da se ograđuje stavljanjem nadnaslova lični stav bio sam u to potpuno siguran. Međutim, jasni dokazi pojavili su se tek desetak mjeseci kasnije.

Dva slučajna događaja kompletirala su uvid u prirodu Draškovog djelovanja. Jedan se dogodio u CKB-u, dok je direktor bila moja sestra Milka. Kad sam osnovao Monitor, ona je bila pomoćnik ministra finansija. Da bismo mogli da održimo bliske odnose koje smo imali, dogovorili smo se da ništa što slučajno saznam dok boravim kod nje (bilo na poslu, bilo kod kuće), ne smijem da prenosim novinarima. Držao sam se tog dogovora kao zakletve. Od toga nije bilo mnogo štete za list, jer su nezavisno od mene novinari, ranije ili kasnije, dolazili  do istih informacija.

Jedno takvo saznanje, koje prije pisanja ovog feljtona nijesam ni s kim podijelio, ticalo se Draška. Kad bih došao kod sestre u banku, po pravilu sam u kancelariji koja je bila blizu njenog kabineta čekao dok me, preko sekretarice, ne pozove k sebi. Jednom takvom prilikom, vidio sam da je prije mene kod Milke bio Draško sa tajkunom bliskim Đukanoviću. Izvukao sam iz sekretarice informaciju da tajkun daje Drašku finansijske garancije za kredit preduzeću Bega Press njegove žene, koje treba da se bavi distribucijom štampe. Kod Milke nijesam pominjao ovu informaciju, ali sam po izlasku iz banke sproveo malo istraživanje. Jednom se u redakciji pominjalo osnivanje Monitorovog preduzeća za distribuciju štampe, uz pomoć nekih fondacija. U Monitorovoj administraciji su mi rekli da je projekt ustupljen preduzeću Bega Press, koje treba besplatno (ili po povlašćenoj cijeni) da vrši distribuciju lista. Jedan pikap koji je nedavno poslala Monitoru pariska fondacija Dragice Ponorac, Draško je pozajmio Bega Pressu. Više automobila ovo preduzeće kupuje na kredit uz pomoć nekih Draškovih prijatelja.

Nedvojbeni uvid u prirodu Draškovog odnosa sa vrhom Đukanovićevog režima dobio sam u taksiju. Jednom, kad sam letio za London, uzeo sam taksi do tivatskog aerodroma. Taksisti su uvijek bili jedna od mojih veza sa „narodnim masama”. U toku razgovora, taksista me upitao da li je Draško prešao kod (Milana) Roćena. Ja ga, glumeći ravnodušnost, upitam, otkud on zna da Draško treba da pređe kod Roćena. Računao je da sam ja Roćenov i Draškov prijatelj, pa mi je bez ustezanja ispričao da je bio ili da je i dalje vozač u preduzeću Draškove supruge. Jednom su njih dvoje sjedjeli pozadi u autu „tu gdje vi sjedite” i razgovarali. Draško je rekao supruzi da Milan smatra da je korisnije da Draško još neko vrijeme ostane u Monitoru.

Konačno sam imao objašnjenje Draškove metamorfoze iz bojažljivog ličnog sekretara u robusnog cenzora. Za spas Monitora morao sam ne samo promijeniti Draška, već i otkloniti mogućnost njegove reinkarnacije. Pošto je Monitor malobrojni kolektiv, rješenje je bilo zamjena rukovodstva ljudima otpornim na sjaj pozicija kojima režim nagrađuje zaslužne.

Sredinom 2003. neodložno se nametnulo i rješavanje još jednog problema. Posljednjih godina došlo je do velikog smanjenja tiraža lista. Potvrdilo se pravilo koje je Esad često ponavljao. Možeš izvršiti pritisak na birača da te jednom u četiri godine glasa, ali nikako ne možeš dugoročno održavati lojalnost čitaoca prema listu, ako
se list ne uređuje po pravilima profesije. Kad smo 1997. imenovali Draška za glavnog urednika, Monitor je imao tiraž oko 7.000 primjeraka. Do oktobra 2001, kad je Draško zamijenio Milku na položaju direktora, tiraž lista je prepolovljen. Vojičić je tada postao formalni glavni urednik. Kažem formalni, jer ga je Draško kontrolisao. Do sredine 2003. tiraž se još jednom prepolovio. Jednom prilikom sam ga pitao, da li on i Draško imaju zadatak da unište list, jetko je odgovorio: „I treba ga uništiti”. Ali nije objasnio zašto.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVIII): Beogradski sporazum

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

O zahtjevima međunarodne zajednice da se referendum odloži Đukanović je organizovao dva sastanka sa tzv. nezavisnim intelektualcima, na koje sam i ja bio pozvan. Na prvom nijesam mogao prisustvovati jer sam bio na jednonedjeljnom boravku u inostranstvu, ali sam se zadesio u Ljubljani kad se Đukanović vraćao iz Brisela sa sastanka sa komesarom Havijerom Solanom. Šef crnogorskog trgovačkog predstavništva u Sloveniji Branko Perović je organizovao moj i Đukanovićev susret radi razmjene mišljenja o zahtjevima Brisela. Sastanku su prisustvovali Branko Perović i Boro Krivokapić. Rekao sam Đukanoviću da razumijem situaciju u kojoj se nalazi, ali da mislim da se istorijske okolnosti u kojima Crna Gora ima mogućnost da obnovi nezavisnost neće ponovo pojaviti narednih pedeset godina. Da zbog toga ugovor koji će, po svoj prilici, pod pritiskom potpisati, mora predvidjeti pravo Crne Gore da u doglednoj budućnosti izađe iz državne zajednice i proglasi nezavisnost. Ako potpiše ugovor o odlaganju referenduma, ja ću ga odmah javno napasti jer mi independisti nećemo odustati od borbe za nezavisnost. Na drugom sastanku s intelektualcima u Vili Gorica bio sam još odlučniji. Rekao sam da mi ne znamo ono što on (Đukanović) zna, da li mora da podlegne pritisku kojem je izložen. (Imao sam u vidu informaciju koju su objavili neki mediji, da je jedno od sredstava pritiska na Đukanovića bila njegova kontroverzna prošlost.) Ako mora, njegova je dužnost da se povuče u korist nekog ko može da iskoristi rijetku istorijsku šansu za obnavljanje nezavisnosti Crne Gore.

Marko Špadijer je ustao u gospodarevu zaštitu. Kad sam kasnije pitao Iliju Vujoševića da li sam pretjerao, rekao mi je da je „to bilo na granici učtivosti”.
U Beogradu su 14. 03. 2002. Milo Đukanović (u svojstvu predsjednika) i Filip Vujanović (u svojstvu premijera) potpisali sporazum o formiranju državne zajednice – saveza država Srbije i Crne Gore. Državna zajednica je po tom ugovoru imala ingerencije koje obično imaju konfederacije država, ali je međunarodni subjektivitet imala samo državna zajednica. Državni ugovor je imao odredbu o preispitivanju, koja je predviđala pravo država članica da po isteku tri godine pokrenu postupak za istupanje iz državne zajednice. Sporazum je predvidio donošenje Ustavne povelje Državne zajednice, koja će riješiti pitanje da li će izbori za Skupštinu Državne zajednice biti neposredni na cijeloj njenoj teritoriji ili će svaka od dvije skupštine birati – delegirati predstavnike u Skupštini Državne zajednice. Drugim riječima, Ustavna povelja će odrediti mjeru federalizma
i konfederalizma u Državnoj zajednici.

Moj članak o Beogradskom sporazumu, naslovljen (po volji Draškovoj) sa Može i gore, Monitor je objavio kao uvodnik. U članku se osuđuje odlaganje referenduma: ,„Zbog neprimjerenog evropskog pritiska pod kojim je sklopljen srpsko-crnogorski ugovor, independisti bi odobrili odluku da se održi referendum, a odloži proglašenje nezavisnosti. Možda i kratkoročno odlaganje referenduma. Ali prihvatanje ustavnog aranžmana (umjesto neke vrste privremenog konfederalnog ugovora) … u trenutku kad je više od polovine biračkog tijela opredijeljeno za nezavisnost Crne Gore …”.

Skupština Crne Gore je na majskom zasijedanju tročetvrtinskom većinom ratifikovala Beogradski sporazum i 22. maja na predlog LSCG i NSCG izglasala nepovjerenje Vladi. Osim predlagača, za odluku je glasala i SDP, te SNP i SNS. Liberalni savez i koalicija Zajedno za Jugoslaviju su u susret vanrednim izborima izglasale izmjene Zakona o javnom informisanju i Zakona o predstavljanju podnosilaca izbornih lista. Na osnovu prvog imenovano je novo uredništvo javnog servisa, formirano na partijskom paritetu. Uredništvo je na osnovu drugog zakona, usvojilo pravila o ravnopravnosti partija pri predstavljanju na izborima. LS i koalicija su isticali da je prvi put od uvođenja višestranačja obezbijeđena ova ravnopravnost.

U julu su za 6. oktobar raspisani vanredni izbori, koji su 11. septembra pomjereni za 20. oktobar. Suverenisti su išli u dvije kolone: Koalicija za evropsku Crnu Goru i Liberalni savez; unionisti su formirali koaliciju Zajedno za promjene. LS je smatrao da se nakon usvajanja Beogradskog sporazuma mora promijeniti karakter borbe za nezavisnost. Najavio je da će LS ponovo biti „jezičak na vagi”, ali da preferira postizbornu koaliciju sa koalicijom Zajedno za promjene, da bi se umjesto vlasti „mafiokratske organizacije organizovanog kriminala” ostvarila demokratija i privredni razvoj. Independisti su se podijelili na one koji su vjerovali da će Đukanović, saglasno Beogradskom sporazumu, za tri godine dovesti Crnu Goru do nezavisnosti („država, pa demokratija”) i one koji daju prednost izbornoj ponudi Liberalnog saveza („demokratija, pa država”). Smatrajući da je Crnoj Gori za izgradnju demokratije nužno više generacija i da će demokratiju lakše graditi kao nezavisna država, u članku Manje zlo (11. 10. 2002) rekao sam: „Ni na jednim od šest izbora, od početka višestranačja 1990. godine, Crna Gora nije dobila vlast koja je odgovarala njenim istorijskim potrebama – proevropsku reformsku vladu” i da „se ponovo nalazi u prilici da bira najmanje zlo.” DPS se opirala reformama, da bi njeni vodeći ljudi mogli da iskoriste vlast da se obogate. „Koncentrisali su vlast i monopole u rukama malog broja ljudi i razvili zakonomjernu korupciju, koju takva vlast proizvodi”. „Odlaganje referenduma skinulo je sa njih auru kojom su se bili ogrnuli. Kad je uklonjen plašt stvaranja istorije, ostala je ogoljena interesna grupacija, koja je kočnica daljeg progresa Crne Gore.”

„Projugoslovenske – prosrpske partije u Crnoj Gori, nedavnim naimenovanjem ratnih huškača i aktivnih podržavalaca Miloševićevog zločina za urednike državnih medija, potvrdile su da se ne odriču svoje podrške ratu i zločinu, već ostaju na istim vrednosnim pozicijama na kojima su bile početkom devedesetih. Kod njih i njihovih simpatizera i dalje prevladava predgrađanska kolektivna svijest, ’u osnovi jedno poluvarvarsko stanje koje ne razumije opšti tok svijeta, niti za njega mari’. … Njihovo upravljanje Crnom Gorom neminovno bi značilo hod unatrag.”

„Do sredine devedesetih Liberalni savez je bio spiritus agens crnogorskog preporoda. Kad nije uspio da se razvije u političku snagu koja može da pobijedi na izborima, izgubio je strpljenje za mukotrpnu preobrazbu crnogorskog društva, pa to što radi u posljednje vrijeme više priliči revolucionarnoj nego liberalnoj partiji.” „Umjesto da bude katalizator promjena u DPS-u …, odlučio se za savez sa prosrpskim partijama za brzo rušenje DPS režima i uspostavljanje novog monopola. … To što su, po principu pariteta, liberali za urednike državnih medija prihvatili perjanice ratne propagande, pokazuje da koalicija Liberalnog saveza i prosrpskih partija mora, shodno fizičkoj nadmoći ovih drugih, ponijeti i njihov politički pečat i političku usmjerenost. l da zbog toga ova koalicija ne može da bude ta nužna proevropska reformska snaga, u nedostatku koje Crna Gora stoji na istorijskoj raskrsnici, nesposobna da zakorači već dvanaest godina. Naprotiv, taj savez vraća Crnu Goru na početak devedesetih, vrednosno, kulturno i politički.”

Iako sam dao prednost DPS-ovoj koaliciji kao najmanjem zlu, urednik nije želio da stane iza moje kritike DPS-a. Od osnivanja lista, moj članak je uvijek uziman za uvodnik, koji odražava stav redakcije. Ovog puta, Vojičić je odlučio da ga objavi sa nadnaslovom lični stav. Pritom je, u mom prisustvu, konsultovao Draška. Ovaj se saglasio sa njegovom odlukom, a ja ostao malo začuđen kako je Branko liberal stao na branik DPS-a.

Na izborima je pobijedila Koalicija Za evropsku Crnu Goru i osvojila 39 mandata. Koalicija Zajedno za promjene dobila je 30 mandata, a Liberalni savez četiri mandata.

U članku Guliver u zemlji savjetnika (1. 11. 2002) komentarisao sam rezultate izbora. „U koaliciji Za promjene se pitaju gdje su pogriješili? Odgovor je prost, ali oni nijesu u stanju da ga vide. … Promjene koje su potrebne Crnoj Gori u ovom vremenu – politički, ekonomski i kulturni razvoj – one može da ostvari politička snaga čija politika je anticrnogorstvo. Dio biračkog tijela koji ovo razumije stalno će rasti, a partije iz koalicije Za promjene slabiti dogod ne promijene svrhu svoga postojanja i njihov primarni politički cilj ne postane autentični interes Crne Gore. Jer, šansa da se korupcija smanji tokom približavanja Evropskoj uniji postoji, dok uprava u ime ciljeva koji se definišu izvan Crne Gore uvijek znači žrtvovanje njenog interesa.”

Liberali savez je bio ljut i svoje tradicionalne birače koji su na izborima glasali za Đukanovića okarakterisao kao one „kod kojih je prisutna hipernacionalna predrasuda”. Rekao sam da je „ulaskom u savez sa partijama jakog antidemokratskog naboja, Mali kabinet žrtvovao iliberalizam.” „Kako god zvali ovaj hibrid, razvoj društva na energiji ove kontroverze nije moguć. Rezultat politike Malog kabineta je gubitak vjerodostojnosti Liberalnog saveza i apsolutna vlast DPS-a. Liberalni pokret je pretrpio ozbiljnu štetu, a Liberalni savez osuđen da dugoročno bude partija od minornog značaja.”

Zaključio sam s opomenom: „Crna Gora – onaj neveliki dio „koji ju je posljednjih pet godina svojim glasovima provlačio između Scile i Haribde, na ovim izborima dala je vlast starom režimu da bi spriječila katastrofu koju bi donijela obnovljena velikosrpska vlast. Moglo bi se, međutim, dogoditi da je tako samo pripremljena druga katastrofa – da se glasovima biračkog tijela, koje ima procrnogorsku, proevropsku i demokratsku energiju, očuva nedemokratski režim, koji služi za produženje partijskog i ličnih monopola pripadnika vladajuće političke elite. I da prosrpske partije u skoroj budućnosti trijumfuju, kada se takva vlast sama od sebe uruši.”

Za sada, [u nedostatku jake demokratske opozicije] „crnogorska proevropska inteligencija (što god to značilo), nezavisni mediji (što god to značilo) i nevladine organizacije (što god to značilo) morali bi obavljati posao obuzdavanja i korekcije vlasti.”

Vojičiću i Đuranoviću se ponovo nije svidio moj kritički stav prema DPS-u, pa su mi i ovaj članak objavili kao lični stav.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo