Povežite se sa nama

DRUŠTVO

CRNA GORA I MIGRACIJE: Sjever se gasi, a zemlju napuštaju visokobrazovani

Objavljeno prije

na

Cijeli jedan grad, veličine Pljevalja ili Berana, iselio se sa sjevera Crne Gore u posljednjih 15 godina. Prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore – Monstata od 2003. godine u južni region i Podgoricu preselilo je više od 38 hiljada stanovnika.

,,Karakteristični su tokovi iseljavanja sjevera i naseljavanja juga i centra. Bijelo Polje je opština s najvećim negativnim migracionim saldom (razlika između doseljenih i odseljenih) 2007. bio je minus 278, a 2016. godine minus 429. Opština s najvećim pozitivnim migracionim saldom je Podgorica”, kaže za Monitor Irena Varagić, savjetnica u Odsjeku statistike demografije iz Monstata.

Monstat bilježi samo unutrašnje migracije, a za podatke o broju građana koji su otišli u inostranstvo uputili su nas na Ministarstvo unutrašnjih poslova. Na pitanja o tome, i pored više urgencija, iz MUP-a nijesu odgovorili. Osim podatka da je stanovnika Crne Gore koji su odjavili prebivalište u posljednjih deset godina bilo – 1806. ,,Zemlje u koje se najčešće odjavljuju su Srbija – 1219 i Bosna i Hercegovina – 132”, navode.

Da se povećava broj građana koji napuštaju Crnu Goru, prije svega u potrazi za boljim životom, potvrđuju podaci Centralne banke Crne Gore. Priliv novca po osnovu doznaka iz inostranstva svake godine se povećava. Doznake su 2006. činile 7,5 odsto društvenog proizvoda, da bi posljednjih godina bile konstatno preko 10 procenata.

Najviše novca iz dijaspore stiže iz Italije, Srbije, SAD-a, Irske, Njemačke, Velike Britanije, Švajcarske i Singapura. Ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović nedavno je izjavio da se procjenjuje da se iz dijaspore godišnje građanima Crne Gore pošalje oko pola milijarde eura.

Direktor Uprave za dijasporu Predrag Mitrović, kaže za Monitor da oko pola miliona ljudi porijeklom sa ovih prostora živi u inostranstvu. Iseljenici iz Crne Gore žive u raznim krajevima svijeta, od susjednih zemalja, Evrope, preko Južne i Sjeverne Amerike, sve do Južne Afrike i Australije. Zemlje sa najvećom koncentracijom iseljenika porijeklom iz Crne Gore su Sjedinjene Američke Države (Njujork, Čikago, Detroit, San Francisko), Argentina (Provincija Ćako), Srbija (Vojvodina) i Turska (Istanbul, Sefakoj, Bursa, Izmir, Adana). Značajan broj naših iseljenika nastanjen je u Njemačkoj, Luksemburgu, Švajcarskoj i drugim zapadnoevropskim zemljama.

Mitrović kaže da prema podacima popisa iz 2003. godine 55.723 građanina Crne Gore su na privremenom radu i boravku u inostranstvu, dok po rezultatima popisa iz 2011. godine 35.689 državljana Crne Gore boravi u inostranstvu duže od godinu dana.

,,Pri tom oni čine samo jedan dio naše dijaspore. Ukupan broj iseljeničke populacije podrazumijeva i kategoriju iseljenika i njihovih potomaka koji nijesu sagledani i obuhvaćeni pomenutim popisima stanovništva Crne Gore, zašto objektivno nijesu postojali neophodni preduslovi”, kaže Mitrović.

On objašnjava da prema procjenama, čak 150.000 naših iseljenika živi u Turskoj, oko 40.000 u SAD-u, 30.000 u Argentini, 30.000 u Njemačkoj, 7.000 u Luksemburgu i isto toliko u Albaniji – pa vrlo vjerovatnom možemo pravdati tezu da van granica države živi još jedna Crna Gora.

Kada se uporede dostupni podaci Monstata od 2008. do sredine 2016. sjever države je napustilo ukupno 17.760 stanovnika. Unutrašnja migracija je iznosila 8.589, što znači da je u inostranstvo otišlo 9.177 građana.

,,Seobe ka područjima i mjestima gdje se sliva novac dio su i naše stvarnosti. Migracije, uglavnom sa sjevera CG, već decenijama se odvijaju u dva smjera – ka zemljama zapadne Evrope ili SAD i ka Podgorici i jugu. Rezultat je više nego poražavajući za demografiju sjeverne regije – gotovo da ne postoji grad u kojem nije drastično smanjen broj stanovnika u posljednjih par decenija”, kaže za Monitor ekonomista Mladen Bojanić.

Talas ekonomske migracije prema Njemačkoj, uglavnom Bošnjaka sa sjevera, desio se 2015. godine. Tada je 1.865 građana podnijelo u Njemačkoj zahtjev za azil, ali su se do decembra uglavnom dobrovoljno vratili. Njemačka je deportovala 142 građana Crne Gore.

Iz Uprave za dijasporu kažu da se ipak ne može govoriti o većem talasu. ,,Bolji obrazovni uslovi, viši standardi i bolje plaćeni stručni poslovi predstavljaju ključne motive potencijalnog odlaska iz zemlje. U opštinama koje inače karakteriše veći procenat iseljenika kao što su Gusinje, Plav, Rožaje, Petnjica ljudi se lakše odlučuju na odlazak, jer u iseljeništvu već imaju bliske rođake, rodbinsku mrežu koja im može pružiti pomoć u prvim godinama boravka u inostranstvu, pronalaženju odgovarajućeg zaposlenja, smještaja i slično”, objašnjava Mitrović.

Pozivajući se na njemačku Federalnu agenciju za migracije, NVO Euromost iz Bijelog Polja tvrdi da je u posljednje tri godine skoro 6.000 ljudi iz Crne Gore tražilo azil u ovoj zemlji. Samo dva odsto uspjelo je da ostane u Njemačkoj dok su ostali morali da se vrate u domovinu.

U jeku iseljavanja, prije dvije godine, potpredsjednik Vlade Rafet Husović, iz redova Bošnjačke stranke, obećao je da će vlast učiniti sve na sprečavanju iseljavanja sa sjevera.

Koliko je urađeno govori izjava Senke Klikovac savjetnice u Ministarstv zdravlja, krajem prošle godine, koja je kao jedan od ključnih problema detektovala to što ne postoji ni evidencija ljudi koji su emigrirali u inostranstvo.

U Studiji o socijalnom uticaju emigracije iz 2012. zabilježeno je da su emigranti iz Crne Gore pretežno muškarci, mladi ili srednjih godina i većina njih je iz sjevernog regiona.

Vlada ne uspijeva da napravi iole djelotvoran plan za sjever države u kome su tokom privatizacije uništeni skoro svi privredni, a ubrzano se krčme i prirodni resursi. Nezaposlenost u pojedinim opštinama, kao na primjer Beranama, je preko 50 odsto.

Prema podacima Euromosta tokom prošle i ove godine u Njemačku sve više odlaze mladi s visokim i srednjim obrazovanjem. Istraživanje Centra za građansko obrazovanje (CGO) s kraja prošle godine, pokazalo je da polovina mladih želi da napusti Crnu Goru. Kao ključne motive za odlazak naveli su očekivanje boljeg životnog standarda i lakšeg zapošljavanja.

,,Naročito je zabrinjavajuće iseljavanje visokoobrazovanog kadra, mladih ljudi na kojima bi trebalo da počiva ekonomski razvoj. Negativne demografske promjene kreiraju spiralu deinvestiranja i direktno smanuju prostor za budući ekonomski razvoj. Najbolji kadrovi napuštaju područja u kojima ne mogu da valorizuju svoje znanje i vještine, a potencijalnim investitorima nedostaju kadrovi na koje bi se mogli osloniti. Crna Gora je od strane investitora prepoznata kao zemlja sa niskom mobilnošću ljudskih resursa, gotovo da je nemoguće naći odgovarajući kadar koji je spreman da se iz Podgorice ili juga preseli u sjeverni region”, kaže Bojanić.

Mitrović kaže da u Upravi za dijasporu primjećuju, kroz kontakte sa iseljeništvom, da u posljednjih deset godina sve više visokoobrazovanih ljudi nakon studija ostaje u inostranstvu ili čak i napušta zemlju u potrazi za boljim poslom i profesionalnim mogućnostima: ,,Ovaj fenomen ipak treba posmatrati kao posljedicu globalizacije, veće mobilnosti i modernih tehnologija”.

Posljednja dva popisa govore da se broj stanovnika u Crnoj Gori smanjuje – 2003. godine je iznosio 620.145, dok je u 2011. godini bio na nivou od 620.029. Iz Monstata tvrde da u prethodnom desetogodišnjem periodu stopa nataliteta blago varira.

A prognoze za budućnost su sumorne. Analize američke Centralne obavještajne agencije (CIA), objavljene prošle godine, predviđaju da će do 2050. godine u Crnoj Gori živjeti 7,9 odsto manje ljudi nego danas.

Slične projekcije su prije par godina objavile i Ujedinjene nacije. Po njima Crna Gora će 2050. godine imati oko 52.000 stanovnika manje, odnosno oko osam odsto, pa će na teritoriji čitave države živjeti 574.000 stanovnika. Dok će 2100. godine u Crnoj Gori biti još manje stanovnika, odnosno, 437.000.

U publikaciji Projekcija stanovništva Crne Gore do 2060, iz 2014. godine, Monstat navodi projekcije prema kojima bi stanovništvo Crne Gore u 2061. godini moglo da se kreće u intervalu od 747.000 (varijanta visokog fertiliteta) do 469 (konstantna varijanta)!

Vladina Nacionalna strategija održivog razvoja do 2030, koja je objavljena 2017. godine, poziva se na Monstatove projekcije demografskih kretanja u narednim decenijama, koje pokazuju da bi Crna Gora nakon 2015. godine mogla da započne proces depopulizacije. ,,Depopulacija bi bila kontinuirana, a stanovništvo Crne Gore bi u 2050. godini brojalo svega 542.000 lica, ili za 78.000 manje (12.6% manje) nego na popisu 2011. godine, što približno odgovara broju stanovnika iz 1970-ih godina”, navodi se u Nacrtu strategije.

U Strategiji se predviđa da će na migracije znatno uticati integracija u Evropsku uniju. Očekuje se da će mladi ljudi iz Crne Gore odlaziti u države EU koje će im pružati bolje uslove za život i profesionalno napredovanje, a da će Crna Gora privlačiti radnu snagu, uglavnom iz regiona, mahom niže obrazovne strukture za jednostavnija zanimanja..

Ministarstvo vanjskih poslova i Uprava za dijasporu rade na izradi Nacrta novog zakona o saradnji Crne Gore sa iseljenicima. Za početak bi pomak bio da se utvrdi bar plibližna brojka onih koji su se posljednje decenije iselili iz domovine.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo